Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (3)

Izlaz iz ukrajinske ratne kaše koji je Putinu ponudio Trump ima svoj rok i pretpostavlja iskazanu dobru volju i spremnost na trajno mirovno rješenje, u bilo kojoj formi ono našlo svoj izraz u dokumentima koji bi trebali biti usuglašeni i potpisani, svakako ne bez Ukrajine kad je riječ o njezinu teritoriju i njezinu prestanku ratnih djelovanja. Svojim arogantnim pristupom Putin može ostvariti određene ciljeve, no pokaže li se tvrdokoran i ciničan, ukupna konstelacija lako bi se mogla okrenuti protiv njega i Rusije. Istina, time bi se možda otvorila Pandorina kutija ratne eskalacije i širenja rata na druge zemlje, uz uporabu i opakih strateških oružja, pa i nuklearnog rata; no mnogo toga što se dosad činilo, činilo se pod pretpostavkom da nitko ne će biti toliko neodgovoran, samoživ, beskrupulozan i neubrojiv da pritisne gumbe koji Europu, Ameriku i svijet – u prenesenom značenju – dovode na polje pretkazano u Otkrivenju kao „Armagedon“.

Osvrt na Loughovu analizu

Osvrnemo li se na Loughovu analizu prikazanu u prethodnom nastavku, za postizanje mirovnog sporazuma nužna je suglasnost ukrajinske strane, koja sigurno na najveći dio ruskih očekivanja i zahtjeva ne će pristati. Situacija je zapravo „vražja“, a kompromisno rješenje gotovo je nemoguće pronaći: nijedna strana, nijedna vlast ne može pristati na priznavanje uzaludnosti tolikih ratnih žrtava i šteta. Kada bi na to pristala, priznala bi da je imala posve pogrješnu strategiju i da je vodila pogrješnu politiku sve dosad. Svoje dosadašnje politike brane i Putin i europska vodstva i Zelenskij sa svojima. Jedino je Trump “novi”, onaj koji ima odriješene ruke, a ne nosi odgovornost za dosadašnju, “promašenu” politiku, koju je vodio Biden. Da je i u Moskvi došao na vlast netko drugi, koji je bio protivnik rata i onolike konfrontacije sa Zapadom, izgledi za mirovno i koliko-toliko pravedno rješenje bili bi neusporedivo veći nego ovako, s Putinom, koji mora opravdati tolike stotine tisuća poginulih i ranjenih, počinjene zločine i sve ostalo. A isto tako, sa suprotne strane, i Zelenskij. Ulaženje u prevelike kompromise značilo bi priznanje pogrješne političke strategije koja je bila podloga i napadačkom i obrambenom ratu kao najboljoj metodi rješavanja ratu prethodećih političkih prijepora.

Akoprem je Trumpu imperativ postizanje mira, ne će biti dovoljno da udovolji samo Moskvi; bez Ukrajine mira ne će biti, pa bila ona faktično i „predana“ ili sva okupirana. Takvo što još uopće nije na vidiku niti najmalodušniji vojni stručnjaci pomišljaju na takav razvoj rata kao realno moguć, a nipošto ne tijekom ove godine. Trumpovo strpljenje zasigurno ne će potrajati više od nekoliko tjedana ili dva-tri mjeseca. Ono za sada u Zelenskiju vidi glavnu točku otpora mirovnom rješenju, no Putin je taj koji se u posljednje vrijeme postavlja ultimativno, iako pozitivno odgovara na Trumpovu ponudu da se pregovorima, a ne nastavljanjem rata, dođe do trajnog mira.

U igri su i ukrajinski izbori, na kojima inzistira Putin, ne priznajući više Zelenskija kao legitimnog predsjednika. Ako je vjerovati svim javno dostupnim pokazateljima i anketama, potpora Zelenskiju nije među Ukrajincima smanjena, nego se povećala upravo nakon njegova tvrdog postavljanja naspram neugodnom Trumpu i nespremnosti da sklopi ugovor o rijetkim mineralima bez sigurnosnih jamstava, a pogotovu njegovu otporu očito planiranom odricanju od dijelova ukrajinskog teritorija u korist Rusije. Ako su takva raspoloženja doista većinska i ako potraju, na novim izborima Zelenskij će potvrditi da ima demokratski legitimitet nastaviti dosadašnju politiku odnosno rat pod cijenu novih žrtava i razaranja.

Lough primjećuje spremnost dijela Ukrajinaca da nastave borbu, no podliježe pretpostavci da će Putin pomoću Trumpa kao poluge politički neutralizirati tu spremnost, na način da pritisne Ukrajince neka se odreknu Zelenskija i njegova dosadašnjeg kursa te izaberu za predsjednika i u parlament one koji će se lakše pomiriti s gubitkom dijela ukrajinskog teritorija, a možda i biti spremniji pomicati čitavu Ukrajinu natrag u zonu utjecaja Moskve, kao nekoć u doba sovjetsko-komunističkog poretka.

Trump očekuje drukčiju „Europu“; želi da dođe do europskog ’pre-pamećenja’, no europski establišment pruža za sada čvrst otpor

S time u svezi, koliko god europske zemlje dosad podnosile manji dio tereta potpore Ukrajini u usporedbi sa SAD-om, i koliko god bile u nekim dimenzijama nesposobne u roku manjem od najmanje nekoliko godina nadomjestiti sve ono čime u oružanom, informatičkom i obavještajnom smislu raspolaže SAD, njih nije dobro podcijeniti, posebice ne one koje se u slučaju poraza Ukrajine u ovom ratu vide i same kao sljedeći kopneni cilj ruskih invazija i osvajanja njihova teritorija. Te zemlje mogu i hoće i dalje davati vojnu i drugu pomoć koja može otežati ruskim snagama daljnja i presudna napredovanja, a i omogućiti nastavljanje ukrajinskih protuudara.

Nadalje, Lough posve zanemaruje jednu bitnu dimenziju kada govori o Trumpovu prijeziru prema Europi, odnosno kada govorimo o strategiji američko-europskih odnosa za ubuduće. Ne bi bilo nimalo razumno da SAD posve okrene leđa svojim europskim saveznicima i liši se njihove potpore u budućim globalnim razračunavanjima, u kojima će europski saveznici i dalje trebati SAD-u na razne načine i u raznim međunarodnim situacijama. Točno je to da Trump već godinama inzistira na tomu da europske zemlje preuzmu glavninu tereta vlastite sigurnosti, poglavito u obrambenom smislu, što obuhvaća i vlastito financiranje vlastite sigurnosti – a ne na tomu da se otrgnu i osamostale od sjevernoameričke velesile. Razumije se, transatlantsko savezništvo bit će sigurno preoblikovano i u vojnom i u ekonomskom i u političkom smislu, no o tomu još ne postoje ni čvrste naznake.

Kao drugo, nije Amerika toliko u sukobu s Europom (i s Kanadom, a vidimo da se „koaliciji voljnih“ upravo pridružila i Australija, važan američki saveznik na Pacifiku, čini se i Brazil, najvažniji gospodarski partner SAD-u u Južnoj Americi), iako ekonomska konkurencija i suparništvo nedvojbeno postoji, koliko je Trumpova radikalno republikanska, samovoljno američka i ekonomski protekcionistička ekipa u temeljitu raskoraku s europskim odnosno s globalnim liberalnodemokratskim establišmentom. U raskoraku je s jakim zapadnim snagama i poretkom što su ga one oblikovale posljednjih godina i možda desetljeća te s njegovom političkom filozofijom odnosno s njegovim vrijednosnim, metodološkim, strateškim i geopolitičkim polazištima.

Pritisci na Europu i stavljanje europskih zemalja između Moskve kao čekića i Washingtona kao nakovnja vjerojatno su samo prva dionica zamišljene Trumpove strategije; druga dionica bila bi obnova odnosa na nekim drukčijim osnovama, a njegova ekipa nada se: i s drukčijim politikama, a donekle i s drugim vladama (i vodećim ljudima u vlastima) po europskim državama. Do takva europskog pre-pamećenja (metanoje) može doći samo pod američkim pritiskom, ruku pod ruku s pritiscima odozdol, koji se pokazuju u smislu jačanja i desnih i lijevih i srednjih identitetskih ideologija te stranaka i pokreta.

Politički Washington stoga za sada pomaže u produbljivanje unutarnjih kriza europskih zemalja, u sijanju nesloge među članicama EU-a i u problematizaciji njihovih dosadašnjih odnosa sa SAD-om. Sve dok, čemu se on nada, ne dođe makar i djelomičnog temeljnog preokreta u europskim narodima odnosno metropolama.

Bit će stoga zanimljivo pratiti što će se na tom planu dalje događati sljedećih mjeseci i godina. Za sada, ono što se naziva „Europa“ pruža Trumpovim nastojanjima i nastavku američke supremacije čvrst, uvelike nepopustljiv i beskompromisan otpor. Velik dio neslaganja s njegovim planom za Ukrajinu proistječe upravo iz toga, tj. iz razloga koji su posve različiti od solidarnosti s Ukrajinom i od potpore njezinoj suverenosti i teritorijalnoj cjelovitosti, o kojoj, nerijetko licemjerno, i dalje govore kao posljednjoj crti (europske) obrane.

Ni Putinova računica nije sigurna, ruski ratni stroj ne jamči ostvarenje svih zacrtanih ciljeva na ratištu

Putinova računica da će se ukrajinske vojne sposobnosti znatno iscrpiti do ranog ljeta možda ipak nije realistična, a nije tako crno-bijelo ni stanje na ratištu. Sjedinjene Države nastavit će još najmanje nekoliko mjeseci dostavljati naoružanje sadržano u paketu što ga je odobrio još predsjednik Biden, a vojna pomoć (nekih) europskih država povećava se. Nastavak rata može Rusiji sljedećih mjeseci donijeti određena osvajanja, ali ukrajinska vojska pokazuje da Rusiji može i na njezinu ozemlju zadavati vrlo neugodne udarce, zaslugom i razvoja te modernizacije vlastitih oružanih sustava. Osim toga, rat Rusiju silno košta, i pitanje je dokad će ga i u kojoj mjeri moći nastaviti i dalje financirati dosadašnjim tempom – bez ugroze nekih drugih sastavnica nacionalne sigurnosti i stabilnosti. Putinova samouvjerena računica nije tako sigurna kako iz Moskve stvaraju dojam da jest, ruski ratni stroj i dalje ne jamči ostvarenje svih zacrtanih ciljeva na ratištu, pogotovu ne u skorim rokovima. Rat iscrpljuje obje strane. S humane strane gledano, bilo bi jako dobro da što prije prestane.

S time je povezano i pitanje strpljenja ruskog stanovništva. Iako su se dosadašnja očekivanja unutarnjih otpora i pobuna pokazala (osim iznenadno zaustavljene pobune wagnerovaca) iluzornima, ni strpljenje i izdržljivost ruskog stanovništva, društva i gospodarstva, pa i same političke klase i oligarhije općenito, nisu neograničeni. Rusija ima i sve većih teškoća s privlačenjem vojnih novaka u redove svojih oružanih snaga, a broj poginulih i ranjenih približio se je, po nekim procjenama, jednom milijunu. Uvođenje pak izvanrednog ili ratnog stanja nosilo bi sa sobom nove velike rizike i iziskivalo angažiranje brojčano velikih u skupih represivnih snaga nužnih za održavanje sadašnje vlasti i stabilnosti u toj površinski najvećoj zemlji na svijetu i u sebi vrlo složenoj i raznorodnoj.

Trump popravlja odnose s Rusijom iz strategijskih razloga, no mogu se očekivati i nesporazumi i iznenađenja

Trump zacijelo ima kao ideju vodilju popraviti odnose s Ruskom Federacijom iz strategijskih razloga, kako bi umjesto protivnika imao nju za partnera ili bar ne za protivnika i neprijatelja u rješavanju niza drugih neuralgičnih odnosa: od Irana i Bliskog odnosno Srednjeg istoka do Indije, Središnje Azije i (nama) Dalekog istoka, kojim sve više dominira Kina, veliko i moćno carstvo na Istoku koje i dalje ekonomski cvate i jača i k tomu se naglo masovno oprema svim modernim oružjima do donedavno neslućenih razmjera.

No upravo u tim relacijama mogu se očekivati i nesporazumi između Trumpa i Putina: od izostajanja potpore za američku jednostrano i fanatično proizraelsku politiku na Bliskom istoku do održavanja ili jačanja rusko-iranskog i rusko-kineskog partnerstva i savezništva, bilateralno i u okviru raznih organizacija, posebice u okviru Šangajske organizacije za suradnju i BRICS-a. Subotnje otkriće nedjeljnog priloga Die Welta po kojem je Kina izrazila spremnost pridružiti se „koaliciji voljni“ i da kod Europljana provjerava bi li to njima bilo prihvatljivo, svakako je zanimljiv refleks američkog zbližavanja s Rusijom i udaljavanja od Europe. Kini ne odgovara ono prvo, jer osjeća opasnost od toga da Washington odvoji Rusiju od Kine kao što je svojedobno Kinu odvojio od Rusije, a negativan odnos Europe prema Americi pokušava iskoristiti e da bi se ona kao velesila u nastajanju i mogući svjetski ’hegemon’ u 21. stoljeću približila Europi kao (za sada samo) pouzdan politički i gospodarski partner.

Postoji i niz drugih točaka u svijetu, posebice u Latinskoj Americi i Africi, gdje rusko postavljanje može biti ili već jest izravno suprotno „američkim nacionalnim interesima“. Sve to može dovesti do narušavanja ove, naoko, idile u navodno dubokom i neupitnom međusobnom razumijevanju između jednog ’autokrata’ i jednog ’diktatora’, kako ih nerijetko nazivaju njihovi politički i ideološki protivnici.

Ukrajinski mir, Trumpovo strpljenje, Putinova arogancija, Pandorina kutija i Armagedon

Naravno, najkrupniji kamen spoticanja s dalekosežnim posljedicama u svakom slučaju ostaje sporazuma o rusko-ukrajinskom miru. Bude li Putin otezao unedogled postizanje mirovnog sporazuma, ili postavljao prevelike, jednostrano isključive zahtjeve i uvjetovanja, te mir ne mogne biti uspostavljen, Trump će se pred svojim pristašama i pred velikim svijetom javno crvenjeti. A on ne podnosi neuspjeh, tako je „baždaren“. Shvati li da razvoj pregovora ide u tom smjeru, on bi, pod pretpostavkom da doista nije ruski igrač (ili čak „ruski agent“), u što je zaista teško povjerovati, a još teže prihvatiti da bi mu američki establišment dopustio igrati prorusku, a ne (pro)američki igru, mogao naglo zaokrenuti kormilo američke politike i vratiti se na opciju daljnje vojne potpore Ukrajini i daljnjeg iscrpljivanja i kažnjavanja Rusije. Mogao bi, kao što je jednom već zaprijetio, ovako impulzivan, a nerijetko i prevrtljiv, udariti po Rusiji mnogo jačim i bolje provođenim ekonomskim sankcijama i mjerama nego dosad. Jedna od tih mjera bila bi i drastično obaranje cijena nafte i plina na svjetskom tržištu, čime bi se drastično smanjio dotok sredstava nužnih za održavanje ruskoga ratnog stroja. Je li SAD u stanju takvo što i prouzročiti, ostaje nepoznato.

U svemu što se događa ne treba isključiti ni to da dođe do određenih događaja koje sada uopće ne možemo predvidjeti, a koji bi bili nepovoljni za dosadašnju osvajačku strategiju Kremlja i drastično narušavanje međunarodnog pravno-političkog poretka (nepromjenjivost granica osim po slobodnom dogovoru dviju država), tj. ukrajinske suverenosti i teritorijalne cjelovitosti, koju se predsjednik Boris Jelcin skupa s predsjednikom Billom Clintonom, britanskim premijerom Johnom Majorom i ukrajinskim predsjednikom Leonidom Kučmom obvezao g. 1994. Budimpeštanskim memorandumom (kao političkom deklaracijom kojom je riješeno pitanje predavanja sovjetskoga nuklearnog oružja zatečenoga na tlu Ukrajine Ruskoj Federaciji) štititi i braniti bude li od koga ugrožena i napadnuta.

Putin je, u svakom slučaju, taj koji će do daljnjega, a to „daljnje“ može biti mjereno danima, tjednima ili koji mjesec, držati ključeve rata i mira u svojim rukama. Ovisno o njegovu strateškom postavljanju i njegovim temeljnim odlukama situacija će se dalje i razvijati. Bijela kuća nada se već veliku napretku ovaj ponedjeljak u nastavku pregovora s ruskom stranom – uz nazočnost „ukrajinskih stručnjaka“ (kako ih je najavio Zelenskij) u pokrajnjoj sobi – u S. Arabiji. No ‘častan’ izlaz iz ukrajinske ratne kaše koji je Putinu ponudio Trump ima svoj rok i pretpostavlja iskazanu dobru volju i spremnost na trajno mirovno rješenje, u bilo kojoj formi ono našlo svoj izraz u dokumentima koji bi trebali biti usuglašeni i potpisani, svakako ne bez Ukrajine kad je riječ o njezinu teritoriju i njezinu prestanku ratnih djelovanja. Svojim arogantnim pristupom Putin može ostvariti određene ciljeve, no pokaže li se tvrdokoran i ciničan, ukupna konstelacija lako bi se mogla okrenuti protiv njega i Rusije. On se doduše smatra pobjednikom ovoga njegova rata protiv združenog Zapada, u čemu ima istine. Ali ta istina daleko je od cjelovitosti, podložna je reviziji i bolje ju se smatrati uvjetnom i relativnom negoli definitivnom.

Ne uspije li ovaj započeti mirovni proces u roku od nekoliko mjeseci, nego i SAD opet postane ratobornim, time bi se možda otvorila Pandorina kutija ratne eskalacije i širenja ratnog požara i na neke druge zemlje, uz uporabu i opakih strateških oružja. Ni nuklearni rat tada ne bi bio isključen, ako bi se Rusija našla pred porazom. Time nikoga ne treba strašiti ni politički demoralizirati; mnogo toga što se dosad činilo, činilo se pod pretpostavkom da nitko ne će biti toliko neodgovoran, samoživ, beskrupulozan i neubrojiv da pritisne gumbe koji Europu, Rusiju, Ameriku i svijet dovode – slikovito rečeno – na polje pretkazano u Otkrivenju kao „Armagedon“. Redci toga apokaliptičkog viđenja (u alegorijskim slikama) sv. Ivana, viđenja zaključne borbe u ljudskoj povijesti između anđeoske vojske i pobunjenih, bezbožnih zemaljskih vladara glase u Bibliji ovako:

„Šesti [anđeo] izli svoju čašu na Eufrat, rijeku veliku. I presahnu voda te načini prolaz kraljima s istoka sunčeva. I vidjeh: iz usta Zmajevih i iz usta Zvijerinih i iz usta Lažnoga proroka izlaze tri duha nečista kao žabe. To su dusi zloduhā što čine znamenja, a pođoše sabrati kraljeve svega svijeta na rat za Dan veliki Boga Svevladara. Evo dolazim kao tat! Blažen onaj koji bdije i čuva haljine svoje da ne ide gol te mu se ne vidi sramota! I skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. I sedmi [anđeo] izli svoju čašu na zrak. Uto iz hrama, s prijestolja, iziđe jak glas i viknu: ’Svršeno je!’ I udariše munje i glasovi i gromovi i nasta potres velik, kakva ne bijaše otkako je ljudi – tako bijaše silan potres taj. I prasnu natroje grad veliki i gradovi narodā padoše. Spomenu se Bog Babilona velikoga da mu dade piti iz čaše vina gnjevne srdžbe Božje. I pobjegoše svi otoci, iščeznuše gore, a iz neba se spusti na ljude tuča velika, poput talenta. Ljudi su hulili Boga zbog zla tuče jer zlo njezino bijaše silno veliko.“

 (Nastavit će se)

Prethodni nastavak:

Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (2)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo