Z. Gavran: Ima li mir ikakvih izgleda, ili će se rusko-ukrajinski oružani i rusko-zapadni hibridni rat nastaviti? (2)
Vrijeme:6 min, 51 sec
I za Putina bi bilo pametnije ne podleći kušnji neumjerena pouzdavanja u Trumpovu naoko bezgraničnu popustljivost ili lakovjernost spram njemu. Bolje bi mu bilo zadržati vrapca u ruci negoli htjeti goluba na grani. Mirovno rješenje – koje bi državno razgraničenje ostavilo otvorenim – poštedjelo bi i Rusiju i Ukrajinu i druge zemlje daljnjih zala te daljnjeg iscrpljivanja i širih pogibeljnih rizika. No, kao što već rekosmo, strateške odluke koje državnici u određenom času donesu mogu biti pogođene, realistične, ali i promašene, utopijsko-distopijske. Ove druge povlače za sobom kaznu, a nerijetko i božansku ili ’prirodnu’ ili ljudsku ’osvetu’. Ne treba naime zanemariti ni metafizičke sile i silnice zasigurno prisutne u ljudskoj povijesti; i one presudno prožimlji i ujedno preobražuju i transcendiraju osobne odluke i same procese i zbivanja u smjeru što ga odlučitelji ne mogu predvidjeti. Jedno od takvih zbivanja, u kojima je i katolički papa Poljak (sv. Ivan Pavao II.) imao važnu ulogu, bilo je, po višnjem Promislu, ’bezbolno’ i iznenadno samodokinuće bezbožna i diktatorskog komunizma u srednjoj i istočnoj Europi te u Sovjetskom savezu na prijelomu 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.
Koliko god američki predsjednik Trump bio važan i moćan te koliko god pokazivao mirotvornu odlučnost, pa i pod cijenu žrtvovanja dijelova Ukrajine poradi američko-ruskog mira i obnovljenog partnerstva odnosno poradi „njegovoj“ Americi geopolitički i geoekonomski važnijih ciljeva, glavne ključeve pokušavanih pregovora drži za sada u ruci ruski predsjednik Putin. Koji se tako i ponaša, postavljajući se u ulogu onoga koji – iako agresor na drugu zemlju – diktira uvjete mirovnog procesa i maksimalno, za sada, izigrava u praksi svoju na riječima iskazanu miroljubivu spremnost.
S treće strane, tu je i Zelenskij, i dalje blisko povezan s europskim državnicima, koji tvrdi da ne će pristati ni na kakvo ustupanje ukrajinskog teritorija Rusiji, a ujedno se i dalje zauzima za integriranje Ukrajine u zapadnu političku i sigurnosnu mrežu, radi jamstava sigurnosti Ukrajini, koliko god ona u trenutku sklapanja mirovnog sporazuma držala faktično teritorija pod svojom vlašću.
Što to zapravo čini Putin i kako to da uopće može postavljati uvjete koji su za Ukrajinu, a i za gotovo sve druge europske zemlje, pa i za veliku većinu ostalih zemalja (koje ne bi legitimirale po analogiji opciju eventualnog okrnjivanja njihovih teritorija od drugih) posve neprihvatljivi? Tim se pitanjem pozabavio, među mnogima, John Lough, voditelj Centra za nove euroazijske strategije, u svom prilogu za renomiranu britansku ekipu za promišljanje (think tank) Chatam House, objavljenom 19. ožujka pod naslovom Putin’s negotiation strategy is predictable: move slowly, keep Trump interested, and reset expectations (Putinova je pregovaračka strategija predvidiva: kreći se polako, drži Trumpa zainteresiranim i revidiraj [njegova] očekivanja). Ovdje će se dati najprije prikaz Loughova viđenja, a zatim će se iznijeti i kritički osvrt na nj te pogledi potpisnika ove kolumne na neke aspekte koje Lough zanemaruje ili prešućuje.
Lough: Putinu se ne žuri, postavlja uvjete, dok Trump od Moskve ne traži zauzvrat nikakve simetrične ustupke
Lough je podvukao crtu pod pregovarački proces dan nakon 90-minutnoga telefonskog razgovora Trumpa s Putinom, ocijenivši da su dosadašnja Trumpova postignuća „mršava“ te da Putin igra svoju prijevarnu, blefersku igru. „Ponešto popustivši, Putin je signalizirao da je za dug ples, za spor tango s Trumpom dok ruska vojska nastavlja svoja napredovanja na bojnom polju. Njegova je strategija razvidna: poslužiti se pregovorima o prekidanju paljbe kao sredstvom za ohitrivanje pobjede, pri čemu postavlja uvjete koji će poslije postati dijelom završnog sporazuma.“ A jedan mu je od glavnih preduvjeta taj da SAD prestane davati oružanu i obavještajnu potporu Ukrajini – tobože radi sprječavanje „eskalacije sukoba i rada s ciljem njegova razrješenja političko-diplomatskim sredstvima“ – a zapravo radi slabljenja ukrajinske obrambene moći.
Iako Trump taj zahtjev nije prihvatio, osim nakratko iz drugog razloga, Putin je njime markirao uvjet na koji će se poslije vratiti. A Trump njemu nije postavio nikakve preduvjete.
Sve u svemu, „za razliku od Trumpa, Putinu se ne žuri“, nastavlja Lough. „Njegova vojska može nastaviti borbe tijekom nekoliko mjeseci bez dodatnog bola. On će s razlogom osjećati kao sigurno to da će se ukrajinske borbene pričuve jako smanjiti počevši od ranog ljeta, budući da je vrlo vjerojatno kako Trumpova vlada ne će pristati na još jedan paket vojne pomoći Kijivu. On znade i to da će Europa imati velikih muka u nastojanju da tu prazninu popuni.“ Pritom će Trumpa zasljepljivati općenitim gestama i signalima dobre volje, posebice u smjeru obnove bilateralnih odnosa sa SAD-om i prihvaćanja suradnje na Bliskom istoku (koji je Trumpu iznimno važan, poglavito zbog Izraela). A vojnim osvajanjem stvarat će preduvjete za to da Trump pristane na izmjene očekivanog sporazuma. Uostalom, Trump je od početka pokazivao svoju nesklonost Ukrajini, pokazivao da malo drži do NATO-a te da ne podupire ulazak Ukrajine u tu organizaciju. Pritom, nije od Moskve zatražio zauzvrat nikakve simetrične ustupke. Moskva je svjesna, smatra ekspert, da je Trumpu više nego do Ukrajine i pravedna rješenja za nju stalo do toga da dobije Nobelovu nagradu za mir.
Sve to imat će za učinak, smatra geopolitički stručnjak i izvjestitelj Chatam House-a, nametanje uvjeta pod kojima će slabjeti sposobnost Ukrajine za dugoročan otpor: ograničit će se veličina njezine vojske i spriječiti raspoređivanje europskih snaga na ukrajinskom ozemlju. Osim toga, Trumpova je vlada nesklona poštivanju međunarodnog poretka, što je pokazala posizanjem za Kanadom, a sklona je rješavanju pitanja na štetu teritorija manjih zemalja po dogovoru s najjačim igračima.
Dvije krupne zaprjeke na putu prema miru koji bi bio stvoren po Putinovoj mjeri – i slabosti Loughove analize
Pa ipak, na tom putu prema miru koji bi bio stvoren po Putinovoj mjeri stoje dvije krupne zaprjeke, smatra Lough. Prva je „odlučnost dijela ukrajinskog društva da odbije rusku mirovnu pogodbu i da se nastavi boriti“; druga je spremnost „koalicije voljnih“ predvođene Francuskom i Britanijom da nastave davati gospodarsku i vojnu potporu Ukrajini. Prvu bi zaprjeku Putin pokušao ukloniti tako da postigne te na izborima u Ukrajini, na kojima inzistira, dođe na vlast predsjednik koji ne vidi alternative bliskim odnosima s Rusijom kao preduvjetu da zemlja opstane. Drugu zaprjeku pokušat će preskočiti tako da Trumpa uvjeri kako europske zemlje privržene potpomaganju Ukrajine tobože „sabotiraju mir“, s očekivanjem da se onda Trump iskali na njima, da ih za to kazni ne samo političkim udarima, nego i (dodatnim) carinskim, trgovinskim i drugim protekcionističkim mjerama.
Prikazano mišljenje britanskog eksperta s iskustvom u NATO-u, inače australsko-anglikanskog podrijetla i odgoja, svakako je dobro obrazloženo i logično. Putinova strategija zacijelo je takva kakvom ju je on opisao. Trumpova gotovo nevjerojatna popustljivost spram Putinu doista se za sada pokazala kao ohrabrenje njemu da maksimalizira svoje zahtjeve i pristupe. No Loughova analiza, kao i svaka analiza, sadržava slabosti u onomu što prešućuje, zanemaruje ili jednostrano tumači. A upravo te slabosti mogle bi se pokazati kao ključne za daljnji tijek cijeloga Trumpova mirovnog procesa u pokušaju odnosno za daljnji tijek europske povijesti. O njima i nekim njihovim reperkusijama više u sljedećem nastavku. Za sada kao zaključak ovoga i sljedećeg nastavka iznesimo unaprijed ovo:
I za Putina bi bilo pametnije ne podleći kušnji neumjerena pouzdavanja u Trumpovu naoko bezgraničnu popustljivost ili lakovjernost spram njemu. Bolje bi mu bilo zadržati vrapca u ruci negoli htjeti goluba na grani. Mirovno rješenje – koje bi državno razgraničenje ostavilo otvorenim – poštedjelo bi i Rusiju i Ukrajinu i druge zemlje daljnjih zala te daljnjeg iscrpljivanja i širih pogibeljnih rizika. No, kao što već rekosmo, strateške odluke koje državnici u određenom času donesu mogu biti pogođene, realistične, ali i promašene, utopijsko-distopijske. Ove druge povlače za sobom kaznu, a nerijetko i božansku ili ’prirodnu’ ili ljudsku ’osvetu’. Ne treba naime zanemariti ni metafizičke sile i silnice zasigurno prisutne u ljudskoj povijesti; i one presudno prožimlji i ujedno preobražuju i transcendiraju osobne odluke i same procese i zbivanja u smjeru što ga odlučitelji ne mogu predvidjeti. Jedno od takvih zbivanja, u kojima je i katolički papa Poljak (sv. Ivan Pavao II.) imao važnu ulogu, bilo je, po višnjem Promislu, ’bezbolno’ i iznenadno samodokinuće bezbožna i diktatorskog komunizma u srednjoj i istočnoj Europi te u Sovjetskom savezu na prijelomu 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.
(Nastavit će se)
Prethodni dio:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
