Z. Gavran: Hrvatska politička arena prepuna ’falših’ igrača, možemo samo čekati da dovoljno ’zagusti’

Najžalosnije je to da se toliki ’falši’ igrači zaogrću domoljubljem, suverenizmom, nacionalizmom, desničarstvom i poštenošću, a u sebi su dijelom ili posve nešto drugo ili suprotno tomu. U društvu u kojemu nije više moguće utvrditi što je istina niti znati što je od svega što državni aparat i razni ’privatnici’ čine doista vršenje pravde i otkrivanje istine, a što interesna manipulacija, lažno predstavljanje i mimikrija, u takvu društvu nije više moguće razlučivati duhove. Nije razumu dosegljivo razlikovati dobre od loših ili zlih, iskrene od neiskrenih, stručne od nestručnih, razumne od nerazumnih, sposobne od nesposobnih, autentične od krivotvorenih. Zato mnogi ne će ni ovaj put glasovati. Zato će se opća erozija i rasapi nastaviti. Preostaje nam samo nadati se boljemu i čekati da izvana ili iznutra dovoljno ’zagusti’. Čekati onaj sretni trenutak kada će vanjske ili unutarnje nevolje natjerati svekolike igrače u javnoj areni da se uozbilje i opoštene, ili da budu istisnuti od nekih koji nisu takvi – nego su spremni vlastitu karijeru, ugled, glavu i sve čime se diče založiti pred biračima kao jamstvo vlastite vjerodostojnosti.

Kako se bliže područni i mjesni izbori, koji će se održati na drugu nedjelju u svibnju, promatramo razna stara i nova postavljanja, prestrojavanja, svrstavanja i razvrstavanja političara i stranaka, osobito onih manjih. Mali tič – veliki krič, moglo bi se na ovu situaciju primijeniti staru kajkavsku izreku. Koliko manje važni, toliko više kriče, sebe hvale, druge sumnjiče i ogovaraju, a ako treba i po svemu i svima njima nepodobnima javno pljuju.

Velika zbrka, osobito na desnici i takozvanoj odnosno lažnoj desnici

No glavni problem nije u „kričanju“ kričavaca po medijima, mrežama, portalima, podacstima i privatnim televizijama – dostupnima ima za hvaljenje sebe i kritiziranje drugih. Glavni je problem u nemogućnosti „razlučivanju duhova“, u nemoći običnih ljudi da razluče tko je (zapravo) tko odnosno koga bi na izborima mogli, trebali ili morali zaokružiti da bi poraslo opće dobo, a ne privatno dobro onih koji se reklamiraju na političkom tržištu.

Eeee, tu vlada velika zbrka, osobito na desnici i takozvanoj odnosno lažnoj desnici. Međusobno konkurentnih igrača i timova namnožilo se opet preko svake mjere. Odnosi među njima takvi su da imamo nova, pa i neočekivana povezivanja i svrstavanja, a istodobno i nove međusobna suparništva, pa i javna diskvalificiranja jednih od drugih. Komu vjerovati? Koje odabrati? U koga se pouzdati?

Ne natječu se programi, sposobnosti ni programske bliskosti ili različitosti, nego – političari i stranke kao svojevrsni ’lajavci’

Na najvećem dijelu hrvatske političke pozornice već se dugo ne natječu nikakvi cjeloviti i suvisli programi, sposobnosti ni programske bliskosti ili različitosti, nego se natječu – političari i stranke kao svojevrsni ’lajavci’. Umjesto da se svi oni skupa s javnošću bave temama važnima za državu, za svoju županiju, grad, općinu, narod i državu…, u javnosti se uglavnom bavimo njima personalno, njima političarima i kandidatima za župane, gradonačelnike, načelnike, zastupnike, vijećnike, razne buduće dužnosnike i imenovane face na svim razinama. A kako ih je očito previše, sastavni dio bitke za osvajanje što većeg dijela kolača poslijeizborne moći, jest obezvrjeđivanje drugih ili sijanje sumnje u njih kako bi se „dokazala“ vlastita vrijednost.

Hrvatska politika kreće se od afere do afere, od sumnjičenja do (ne)uhićenja, od prešućivanja ovoga do podmetanja onoga. Hrvatska politička kultura svedena je na strašno nisku i primitivnu razinu javne diskusije, a tvrdnje koje se iznose, osobito optužbe na račun konkretnih osoba, gotovo nikada ne dožive pouzdanu provjeru, pogotovu ne čestitu pravosudnu, ili protuobavještajnu, ili protukorupcijsku, ili protukortešnu, ili općenito valorizacijsku (ocjenjivanje „po plodovima“ koje su donijeli, a ne po retoričkim djelima ili po kričanju i napadanju drugih) . Toliko toga ostaje u sferi nagađanja i mistifikacije. Ostaje u  sivoj zoni nedokazivosti. Pa se onda na sljedećem zavoju oni koji su prethodno zatajili ili izdali to na što su pozivali mogu opet pojaviti u igri, u istim, sličnim ili oprečnim kombinacijama i protukombinacijama s ostalim igračima i subjektima.

Hrvatska politika uglavnom se ne sastoji od politike u pravom, programsko-ljudskom smislu, nego od verbalnih napada, afera, ortačenja i medijskih protežiranja

Hrvatska politika, općenito govoreći, uz rijetke iznimke, ne sastoji se zapravo od politike u pravom, programsko-ljudskom smislu i u smislu stručnih i ostalih kompetencija političara i kandidata na izborima, nego se sastoji od verbalnih napada i afera, od razvrgavanja ili sklapanja savezništava. Jedni koji su se na desnici prije godinu, dvije ili više međusobno razišli, posvadili, osnovali nove stranke sada se opet sastaju, druže i uortačuju. Naravno, ne svi sa svima, nego po skupinama: Most s HSP-om i Suverenistima, DOMiNO s Jonjićem i još nekima, Domovinski pokret s HDZ-om, Goluža u Zagrebu s nekima trećima, Selak – Raspudić za sada ni sama sa sobom i ni s kim drugim, Pavle Kalinić, Bandićeva nekoć siva eminencija, protiv Ivice Lovrića, Bandićeve nekoć desne ruke. Itd.

Jedni mediji protežiraju jedne, a ovi napadaju one druge, treće i četvrte, prokazuju ih kao neprave. Vrijedi i obrnuto, ovisno o tomu koliko koji političari i stranke imaju sebi sklonih i za vlastita gostovanja gostoljubivih medija. Od takvih je najpoznatija televizija Z1, koja zna zašto igra za Marija Radića odnosno za Radićevu stranku, kako se god ona u kojem trenutku zvala i tko joj god bio na čelu ili u vrhu.

Promatrač se ne može oteti dojmu da su u političkoj areni gotovo svi nečiji igrači, favoriti ili sluge

Promatrajući što se sve događa i što se sve izjavljuje, promatrač se ne može oteti dojmu da su u političkoj areni gotovo svi nečiji igrači, favoriti ili sluge. Da se grupiraju ne zato kako bi se iskazali u javnim poslovima na opću dobrobit, nego da bi odigrali određenu ulogu u korist tko zna koga, a na štetu onih iz nekih drugih političkih tabora. Tako da interesnu konkurenciju, a i onoga tko je eventualno prav i dobronamjeran po mjerilu općega dobra zasjene i učine ga relativno što slabijim. Ili ga ni kriva ni dužna kompromitiraju.

Po kojem se mjerilu i s kojom „lozinkom“ svrstavaju i razvrstavaju? To je postalo teško, a ponekad i nemoguće znati. Do istine jedva da je više moguće doprijeti. Promatramo ono što vidimo, slušamo ono što čujemo, a tko govori istinu, , tko zaobilazi istinu, tko laže, tko manipulira informacijama i prosijava samo one koje njemu idu u prilog, tko je autentičan, a tko nečiji igrač ili plaćenik… to je često izvan dohvata naše pouzdane spoznaje. A znamo da interese za svaki oblik vlasti i moći pokazuju i vladajuće snage i razne strukture i poslovno-korporativna središta moći, i menadžerske grupacije, i obavještajne službe, domaće i strane, i paraobavještajne frakcije i skupine, i lobiji, i lože, itd..

Da imamo snažnu državu i moćnu obavještajnu zajednicu i društvo vladavine prava odnosno „pravnu državu“ i zrelu, slobodnu „javnost“…

Da imamo snažnu državu i moćnu obavještajnu zajednicu i društvo vladavine prava odnosno „pravnu državu“ i zrelu, slobodnu „javnost“, tada bi mnogi mogli biti razotkriveni kao nečiji igrači, agenti ili plaćenici te na ovaj ili onaj način osobno diskvalificirani, politički istisnuti ili pravosudno uklonjeni iz političke arene. No kako snažnu, pravu, čestitu ni vjerodostojnu državu s njezinim strukturama i institucijama uglavnom nemamo, sve je moguće, pa i to da imamo ovako šareno stanje. Uzduž i poprijeko, po visini i po širini, među starima i među „novima“. Moguća su i odvijaju se nebrojena lažna predstavljanja ili skrivanja onoga što bi bilo za ove ili one štetno i pogubno ako bi se otkrilo i dokazalo istinu o njima, o njihovim kupoprodajama i o onima kojima potajno služe.

Najžalosnije je to da se toliki ’falši’ igrači zaogrću domoljubljem, suverenizmom, nacionalizmom, desničarstvom i poštenošću, a u sebi su dijelom ili posve nešto drugo ili suprotno tomu. U društvu u kojemu nije više moguće utvrditi što je istina niti znati što je od svega što državni aparat i razni ’privatnici’ čine doista vršenje pravde i otkrivanje istine, a što interesna manipulacija, lažno predstavljanje i mimikrija, u takvu društvu nije više moguće razlučivati duhove. Nije razumu dosegljivo razlikovati dobre od loših ili zlih, iskrene od neiskrenih, stručne od nestručnih, razumne od nerazumnih, sposobne od nesposobnih, autentične od krivotvorenih. Zato mnogi ne će ni ovaj put glasovati. Zato će se opća erozija i rasapi nastaviti. Preostaje nam samo nadati se boljemu i čekati da izvana ili iznutra dovoljno ’zagusti’. Čekati onaj sretni trenutak kada će vanjske ili unutarnje nevolje natjerati svekolike igrače u javnoj areni da se uozbilje i opoštene, ili da budu istisnuti od nekih koji nisu takvi – nego su spremni vlastitu karijeru, ugled, glavu i sve čime se diče založiti pred biračima kao jamstvo vlastite vjerodostojnosti.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo