Zbogom Nino Mogorović

Za svoj ovozemaljski životni put Ninoslav Mogorović završio je, borac za samostalnu državu Hrvatsku, za hrvatsku Istru, za Hrvatsku po mjeri hrvatskog čovjeka.

Uvijek je govorio, da će mu Bog dati da dovrši svoje životno djelo, da kriminalce koji su opljačkali Hrvatsku isprati u zatvor i da napiše knjigu o svojoj majci, novinarki Branki Mogorović, ali nije uspio.

Bio je i ostao vjeran Dr. Franji Tuđmanu i njegovoj viziji slobodne i neovisne Hrvatske, često je u razgovorima ponavljao riječi dr. Tuđmana ; „ Imamo Hrvatsku!“ i dodavao svoje ,“Samo je moramo urediti po mjeri hrvatskog čovjeka“

To mu je bio moto! Taj motiv ga je držao, inspirirao i hranio.

Ninoslav Mogorović rođen je u Puli 1953. gdje je pohađao osnovnu i započeo srednju školu, ali mu je školovanje u Hrvatskoj prekinuto, naglim odlaskom njegovih roditelja iz Pule u emigraciju. Naime njegova majka Branka Mogorović novinarka i publicistkinja radila je kao novinarka u Glasu Istre od 1956 -1968,  objavila više od tri tisuće autorskih tekstova: komentara, reportaža i intervjua te mnoštvo angažiranih članaka o problemima „maloga čovjeka“, što je izazivalo prijepore s vlašću.

Bila je 1960. inicijator osnivanja i  početka emitiranja Radija Pule, prve postaje na hrvatskome jeziku u Istri, o čemu je Nino počeo pisati knjigu i šteta što nije završio, jer se njeno ime nigdje ne spominje u povijesti Radio Pule.  Glavnom urednicom Glasa Istre postala je  1966., ali već 1967. je zbog potpore Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika,  smijenjena. Napadana zbog toga, odlazi s obitelji u političku emigraciju, najprije u Rim, gdje je surađivala u časopisu Ante Cilige „ Na pragu sutrašnjice“ , a s dominikancem Tihomirom Ilijom Zovkom suautorica je knjige  “Posljednji hrvatski Argonaut dr. Ante Ciliga” (Ogranak Matice  hrvatske, Pazin, 2011.), a potom sele u Berlin.

Za vrijeme boravka u Rimu, mladi se Ninoslav družio sa dr. Ciligom, upijao njegovo ogromno znanje i po diktatu mu pisao tekstove, jer je Ciligi već tada bio prilično oslabio vid.

Nino Mogorović je 1998.u Puli osnovao udrugu „dr. Ante Ciliga“ i tiskao njegova djela.

U Berlinu  je  Nino  studira0 i uključio se u emigrantske hrvatske organizacije. Padom Berlinskog zida ugošćuje mnoge hrvatske političare. Kao predsjednik Hrvatskog kulturnog društva u Berlinu Nino Mogorović  prikupljao je  pomoć u hrani i lijekovima i slao  u Hrvatsku.

Na poziv Dr. Tuđmana, vraća se u Zagreb, sudjeluje u kreiranju Novog Ustava RH  i uključuje se aktivno u obranu domovine. 1992. umire mu mama, a on seli u Pulu.

Bio je član HDZ-a, HSP , član braniteljske udruge Zavjet i aktivno sudjelovao u političkom životu.

Naravno da su ga kao istinskog domoljuba, Hrvata, Katolika često  prostački i primitivno napadali novinari iz sluganskih medija bivšeg yu-agitpropa!

Borba protiv korupcije i kriminala

Glavna njegova preokupacija bio je politička korupcija i kriminal vladajućih,  kako IDS-ovaca u Istri, tako i vladajućih u Zagrebu. Govorio je  da Istrom već desetljećima vlada „jugo-udbaški kartel“ koji se pretvorio u kriminalnu organizaciju koja ne dozvoljava nikom da uđe u Istru sa zdravim novcem, kako im ne bi remetio njihove prljave poslove. Zato Jakovčić cijelo vrijeme inzistira na autonomiji Istre. Ne želi da im netko kvari „posao“. Mnogi su s lokalni IDS-ovi moćnici obogatili na prodaji istarske zemlje. Seljacima su govorili da njihova zemlja nikada neće biti urbanizirana,  kako bi jeftino otkupili zemlju, koju su potom urbanizirali, pa višestruko skuplje preprodali.

Nina je tužio kontroverzni poduzetnik Danko Končar,  zato jer ga je  nazvao kriminalcem.  Danko Končar kojega je IDS, odnosno Ivan Jakovčić doveo u Pulu, kao velikog investitora po projektu Brijuni-Rivijera, a ujedno i kao strateškog partnera Uljanika,  bio je doista osuđeni kriminalac.  Okružni sud u Zagrebu mu je 1977. godine dosudio 12 godina strogog zatvora. Vrhovni sud je tri godine kasnije potvrdio izrečenu kaznu od 12 godina. Končar je u Lepoglavi proveo osam godina, nakon čega je pušten na uvjetnu slobodu.

Danko Končar je u Finskoj  kažnjen sa 80 milijuna eura. zbog izbjegavanja propisanog otkupa dionica malih dioničara u tvrtki Afarak, u vrijednosti od 400 milijuna eura.  Osim Končara, pod sumnjom za izvlačenje novca iz tvrtke je i Ivan Jakovčić,  dok je  bio predsjednik Nadzornog odbora tvrtke u spornom razdoblju. U isto je vrijeme  bio predsjednik IDS-a i zastupnik RH u  EU Parlamentu i time u dvostrukom sukobu interesa. Kada se zbroje sve godine i funkcije na kojima je Jakovčić bio u Končarevoj tvrtki, ispada da je u pet godina, od 2013. godine do kraja srpnja  2018. kada je dao ostavku na tu funkciju, primio više od 300 tisuća eura.

Danka Končara Nino je navodio  kao primjer za pranje novca. Pranje novca je kazneno djelo u Hrvatskoj. Borba protiv pranja novca glavni je element  borbe protiv organiziranog kriminala. Novac stečen nezakonito npr. trgovinom drogom, oružjem, cigaretama,  korupcijom, mitom , trgovinom ljudima , pljačkom,  iznudom ili  švercom …“opere se“ ubacivanjem  u legalan financijski ili ekonomski ciklus.  Za to se koriste kockarnice, skupi hoteli ili mjenjačnice, građevinska industrija i  kupnja zemljišta,  vrijednosnih papira , umjetnina , automobila, brodova, jahti i skupocjenog  nakita …

Smatrao je Nino da su  najveći krivci  za katastrofalno stanje u hrvatskom gospodarstvu  nesposobne gospodarske i političke elite, uglavnom naslijeđene iz tehnomenadžerskih i birokratskih struktura bivšeg jugo – totalitarističkog režima. Oni su privatizirali i prisvojili cjelokupno bogatstvo u hrvatskoj državi te ga potom potpuno nepotrebno prodavali. To se prije svega odnosi na vrlo profitabilne telekomunikacije te, od građana Hrvatske u cijelosti i skupo sanirane, banke. Tako izgubljeni financijski suverenitet i enormna vanjska zaduženost širom su otvorili vrata generalnoj rasprodaji hrvatskog  nacionalnog blaga.

Tome je doprinijelo i ne lustrirano hrvatsko pravosuđe, koje je  pod utjecajem politike i  naštimanih zakona dozvolilo  najveću pljačku koju je hrvatski narod u svojoj tisućljetnoj državnoj povijesti doživio.

Autonomaštvo IDS-a,  prava manjina, antifašizam

Nino je često izražavao nezadovoljstvo načinom na koji Hrvatska štiti svoje nacionalne i državne interese i ukazivao  da se ona mora ravnati prema dostignutim standardima nacionalnih manjina u većini zemalja EU.

Na primjer nacionalne manjine u Italiji uopće ne postoje, niti će u budućnosti postojati.

U Hrvatskoj, za razliku od Italije, nacionalne manjine imaju politički status koji uopće nije mjerljiv sa standardima, ne samo unutar EU već i ostatka svijeta. U EU manjine imaju samo  kulturnu i usko teritorijalnu jezičnu autonomiju, a u Hrvatskoj sudjeluju i odlučuju o sudbini i životu većinskog hrvatskog naroda! Apsurdno!

Zajedno smo  Nino i ja sudjelovali u organizaciji 6. Hrvatskog  iseljeničkog kongresa u Puli krajem lipnja 2024. s temom „Hrvatski iseljenici-potencijal za budućnost Hrvatske“. Kako je Nino i sam povratnik iz iseljeništva, snažno se zalagao za povratak hrvatskih iseljenika, jer  iseljeništvo „predstavljaju zdravo hrvatstvo i potencijal za duhovnu obnovu Hrvatske.“

Udbaška struktura i danas apsolutni vladar hrvatskom državom i društvom.

Ironija je povijesti prisvajanje vladajućih  Proštinske bune, jedine prve i prave antifašističke pobune. Na obljetnicama govore baš oni protiv kojih je podignuta pobuna-tlačitelji naroda,  nacionalni veleizdajnici, petokolonaši, tajni haaški svjedok i krivokletnik, bivši HDZ-ov „jastreb”, pjevač ustaških budnica i koračnica, a danas počasni predsjednik SAB-a Stipe Mesić i njegov politički šegrt IDS-ov jugo – neo liberal i mrzitelj svega državotvorno hrvatskog, Damir Kajin. Boris Miletić dijete visokoga oficira JNA, odgojenoga u duhu Pokreta za Jugoslaviju koji je zastupao ideju „Jugoslavije regija u Europi regija“, koji vodi  protuhrvatsku politiku,  više zbog zaštite materijalnih interesa ostvarenih na kriminalan način,  nego zbog ideologije jugoslavenstva i/ili velikosrpstva. Zato ne treba nikoga čuditi kada djeca „antifašista“ na pitanja, povezana s njihovom umiješanošću u mega polit-kriminal, reagiraju tako da prozivatelje optužuju za „filo fašizam“ i „ustaštvo“.

Svi ti  Titoisti, Josipovići, Sabovci i „ antifašisti“ nisu zavrijedili stajati nasuprot dr. Anti Ciligi, koji je predvodio Proštinsku bunu. ( sa ponosom napominjem da je moj Nono sudionik Proštinske bune) Dr. Ante Ciliga,  jedan od najvećih hrvatskih političkih mislilaca, čovjek koji je zbog svojih političkih uvjerenja prošao austrijske, talijanske, srbijanske, hrvatske i sovjetske progone, zatvore, logore i izolacije nije zavrijedio da na skupu, koji se održava u znak sjećanja na događaj u kojem je on bio glavni akter, sudjeluju kao protagonisti, apologeti titoističkog diktatorskog jugo – režima čiji je on bio žestoki protivnik i osporavatelj. Ciliga i Tito su bili vječni  i nepomirljivi protivnici! Ciligu je zanimala istina i na njoj utemeljena pravda i sloboda za sve narode svijeta, pa tako i hrvatskog, dok je Tita  interesirala samo diktatorska vlast zbog čuvanja teritorijalnog integriteta neprirodne tvorevine Jugoslavije, a u službi britanske imperije i njezinih globalnih interesa. To danas ne vide jedino politički slijepci ili oni koji su i dalje u službi Njezinog visočanstva! Dr. Ante Ciliga je bio samostalan i slobodan mislilac koji je čitav svoj život odbijao služenje kolonijalističkom i neo kolonijalističkom sustavu vladanja svijetom i tražio  put za slobodan i skladan razvoj svih naroda svijeta bez međusobnog ugnjetavanja i porobljavanja.

Tito, Mesić i Kajin na jednoj strani i Ciliga na drugoj, dva su potpuno suprotna i nepomirljiva koncepta. Ciliga nikada ne bi radio protiv interesa vlastitog naroda, a u korist Beograda, Londona, Rima, Haaga…ili Bruxellesa! Za njega bi bilo nepojmljivo masovno ubijanje vlastitog naroda zbog vlasti, posebice još k tomu u interesu tuđinaca, za njega bi bilo izručenje hrvatskih generala, dodvoravanje stranim centrima moći, lažno svjedočenje te izdaja vlastitog naroda i njegove države nešto što bi se trebalo radikalno i najoštrije sankcionirati, a ne da se takvi uz pomoć, prije svega, (stranih) medija još nameću kao „progresivni i jedino prihvatljivi” likovi „hrvatske” politike.

Nastup ovih „ likova“ na  proslavi Proštinske bune, izravno je gaženje po svemu onomu što je Ciliga zastupao i bio. Tu se radi o suštinskoj razlici, kako moralnoj i intelektualnoj, tako i  nacionalnoj i političkoj – na jednoj strani nacionalno i moralno zakržljali patuljci, a na drugoj hrvatski povijesni div, moralna vertikala, suvremeni Veli Jože hrvatske Istre.

Nedostajati će Nino Hrvatskoj Istri. Izgubili smo vrlog domoljuba i borca za hrvatske nacionalne interese ne samo u Istri i Hrvatskoj, nego i šire. Hvala i slava mu. Laka mu  hrvatska zemlja.

Lili Benčik

Hrvatsko nebo