Antifašizam kao alibi

Tko su ti „antifašisti“, „disidenti“, „ilegalci“, ti Parteikameradi i tovarišči, koji po zagrebačkim pročeljima pišu „slobodoumne“ parole? Očito je da su sljedbenici onih o kojima je maločas i bilo riječi; jamačno su (duhovni) potomci onih koji su od Buchenwalda do Bleiburga, od Kočevskoga Roga preko Katyna do Kolime punili masovne grobnice nevinim žrtvama. Sve one, koji drukčije od njih misle – treba „pobiti“, kako se otvoreno prijete. Tim maliformnim, nastranim umovima ideologija ubijanja je, neprijeporno, svetinja.– Tako je krajem 90-ih pisao u Hrvatskom slovu Dubravko Horvatić. Donosimo još jednu njegovu tadašnju kolumnu; on je pravodobno uočavao ono što će poslije progredirati.

U našem glavnom gradu, na pročeljima pojedinih zgrada, pojavili su se nedavno, u najmanju ruku, čudnovati natpisi. Tako na zgradi Tehničkoga muzeja, na Savskoj cesti, piše „Pobit ćemo vas fašisti“, a ispod toga natpisa koče se tri slova: „A. F. F.“. Što je to AFF, objašnjava se, ni kilometar sjevernije, na zgradi Leksikografskoga zavoda u Frankopanskoj ulici, gdje velikim slovima, istim rukopisom piše „Antifašistički front“.

Valja se zapitati tko su ti „fašisti“ i zašto im se „Antifašistički front“ na taj način prijeti, kad mu u izrazito demokratskoj državi kao što je Republika Hrvatska stoje na raspolaganju sva demokratska sredstva da im se suprotstavi. Rekao bih da sam melogdje u nas uočio nekakve fašiste, pa ni Nova hrvatska desnica nije fašistička, iako je takvom proglašavaju, ali zato na tzv. ljevici nedvojbeno ima podosta zagovornika fašizma-komunizma, a oni se pak ponajvećma zakrinkavaju antifašizmom, mirotvorstvom, borbom za ljudska prava, u koju uključuju i slobodu sredstava javnoga priopćavanja, kao da im ona nije i Ustavom zajamčena i kao da je svakodnevno ne zlorabe preko maksimuma.

Kada za svoje uvrjede i klevete hrvatskoga naroda, hrvatske države, hrvatske uprave moraju sudski odgovarati, onda neodgovorno kriče da su „progonjeni zbog izricanja vlastitog mišljenja“ i dižu na noge međunarodnu komunističko-liberalističku mašineriju, kojoj su male nacionalne države kost u lajavom grlu. Isto tako, pod krinkom regionalne autonomije, pojedini fašisti u Istri gotovo otvoreno zastupaju iredentističke ideje, nastojeći hrvatski narod toga područja opet dovesti u stanje, u kojemu se nalazio od 1918. do 1945., a vjerojatno je da im ne bilo odveć mrsko ni ono stanje od 45. do 90., kada su Istru napučavale horde s Istoka.

I jednima i drugima svrha je zapravo, kao što znamo, zatiranje hrvatstva na svakome koraku. I zato im je plan da cijelu Hrvatsku u očima „međunarodne zajednice“ proglase fašističkom. Prebijat će i vlastite ljude, samo da ljaga padne na „hrvatske fašiste“, skrivajući pri tome svoj vlastiti fašizam-komunizam kao zmija noge, štoviše, prodajući ga „međunarodnoj zajednici“ kao slobodoumlje.

Tko su ti „antifašisti“, „disidenti“, „ilegalci“, ti Parteikameradi i tovarišči, koji po zagrebačkim pročeljima pišu „slobodoumne“ parole? Očito je da su sljedbenici onih o kojima je maločas i bilo riječi; jamačno su (duhovni) potomci onih koji su od Buchenwalda do Bleiburga, od Kočevskoga Roga preko Katyna do Kolime punili masovne grobnice nevinim žrtvama. Sve one, koji drukčije od njih misle – treba „pobiti“, kako se otvoreno prijete.

Tim maliformnim, nastranim umovima ideologija ubijanja je, neprijeporno, svetinja. Zato su u Jukićevoj ulici u Zagrebu istaknuli na zidu još jedno svoje geslo: „Bolje abortus nego privatnicima radna snaga“. Dakle, ubiti živo ljudsko biće u majčinoj utrobi samo da bi se ostvarila lenjinistička „misao“!

Nije li već vrijeme da se tim fašistima napokon odgovori na njihov način?

Hrvatsko slovo, 2. siječnja 1998.

Prtethodno:

Blagdan svjetla uz mračne obmane

Hrvatsko nebo