P. Mladinić: Jesu li izbori u RH fer?

Jesu li izbori u RH fer?

U ovom ćemo tekstu razmotriti uporabu izborne metode s izbornim pragom i bez tog praga na primjeru izbora u gradu Zagrebu i na “izmišljenom” primjeru izbora školskog vijeća u nekoj školi. (Ista se ovakva analiza može primijeniti i na ostale izbore u RH.)

Metode i primjena izbornih metoda može se vidjeti na www.huni.hr/knjige/ u knjizi Je li demokracija fer? – matematički pogled na glasanje i raspodjelu mandata.

Uporabit ćemo Jeffersonovu metodu (a možemo i bilo koju drugu metodu koje će dati iste ili slične zaključke) koja je ozakonjena u SAD-u 1792. godine. Prema zakonu je svaki član Zastupničkog doma predstavljao 33.000 ljudi.

U knjizi na stranici 56. Tomislav Marošević je u fusnoti napisao: Jeffersonova metoda je naziv u SAD-u za d’Hondtovu metodu. Ipak, Jeffersonova metoda daje svakoj državi barem jedno mjesto (kako je ovdje u tekstu opisano), dok d’Hondtova metoda može dodijeliti nekoj stranci nula mjesta. U tom smislu Jeffersonova metoda je mala modifikacija d’Hondtove metode.

Jeffersonova metoda funkcionira na ovaj način.

• Prvo se odabere veličina skupa koji se želi podijeliti.
• Zatim se izračunava vrijednost x tako da brojevi članova svakog podskupa podijeljeni s x daju racionalne brojeve koji se zaokruže na niže, te da zbroj veličina skupa bude kakav želimo  (tj. jednak ukupnom broju zastupnika).
• Svakom se podskupu dodijeli cijeli broj zastupnika.

To rezultira odlukom da se njegov kvocijent zaokruži prema dolje  osim, naravno, onih situacija kada bi vrijednost zaokružena prema dolje bila nula. U tom se slučaju podskupu dodijeli jedan predstavnik-zastupnik, jer je uvjet da svaka država-članica u Zastupničkom domu SAD-a ima barem jedno zastupničko mjesto.

Apsurdnost izbora u gradu Zagrebu i izbornog praga

Razmotrimo primjer izbora za zagrebačku skupštinu 2025. godine. (U tablicu ćemo staviti  samo prezimena nositelja lista.)

Broj glasača: 667.789

Pristupilo glasanju:          284.784  …   42,65%

Glasalo birača:             284.564  …   42,61%

Važećih glasačkih listića: 279.419  …  98,19%

Nevažećih listića:                  5.145  …  1,81%

Dakle, Tomašević je s obzirom na ukupan broj birača dobio 43,66% * 42,61% = 18,62%  glasova što je manje od petine birača.

Izborni prag je “izbrisao” glasove 39.855 birača (Lovrić, Kalinić, Orešković, Pervan, Kolakušić, Peović i Trumbetaš) ili 14,26% glasova te mandate rasporedio  na mandate onih iznad 5%: Tomašević je dobio novih 5 mandata, a Herman, Selak Raspudić i Bernardić po još 1 mandat, a Jonjić nije dobio niti jedan novi.

Tih 7 “izbrisanih” stranaka ne će u skupštini nitko zastupati njihove programe, a 7 stranaka s tih 8 mandata koji bi oni mogli dobiti kad ne bi bilo izbornog praga (uz 5 stranaka s 39 mandata) ne može narušiti stabilnost političkog djelovanja/sustava.

(Natpolovična većina u zagrebačkoj skupštini iznosi 24. U tom smislu Tomašević ne bi imao formalno natpolovičnu većinu, a ujedinjena oporba bi mogla srušiti proračun, što bi moglo značiti blokadu sustava i nove izbore. S druge strane, da nema izbornog praga, D’Hondtova metoda daje sljedeću raspodjelu mandata:  (23,7,7,3,3,2,1,1,0,0,0,0), što u formalnom smislu znači da Tomašević sam teorijski nema natpolovičnu većinu (doduše, podržala bi ga Orešković …)

“Sitna” stranka (ona koja dobije, primjerice,  ispod 1% glasova ili brojčano ispod 2.500 glasova  ne bi trebala dobiti mandat. Primjerice Trumbetaš je osvojio samo 0,52% glasova i ne bi trebao dobiti mandat. Teorijski, da je neki kandidat-stranka  osvojio 1 glas, on bi po toj inačici Jeffersonove metode (bez ovog uvjeta) dobio jedno mjesto u zagrebačkoj skupštini. Argumentacija koja se koristi u tekstu može se primijeniti i u slučaju raspodjele mandata d’Hondtove metode bez izbornog praga: (23,7,7,3,3,2,1,1,0,0,0,0).

Ovdje se vidi apsurdnost argumenta da uporaba izbornog praga osigurava stabilnost političkog sustava jer bi Tomašević koaliranjem lako mogao osigurati apsolutnu većinu. “Izbrisane” stranke svojim mandatima ne bi mogle narušiti stabilnost odlučivanja/vladanja.

Dakle, uporaba izbornog praga stranci s 18,62% glasova omogućila je 25 mandata, tj. apsolutnu većinu u zagrebačkoj skupštini.

I to se onda slavi kao demokracija?  Je li to fer demokracija zaključite sami!

Primjer izbora u “izmišljenoj” školi

Ovakvo izborno odlučivanje ilustrirajmo na podatcima zagrebačkih izbora koji su smanjeni tisuću puta.

Razmotrimo formiranje Vijeća/Školskog odbora “izmišljene” škole.

Broj glasača: 667

Pristupilo glasanju: 284

Važećih glasačkih listića: 279

Nevažećih listića: 5

Jeffersonova metoda uključuje sve aktere tako da određeni akteri dobiju jedan mandat ako nisu to izborili postotkom. U tablici su to crvenom bojom (ili posljednje četiri skupine) naznačeni akteri/skupine koje tada imaju svojeg jednog predstavnika u Školskom odboru.

U kontekstu izbora za zagrebačku skupštinu ili slično za stranke u parlamentu,  mislim da je  bolje u raspodjeli mandata biti bez uvjeta da svaka stranka zajamčeno dobiva barem jedan mandat, jer bi to značilo da stranka koja dobije teorijski makar 1 glas ima mjesto-mandat u skupštini. U primjeru izmišljene škole svi akteri dobivaju barem jedan mandat. No, trebaju li u slučaju izbora stranki u parlament baš sve stranke koje se natječu u izborima dobiti barem jedan mandat neovisno o broju dobivenih glasova? Možda bi dobivanje jednog mandata “sitnoj” stranci u nekoj skupštini trebalo uvjetovati brojem glasova (ne postotkom) birača za njihov program (u kontekstu ukupnog broja birača)?

Pogledajmo kako izgledaju mandati Školskog odbora  raspoređeni prema d’Hondtovoj metodi (bez izbornog i s izbornim pragom) te prema Jeffersonovoj metodi.

Raspored mandata bez izbornog praga d’Hondtovom metodom za podatke u gornjoj tablici daje: (23, 7,7, 3,3,2,1,1,0,0,0,0). Posljednje četiri skupine nemaju svojeg predstavnika u Školskom odboru, a prva skupina (nastavnici) nema apsolutnu većinu.

S izbornim pragom 5% raspored mandata tad d’Hondtovom metodom je: (25,8,7,4,3,0,0,0,0,0,0,0). Prvih pet skupina imaju mandate u Školskom odboru, dok sedam skupina nemaju mandate u Školskom odboru, a nastavnici imaju apsolutnu većinu.

Dakle, svi ovi akteri trebaju sudjelovati u radu Školskog odbora (koje im daje Jeffersonova metoda) jer su akteri u djelovanju škole. Slažete li se s ovim zahtjevom?

Primjenom d’Hondtove metode bez izbornog praga više bi aktera sudjelovalo u radu Školskog odbora, ali bi ipak neke skupine bile onemogućene u radu Školskog odbora.

Izborni prag bi u ovom slučaju bio jedna NEDEMOKRATSKA opcija i argument da taj prag daje političku stabilnost sustavu je lažan/netočan. Školski odbor lako može donositi odluke kvalificiranom većinom i po Jeffersonoj i po d’Hondtovoj izbornoj metodi, ali bez izbornog praga. I Jeffersonova metoda je DEMOKRATSKIJA (jer svi sudionici imaju mandate) od d’Hondtove metode koji nekim sudionicima ne omogućuje mandate.

Formula kojom je Jeffersonova metoda odredila sastav Školskog vijeća:

Što vam se čini: koja je izborna metoda poštenija/demokratskija? I zbog čega?

Na isti smo ovakav način sagledali i argumentirali podatke izbora za zagrebačku gradsku skupštinu.

Očito je da je izborni prag donio “vlast” političkoj stranci koja bez tog praga ne bi dobila apsolutnu vlast (nego bi morala koalirati u skupštini), ali akteri/stranke koje su “izbrisane” iz razdiobe mandata niti u kojem slučaju ne bi ugrozile političku stabilnost. To pokazuju podatci.

Poseban je problem demokracije koja ne poštuje pravilo o barem 50% + 1 glasa  birača u  izbornoj odluci (a koji je inače nužan kad se donosi bilo koja obvezujuća odluka!) kod referenduma.

Ovo uobičajeno pravilo o barem 50% + 1 glas za odlučivanje je zahtjevom EU za referendum o samostalnosti Crne Gore (koji je i proveden) bilo barem 55% + 1 glas. Dakle, povećao se postotak, a ne ukidao.

Tako se za promjene Ustava u Saboru traži ¾ ili 75% glasova, a ne manje.

Dakle, oni koji nisu dobili bez tog praga većinu (i bez koaliranja), sada primjenjuju pravilo o apsolutnoj većini “prisiljavajući” one koji se ne slažu s njihovim prijedlozima na poštivanje njihovih odluka.

Nešto što je u startu pogrješno ne može postati ispravno naknadnim argumentima.

Odluka kojom je svojedobno promijenjena odluka izlaznosti za referendum o ulasku u EU, jer su političari shvatili da narod to ne će podržati s barem 50% + 1 glas, nije dobra za demokraciju. Odluku da nije “važan” minimalan postotak izlaznosti unijeli su u Ustav  ne pitajući narod slaže li se s tako narušenom izlaznošću.

Kako privoliti birače da izađu na izbore/referendum? Saborsko dogovaranje može biti vjerojatno demokratski legitimno, ali referendum je pitanje za čitavi narod.

Pitanja o referendum podložna su brojnim prijeporima i raspravama. Primjerice, oni koji ne izađu na izbore  (referendum), jesu li oni protiv, za, ili su ravnodušni u vezi izbora i rezultata izbora?

I sada, zbog te odluke u Ustavu ruše sve referendume koji im se ne “sviđaju” jer u tom slučaju svaka odluka na referdumu ne treba imati tu apsolutnu izlaznu većinu. Može se tako na referendum prihvatiti svaka odluka. Zbog toga su “uništili” instituciju referenduma, tj. onemogućuju ga u bilo kojem slučaju koji im ne “odgovara”.

Prethodne rečenice također nekako ulaze u političke rasprave o referendumu i stoga mogu biti predmet polemike.

Je li to demokracija i je li ova procedura bez apsolutne izlazne većine fer?

Nekako onaj Arrowljev teorem o nepostojanju savršenog izbornog sustava se ovdje može primijeniti. S druge strane, izborni sustav se može poboljšavati kako bi se ispravili neki njegovi nedostaci. Potreban bi bio neki konsenzus oko toga.

A toga nema ni u naznakama!

Je li ovakva demokracija u RH fer?

To pitanje je i u naslovu ovog teksta.

Razmjerni izborni sustavi imaju svojstvo (kad nema izbornog praga):

• Što je ukupan broj mandata S veći, veća je razmjernost raspodjele mandata u odnosu na broj dobivenih glasova.
• Što je ukupan broj mandata S manji, manja je razmjernost raspodjele mandata.

Na razmjernost utječu i drugi čimbenici.

Za Skupštinu grada Zagreba ima S=47 zastupničkih mjesta; u pojedinim izbornim jedinicama  (I. – X.) za Hrvatski Sabor ima jednako, po S=14 zastupničkih mjesta.

Primjer: Izborni prag općenito ima utjecaja na raspodjelu mandata, ali ponekad i  nema utjecaja:

XI. Izborna jedinica u Hrvatskoj, za hrvatske državljane izvan RH. Dodjeljuje se  S=3 mandata.  Hagenbischoffova  kvota (odnosno Droop pragkvota)  iznosi u postotcima [100/4] +1= 26 glasova (%).  Neka na izborima sudjeluju dvije stranke. Neka je stranka 1 dobila 76 glasova (%), a stranka 2  je dobila 24 glasa (%). Obje stranke prešle su izborni prag od 5 (%). Primjenom d’Hondtove metode dobivaju se sljedeći omjeri:

• Za stranku 1: 76/1=76, 76/2=38, 76/3=25,33  , 76/4=19, …
• Za stranku 2: 24/1=24, 24/2=12, …

Slijedi da prva tri najveća omjera (76, 38 i 25,3) ima stranka 1, pa stranka 1 dobiva-osvaja sva tri mandata po d’Hondtovoj metodi raspodjele. Stranka 2 ne osvaja nijedan mandat.

Teorijski, d’Hondtova metoda odnosi se na prezastupljenost stranaka i ona daje raspodjelu mandata sa svojstvom da je minimiziran broj mandata najprezastupljenije stranke.

Pitanja za kraj:

1. Treba li izborni sustav u RH mijenjati?
2. Treba li srediti popis birača?
3. Treba li odrediti minimalni postotak izlaznosti?
4. Treba li izborni prag?
5. Ako treba izborni prag, koliki bi onda trebao biti u RH, a da bi politički sustav bio stabilan?
6. Treba li način glasanja mijenjati, tj. uključiti dopisno i elektroničko glasanje?
7. Zašto se trebaju kandidacijske liste za izbore potpisima ozakoniti, a na izborima se prigodom preuzimanja listića glasači ne potpisuju, tj. na taj način ne potvrđuju izlaznost? Treba li to ujednačiti?

Ova dva elaborirana primjera u članku ilustriraju/daju argumentaciju za odgovore na postavljena pitanja kao i na pitanje: je li demokracija u RH fer i treba li je doraditi/opošteniti?

Petar Mladinić

hkv.hr / Hrvatsko nebo