IRONIJA KAO PRAVILO Dvojna mjerila Damira Arnauta: hrvatska putovnica u ladici, moralna palica u ruci

Nema te ironije koju bosanskohercegovačka politika ne može pretvoriti u pravilo. U zemlji u kojoj su dvostruki standardi uobičajeni, Damir Arnaut, veleposlanik Bosne i Hercegovine u Berlinu, postao je najnoviji izvođač tog balkanskog performansa poznatog pod nazivom: „Radi jedno, govori drugo”, prenosi bild.ba

Nedavno je Arnaut s visina moralne nadmoći prozvao Darijanu Filipović zato što — zamislite drskosti — putuje u Strasbourg s hrvatskom putovnicom! Dakle, žena koristi dokument na koji ima pravo prema zakonima ove i još poneke civilizirane zemlje, ali to kod Arnauta izaziva diplomatski grč i ustavnu nervozu. On se, eto, navodno bori za suverenitet, za “čistoću” putovnice, za autentičnu pripadnost Bosni i Hercegovini.

Dakle, čovjek koji vikende provodi u krugu šire hrvatske obitelji, s djecom koja možda nedjeljom idu na misu i igraju nogomet s imenjacima iz Zagreba, ima potrebu docirati jednoj ženi zbog — hrvatske putovnice. Ako se ne varam, Arnaut je pravnik. Dakle, jako dobro zna da Ustav Bosne i Hercegovine dozvoljava dvojno državljanstvo. Zna da ljudska prava uključuju slobodu identiteta. Zna da se ne može čovjeku zabraniti da bude ono što jest, sve dok poštuje zakone ove zemlje. Ali zna i da se politički poeni lakše osvajaju kad se podvali sitna hipokrizija i na njoj izgradi toranj načelnosti. Pa se s tog tornja viče na ljude koji — nevjerojatno — koriste ono što im zakon dopušta.

A dok on tako maše sabljom domoljublja, negdje u berlinskom stanu, među porculanom i obiteljskim uspomenama, uredno se možda čuva jedna hrvatska putovnica. Nije njegova? Ne. Ali je, ako postoji, njegove supruge Sanje Bagarić, Hrvatice, s kojom ima dvoje djece — Bornu i Laru — što već i imenima jasno upućuje na svojevrsni kulturni kontekst. Nije Arnaut pao s Marsa pa slučajno završio u hrvatskoj obitelji, i još k tome u rodu s poznatom opernom pjevačicom Sandrom Bagarić, koju bismo odsad mogli zvati “persona non grata” u Arnautovoj verziji moralne diplomacije.

Jer Filipović nije u Strasbourg krenula s putovnicom Paragvaja. Niti pod tuđom zastavom. I nije, dok putuje, prestala biti zastupnica Parlamenta BiH. Samo koristi ono što joj po zakonima BiH, zakonima Hrvatske i međunarodnim konvencijama pripada — pravo na dvije isprave. A što je to nego svakodnevica tisuća građana BiH koji se ujutro bude s jednom, a navečer liježu s drugom putovnicom? Vjerojatno ih ima više nego što Arnaut ima dana diplomatskog staža.

No kod Arnauta to nije stvar logike. To je stvar politike. A u nas se politika ne vodi razumom, već utrobom. Ili ambicijom da se bude veći Bošnjak od reisa, veći Bosanac od Vranduka i veći patriota od zastave na zgradi Predsjedništva. A sve to iz udobnog berlinskog stana, s pogledom na Reichstag i — ako zatreba — hrvatskom putovnicom u ladici.

Zamislite koliko mentalnog akrobatskog talenta zahtijeva činjenica da čovjek uđe u hrvatsku obitelj, odgaja djecu s Hrvaticom, možda za Božić pjeva „Tiha noć“, a onda se zgraža nad zvukom hrvatske putovnice u tuđem džepu.

To je ta škola političkog teatra, operni performans kojeg se ne bi postidjela ni Sanjina sestra. Gdje je važno što kažeš, a ne što jesi. Gdje se moral prodaje na popustu, a istina vozi u gepeku.

večernji.ba / Hrvatsko nebo