VUKOJA: Hrvati napade na zgradu HNK doživljavaju kao napade na nacionalni subjektivitet

U vremenu buke, rastuće netrpeljivosti i iskrivljenih vrijednosti, biti odgovoran znači govoriti o miru i pomirenju. O miru, pomirenju, kulturi i odgovornosti prema prostoru u kojem živimo portal Tacno.net razgovarao je s jednim od, kako su ga predstavili, najutjecajnijih hrvatskih intelektualaca u Hercegovini, ravnateljem Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. U razgovoru za Tačno.net, Vukoja govori o potrebi da Mostar prestane biti grad zaleđen u prošlosti, te o univerzalnoj poruci pape Franje koja nadilazi vjerske podjele. Vukoja poziva na kulturu koja liječi, pamti i povezuje.

Razgovarao: Amer Bahtijar, Tačno.net

Na kojoj je točki trenutno gradnja zgrade Hrvatskog narodnog kazališta? Šta su najveće prepreke – financijske, administrativne, političke?

Gradnja se, s prihvatljivim odstupanjima, odvija u skladu s dinamičkim planom. Još uvijek su u tijeku armiranobetonski radovi. Ukoliko ne bude zastoja u prilivu donatorskih sredstava i većih poremećaja na tržištu radne snage, cjelokupna zgrada trebala bi biti završena i opremljena do polovice 2028. godine.

Ovdje treba spomenuti i činjenicu kako kazališne zgrade, skupa s atomskim centralama i sveučilišnim kliničkim bolnicama, spadaju u najzahtjevniju kategoriju što se tiče projektiranja i izvođenja. Koliko je to dinamičan i zahtjevan proces, možda najbolje svjedoče podaci o gradnji svjetski poznate koncertne dvorane Elbphilharmonie u Hamburgu. Gradnja je trajala sedam godina duže od planiranog vremena, a cijena zgrade je od početnih 75 milijuna eura narasla na preko 750 milijuna.

Što se trenutnih prepreka tiče, one su uglavnom političke prirode. Nažalost, u ovom gradu još uvijek postoje društveni i politički akteri koji preko napada na gradnju HNK Mostar žele ostvariti neke svoje ideološke, političke, financijske i razne druge interese.

HNK u Mostaru djeluje godinama bez adekvatnog prostora. Koliko bi završetak zgrade promijenio položaj kazališta i kulturnu dinamiku grada?

HNK Mostar je do sada imao samo Malu scenu sa 110 mjesta. I u takvim okolnostima uspjeli smo ostvariti, zbilja, impresivne rezultate. Na kraju naše posljednje sezone na Maloj sceni, 2023. godine, imali smo na repertoaru 14 živućih predstava. Od 14 živućih, 13 su bile festivalske, od kojih je njih 11 bilo nagrađeno s ukupno 57 festivalskih nagrada.

Pored Male scene, završetkom zgrade dobit ćemo i suvremeno opremljenu Veliku scenu s oko 600 mjesta u gledalištu te eksperimentalni studio i poluotvorenu višenamjensku pozornicu. Važno je naglasiti kako će nova zgrada imati sve prostorne i tehničke mogućnosti za produkciju i igranje ne samo velikih i zahtjevnih dramskih predstava, nego i opernih i baletnih, a Velika scena služit će i kao koncertna dvorana.

Mostar će s novom zgradom HNK, napokon, dobiti prostorno-tehničke uvjete u kojima može ugostiti i velike svjetske dramske, operne i baletne ansamble, odnosno predstave. Stoga će nova zgrada zasigurno dati ogroman doprinos kulturnoj dinamici grada i pružiti obilje novih mogućnosti ne samo ansamblu HNK nego i svim ostalim gradskim teatrima i teatarskim djelatnicima. Pored razvoja domaće kazališne i koncertne publike, nova će zgrada izgledom i programima značajno obogatiti i turističke potencijale Grada Mostara.

Vjerujete li da kazalište – kao umjetnička institucija – može djelovati kao prostor susreta, ne samo umjetničkog nego i međunacionalnog?

Ne samo da vjerujem, nego i aktivno radim na tome, i osobno i kao ravnatelj HNK Mostar. Prva predstava koju sam radio kao ravnatelj HNK bila je „Chick Lit“ Damira Šodana. Predstavu je režirala Tanja Miletić Oručević, a u njoj su igrale glumice i glumci iz svih tadašnjih teatara u Mostaru, skupa s onodobnim studentima glume s Univerziteta „Džemal Bijedić“. Bila je to prva „svemostarska“ predstava poslije rata.

Nakon toga, u veljači 2015. godine, imali smo prvu službenu koprodukciju s Narodnim pozorištem Mostar, „Ajmo na fuka“. Predstava tematizira bošnjačko-hrvatski sukob u ratu devedesetih godina prošlog stoljeća. Na premijeru u NP mi smo pozivali svoju premijernu publiku, a kolege iz NP-a su na premijeru u HNK pozvali svoju premijernu publiku. O predstavi „Ajmo na fuka“ napisan je i jedan znanstveni rad, a također je objavljen i članak u časopisu Theater der Zeit, najvažnijem njemačkom kazališnom časopisu. U 10 godina igranja, predstava je odigrana 73 puta i osvojila šest festivalskih nagrada.

Poslije smo radili još četiri koprodukcijske predstave s NP Mostar, od kojih posebno ističem predstavu „Identitluk“, koja, između ostalog, tematizira nazive ulica u Gradu Mostaru i koja je igrala u više od 20 gradova i mjesta u BiH. Koprodukcijske predstave radili smo i s Narodnim pozorištem Republike Srpske, Bosanskim narodnim pozorištem u Zenici te Sarajevskim ratnim teatrom SARTR.

Često se govori o potrebi za pomirenjem. Po Vašem mišljenju, je li Mostar danas spreman da se temeljito suoči s vlastitom prošlošću?

Mislim da ne samo Mostar, nego i cijela BiH, kao i šira regija, boluje od viška povijesti, od previše prošlosti. Stoga smatram kako je, pored suočavanja s prošlošću, za Mostar jednako važno, ako ne i važnije, suočiti se s vlastitom sadašnjošću i okrenuti budućnosti. Bojim se kako je prošlost, svim stranama u Mostaru, previše traumatična da bi se pomirenje baziralo samo na suočavanju s prošlošću. Često se događa da se upravo oni koji ne žele DANAS graditi povjerenje, najviše pozivaju na prošlost, a ono što se dogodilo u prošlosti koriste kao alibi za ono što (ne)rade u sadašnjosti.

Pomirenje je moguće i nasušno potrebno, ali na njemu treba raditi ovdje i sada, kako bi nam zajednička budućnost bila bolja. To ne znači da prošlost nije važna, niti da je treba zaboraviti ili relativizirati ulogu bilo kojeg aktera u prethodnom ratu. Samo ističem kako je prije temeljitog suočavanja s vlastitom traumatičnom prošlošću nužno izgraditi određeni stupanj međusobnog uvažavanja i povjerenja. Najprije trebamo sebi i jedni drugima priznati da je na svakoj strani bilo i žrtava i zločina te da su ratovi vrlo kompleksni povijesni događaji koji se ne mogu tumačiti simplificiranim crno-bijelim slikama. Tek u takvom ozračju moguće je doći do temeljitog suočavanja s vlastitom prošlošću i istinskog pomirenja. Tendenciozno, selektivno i nekritičko inzistiranje na suočavanju s prošlošću, umjesto prema povjerenju i pomirenju, može voditi daljnjoj traumatizaciji, produbljivanju nepovjerenja i novim sukobima.

Koliko su, po Vama, sredine poput Mostara spremne čuti i priznati patnju onih “drugih”? I može li doći do pomirenja bez jasnog osjećaja kajanja?

Kao što sam rekao, najprije trebamo sebi i jedni drugima priznati da je na svakoj strani bilo i žrtava i zločina. Svaka žrtva, pritom, zaslužuje pijetet, a svaki zločin primjerenu kaznu. No, to je samo prva dimenzija, prvi korak procesa pomirenja. Drugi korak je međusobno priznavanje prava na postojanje u sadašnjosti, prava na vlastito samoodređenje. Tek kada jedni druge, kroz društvenu i političku praksu, uvjerimo da smo u stanju rješavati aktualne političke probleme koji nas opterećuju, moći ćemo se suočiti i s problemima iz ratne prošlosti.

Što se samoga kajanja tiče, ono je samo „jedna strana medalje“ u procesu pomirenja. Druga je oprost i milosrđe. Ako imamo svijest da je na obje strane, kada su Bošnjaci i Hrvati u pitanju, bilo i žrtava i zločina, onda, uz kajanje zbog vlastitih zločina, onoj drugoj strani trebamo ponuditi i oprost za zločine koje su oni prema nama učinili. Tek tada će pomirenje, u psihološkom smislu, biti cjelovito.

Je li, po Vama, moguće autentično pomirenje između Bošnjaka i Hrvata u Mostaru, bez uplitanja dnevne politike?

Mostar je jednim dijelom talac neriješenih političkih odnosa Bošnjaka i Hrvata na razini FBiH, odnosno BiH, a zbog svog iznimno traumatičnog ratnog iskustva, ujedno je i jedan od glavnih generatora problematičnosti tih odnosa. Tim više jer je jedini veći grad u BiH u kojem jedan narod ne čini izrazitu većinu, kao što su, na primjer, Bošnjaci većina u Sarajevu ili Srbi u Banja Luci. Situacija u Mostaru dodatno je usložnjena činjenicom da je Mostar političko, institucionalno i kulturno središte Hrvata u BiH. Zato su Hrvati iznimno osjetljivi na svoju poziciju u Mostaru. Stoga napad na institucije s hrvatskim predznakom, kao što je HNK Mostar, doživljavaju kao egzistencijalnu ugrozu, kao ugrozu ustavnog prava da budu konstitutivan i jednakopravan narod u BiH.

S druge strane, Bošnjaci se osjećaju ugroženi takvim hrvatskim odnosom prema Mostaru, a u isto vrijeme, na neki način, izdani ili barem zapostavljeni od strane Sarajeva. Frustracija je tim veća jer vide i kako Republika Hrvatska, kroz mnoge programe i projekte, podržava Hrvate u Mostaru. Sve to političke i međunacionalne odnose u Mostaru čini jako složenima i osjetljivima. Unatoč tome, vjerujem kako je moguće – i na državnoj, i na mostarskoj razini – pronaći politički, institucionalni i društveni model u kojem se ni Bošnjaci ni Hrvati neće osjećati ugroženo niti sputano.

Prvi je korak u procesu pronalaženja i izgradnje tog modela shvatiti i prihvatiti da Bosna i Hercegovina nije i ne treba biti „Jugoslavija u malom“. Jugoslavija se najvećim dijelom raspala zato što je „nacionalno pitanje“ pokušala riješiti nametanjem komunističke ideologije nadnacionalnog „bratstva i jedinstva“. Nužna posljedica takvog „bratstva i jedinstva“ bili su, s jedne strane, velikosrpski hegemonizam i jugoslavenski unitarizam te, s druge strane, secesionistički etnonacionalizmi svih ostalih manjinskih naroda u Jugoslaviji. Nažalost, jugoslavenski obrazac rješavanja nacionalnog pitanja jednim se dijelom pokušava primijeniti i u današnjoj Bosni i Hercegovini. Unutar spomenutog obrasca svaka, na primjer, prohrvatska politika smatra se antibošnjačkom i antidržavnom. Također, unutar takvog hegemonističkog i unitarističkog narativa poželjno je i prihvatljivo na Hrvate gledati kao na „podstanare“ u BiH, nametati im nelegitimne političke predstavnike, zabranu RTV servisa na hrvatskom jeziku proglašavati bošnjačkim nacionalnim interesom, a pokušaje zaustavljanja gradnje Hrvatskog narodnog kazališta predstavljati kao borbu za multietnički Mostar.

Drugi, ujedno i najvažniji, korak u tom procesu je međusobno nacionalno priznanje, u smislu prihvaćanja da je moguća prohrvatska politika koja nije antibošnjačka niti antidržavna te da je moguća probošnjačka politika koja nije antihrvatska.

Kako bi taj korak međusobnog priznanja bio moguć, nužno je prihvatiti činjenicu da Hrvati nisu „podstanari“ u BiH, niti su Bošnjaci „podstanari“ u Mostaru. I u BiH, i u Mostaru, Hrvati i Bošnjaci – skupa sa Srbima i svim ostalim državljanima – ravnopravni su stanari i suvlasnici zajedničke nam državne, odnosno, u slučaju Mostara, gradske kuće. To je ne samo realpolitička, nego i ustavna i daytonska činjenica.

Papa Franjo je u razgovoru s američkim potpredsjednikom govorio o konceptu bližnjega, koji ne određuje pripadnost, već suosjećanje. Koliko smo u Mostaru, i generalno u BiH, vjerni toj papinskoj poruci?

Za mene su religija i politika različiti i odvojeni društveni podsustavi. Glavno načelo religijskog podsustava društvenog života, kako ga ja razumijem, jest sloboda, a glavno načelo političkog života jest jednakost. Stoga smatram kako religijski koncepti u političkom području nisu previše korisni, a često niti poželjni. Glavni problem u BiH, a na neki način i u Mostaru, političke je prirode, a pitanje s najvećom specifičnom političkom težinom jest među-nacionalno pitanje. Stoga je i najvažnije u BiH i Mostaru pronaći i izgraditi funkcionalno i održivo političko rješenje. Rješenje koje će omogućiti i jamčiti punu političku i institucionalnu jednakopravnost konstitutivnih naroda, na jednoj razini, te ravnopravnost svih građana-državljana, na drugoj razini.

Što za Vas osobno znači “bližnji”? Je li bližnji onaj koji govori moj jezik, vjeruje moju vjeru, ili onaj kojega ne razumijem, ali mu mogu otvoriti srce?

Teško je, a rekao bih i opasno, otvoriti srce onima koje ne razumijemo. Smatram kako se najprije trebamo upoznati, pa razumjeti, pa međusobno priznati i uvažiti u svojim posebnostima pa tek onda „otvoriti srce“ jedni drugima. Stoga je za mene „bližnji“ onaj tko mene razumije i kojega ja razumijem. A to razumijevanje, što se mene tiče, može i treba biti neovisno o jeziku, vjeri i naciji.

Kako gledate na riječi Pape Franje da je “vrijeme važnije od prostora”? Može li se to primijeniti na kontekst gradnje, ali i gradnje međuljudskih odnosa?

Slažem se kako je vrijeme važnije od prostora, odnosno kako je najdragocjeniji ljudski resurs – izgubljeno vrijeme ne možemo ponovno (za)dobiti, izgubljeni prostor možemo. Iz eshatološke i povijesne perspektive, ono što se izgradi u vremenu važnije je od onog što se izgradi u prostoru. Ali, kao što rekoh, religija, eshatologija i povijest imaju neku svoju logiku i svoja načela, a politika svoja. A pitanje gradnje, kako objekata, tako i odnosa između zajednica i naroda, političko je i pravno pitanje. Politika se, pritom, poziva na demokratski legitimitet i javni interes, a pravo na ustav i zakone. Unutar tih pojmova i načela trebamo tražiti rješenje za naše nesporazume i probleme.

Biste li podržali inicijativu da se u Titovoj ulici izgradi katolički kulturni centar Sveti Augustin, a na Rondou kulturni centar Mevlana, ukoliko za to postoje svi zakonski uvjeti?

Načelno, da. Uz napomenu kako treba biti oprezan s tim stvarima. Naime, smatram kako nije dobro bilo kojem pojedincu i bilo kojoj zajednici nametati rješenja izvana i odozgo. Meni osobno to ne bi bio nikakav problem jer oba dijela grada smatram svojima i jer bih vrlo rado išao i u jedan i u drugi kulturni centar, bez obzira u kojem dijelu grada se nalazili. Ali, ponavljam, protiv sam „nametnutih rješenja“. Mogu razumjeti i prihvatiti slučaj u kojem bi se, unatoč zakonskim mogućnostima, u nekoj zajednici ili u nekoj od „strana“ grada pojavio otpor takvoj inicijativi. Ukoliko postoji, taj otpor treba uvažiti i pokušati razumjeti, a nakon toga strpljivo raditi na tome da otpor nestane ili barem oslabi. Zajednički cilj nam treba biti da takve inicijative jednoga dana budu toliko normalne da se o njima čak ne treba javno ni raspravljati. Ali, do tog cilja doći ćemo jedino ako na putu do njega budemo ispunjeni mudrošću i strpljivošću. „Umijeće mogućeg“ moja je omiljena definicija politike.

Treba li bivše ratne linije (poput Bulevara ili Ronda) biti mjesta na kojima nema mjesta za kulturne, političke ili vjerske sadržaje onog “drugog”? Ili upravo tu treba graditi ono što nas može povezati?

Postojanje „drugog“ pretpostavlja „prvog“, pretpostavlja granicu između „mene“ i „tebe“, između „nas“ i „njih“. Ako nema granice, onda nema ni „mene/nas“. Zbog toga su granice ljudima, zajednicama i narodima jako važne – kako simboličke, tako i fizičko-prostorne. Ako netko prelazi „moju granicu“, ja se osjećam ugrožen i počinjem se braniti. Stoga „granice“ treba poštivati. Povezivanje ne znači ukidanje granica i različitosti, nego prihvaćanje šireg zajedničkog okvira kao poželjnog i prihvatljivog. Širi zajednički okvir u našem je slučaju grad Mostar. U Mostaru ima i treba biti mjesta/prostora za kulturne, političke i vjerske sadržaje svih naroda i svih vjera. Bivše ratne linije, kao uži okviri za susrete i pomirenje, vrlo su osjetljivi simbolički punktovi. Stoga treba biti oprezan s njima. Meni se osobno sviđa ideja da u središnjoj ili centralnoj gradskoj zoni smjestimo nacionalne i kulturne ustanove svih naroda te sakralne objekte svih vjera, kako bismo i time javno posvjedočili da se međusobno priznajemo i prihvaćamo u svim našim različitostima i posebnostima.

Koliko su, po Vama, prostori (zgrade, ulice, trgovi) važni za društvenu simboliku pomirenja i međusobnog priznanja?

Važni su u prvom redu za simboliku međusobnog priznanja. Ako Hrvati u Mostaru ne smiju izgraditi zgradu Hrvatskog narodnog kazališta ili nazvati neke ulice po svojim povijesnim ili kulturnim velikanima, onda oni niti ne postoje kao nacionalni i politički subjekt u Mostaru. Analogno, naravno, vrijedi i za Bošnjake i za Srbe. Da bi došlo do pomirenja između Bošnjaka i Hrvata, treba najprije doći do međusobnog priznanja – najprije Bošnjaci trebaju Hrvatima priznati pravo da u nacionalnom, političkom i simboličkom smislu budu Hrvati. I obrnuto, naravno. Zato sam i rekao da Hrvati napade na zgradu HNK doživljavaju kao napade na nacionalni subjektivitet, kao napade na pravo da u javnom prostoru budu prisutni kao Hrvati. Stoga je prva faza procesa pomirenja proces međusobnog priznanja i prihvaćanja u zajedničkom javnom prostoru.

Hrvatsko narodno kazalište, naime, nije antibošnjačko, niti je antimostarsko. Ono je, kao javna ustanova kulture, i hrvatsko, i mostarsko, i hercegovačko, i bosanskohercegovačko. A time, posredno, i bošnjačko, i srpsko, i svih građana Hercegovine, i svih državljana Bosne i Hercegovine.

Može li kazalište – i kultura općenito – preuzeti odgovornost za pomirenje tamo gdje su politika i religija zakazale?

Kultura može i treba doprinijeti pomirenju, ali ne može sama ispuniti tu misiju. Kao što sam rekao, glavni problem u Mostaru i BiH nije na području kulture, niti na području religije. Problem je primarno političke prirode i za njega je nužno naći političko rješenje. Obzirom da religija ima važnu ulogu u društvenom, a rekao bih i političkom, životu i Bošnjaka i Hrvata, jako je važno da iz tih područja dolaze inicijative koje pozivaju na međusobno priznavanje i uvažavanje. Imajući sve to u vidu, ipak još jednom naglašavam kako primarna odgovornost za pomirenje nije na području kulture i religije, nego na području politike i političara, odnosno na nama koji na izborima biramo naše političke predstavnike i dajemo im izborni legitimitet za njihove politike. Svi segmenti društva – od kulture, preko medija do religije – trebaju biti aktivno i odgovorno uključeni u proces pomirenja i dati mu svoj doprinos, ali sve te pozitivne silnice svoj maksimalni učinak mogu dati tek kada budu ugrađene u, svim stranama, prihvatljivo političko rješenje.

Smatrate li da bi Mostar mogao postati grad pomirenja, ako zaista prihvatimo umjetnost, duhovnost i zakon jednak za sve kao osnovne stubove zajedničkog života?

Smatram da Mostar može i treba postati grad pomirenja – „grad primjer“, a ne „grad slučaj“ – vjerujem u to i aktivno radim na tome. I ovaj intervju vidim kao jedan korak učinjen prema tom cilju.

hms.ba/Hrvatsko nebo