H. Hitrec: Zagreb je ostao kaotičnom kobasicom premazanom senfom

Na granici svibnja i lipnja 2025.

Dan za danom, Dan do Dana, dotično Dan Hrvatske vojske odnosno Dan oružanih snaga RH, Dan državnosti, Dan grada Zagreba, svečanosti, govori, u Domu Hrvatske vojske vrhovni komandant hrvatskih oružanih snaga, koji je kao premijer bio učinio sve da vojska bude malena i slaba, neuhranjena, vojnici s mizernim plaćama, na branitelje slao policiju, što mu narod nije zaboravio, pa ga potom izabrao za predsjednika, i to dvaput. Ali se barem nije pojavio u toj istoj crkvi sv. Marka u koju se sklonili branitelji, nije se pojavio na misi za Dan državnosti, ne poradi grižnje savjesti, nego lik taj datum ne priznaje, državnost valjda priznaje. Za mlađe ljude, zbunjene, definitivno (i zadnji put da o tome govorim, jer mi je već dosadilo): Dan državnosti jest 30. svibnja, neko vrijeme protjeran, pa vraćen gdje mu je i mjesto, a 25. lipnja je hrvatski Dan nezavisnosti i tako bi trebalo biti zavazda, s tim da hipotekari biraju riječ neovisnost, kako bi se valjda jezičnom dosjetkom distancirali, joj, ako napišemo riječ nezavisnost odmah će majmuni reći da smo ustaše, i hajdmo taj dan malo spustiti u važnosti, proglasimo ga spomendanom. Što je i učinjeno.

Dobro. Dan oružanih snaga dostojno je obilježen, jarunskim spektaklom za djecu i odrasle, vidjeli ljudi da nismo baš oboružani samo lovačkim puškama, na žalost onih oko nas i u nama (u njima), sitnim i tužnim provokatorima i spavačima, koji se skrivaju pod vapajima da se Hrvatska militarizira. Naravno da im Hrvatska vojska izaziva očaj i plač, a njezino ponovno jačanje udaljuje ih od mokrih snova da sve nije izgubljeno, Rusija će pokoriti Ukrajinu, a onda pomoći Srbiji da pokori Hrvatsku, nakon što pokori Kosovo itd. I Bosnu, čiji je lijep dio ionako dobila već u Daytonu zahvaljujući ćoravoj američkoj politici, koja je Hrvate zaustavila na prilazu Banjoj Luci, a onda još poklonila Srbima državu u državi Bosni, s pogledom u budućnost i ujedinjene s maticom. Doduše, u posljednje vrijeme malo su se srbijanski vožd i ruski Kaligula pokefali, ispostavilo se da vožd ne sjedi na dvije, nego na tri stolice, dok sjedi na tribini moskovskoga mimohoda usporedo prodaje oružje Ukrajini, ispod planjke takoreći, jer lova je lova, trebaju i Srbiji rafali, koji su u Hrvatsku stigli ranije, ne će valjda kupovati migove.

Glede Dana državnosti, pohvala propovijedi nadbiskupa Kutleše, koji je pribrano sklopio pleter državotvornosti i vjere, potonja nas je držala iznad vode u najgorim vremenima, prva tinjala i nikada ugasla, jer je hrvatski narod jednostavno državotvoran narod, pa čim je u povijesti vidio i najmanju priliku, oslonio se na kamen ispod pete, što bi rekao Tuđman, taj spasonosni kamen koji čovjeku i narodu omogućuje da mu glava ostane nad vodom. I nije tako od jučer. Ne znam što djeca danas uče iz udžbenika, spominje li se stara ili velika Hrvatska, koja se prostirala južnom današnjom Poljskom, Slovačkom i Češkom, a njezino je postojanje zabilježio čovjek rođen u grimiznoj carigradskoj palači. Da, a kada je pala u zaborav, samo rijetki se sjećali, recimo papa Ivan Pavao II. U zaključku, gdje god se našli i u kojim se vremenima našli, Hrvati su stvorili državinu. Pa kada je rečena na sjeveru odumirala, hrvatska je država u negdašnjoj rimljanskoj Dalmaciji doživjela procvat i prometnula se u kraljevstvo, čiju 1100. obljetnicu upravo slavimo. Ne svi. Spavači i provokatori imaju svoju verziju povijesti, to jest perverziju. Kako slavimo, druga je priča, u Zagrebu se okupilo ne baš mnoštvo, ali je djelovalo poučno i lijepo, na čuđenje turista. Čujem da se bude i drugi gradovi, osobito na moru, Biograd prvi, premda je početkom 10. stoljeća bio tek u povojima. Hvar će imati dostojnu proslavu – kaže mi velikan suvremenoga hrvatskoga kiparstva i ne samo kiparstva, Kuzma Kovačić. Nego, s njim u svezi, vraćam se Danu oružanih snaga RH i čovjeku koji je u groznim vremenima imao veliku ulogu u stasanju Hrvatske vojske, ministru Gojku Šušku, čije se ime sve manje spominje. Ali da nije zaboravljen, svjedoči najava postavljanja spomenika prezaslužnom Šušku. Ispred Ministarstva obrane. Autor Kuzma Kovačić. I što se događa? Možemovci u Zagrebu ustvrdili da baš taj komadić prostora ne pripada državi i ministarstvu, nego Gradu Zagrebu. Pa je nastao „problem“. Ako država inzistira, pa spomenik bude postavljen, mogao bi završiti kao Kuzmin štandarac u Splitu.

Ne slučajno, u prošlom se tjednu sastajem u Zagrebu s gospodinom Anićem, koji očito ide na živce tehnomenadžerskoj struji u Matici hrvatskoj. Tema je, kao i uvijek u zadnjih osamnaest godina, Kuća A. G. Matoša (u prijevodu: rodna kuća Matoševa i Kulturni centar izrastao uz nju, sve nedovršeno glede interijera). Sramota kulturna i nacionalna, zbog dvjesto tisuća kuna Matica radi velike probleme, igra se ovrhama i sličnim vragolijama. A zašto ovo pišem uz Dan državnosti? Nisu samo vjera naša katolička i državotvornost u gene ugrađena doveli do toga da imamo državu i njezin dan, ne, i umjetnici, književnici pogotovu, bijahu sol napaćene zemlje i u najtežim trenutcima, a osjećajni domoljub Matoš ostao u svijesti puka kao onaj tko je najtočnije, rekao bih i najsažetije sublimirao dušu, težnje i srce hrvatskoga čovjeka. Pa otkud ta pakost rečene struje, jesu li ondje ubačeni spavači?

Nije Matoš jedini, naravno, od Marulića i Zoranića do dana današnjeg. Čujem da je uz Dan državnosti spomenut Mažuranić i citirane njegove riječi o vjeri u Hrvatsku. A Mažuranić je svašta morao pretrpjeti, optuživan da je kao ban premalo učinio i previše se Beču priklanjao, ali znao je on što radi, bio je političar i pjesnik ujedno, u stvari tvorac moderne Hrvatske.

Idemo dalje. Dan Grada Zagreba. Kao što se nesretne možemovce nije moglo vidjeti u crkvi sv. Marka, tako vjerojatno nisu bili ni u Kamenitim vratima, gdje je slika Bogorodice, preživjela u požaru. Sekta ima svoje bogove i božice, nazdravlje. I svoga gurua.

Srećom da slika nije bila u nedovršenoj bolnici u Blatu, jer bi sigurno izgorjela. S tim požarom nešto gadno nije u redu, bit će od toga velika afera. Na dušu možemovaca, i onih prije, ali prvenstveno možemovaca, koji su tako uredno vladali gradom da nisu znali ni što je sve u Blatu, koje je djelomice služilo kao pričuvni Jakuševec, ali djelomično i kao prostor za eksponate, scenografske elemente itd. mnogih muzeja i kazališta. Vrlo je zanimljivo da nacionalna televizija (i ostali mediji) ni nakon nekoliko dana nije pokušala saznati što je sve uništeno, a stradali su i arheološki i prirodoslovni izlošci, nenadoknadivi. Scenografija mnogih kazališnih predstava može se nadoknaditi, uz puno novaca, s tim da su loše prošla i privatna kazališta, za koje je požar katastrofa, poimence Teatar Gavran.

Nedovršenost. Zemlja nedovršenih projekata. Pa tako, u nedovršenosti, ima sličnosti između bolnice u Blatu i Kuće A. G. Matoša u Tovarniku. Nedovršenost kao rezultat nepostojanja političke volje ili jednostavno birokratskoga šlamperaja, te nešto zavisti i iracionalne tvrdokornosti.

Uz Dan grada Zagreba čitamo Mak, Tor i ja tiskovni razgovor s nekim književnikom, navodno, za kojega nisam čuo. Trešnjevčanin. Rečeni odgovara kao da je član Radničke fronte, zaglibio u borbi klasa iz 19. stoljeća. O Trešnjevci je riječ, kadli nakon nekoliko stupaca hop – na Stepinca. Da je Alojzije bio samo i jedino protiv komunizma, ostale totalitarne beštije dobro je podnosio, surađivao. Argumenti Jakova Blaževića. Što to ima s Trešnjevkom, ni Mak ni Tor nisu uspjeli skužiti. Valjda se vraćamo na mit o „crvenoj Trešnjevki“, demantiran ako ne prije a ono u Domovinskom ratu. A kako je to bilo u ratu četrdesetih, mogao je nadripisac pročitati u knjizi Ivana Pahernika Još Hrvatska ni propala, po kojoj je snimljen film Snivaj, zlato moje, nagrađen od publike u Puli, prešućen uvelike, jer ne paše filmskim kritičarima koji su, gle čuda, mahom iz zaplotnjačke, ponekad i antihrvatske avlije.

Jest, hrvatski je film prvi ili među prvima postao lenom histeričnih ljevičara i troglodita, koji rade „prethodnu selekciju“, pa zato imamo što imamo. Dugometražni igrani hrvatski film za svijet gotovo i ne postoji. U međuvremenu su pod svjetla pozornice stupili i Rumunji i Poljaci, i tako dalje. Riječ je, glede hrvatskoga igranog filma – o cenzuri. Scenariji prolaze kroz ruke cenzora, ali nisu to državni cenzori, pa nismo u komunizmu, nego kroz ruke opisane selektorske bratije, koja s državom i nije na „ti“, to jest hrvatskom državom, a što ta država zatvara oči, druga je priča. Pa nam se sve vraća u lice. Blesavo mi je pisati scenarije za epske filmove o veličanstvenoj starijoj hrvatskoj povijesti, kad znam da će bratija odmahnuti rukom, sažalno ipak reći da nema novaca za takvu produkciju. Zato upravo gledam petstotu verziju o životu i vladanju Henrika VIII., vrlo zavidan i nesretan.

Nema, znači, državne cenzure, ali ima državne sljepoće ili urođenoga mazohizma. S cenzurom u svezi: čitamo moje životinje i ja razgovor s nekim europskim ćatom zaduženim da razotkriva zemlje u kojima vlada cenzura. Potonji je ustanovio da je Hrvatska zemlja snažne i velike državne cenzure. Kako je to ustanovio, teže je reći. Kaže da je razgovarao s ministricom kulture i jako se iznenadio kada je ona negirala postojanje cenzure. Rasrdila ga. Jer „on zna“ da ima cenzure. A tko mu je rekao da ima? Ha, uvijek se nađu mutni izvori.

A da cenzure nema, jasno je iz prethodno opisanih slučajeva o Trešnjevci i Stepincu nedavnih dana, ali iz iz stalnih provokacija što jugoslavenskih što i po prirodi stvari neuravnoteženih „priloga“, osobito u subotnjim brojevima dnevnih novina, a to sam (ste) odavno zapazio. Kao da urednici, umorni od tjednih napora, nepažljivo ostavljaju otvorena vrata bijesnim protuhrvatskim protuhama, koje inače drže zaključane u sobicama i bez hrane. Nitko ih ne cenzurira, a „država“ se ne usudi prigovoriti, jer bi ju optužili za – cenzuru. I tako je krug zatvoren. Ilustracija: u razgovoru s europskim istražiteljem cenzura novinar poteže pitanje srpskih Novosti, koje su, jadne, ostale bez trećine sredstava (koja će im biti nadoknađena drugim kanalima). Cenzura! vrišti europski isljednik, koji pojma nema o čemu govori, ali je sretan što je naišao na zoran primjer cenzure.

Previše sam se zadržao na unutarnjim prilikama, još ponešto podnošljivim za razliku od globalnih. Najveći rat, s najviše – sada je već riječ o milijunu s obje strane – ubijenih i ranjenih, ne prestaje i prijeti demantirati moje prognoze da će trajati četiri godine, koliko i inače, četiri ili pet, traju veliki ratovi. Rat na europskom tlu. Opasniji, kažu povijesna iskustva, od ratova na drugim kontinentima. Trumpova obećanja, kao i sva druga njegove obećanja i potezi, padaju u vodu, utapaju se u moskovskom cinizmu i odugovlačenju u beskraj, a novija taktika da čas kudi Kaligulu, čas Zelenskog, ne vode ničemu. To jest, idu na mlin Kaliguli. Pa Neron mijenja savjetnike, uzima i džihadiste, neka se nađu. Oni će mu više pomoći oko carina nego oko ratova. Američki carinski džihad. Dotle se Ukrajinci snalaze kako umiju, poduzimaju i odvažne akcije na teritoriju Rusije, uništavaju im bombardere.

Ne ide Neronu ni u svezi s Gazom, ali tu mu ne ide jer mu se ne ide ići protiv izraelskoga režima, zločinačkoga režima. Zna u kakvu bi ga to gabulu dovelo, zna tko drži novac i medijsku moć. U Americi. Bibi first. Pa onda gleda što njegovi ljubimci rade: malo preseljavaju Palestince unutar Gaze, malo na jug, pa opet na sjever, umjesto da ih sve odjednom presele u Libiju ili gdje, kao zamišlja MAGA. A ne, to bi Bibijevu režimu pokvarilo veselje, igrice s Palestincima, pa ako odu u Libiju, ondje ih ne može gađati. Sada ih gađa svakodnevno, a budući da im je sve zgrade porušio, gađa šatore iz kojih vade komadiće spaljene djece. Preživjeloj djeci ne dopušta da dođu do hrane, igra se zaustavljanjem konvoja humanitarne pomoći, ceri se nad vapajima Ujedinjenih naroda i Unicefa posebno, na kraju će poslati tenkove i na prosvjednike u Izraelu, koji njegovu strategiju ne podržavaju i žele da rat završi? Rat? Ne. Agresija, okupacija, likvidacija. Genocid. S novim (?) potezima prema tzv. Zapadnoj obali Netanyahu i njegovi fašistički suradnici „otkrivaju“ što smatraju konačnim rješenjem – Weltraum je u igri, životni prostor rezerviran samo za Izraelce. Onda se javi Macron, opet govori o dvije države, izraelskoj i palestinskoj, na što se Bibi samo smije. Jer ne smiju postojati dvije države, samo jedna.

I nemojte mi, dragi trolovi, više spominjati Hamas. U onom času kada je Hamas masakrirao više od tisuću mladih Izraelaca, i vi i ja bili smo na strani stradalih, rekoh tada da je Hamas učinio Palestincima medvjeđu uslugu i da će im se obiti o glavu. Očekivali smo razmjeran odgovor i odmah zatim pregovore oko talaca. Usporedo smo saznali da je Netanyahu bio unaprijed obaviješten o napadu, ali je ignorirao informacije, sve misleći da ima sreću, em se izvukao od optužaba, em bi mogao sve probleme riješiti krvožednim napadom na Gazu, smanjiti broj Palestinaca, a posebno djece, koja su mu najveća prijetnja. Pa je tako i učinio. Uzalud (neki) izraelski intelektualci zapomažu da krivo radi, da će Izrael biti izoliran, da treba zaustaviti rat. Uzalud prosvjedi u Tel Avivu.

Da se prisjetimo: uz nabrojane dane i Dane u uvodu, bijaše i dan podsjećanja na žrtve srpskoga terora, osobito u Prijedoru, gdje su Hrvati morali nositi bijele vrpce, a na prozore vješati bijele plahte, što mnoge od njih naravno nije spasilo. Ne ću dalje, sve ste razumjeli.

Drugi krug

U Zagrebu Senf (dvaput je dvaput, vidi Zoki, Stipe, itd.), ali se Marija Selak Raspudić nije obrukala, štoviše, ima vrlo dobar rezultat, a doista hrvatski (svehrvatski) govor što ga je održala u kamere u nedjelju navečer – zalog je za budućnost. A što su ju isključili u pola rečenice, priča je za sebe. Isključili su svojedobno i Thompsona, kadli eto njega na Hipodromu. U Splitu isključili Puljka iz političkoga života, što je u redu.

HDZ opet dobro prošao, ponegdje iznad očekivanja. Hrvatska pomodrila, ne volim riječ poplavila, jer me podsjeća na poplave. Stanje, znači, redovno ili redovito, SDP-ovi partijaneri frustrirani kao i obično, tek sada nešto više, svedeni na crvene krpice, s tim da su izgubili riječku krpicu, na koju računaju Orbanovi zemljovidi. Premda nemam simpatije prema SDP-u, malo mi je žao što je postao sufraganom revolucionarnih sektaša, izgubio se a ne samo izgubio. U Zagrebu tek prirepak spomenute sekte, doista nevjerojatne pojave u takozvanoj demokraciji. Zagreb je ostao kaotičnom kobasicom premazanom senfom, zahvaljujući vrlinama njegovih birača, a te su kombinacija indolentnosti, indiferentnosti, političke nepismenosti i neobaviještenosti, stockholmskoga sindroma i nedostatka zdravoga razuma, odnosno bedastoće. Ne odnosi se to na sve, ali je kako je, većina pobjeđuje. Ponegdje u Hrvatskoj većina je bila tanka kao šunka izrezana strojem, radilo se o neznatnim postotcima. Nego, ono što je najgore: ako se ne barata postotcima nego brojem glasova, odjednom iskrsne pred očima demografska slika Hrvatske, vrlo tužna. Po nekim izvorima, a riječ je o ozbiljnim povjesnicima, Hrvatska je u 10. stoljeću imala nešto (malo) ispod milijun stanovnika. Imala je, doduše i Bosnu, granica na Drini, na sjeveru do Dunava, Srijem već od Trpimira u 9. stoljeću. Sada polako u demografskom smislu idemo prema 10. stoljeću, u međuvremenu i znatno teritorijalno osakaćeni. Ali glavu gore, još Hrvatska ni propala, mala ali velika po svemu, zemljovidno slična čovječjoj ribici, bogata vodom, šumama i gorama, bajkovita. Pričam bajke, a što ću.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo