Nataša Božinović: Pravednici po rođenju

Pamflet

Imam jednu frendicu kojoj je jedna baka bila partizanka, a druga vjernica. Snažan utjecaj bake partizanke na nju simbolički utjelovljuje današnji utjecaj komunističko jugoslavenske ideje na  kulturnu egzistenciju moderne Hrvatske. U 2025. godini gdje je više od 3/5 života prijateljica provela u demokratskoj državi, spomenuvši baku vjernicu, reče: „ Povremeno bi mi znala dati  da pročitam neki pamflet što bi donijela iz crkve“. Reče i ostane živa.

Sve što ju je tada okruživalo, svi mogući mediji, udžbenici, čitav politički život, više-manje, sve je bilo pamflet, a posebno državni odnos spram vjere. Jedini segment društva koji nije u sebi imao ništa pamfletističko tada, bila je upravo katolička vjera.  I jedini izraz slobode, u SR Hrvatskoj bio je unutar katoličke crkve. Jer, u nju se išlo zbog osobnih uvjerenja, a ne nametnutih.  Vjera nije bila zabranjena, ali je bila snažno društveno žigosana. O tome svjedoči slijedeća prijateljičina rečenica: „Kada bi naišao otac, baka vjernica bi „pamflet“ sakrila od njega ubacivši ga u ormar“. Pomislim: dobro da nije naišla baka partizanka. Oblik obiteljske samocenzure gdje brišete vlastitu tradiciju u korist okupatora, totalitarne države Jugoslavije, pokazuje kulturnu snagu agresije  koju je ta država izvršila na obitelj moje prijateljice i mnoge druge obitelji i to bez uporabe pendreka.

Osjećaj koji je njoj kao djetetu utkan očit je u ponosu dok potpuno u krivom kontekstu i uvredljivo koristi riječ pamflet opisujući događaj 40ak godina poslije. Paradoks je tim veći što se cjelokupno nerazumijevanje  ideje slobode u njenu ponosnu izričaju  očituje kao katarza i oslobođenje. Njen osobni mini izlazak iz ormara koji se redovito ponavlja pri sličnim temama. Kao da je nju samu, baka vjernica zaključavala u ormar i još je zaključava. A stvarno je jedan nevini vjerski tekst koji na simboličkoj razini predstavlja duhovnu tradiciju i slobodu izraza, završio porobljen u ormaru. Njoj nije imao šanse ni mjesta pored tolikih jugoslavenskih samoupravnih sloboda koje je slobodno uživala.

Sklonost dogmama iz SFRJ koje su vazda poništavale hrvatstvo, plodno je tlo i za druge dogmatske novotarije od rodne ideologije, kulture otkazivanja, do BLM-a, Me Too itd. Taj kupus raznih novonastalih vrijednosti, a koje se u dosta slučajeva pobijaju, na koncu konca se ipak sjedinjuju u jednome Croatia handmade, osebujnome začinu: tankoćutnost spram patnje srbijanskoga agresora što nas ne porobiše onda kada su imali priliku. Još je u svibnju 1991. čuvena feralovka Jelena Lovrić srbijanskome novinaru zavapila: Kada će više JNA poslati tenkove da nas oslobodi? Jelena u tome nije bila usamljena. Čitavi Feral, veći dio novinara, određeni manji broj građana vapili su i danas vape da ih srpska vojska oslobodi.  Sav je onaj samoreklamirani progres ogoljen tom  svrhom. Ne radi se o nikakvu progresu nego o vraćanju unatrag u ropski položaj bivše totalitarne države s dominacijom Srbije. Ne bi smetalo da nema političku i kulturnu snagu. Da danas nitko od takvih nije relevantan čimbenik društvenih zbivanja. I ne bi smetalo da cijelo vrijeme nije nazočno teško licemjerje u kojem  se samostalna i demokratska hrvatska država predstavlja kao ormar nesloboda u koji su oni zaključani, a ideja jugoslavenske diktature ključem koji im otvara put ka slobodama.

Obespravljenost Hrvata u BiH za njih je problem druge države,  ali zato su studentski prosvjedi u Srbiji „naši“. Pokazatelj su im nekih novih zajedničarskih vjetrova kojima treba pomoći i pridružiti se, „prisajediniti“ se. Zato Puljak i Tomašević u BiH podržavaju one koji obespravljuju Hrvate, a trče dati podršku srbijanskim studentima okupanima srbijanskim zastavama.  Ne duginih boja, ne jugoslavenskih, nego srbijanskih. No njih ne zanima značenje tih prosvjeda koliko se identificiraju s idejom zajedničke države Jugoslavije. Zato im je Thompson ustaša, a Balašević burazer. Nisu glupi da nisu uvidjeli četnikovanje pokojnoga Đoleta, što bih nekad prije i promislila, jednostavno im ne smeta jer imaju isti cilj. Istu ljubav prema istoj državi.

Kada Možemovci, SDP, Puljak i ostale narikače lijevih stranaka,  spominju riječ budućnost, to u konačnici znači ostvarivati, kroz jugoslavenske vrijednosti, ideju velike Srbije i ništa više.  Oni su poslušni izvršitelji kulturnoga porobljavanja Hrvatske u korist beogradske politike.   Ako bilo što obilježavaju sa srcem, slave ili tuguju zbog fenomena iz prošlosti (koji ih inače ne zanimaju jer su kako kažu i lažu „okrenuti budućnosti“), onda to nikako nisu Bleiburg, Oluja, Vukovar, to su slave poraza hrvatske države, u svim mogućim oblicima. Isprva se čini da im je najveća slava dolazak Titove Jugoslavije, ali, to je samo jedna od važnijih lekcija, vrlo brzo je očito da im je  pendrek srpske monarhije jednako mio. Slave se razne osobe(pa bile one i četnici),  i dani povezani s obje Jugoslavije  u raznim oblicima regionalnih kulturnih događaja i festivala. Slavi se svaka mogućnost nekog novog „prisajedinjenja“.

Velika je sklonost mitologizaciji, primjerice osamdesetih godina, kako u filmu i predstavama, tako i  šire. Kako prijateljica s početka teksta, riječ pamflet vezuje za vjeru, istim žarom  „osamdesete“ se vezuju za slobodu. „Osamdesete“ tuku „devedesete“  svojim slobodnim promišljanjem…, optimizmom, rasplesanošću, razigranošću, …  Osamdesete zaista realno žive u kulturnome životu moderne Hrvatske kao bubreg u loju, za razliku od devedesetih. U biti, za razliku od sva tri desetljeća i više, postojanja demokratske RH, osamdesete su vrh.

U nametnutome ratu gdje smo se fizički oslobađali od agresora, netko je  nastavio biti kulturno porobljen, te isto ropstvo prometnuti u mitski totem slobode koji ima simboličku snagu poklonicima ideje Jugoslavije kao kod primitivnih plemena. Žrtva koja se prinosi takvu totemu „slobode“,  hrvatska je sloboda. Spomen ploča djevojčici Zec  koju je s ponosom otkrio gradonačelnik Tomašević, a koja njemu tutlavom vrijedi više negoli 402 hrvatske poginule djece, jedan je od totema „slobode“. Kameni spoticanja, srbijanski centri, sve su to jugoslavenski materijalizirani totemi slobode,  ustvari hrvatskoga kulturnog ropstva. Inače, kad je ponos, slava, patnja Hrvata u pitanju, „okrenuti su budućnosti“. A sva im je njihova budućnost, ustvari jugoslavenska prošlost.

Pravednici po rođenju

Sve licemjerje koje je prožeto u političkome djelovanju hrvatske ljevice, očituje se u slučaju Milutina Kekina. Riječ pravednik u našemu društvu nema antipod nepravednik nego hadezeovac. A Mile Kekin nikako ne može biti hadezeovac. Stoga, ostaje pravednik, od rođenja, pa do smrti. A s njim i sve lijeve stranke i strančice. Nitko ga se nije odrekao. Slučaj Kekin dodatno ugrožava Turudić Grozni .  On iz njih čupa biološki usađenu vrlinu, pravednost. Nije do njih, nego do njega.

Ovdje je jasno da lijeva falanga kao i njihovi preci komunisti svojataju pravednost kao ljudsku vrlinu i ne samo svojataju nego ju i oduzimaju svim drugim neistomišljenicima. Zašto se „poštena inteligencija“ ne odriče Mile kao što to ekspresno radi Plenković sa svojim prekršiteljima zakona? Jednostavno zato što misle da im je od Boga, kojega većinom nazivaju Priroda,  dano pravo na krađu. Ali kako sve pojmove izvrću naopako, u njihovu slučaju to nije uopće krađa nego pravo pravcato prirodno pravo na materijalnu korist koji oni kao biološki predodređeni pravednici, zaslužuju. Omraženi BMW  iz kojega se ori cajka, a koji pripada nekome tajkunu koji je taj auto stekao na sumnjiv način je oblik ponašanja koji  društveno ima malu, gotovo nikakvu štetu u odnosu na ponašanje Kekina i njegove ujdurme. Krivo tumačenje da Milutin ima biološku odrednicu pravednosti te s njom i pravo na perverzno jeftinu cijenu zemljišta, a što sve skupa diktira i stvara narativ društva u kojemu ljudi glasuju za takve tipove, pa takvi tipovi vode gradove u RH,  puno je štetnija posljedica za društvo negoli tajkun u BMW-ejcu. Tajkun  je ocijenjen kao nemoralni poluidiot, osoba bez ukusa, osoba kojoj je stalo do osobnoga materijalnoga statusa kojega iskreno pokazuje ogromnim skupocjenim autom. Kod njega nema ni trunke licemjerja. Tajkun je iskreni predstavnik svoje klase koja je društveno ocijenjena nepravednom, ljigavom, nemoralnom, bezukusnom.  Mile i supruga Ivana, nevini su slatki, rasplesani,  malešni i nadasve pošteni rockeri. Štipa bi ih čovjek za obraze. Jedina bit postojanja za njih je javno dobro. Zato su to javno dobro i oplemenili vlastitom vilom s bazenom. Do koje im btw, uopće nije stalo.  Da bi ironija bila veća, prolazi ova moja ironija u prethodnim rečenicama kao društvena istina. Mile i supruga skroz su neiskreni i licemjerni predstavnici klase kojoj se kao biračima obraćaju. Jedina ideološka iskrenost od koje ne odustaju  jest jugoslavenstvo i sveopće antihrvatstvo. Kada objektivni novinari, a kojih u mainstreamu ima malo, predstavljaju ovaj slučaj, posegnu uvijek ka onome da su svi prekršitelji zakona isti pred zakonom. To je mantra koja treba dokazati njihovu objektivnost. Poseže za tom „objektivnošću“ i većina desnih političara. Isti su im Sanader i Milutin, Milutin i Polančec. Ogromna je razlika. Prvu sam već navela:  Milutin i njegovi oligarsi vladaju jezikom, on je pravednik, ovo dvoje su lopovi. Druga je posebno vidljiva kod Polančeca. Polančec je stradao zbog dva tri reflektora na nogometnome igralištu u vlastitom selu, ali ne za svoju korist nego za korist čitavog sela. Ono u što se  Milutin i supruga mu Ivana kunu da je njihovo obilježje djelovanja, javna korist, to je Polančec pretočio u djelo. Možda nije bilo sve po propisima, ali je rezultiralo dobrim djelom.  A ono što su zaista uradili, Možemovci: Milutn i Ivana, svjesno su kupili perverzno jeftinu zemlju. Toliko jeftinu da nisu mogli ne znati da tu nešto ne smrdi.  Kupili su tu zemlju za okućnicu svoje vile s bazenom(koju prijavljuju kao upola manje vrijednu i od milja je ne zovu prepotentno buržujski; vila, nego  vikendica bez bazena). Sve za  materijalnu korist i ugodu.  I treća razlika, najpogubnija, širenje ideje Jugoslavije, a koje oni raznim projektima, izričajem itd, šire.

Splitska pravda

Da je  ovaj mentalni sklop samoproglašenih pravednika opća bolest Jugoslavena pokazuje i par splitskih slučajeva. Dolaze lokalni izbori, pa treba podsjećati. Kada je Maja Đerek, bivša povjerenica gradonačelnika Puljka, proslavljena i dobra kada lovi HDZ, htjela izbaciti nepotrebite iz gradskih stanova, u trenutku kada je to trebao biti i dogradonačelnikov otac Ivošević, akcija je obustavljena. Tko je izbačen, izbačen je. Po principu tko je jamio, jamio je. Drugi je pak lik iz Puljkove stranke, dobivao plaću za vodeću fotelju u udruzi u kojoj je 100 godina prije njega to bio volonterski posao.  Jedna je gospođa iz također Puljkove stranke pikirala ravnateljsku fotelju nekoga muzeja, a bez potrebne diplome, no to joj nije pošlo za rukom.  Uglavnom, uvijek vam razotkrivanje lijevih stvari bude utiho.  Ili se tumači pravednim aktom. Nikad nije nemoralni skandal prvoga reda. A sad zamislite  što bi se dogodilo da se radilo o kandidatu desnice bez diplome, bez potrebnih kvalifikacija…,  da je htio zaposjesti gradski stan, dobivati dobru plaću za volonterski posao, zaposjesti muzejsku fotelju…..     Iako nije prošlo, ovo s muzejom, spominjem kao špirit i afinitet pravednika za kulturnim institucijama isto stvoren i opravdan društvenim narativom da su biološki predodređeni za kulturnu djelatnost bez da trebaju imati potrebnu kvalifikaciju i diplomu. I na koncu konca ni znanje im nije potrebno. Sve znanje svijeta trebaju crpiti iz naopakih i krivih tumačenja par važnih riječi i fenomena. Primjerice: pamflet, budućnost, pravednost, devedesete…, a tek  sloboda, da ne govorim.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo