D. Dijanović: Kulturni rat protiv Zapada

Douglas Murray: Rat protiv Zapada – Anatomija autodestrukcije jedne civilizacije

U svojoj knjizi The War on the West (Rat protiv Zapada), britanski esejist Douglas Murray nastavlja razobličavati ideološke uzroke suvremene dekonstrukcije zapadne civilizacije. Nakon što je u The Madness of Crowds (Ludilo masa) i The Strange Death of Europe (Čudna smrt Europe) secirao identitetski i duhovni slom europskih društava, ovdje ide korak dalje – dijagnosticira koordinirani kulturni rat protiv svega što je Zapad izgradio kroz stoljeća. „Ovo je kulturološki rat i nemilosrdno se vodi protiv korijena zapadne tradicije i protiv svega dobroga što je zapadna tradicija iznjedrila“.

Od prve stranice postavlja ključno pitanje: zašto se jedino Zapad mora stalno ispričavati, klečati i samokažnjavati – dok se drugim civilizacijama tolerira i najgore zločine?

„Živimo u razdoblju u kojem se jedno od najtolerantnijih i najraznolikijih društava koje je ikad postojalo optužuje da je sustavno zlo. Cilj tih aktivista je jasan: uništiti Zapad“. Murray zaključuje kako se ne radi o reviziji povijesti radi istine, nego o potpunom delegitimiziranju zapadne civilizacije, njezine prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Murray već na uvodnim stranicama jasno detektira da se sve iz prošlosti doživljava „kao rasističko, stoga je sve iz prošlosti umrljano. Dakako, samo iz prošlosti Zapada, zbog radikalne rasističke prizme kroz koju se sve promatra. Užasan rasizam trenutačno postoji u cijeloj Africi, a crni Afrikanci izražavaju ga prema drugim crnim Afrikancima. Bliski istok i Indijski potkontinent prožeti su rasizmom. Kamo god putovali Bliskim istokom – čak i ‘naprednim’ zaljevskim državama – vidjet ćete na djelu moderan kastinski sustav. Postoje rasne grupe, takozvana ‘viša klasa’, koje upravljaju tim društvima. A postoje i nezaštićeni strani radnici,  koji nadiru u te zemlje kao uvozna radna snaga. Na te se ljude gleda s visine, prema njima se loše postupa i po potrebi ih se rješavaju kao da su njihovi životi bezvrijedni. A u drugoj najnapučenijoj zemlji svijeta, kao što zna svatko tko je putova Indijom, kastinski je sustav živ kao i uvijek. To ide toliko daleko da se određene grupe  ljudi smatra ‘bezvrijednima’, i to samo po njihovu rođenju. To je odvratan sustav predrasuda, koji je i dalje na snazi. Da, o tome rijetko slušamo. Umjesto toga, svaki dan čujemo izvještaje kako su zemlje u kojima po svakom mjerilu ima najmanje rasizma, i u kojima je rasizam najoštrije osuđen, domovine rasizma. Ovo iskrivljeno stanovište ima i nastavak, u kojem se tvrdi da ako i postoji rasizam u drugim zemljama, to je zato što im je Zapad izvezao taj porok. Kao da su nezapadne zemlje oduvijek naseljavala božanska nevinašca“.

Murray s pravom upozorava na to da je nakon nekoliko kratkih desetljeća zapadna  civilizacija od stečevine vrijedne poštovanja spala na nešto neugodno i staromodno, na kraju i na nešto sramotno. Od priče koja je trebala nadahnuti ljude, kojom su se trebali ponositi, pretvorila se u nešto čega su se trebali stidjeti.

Totalitarna ideologija antirasizma

Murray osobito oštro kritizira tzv. novi antirasizam, koji se više ne temelji na jednakosti i ljudskom dostojanstvu, nego na rasnoj osveti i kulturnom revizionizmu. Poziva se na vodeće teoretičare te ideologije – poput Robin DiAngelo, autorice knjige White Fragility, koja izjavljuje: „Pozitivni bijeli identitet je nemogući cilj. Bijeli identitet je inherentno rasistički. Bijelci moraju pokušati biti manje bijeli.“

U svojim djelima ova pseudoznanstvenica tvrdi ne samo da su svi bijelci rasisti nego da bijelci koji ne vole da ih se tako naziva ili tome prigovaraju samo daju dodatni dokaz svojega rasizma. Po njezinoj logici, osoba koja nije da je rasist jest rasist, kao i ona koja tvrdi da je rasist. Može se zaključiti kako je najbolje rješenje u svakoj situaciji da osoba jednostavno uštedi vrijeme i prizna da je rasist.

Prema ovoj logici, Murray upozorava, ne postoji mogućnost otkupljenja za one koji pripadaju „pogrješnoj“ rasi. DiAngelina logika ide dotle da tvrdi kako je i šutnja bijelaca znak rasizma, a ako se pak pokušaju braniti, to je „bijela krhkost“. Ovdje se, kaže Murray, ne radi o antirasizmu, nego o novoj verziji rasne segregacije, gdje boja kože ponovno postaje kriterij moralne vrijednosti – ovaj put u obrnutom smjeru.

Bijelci pak postaju rasisti od najmanje dobi. Kao što je, objavilo Ministarstvo obrazovanja Arizone, bebe mogu postati rasisti već do treće godine života. A prema „alatu jednakosti“ koji je izdalo to ministarstvo, problem su bijele bebe. Prema tom alatu, „izražavanje rasnih predrasuda najčešće počinje u dobi od četiri ili pet godina“, ali dok „crna i latino djeca“ u dobi od pet godina „na pokazuju posebnu sklonost vlastitoj grupi“, „bijela djeca te dobi već snažno naginju bijelcima“. Podsjetnik da čak i prije negoli mogu govoriti ili hodati bijela djeca predstavljaju problem. Na bijelu djecu mora se utjecati kako bi postigla promjenu koja im je, kako su se svi složili, nužna.

Kipovi, glazba, znanost – sve je na udaru

Murray navodi brojne primjere napada na temeljne sastavnice zapadne kulture – od kipova Churchilla i Lincolna, preko klasične glazbe, sve do matematike i znanosti, koje se sada etiketiraju kao „bijela dominacija“. „Posljednjih godina bijelce se ne poziva samo da se ispričaju za prošlost, nego i da se ispričaju za sadašnjost.“

Zabilježio je i groteskne slučajeve gdje su se američki bijelci okupljali na travnjacima, padali na koljena i javno izgovarali ispovijesti o kolektivnoj krivnji, dok su ih „antirasistički“ aktivisti snimali i bodrili. Murray taj prizor opisuje kao ritualno poniženje u stilu vjerskih sekta. „Društvo koje prezire samo sebe nema budućnosti“, ističe Murray.

Suvremeni „antirasizam“ pretvara se, kaže Murray, u novi oblik puritanizma, gdje se svi moraju ispovijedati, tražiti oprost i živjeti u trajnom stanju krivnje – ne zbog svojih djela, nego zbog svoje rase.

Do kakvih grotesknih razmjera ide totalitarna antirasistička teorije pokazuje i odnos prema matematici. U ljeto 2020. godine tako je nekoliko učitelja matematike pokušalo „dekonstruirati“ jedan od temelja matematika – činjenicu da je dva plus dva četiri. Prema tim učiteljima, to nije točno. „Dok dva plus dva može biti jednako četiri, rezultat mogu biti i drugi brojevi, uključujući pet. Iz nekog razloga, možda zato što se baš sve našlo u grotlu tog kulturnog rata, mnogi su se odmah dohvatili te tvrdnje. Drugi su tvrdili kako je očito da 2 + 2 ne može biti jednako 4, i ponudili brojne razloge. Između ostalog, tvrdili su da je 2 + 2 = 4 dio ‘hegemonističkog narativa’ i da ljudi koji tako misle i govore nemaju pravo odlučivati o tome što je istina, da 2 + 2 treba biti onoliko koliko ljudi žele i da donošenje takvih definitivnih tvrdnji isključuje druge načine spoznaje“.

Postmodernističko „woke“ ludilo ne poznaje granice pa je tako jedan doktorski kandidat objavio da je „ideja o 2 + 2 = 4 kulturološka te zbog zapadnog imperijalizma/kolonijalizma mislimo da je to jedini način razmišljanja“.

Jedan pak „učitelj etničke matematike“ sa Sveučilišta Washington State pozvao je ljude da napadnu „mrzitelje“ dokazujući da 2 + 2 može biti 5.

Gdje su isprike drugih civilizacija?

Murray se ne zadržava samo na kritici Zapada iznutra. Postavlja logično pitanje: ako je ropstvo najveći grijeh civilizacije – zašto se samo Zapad mora ispričavati, a druge civilizacije ne?

Podsjeća na to da su arapski i afrički trgovci robljem stoljećima hvatali i prodavali robove – uključujući bijele Europljane. No nećete čuti da se itko od njih ispričava. Naprotiv – optužuje se isključivo Zapad. „Zapad se poziva da zaboravi svaki ponos, sve pozitivne aspekte svoje povijesti, i da sebe vidi kao jedinstveno krivog. Nijedna druga civilizacija ne mora proći takvo moralno samobičevanje“.

Većina ljudi diljem svijeta misli dobro o sebi i zemlji u kojoj su rođeni. Za većinu nije dobra ideja voditi bepoštedan, demoralizirajući rat protiv svega povezanog s većinskom grupom njihova društva. Ne povode se za upitnim tvrdnjama izmišljenim jučer i ne pokušavaju ih proširiti cijelom zemljom, ne primjenjuju ih kako bi njima objasnili svaki problem u društvu. To i mnogo više simptomi su tipično zapadne bolesti. A ta je bolest, u oba smisla, vrsta samozlostavljanja. Bolesti koju druge sile, izvan Zapada, sad zadovoljstvom promatraju sa strane i od nje izvlače koristi.

Kina čeka svoj trenutak

Murray u knjizi usmjerava pogled i prema Kini. Dok se Zapad samorazara u ime „društvene pravednosti“, Kina gradi tehnološki autoritarizam bez kompleksa i bez isprika. Murray primjećuje: „Dok se Zapad raspada, Kina promatra, čeka i priprema se“.

Kineski model kombinira etnonacionalizam, državnu kontrolu i tehnokraciju – bez trunke osjećaja krivnje zbog svojih povijesnih zločina, represije nad manjinama ili agresivne vanjske politike. Murray upozorava da je suvremeni kulturni rat protiv Zapada idealna prilika za kineski prodor – u akademiju, gospodarstvo, pa i politički utjecaj.

Kini je danas iznimno korisno, kao sovjetima u prošlosti, promicati sliku SAD-a kao izrazito rasističke zemlje, a Kine kao bezgrješne. To Pekingu omogućava da se nekažnjeno provuče s vlastitim grotesknim širenjima ljudskih prava. To skreće pozornost Zapada. To nameće stav da Zapad nema moralno pravo igdje djelovati. A i potiče tvrdnju kako je Zapad, uz to što je učinio stvari koje nikad u povijesti nije učinila nijedna civilizacija, oduvijek gori od svih drugih civilizacija, što znači da je Zapad trajno nesposoban dijeliti moralne lekcije.

Douglas Murray u Ratu protiv Zapada ne nudi samo dijagnozu, nego i poziv na buđenje. On ne zaziva povratak imperijalizmu niti poricanje stvarnih nepravdi, ali odbacuje samoubilački moralni relativizam koji dopušta da se Zapad uništi u ime iskrivljene pravde. Ova knjiga je poziv na intelektualnu rekonkvistu. Jer ako Zapad ne obrani sebe – nitko drugi to ne će.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo