Desnilo i ljevilo u očekivanju Hipodroma

Osim kraja nogometnog prvenstva, s nestrpljenjem nacija i država čeka i dugoočekivani srpanjski koncert Marka Perkovića Thompsona. U međuvremenu u Hrvatskoj će se održati lokalni izbori. Aktualni gradonačelnik Zagreba s hipodromom u vlasništvu, Bože me sačuvaj i njega i većine mu protukandidata, procijenio je kako mu je dopuštenje koncerta Thompsonu najbolja predizborna investicija. A da će na koncert doći oko 700.000 ljudi nije mogao zamisliti ni on ni režim recipročno sastavljen od ljevila i desnila sa svim svojim kadrovskim, financijskim, organizacijskim i medijskim resursima. Poredak se uplaši i kad se na jednom mjestu nađe dvoje-troje normalnih Hrvata. Najmanje jedan među njima sigurno je fašist, drugi klerofašist, a onaj treći je običan ustaša.

Računa se da je 100.000 Hrvata okupljenih na nekom događaju ravno uskrsnuću NDH. Zvono za uzbunu. Ekvivalent toj dead line brojci okupljenih „ustaša“ ne može biti čak ni planiranih četrdeset srpskih središta u Hrvatskoj, od kojih jedan svakako treba izgraditi na Ovčari. Da se zna čija je. I da se ne zna što je bilo.

Thompson – najdosljedniji hrvatski branitelj

I evo sad, režim je u optjecaj pustio topli vjetar u tolikoj mjeri da se informacije o koncertu do jučer „državnog neprijatelja“ puštaju s odobravanjem čak i na HTV-ovu središnjem Dnevniku. Bit će da je pomislio kako će Thompson poslužiti kao ispusni ventil. Da režimski lonac i njegov bljutav sadržaj ne bi eksplodirao. Režim, dakle ljevilo plus desnilo, morao je iz nekog razloga priznati pobjedu upornom, svaka čast, hrvatskom branitelju iz Čavoglava. To ne znači da je promijenio svoje mišljenje o Thompsonu, njegovu repertoaru i njegovoj brojnoj publici, uglavnom spremnih i za dom i za koncert – kad je sve ostalo debelo začepljeno.

Već sam davno napisao da je Marko Perković jedan od najdosljednijih hrvatskih branitelja. On, među ostalim, i u mirnodopsko vrijeme kad se ratuje drugim sredstvima na svoj originalan način brani osnovne vrijednosti, njeguje kulturu sjećanja, ratuje protiv programirana zaborava i šupljih grudi i šupljih glava. I sad je dobio puno pravo javnosti! Nevjerojatno, ali istinito, Thompsonova borba s puškom i s mikrofonom traje od početka vojne agresije na Hrvatsku do danas. I pritom ne pripada među kupljene ili prodane branitelje, kojih se sramim. Dakle i tijekom trećosiječanjske mirnodopske agresije, koja podsjeća na permanentan karakter komunističke revolucije koja ne smije stati. Trideset i nešto godina na prvoj crti obrane – to je najdulji braniteljski staž, duži i od bivšeg ministra iz skloništa, nezaboravnog Freda i sad već zaboravljenog ministra Pančića, upamćenoga po plastičnoj nožnoj protezi hrvatskog ratnog invalida Darka Bešteka. No, Thompsonova borba ušla je i u četvrto desetljeće. Ispunjava se ona biblijska o četrdeset punih godina lutanja pustinjom prije dolaska u obećanu zemlju.

Teritorij obećane zemlje i bivše regionalne sile

Hrvati su već odavno u obećanoj zemlji (opterećenoj izdajama), samo još to ne kuže, pa ju gube komadić po komadić. Što će izgubiti kad dođe do preslagivanja Europske unije u savez suverenih država nitko još ne zna, a nije o tom pitanju proveden ni referendum na kojemu bi se izjasnili Hrvati koji su komadić obećane zemlje spremni ovaj put prepustiti zarad europskoga mira, „zajedničkih vrijednosti“ i „nove sigurnosne arhitekture“. Stoga je logično da o tomu ništa ne zna ni uprava Dinama (bivše Croatie), sada posrnuloga nogometnog kluba iz kojega je stvoren kostur u globalnim razmjerima izuzetno uspješne Hrvatske nogometne reprezentacije. Uništiti Hajduk i Dinamo znači izravan napad na Vatrene. To je tak, usput.

Ako narod odluči nešto prepustiti Talijanima, kao što je prepušten Hajduk i Dinamo, što će na to reći tek djelomično zadovoljni Mađari, koji su dobili samo Osijek bez Baranje, Međimurja i „riječke krpice“? Kakvo će stajalište zauzeti o tom pitanju odricanja od zemlje bivši jugokomunistički suvereni narod i njegova dobro podmazana etnobiznismenska elita? Teška su to pitanja koja muče naše ljevilo i desnilo. Možda bi najbolje bilo i službeno nekim ustavnim zakonom, a ne samo de facto, odreći se Svete Gere i Savudrijske vale u korist Slovenije. I amen. E, nije amen, tȁ i drugi bi svoj dio kolača. Stoga treba dobro odvagnuti što darovati Federaciji BiH, a što Republici Srpskoj, procijeniti s čime bi, poslije Boke Kotorske, bila zadovoljna Crna Gora. A svakako srpskim centrima, izgrađenima i onima u izgradnji, prepustiti da sami odluče što je u Hrvatskoj srpsko, a što, osim zagrebačke katedrale, hrvatsko.

Mi smo dovoljno širokogrudan, solidaran i velik narod da u ime bratstva i jedinstva svakome možemo dati što hoće i pritom veleizdajnike nagraditi „večnom slavom“. I dat će naše združeno ljevilo i desnilo sve osim poteza Katedrala – Prisavlje – Hipodrom. Taman za toliki teritorij imamo obrambenih resursa, premda smo u vojnom pogledu iz 20. stoljeća izašli kao „regionalna vojna sila“.

Hoćemo izravan tv prijenos povijesnoga koncerta

Hvala potomstvu, naime, kaj, i ja imam kartu za koncert, ali ne ću moći… Tri sata ljetnoga koncerta ne mogu izdržati iz zdravstvenih razloga, a volio bih da mogu biti nazočan u prvim redovima i da se barem na tom koncertu opet osjećam mladim hrvatskim braniteljem. Stoga bih bio jako zadovoljan da za onih odokativno 2.000.000 Hrvata u domovini među koje i sam pripadam i još najmanje toliko u dijaspori, a koji objektivno ne mogu doći na koncert, ispostava režima na Prisavlju, smještenomu nedaleko od hipodroma (što smanjuje troškove), uglavi i ugovori izravan tv-prijenos povijesnoga koncerta. HTV ima četiri kanala i zakonom, pod moraš, reguliranu tv-pristojbu. U ime te pristojbe, zakona i tih četiriju programa imam pravo tražiti od javnoga servisa izravan tv-prijenos, kao i naši stari, bolesni i nemoćni katolici koji objektivno ne mogu nedjeljom na misu, pa ju uživo prate preko tv-ekrana. Bilo bi to zadovoljenje kriterija većinskoga „interesa javnosti“. Ako do prijenosa koncerta na HTV-u ne dođe, onda će HTV poštivati kriterije, od estetskih do teritorijalnih, onih najviše 25 posto stanovništva na koje je svojedobno upozorio predsjednik Tuđman.

Glede realizacije tv prijenosa, naime, kaj, treba voditi računa o tome da zadovoljni budu i većina i ova manjina od 25 posto. Zato ne bi imal nikaj protiv da nas kroz cijeli koncert vodi mudroslovlje Aleksandra Velikog Stankovića. U prvom satu koncerta da mu sukomentatori budu stručni analitičar jugobolja Drago Carlos Pilsel, prva rock-zvijezda Hrvatskoga sabora Dalija Orešković i voditelj desnog kanala Hrvoje Zekanović. U drugom satu Thompsonova koncerta njih bi mogli zamijeniti hrvatski ratni vojni invalidi Zoki i Plenky, Mile Kekin i Severina kao regionalni glazbenici istančanoga estetskog ukusa, te Dubravka Šuica u ime raštimane Europske komisije… I tako dalje, sve do završne studijske emisije u kojoj će nam pozvani „analitičari“ objasnili što smo upravo vidjeli i čuli, a što pak nismo vidjeli ni čuli na koncertu u kojemu su Hrvati oborili svjetski rekord ne samo po broju i brzini kupljenih karata, već i recipročno po broju posjetitelja u odnosu na broj stanovnika. Njih je sve manje, za razliku od sve brojnije „strane radne snage“. A i ta zamjena za Hrvate u Hrvatskoj, poput one male Nepalke koja konobari u Hrvatskoj, pjeva Thompsonove pjesme! Pa kako onda režim ne bi napokon dopustio Thompsonu pravo i slobodu pune javnosti?! Mislim, dakle, da je i strana radna snaga, procvjetala u mandatima mandatara Plenkovića, pridonijela režimskoj promjeni kursa iz negativnog prema pozitivnom tretmanu Thompsona.

Hoće li se režim poslije koncerta vratiti na početne postavke svojega odnosa prema Thompsonu, njegovu repertoaru i publici, jedino je otvoreno pitanje bez odgovora. A da uzde nema namjeru ispustiti iz ruku, to je jasno samo po sebi. S uzdama oko vrata ne ulazi se u obećanu zemlju sve da naš Thompson, kojemu je čini se na leđa spao „teret cijele jedne nacije“, svojim koncertima obiđe svih 128 gradova i 428 općina u Hrvatskoj.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo