R. Oršulić: Uz 60. obljetnicu uhićenja i suđenja domovinskom HOP-u

60. obljetnica uhićenja i suđenja domovinskom HOP-u

Ove godine navršava se 60 godina od uhićenja i suđenja velikoj skupini hrvatskih domoljuba, većinom studenata, a s njima i službenika i radnika, čije je domoljubno djelovanje kulminiralo bacanjem letaka sa zagrebačkoga nebodera 8. svibnja 1965. godine, a zatim na 16 raznih mjesta u Zagrebu 2. i 3. lipnja iste godine, među inim po studentskim domovima i iz vlaka u pokretu iznad Savske ulice u Zagrebu. Po opsegu djelovanja, po broju sudionika s jedne strane, kao i po sredstvima koja je Udba angažirala s ciljem razbijanja toga pothvata, bila je to najkrupnija akcija u nizu nastojanja obnove neovisne hrvatske države, a nakon sloma ostataka snaga otpora vezanih uz NDH.

Vrijeme čini svoje i tijekom ove zime napustila su nas dvojica uglednih članova te skupine, dr. ing. Zvonimir Marić, sveučilišni profesor, dipl. ing. Lovorko Barbarić, direktor i vlasnik tvrtke. Dužnost je preživjelih da svjedoče o tim za hrvatsku povijest vrlo važnim događajima. Teško je očekivati da će o toj akciji progovoriti vodeći mediji u Hrvatskoj jer su oni većinski pod nadzorom duhovnih ili fizičkih sljedbenika onih protiv koji su ovi mladići ustali.

Jezgra na Građevinskome fakultetu

Studentska generacija koja će biti pokretna snaga ovoga pokreta stigla je na zagrebačko Sveučilište početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, mahom u jesen 1962. Bilo je to doba kad je položaj hrvatskoga naroda dosegnuo najnižu točku u dotadašnjih 150 godina moderne povijesti nakon Francuske revolucije. Jugoslavenski su komunisti dovršili svoj krvavi pir iskorijenivši temeljito među hrvatskim pučanstvom, koje je ostalo u Domovini, sve ono što je moglo imati bilo kakvu primjesu hrvatstva. Europska povijest ne bilježi tako temeljito čišćenje jednoga naroda od svakog sastojka onoga što ga kao narod karakterizira.

Jurišnici toga zlodjela pri kraju Drugoga svjetskog rata i u poraću bili su mladići koje su prekaljeni komunisti unovačili, milom ili silom, pri kraju rata. Nakon što su se dokazali u uništenju vlastitih sunarodnjaka, ti su mladići poslani na kojekakve tečajeve ili kurseve, a zatim su zauzimali svoja mjesta unutar novoga režima. Početkom 60-ih prošloga stoljeća komunistički režim, ojačan ovom mladošću, čvrsto je držao uzde vlasti u svim područjima života.

Studenti pristigli u Zagreb dolazili su iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jezgra domoljubne djelatnosti formirala se na Građevinskome fakultetu čiji će studenti činiti gotovo trećinu svih kasnije suđenih. Najaktivniji bio je Branimir Petener, student iz Rijeke koji se okušao s dvojicom kolega još kao srednjoškolac u pokušaju stvaranja ilegalne organizacije.

Važno je istaknuti da se proces nacionalnoga sazrijevanja i grupiranja odvijao potpuno autonomno bez ikakvih poticaja sa strane, a pogotovo ih nije bilo, kao ni ikakvih veza, s političkom emigracijom. U svakodnevnome druženju razmjenjivane su ideje i informacije. Oni najznatiželjniji nalazili su načina nabaviti zabranjene knjige ili one koje nisu izdavane, ali su se predratna izdanja mogla naći po antikvarijatima, poglavito onome Matice hrvatske u Ilici.

Tako su među nama tajno kružile knjige, primjerice Bićanićeva Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Murvarova Na izvorima neistina, djela Mile Budaka, Pribićevićeva Diktatura kralja Aleksandra, Hrvatska revija, djela Ante Starčevića i mnoge druge. Tijekom prvih dviju godina studija došlo je do međusobnog upoznavanja i grupiranja među nacionalno osviještenim studentima. Većina ih je nedjeljom ujutro dolazila na misu u crkvu u Palmotićevoj ulici pa je to bila prilika za upoznavanje i sa studentima drugih fakulteta.

U raspravama s drugim studentima, manje nacionalno osviještenima, članovi domoljubne grupacije prenosili su im spoznaje do kojih su sami došli nastojeći ih pridobiti za hrvatsku stvar. U raščlambi Udbe navodi se: „Kroz zapisnike koji obradjuju istupanje Petenera i drugih u diskusijama sa studentima na fakultetima dominira činjenica da su oni otvoreno i drsko iznosili svoj hrvatski nacionalizam i krajnji šovinizam….“

Istodobno je postojao širi krug nacionalno osviještenih studenata koje će Udba u svojoj analizi nazvati Grupa Gabelica – Mijatović. U toj je skupini bilo dosta studenata podrijetlom iz BiH i Imotske krajine. Oni su se međusobno družili i često vodili razgovore o potrebi stvaranja neovisne hrvatske države. Dolazili su iz krajeva koje su komunisti opustošili i izvršili genocid nad Hrvatima. Takvo je očajno stanje Hrvata navelo i ondašnjega čelnika komunista BiH, Srbina Cvijetina Mijatovića, na onu poznatu izjavu kako je teško bilo biti Hrvat u to doba u tim krajevima.

Okupljanje i pobjeda na izborima za Studentski zbor

U drugoj godini studija Branimir Petener, koji je bio jedan od najboljih studenata svoje generacije, traži način za širenje kruga istomišljenika spremnih za borbu protiv jugokomunista i stvaranje hrvatske države. Student Građevinskoga fakulteta Mate Nevistić, koji se već signalizirao kao tvrdi hrvatski nacionalist, povezao ga je s Ivanom Gabelicom i Anđelkom Mijatovićem. Nevistić je organizirao koncem siječnja 1964. sastanak u svojoj sobi u studentskome domu Cvjetno naselje. Na tome je sastanku Petener otvoreno predložio stvaranje ilegalne organizacije za borbu za uspostavu Hrvatske. Ivan Gabelica, koji je kao gimnazijalac protjeran dvije godine na Sveti Grgur kod Gologa otoka, kategorički je odbio stvaranje bilo kakve tajne organizacije argumentirajući to činjenicom da bi ona bila brzo otkrivena i da bi služila samo za punjenje komunističkih zatvora. Anđelko Mijatović, nazočan na sastanku, u početku je bio sklon ideji organizacije, ali se na kraju priklonio Gabeličinoj argumentaciji. Gabelica je bio ideolog, veliki poznavatelj i poklonik Ante Starčevića, uvjeren da se ideološkom borbom može ostvariti željeni cilj. Mijatović je bio sklon organiziranome djelovanju. Nedugo nakon toga sastanka Mijatović je upao u zamku jednoga provokatora koji mu je poslao letke iz inozemstva, a Mijatović ih je poslao na više adresa političkih moćnika u Hercegovini.

To ga je dovelo u zatvor u svibnju 1964. godine. Bio je osuđen za neprijateljsku promidžbu po članu 118 tadašnjega KZ na 3 godine i 6 mjeseci strogoga zatvora. Vrhovni sud Hrvatske tu je kaznu smanjio na jednu godinu i 6 mjeseci. Uhićenjem Petenera i ostalih Mijatović, koji se nalazio u kaznionici Stara Gradiška na odsluženju kazne, bio je ponovo podvrgnut istrazi i ponovo suđen u četvrtoj skupini optuženih. Mate Nevistić upoznao je Petenera s Jozom Lukačem u prvom semestru 1964. godine. Lukač prihvaća načelo stvaranja ilegalne organizacije i daje ideju tiskanja njezina ilegalnoga glasila, što Petener prihvaća. Na početku treće godine studija na Građevinskome fakultetu, u listopadu 1964., dolazi do prve organizirane političke akcije domoljubnih studenata. U to vrijeme svi su studenti bili obvezno uključeni u tadašnji Savez studenata, jedinu dopuštenu studentsku organizaciju koja je bila pod komunističkim pokroviteljstvom. Tadašnja je partijska organizacija na fakultetu rutinski pripremila listu studentskoga odbora koju će predložiti studentima na izbor odnosno potvrdu. Skupina studenata domoljuba odlučila je predložiti svoju listu sastavljenu isključivo od studenata hrvatskih nacionalista. Lista je sastavljena međusobnim dogovorom, a zatim pred izbornu konferenciju obaviješteni su u povjerenju svi studenti nacionalno osviješteni za koga treba glasovati. Tajnim su glasovanjem izabrani samo kandidati domoljubne liste, a niti jedan od onih što su ih komunisti predložili nije bio izabran. Bila je to vjerojatno jedna od prvih legalnih pobjeda nad komunističkom partijom u Jugoslaviji. Mato Petrović, predsjednik, Ranko Oršulić, politički referent, Marić Zvonimir, socijalni referent, Frane Vrkljan, stručni referent, Frane Bonifačić, kulturni referent, bili su pobjednici nad komunistima, izabrani u organiziranoj političkoj borbi i tako bili prethodnici demokratskih pobjeda 1990. godine.

Branimir Petener istodobno je bio izabran u fakultetski odbor i jednom prilikom javno je zatražio da se na fakultetu koriste hrvatski termini. Kao što to često biva u osloboditeljskim pokretima neslobodnih naroda, borba za vlastitu državu vodi se u dva pravca – nasilnom i političkom. Stvaranje ilegalnih organizacija s pripadnom djelatnošću u uvjetima komunističke diktature u Hrvatskoj bilo je nasilničke prirode, a vlasti su ju tretirali kao revolucionarni čin. S druge strane, politička borba promicanjem državotvorne ideologije, pa i usmenim putem, ima za svrhu pridobivanje naroda za tu ideju. Za ostvarenje konačnoga cilja vlastite države potrebne su oba vida borbe. HOP-ovci (Udba sve suđene naziva HOP-ovcima bez obzira na to jesu li pristupili činu organiziranja ili su samo ideološki pripadali skupini) prakticirali su jednu ili drugu tehniku borbe ili obje.

Mladost koja je dolazila na studij šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je formirana u srednjim školama u jugoslavenskome komunističkom duhu. Poneki su donijeli sa sobom nešto preživjeloga kršćanskog obiteljskog odgoja dok je nacionalni državotvorni duh bio stjeran u duboku podsvijest. Jezik kojim su govorili bio je prepun srbizama. Srbizmi su ulazili u hrvatski jezik na različite načine – administrativnim mjerama, obrazovanjem, boravkom u vojsci i na mnoge druge načine. Tako je, primjerice, dolina Neretve bila orijentirana na mostarsku bolnicu kao najbližu pa su mnogi Neretvani „operisani na spratu od tog i tog hirurga“. A ima stotine priča o govoru mladića koji su novačenjem bili slani služiti vojsku negdje u Srbiji pa su po povratku nastajale priče kao ona koja kazuje kako se jedan mladić po povratku probudio uz pjev pijevca u susjedstvu. Pa će on roditeljima: „Je li, bre ćale, čiji ono petao peva?“ A uznemireni će otac ženi „Ženo, ženo, nije ovo naš sin, prominili su ga!“

Za domoljube bila su dva najpogodnija načina nacionalnoga osvješćivanja svojih kolega – putem jezika i povijesti. HOP-ovci su se najprije sami usavršavali u znanju hrvatskoga književnog jezika, a zatim u razgovorima sustavno prilazili onima za koje su smatrali da ih je moguće pridobiti. Koristile su se razne prilike, često izravni međusobni razgovori. Također na skupnim druženjima studenata koristila se prilika uporabe riječi za koje se znalo da ih prosječan student ne poznaje ili ih smatra ustaškom promidžbom. U razgovoru bi se stvorila prilika ubaciti riječi kao što su: nazočan, pričuva, promidžba, odvjetnik, topništvo, vježbenik, časnik i slične. Velika većine jedne prosječne studentske skupine nije razumijevala te riječi pa bi postavljali pitanja što one znače i bila je to prilika za objašnjavanje. Kad bi se u skupini našao neki revni član Saveza komunista ili doušnik, iste bi večeri slijedila prijava o neprijateljskoj promidžbi tog i tog nacionalista. Takvih su prijava puna doušnička izvješća.

Prvi letci sa zagrebačkoga nebodera na tzv. dan oslobođenja Zagreba

Slično se postupalo i glede povijesti. U zgodnoj prilici objašnjavali su se događaji iz hrvatske povijesti. Naglasak se stavljao na one koje su komunisti tumačili na svoj način koji je u pravilu bio protuhrvatski. HOP-ovci su crpili svoja znanja iz zabranjenih knjiga koje su među njima kružile. Kad bi se postigao dovoljan stupanj povjerenja, prelazilo se na striktno zabranjene teme po komunistima – masovni komunistički zločini, Križni put i druge. Pored jezika i povijesti, koji su bili pogodni za nacionalno osvješćivanje, HOP-ovci su pratili tekuća politička i gospodarska zbivanja, pogotovo ona koja su ukazivala na zapostavljenost Hrvatske i hrvatskoga naroda, i tumačili ih drugima. Takav je promidžbeni rad davao rezultate pa su brojni kolege na kraju pridobiveni za hrvatstvo.

Neuspjeh dogovara Petenera s Gabelicom i Mijatovićem nije zaustavio stvaranje ilegalne organizacije. Ilegalna organizacija, koju su njezini pokretači Peranić, Petener i Vukić nazvali Hrvatski oslobodilački pokret ili skraćeno HOP, dobiva formu koncem 1964. godine. Peranić i Petener bili su studenti u Zagrebu dok Vukić, koji je pohađao srednju tehničku školu s Petenerom u Rijeci, nije nastavio studij, nego se zaposlio u građevinskoj tvrtki u Gospiću. Koncem 1964. godine Petener odlučuje tiskati glasilo HOP-a. S Peranićem i Vukićem daju novac za kupnju pisaćega stroja, stroja za umnožavanje i drugih potrepština. Vukić je dao najveći dio novca jer je jedino on od njih trojice radio.

Početkom 1965. Petener počinje pisati u svojoj podstanarskoj sobi na Trešnjevci tekstove za Hrvatski glasnik. Uspio je tiskati dva broja za koja je on sam napisao većinu tekstova, koja je zatim davao članovima HOP-a da ga distribuiraju određenim osobama.

Dana 8. svibnja 1965., na obljetnicu ulaska jugo-komunističkih snaga u Zagreb, Petener je odlučio tiskati letak u kojemu je napao komunističku okupaciju Zagreba i porobljavanje hrvatskoga naroda. Taj letak nazvan Hrvatski narode bacio je Ivan Pavlić uz asistenciju Petenera s nebodera, na početku zagrebačke Ilice, 8. svibnja. Nakon bacanja letaka pridružili su se u 20:30 sati društvu koje su činili Ranko Oršulić, Zvonimir Nikolić, Kruno Nikolić, Zdenko Rukavina i Ivan Nosal koje ih je po prijašnjem dogovoru čekalo pod satom na Jelačić placu te su zajedno otišli na Tuškanac. Iako je Udba pristupila masovnim uhićenjima, pogotovo svih gostiju restauranta na vrhu Nebodera, nije joj uspjelo ući u trag autorima i bacačima letaka sve do uhićenja članova HOP-a tijekom lipnja 1965.

Krajem svibnja dolazi do povezivanja skupine Petenera sa skupinom Nikole Burića posredstvom Joze Lukača. Skupinu Nikole Burića činili su većinom službenici s formiranom nacionalnom sviješću, voljni za akciju. Ta će skupina na suđenju biti poznata kao Šiblova grupa. Prilazak Nikole Burića i njegove skupine HOP-u stvoreni su uvjeti za krupnije akcije. Tijekom više sastanaka koncem svibnja 1965., na kojima su sudjelovali Petener, Nikola Burić, Tomo Burić, Jozo Lukač i Josip Došen, formulirani su ciljevi ilegalne organizacije i način djelovanja. Odlučeno je da se tiskaju letci koji će se baciti na više mjesta u Zagrebu. Jozo Lukač sastavio je letak Hrvatska mladeži, a Petener letak Hrvatski sveučilištarci. Ti su letci bili slični onima bačenima 8. svibnja i pozivali su Hrvate na otpor srbokomunizmu. Izvlačenje i umnožavanje letaka obavili su Nikola Burić i Petener na strojevima koje su kupili Vukić, Peranić i Petener. Letci su razbacani navečer, 2. lipnja, na 16 mjesta u Zagrebu dok su Ivan Pavlić i Krunoslav Nikolić bacili svoj dio letaka 3. lipnja kod nadvožnjaka u Savskoj cesti blizu Studentskoga centra iz vlaka koji se kretao od Zapadnoga kolodvora prema Glavnome kolodvoru. Uz ostale, letci su bačeni u studentskim domovima „Moša Pijade“ kod Džamije, u studentskom domu „Nova Sava“ i u studentskom domu u Šarengradskoj ulici. Tomo Burić uspio je te večeri baciti letke u studentskim domovima „Nova Sava“i Šarengradska kao i kod tadašnje Pedagoške akademije u Savskoj ulici.

Udba blokirala sve studentske domove

U Analizi Udbe kaže se kako je ‘čitava ova zadnja akcija neprijatelja, pripremljena planski i solidno’, zatim: ‘Navedena akcija, a posebno ona posljednja ukazivale su na postojanje ozbiljne i dobro organizovane neprijateljske ilegalne organizacije.’ Ovo drugo i masovno bacanje letaka manje od mjesec dana nakon onih bačenih s Nebodera diglo je na noge cjelokupnu zagrebačku Udbu. Odmah sutradan, 3. lipnja, blokirani su ujutro svi studentski domovi. Nitko nije mogao napustiti dom, čak ni studenti koji su stanovali u domu, a imali su to jutro zakazane ispite na fakultetima. Udba je sustavno pretresala sve domove. U opširnoj analizi opisane su sve mjere koje je Udba poduzela u otkrivanju počinitelja. Prva je konstatacija, koja jasno proizlazi iz te analize, da Udba nije imala svojega suradnika među HOP-ovcima. Naravno da je bilo suradnika Udbe po studentskim domovima koji su odmah lansirani u potjeru.

Kako je radila Udba, naznačeno je u njezinoj Analizi. Kad je još prije bacanja letaka s Nebodera doznala identitet dviju osoba koje su primile Hrvatski glasnik (ovo su doznali, kako sami kažu, kontrolom pošte), tijekom ožujka i travnja ‘pristupilo se intenzivnom provjeravanju svih lica, koja su na bilo koji način vezana ili bi mogla biti vezana za naprijed navedene osobe, bez obzira na prebivalište i boravak’. Ovaj citat iz Udbine Analize treba imati na umu kad se bude govorilo o broju osoba obuhvaćenih Udbinim istragama.

Nakon bacanja letaka 8. svibnja, a pogotovo nakon onih 2. i 3. lipnja, Udba pokreće sve svoje snage, a pored toga angažira poznate stručnjake: jezikoslovce, tehničare, inženjere i slične u otkrivanju autora letaka i njihovih raspačavača. Također je angažiran Ured za kriminološka istraživanja. Analizom Hrvatskoga glasnika i bačenih letaka tražili su sumnjivce pokušavajući otkriti na kojemu su stroju pisani letci i na kojemu su umnožavani. U cilju potrage za piscem Hrvatskoga glasnika i letaka Udba je angažirala trojicu stručnjaka s Filozofskoga fakulteta – dvojicu profesora i jednoga docenta.

Nakon tehničke analize tekstova Udba je selektirala moguće strojeve za pisanje i umnožavanje. Upravo je nevjerojatno širina potrage i sredstva koja je primijenila zbog običnih letaka pa tako stoji u Analizi: “Pribavljeni su spiskovi poduzeća-institucija koje posjeduje selekcionirane strojeve. Taj posao bio je vrlo složen jer je spiskove trebalo prikupiti u Beogradu, Novom Sadu, Ljubljani i Zagrebu to jest u mjestima gdje se ti strojevi prodaju.” Dalje: “Uz predpostavku da je spomenuti propagandni materijal umnožavan na jednom od tih strojeva prišlo se u svim poduzećima-ustanovama koje posjeduju navedene strojeve, pribavljanju potrebnih podataka kako o strojevima, a isto tako i o licima koja rade sa tim strojevima, odnosno pišu na kritičnim pisaćim mašinama. Istovremeno je sređivana evidencija lica koja u privatnom vlasništvu posjeduju pisaće mašine… Ta je akcija sprovedena na području cijele Hrvatske.”

Nemoguće je iz navedenoga odrediti koliko je osoba bilo saslušavano, privedeno i kod svake sumnjive izjave zatvarano, ali se sigurno radi o stotinama ili vjerojatnije o tisućama osoba. O tome za sada nemamo dokumentaciju, ali nije isključeno da ona negdje postoji. Također doznajemo iz Analize da su tvrtke koje su prodavale ili popravljale pisaće strojeve imala obvezu dostaviti Udbi i otiske tipkovnice i druge podatke o svim pisaćim strojevima koje se kod njih prodaju odnosno popravljaju. Budući da u ovom slučaju Udba nije imala prije uhićenja pisca letaka podatke o pisaćem stroju koji je korišten, možemo samo zamisliti koliko su ljudi koji prodaju ili održavaju pisaće strojeve saslušavali Udbini istražitelji.

Angažirano 113 udbaša

Kako u danima nakon bacanja letaka 2. i 3. lipnja Udba nije imala nikakvih indicija o tomu tko su autori letaka i tko ih je bacio, odlučila je početi s uhićenjima osoba koji su joj bili poznati kao hrvatski nacionalisti. Prvi je uhićen, to jest otet, na ulici Vice Vukojević i to 5. lipnja. On će ostati u istražnome zatvoru sve do 13. siječnja 1966., to jest puna 222 dana, kad je pušten bez suđenja. Za njim je također otet na ulici Ivan Gabelica 6. lipnja i Rudolf Arapović 8. lipnja. Nitko od njih trojice nije bio umiješan u tiskanje ili bacanje letaka. Udbine metode mučenja uhićenih potanko je opisao Ivan Gabelica u jednome dokumentu od 16 stranica. Mate Nevistić također je otet na ulici 9. lipnja, a Branimir Petener uhićen je 15. lipnja. Slijedilo je zatim masovno uhićenje osoba koje su na neki način bile povezani s Petenerom ili s njegovim najbližim znancima. Prema dostupnim dokumentima, proizlazi da je Udba primijenila jedan od svojih tretmana – od saslušavanja, uhićenja na tri dana, zadržavanja u istražnome zatvoru sve do suđenja – na 317 osoba. Ovaj se broj odnosi na osobe za koje su dostupni dokumenti Udbe o njihovu ispitivanju. Međutim, iz dokumenata proizlazi da je mnogo veći broj osoba bio pod tretmanom, primjerice sve osobe koje su imale neki kontakt s pisaćim strojevima ili strojevima za umnožavanje. Također, kako se navodi u Udbinu dokumentu, na zahtjev središnjega Udbina stožera formiranoga u Zagrebu, za ovaj slučaj djelatnici Udbe u unutrašnjosti su provodili saslušanja i uhićenja osoba čija su imena spominjana u istrazi, ali zapisnici o tome, ako postoje, nisu nam dostupni.

Kako bi se obavio ovaj golemi posao, Udba je angažirala 113 istražitelja poznatih nam iz dokumenata imenom i prezimenom. Uz svakoga je istražitelja bila uvijek u paru zapisničarka, samo u nekoliko rijetkih slučajeva zapisničar je bio muškarac. I zapisničarke su bile povjerljivo osoblje Udbe. Treba napomenuti da su zapisnici iz istrage sastavljeni u prvoj osobi jednine, to jest kao da ih diktira osoba koja se istražuje. Međutim, tekst u zapisnik diktirao je istražitelj tražeći uvijek izraze i formule koji maksimalno terete osumnjičenika. Navest ćemo jedan primjer koji to dobro ilustrira. Na suđenju optuženima druge skupine branitelj optuženoga Matijevića pita ovoga odakle mu izraz „osjećaj šovinizma“, zatim „vodio razgovore sa pozicija šovinizma“, da je u razgovoru s Petenerom govoreći o nekoj trećoj osobi rekao „da u njemu postoji osjećaj šovinizma“ koji je naveo u istrazi. Matijević je odgovorio: „Izjavljuje da mu je isljednik prilikom ispitivanja kazao da je po sadržaju identična riječ šovinizam i hrvatstvo.“

Dakle, kad je Matijević govorio istražitelju o svojemu osjećaju hrvatstva, istražitelj je diktirao u zapisnik ‘moj osjećaj šovinizma’. Istražitelji su i inače diktirajući u zapisnik u ime okrivljenoga birali formulacije koje će na suđenju maksimalno teretiti optuženoga. Kad bi okrivljeni to zapazio i stavio primjedbu, uslijedila bi neravnopravna borba u kojoj je istražitelj uvijek imao batinu u ruci. Pri kraju istrage Udba je načinila odabir svih obrađivanih osoba. Ukupno je odabrala 163 osobe koje je podijelila u dvije glavne skupinu. U prvu je stavila 66 osoba za koje je držala da treba nastaviti progon, 48 iz grupacije HOP-a i 18 iz grupacije Gabelica – Mijatović. Za ostale Udba je smatrala da ih može neutralizirati zastrašivanjem. Na kraju istražnoga razdoblja Udba je napravila konačnu selekciju. U Zagrebu je suđeno 36-orici na glavnom pretresu podijeljenih u 5 skupina, dok je osam osumnjičenih predano sudcu za prekršaje, ukupno, dakle, 44 osobe. Treba napomenuti da su u ono vrijeme sudci za prekršaje mogli poslati, i slali su, neke osobe na određeno vrijeme na određeno mjesto, što je bio stidljiv naziv za slanje osoba, primjerice, na Goli otok. Nekima je suđeno izvan Zagreba. U Gospiću je podignuta optužnica protiv dviju osoba, jedna je suđena u Zadru, druga u Mostaru.

Slučaj pojave HOP-a i bacanja letaka poprimio je značajke afere od državnoga interesa. O tome svjedoči Zapisnik sa sjednice Izvršnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske održane 13. srpnja 1965., dakle dok je istraga bila u tijeku i još svi obrađivani nisu bili uhićeni. Izvršni komitet Centralnoga komiteta bio je najviša vlast u Hrvatskoj, svi drugi organi vlasti i uprave primali su njegova naređenja. O tome najbolje svjedoči lista nazočnih na sastanku: Jure Bilić, Marijan Cvetković, dr. Savka Dabčević-Kučar, dr. Dušan Dragosavac, Drago Haramija, Stjepan Ivić, Duje Katić, Ivan Krajačić, Mirko Lacković, Mika Špiljak i Miko Tripalo. Zatim su bili nazočni dr. Vladimir Bakarić i Milutin Baltić. Pored članova Izvršnoga komiteta nazočili su i Marko Belinić, Uroš Slijepčević, Jelica Radojčić, Željko Dežmar i Frane Boko. Partijska krema vlasti u tadašnjoj Hrvatskoj!

Izvjestitelj je u pogledu HOP-a bio Srbin Uroš Slijepčević, tadašnji sekretar (ministar) unutrašnjih poslova SR Hrvatske, nekadašnji podsekretar (doministar) zadužen za Udbu u doba Drugoga svjetskog rata, jedan od vođa srpske pobune na Banovini protiv NDH. Zanimljivo je navesti neke elemente njegova izlaganja da se vidi kako je komunistička vrhuška tada razmišljala. Primjerice: “Drug Slijepčević je dalje naglasio da je obzirom na kraj iz kojeg su, kako po broju tako po aktivnosti područje Hercegovine dosta dominantno…. To su pretežno djeca iz ustaških ili proustaških krajeva, pa su i odgajana u tom duhu.” U svjetlu ovih izjava treba promatrati kampanju medija pod kontrolom Udbe u tijeku i poslije Domovinskoga rata koja je prikazivala Hercegovce kao tajkune i slično kako bi ih se eliminiralo iz političkoga života.

Zatim je poentirao da su crkve u Dubravi i u Palmotićevoj ulici sastajalište oporbene inteligencije: “Tamo se napajao i vođa zadnje grupe Petener, čiji je otac inače član SKJ i koji za sinovljevu neprijateljsku djelatnost nije znao.” U Slijepčevićevu izlaganju postoji izravna referenca na izbore za studentsku organizaciju kad su domoljubi svojom listom pobijedili komunističku: “Njihova je tendenca da svoje ljude guraju u razne fakultetske i sveučilišne forume kako bi na taj način svojim ljudima osigurali domove, obezbijedili stipendije, kredite i drugu pomoć, a zatim ih uputili na stručnu praksu vani…”

Pri kraju izlaganja ima jedan odjeljak u formi direktive koji su izravno osjetili svi suđeni nakon izlaska iz zatvora: “Na pojedinim slučajevima trebalo bi više nego do sada da djeluju i disciplinski sudovi na pojedinim fakultetima i u Sveučilištu…”

Autor:Ranko Oršulić