Z. Gavran: Put do rusko-ukrajinskog mirovnog rješenja bit će dug i neizvjestan, ali čini se da su protu­-opcije iscrpljene

Mnogi se protive mirovnom rješenju rusko-ukrajinskog rata, koji po malim pomacima na bojišnici podsjeća na iscrpljujuće frontaško ratovanje u I. svjetskom ratu. Tada su ginuli, bili ranjavani ili ostajali invalidni milijuni vojnika raspoređeni po rovovima – a crta bojišnice nije se pomicala. Europska unija na riječima je hrabro za još jaču potporu Ukrajini, no vrlo je tiha i njemušta kada dobru volju treba pretočiti u konkretne iznose kojima bi nadomjestila američku oružanu i drugu pomoć, izostane li ona. S druge su strane oni koji su bezuvjetno za mirovno rješenje. Nitko pak ne zna kakav bi bio njegov sadržaj niti je Trump otkrio svoje adute, iako se nagađa kako bi ucijenio Ukrajinu da se – budući da uza svu zapadnu pomoć nije uspjela povratiti okupirana područja – odrekne (privremeno ili zauvijek?) tih područja u korist Rusije. No sve je to još u oblacima, odviše je nepoznanica glede procesa i rezultata. Put je dug i neizvjestan, posut trnjem, zasjedama i nagaznim minama. U pregovorima npr. pod pokroviteljstvom UNC-a između dviju strahovito zaraćenih korejskih strana (i njihovih saveznika, izravno uključenih u rat) vođenima 1951. – 1953. održana su 153 kruga pregovora prije nego što je potpisano obično primirje, bez uzajamna državnog priznanja, time i bez formalnog razgraničenja. Stoga je umjestan savjet svima koji se pjene glede nečega na što ionako ne mogu utjecati i rezultat čega ne mogu predvidjeti: Promatrajte sve otvorenih očiju i ne trčite pred rudo!

Čitava ova burna (globalna i unutarhrvatska) polarizacija između zagovornika traženja mirovnog rješenja i njegovih žestokih protivnika vodi se unaprijed, ’naslijepo’, dok još nitko ne zna što bi ono uopće moglo donijeti. A pogotovo dok se ne zna hoće li uopće mirovno rješenje biti postignuto. Predsjednik Trump nastupa kao onaj koji ga može isposlovati ili nametnuti svim stranama uključenima u rat ili zainteresiranima za rat ili za poratni mir, pri čemu svatko gleda kako će se to odraziti na njegove nacionalne interese ili na interese nadnacionalnih organizacija i saveza te kakve će geopolitičke, geoekonomske, ideologijske i druge reperkusije imati. No i Trumpove odnosno američke snage i sile ograničene su, kao što je pokazalo prethodno razdoblje pod predsjedanjem Joea Bidena i njegovih odabranika.

Američki razlozi i motivi

Amerika se, kao prvo, nalazi u stanju nepovoljnih ekonomskih kretanja: od velike prezaduženosti pa do velikih deficita u trgovini s Kinom, Meksikom, Kanadom i državama Europske unije. To ima i svoje unutarnje reperkusije na stanje američkog društva. Doda li se tomu najezda milijuna migranata te golem ilegalan uvoz opojnih droga iz Latinske Amerike i negativan utjecaj kartela i bandi, mozaik se dopunjava još tim trima velikim problemima. Amerika je kao jedina svjetska velesila „rastegnuta“ svojim angažmanom (diplomatskim, vojnim, poslovnim, obavještajnim, humanitarnim, u obliku razvojne pomoći itd.). Sve američke vlade posvećivale su veliku pažnju Bliskom istoku, napose Izraelu, i ulagale velika sredstva te isporučivala dosta naoružanja i vojne oprema u taj dio svijeta. A kako višestruko posljednjih desetljeća jača azijsko-pacifička regija, Sjedinjene se Države u njoj osjećaju u usporedbi s Kinom, a i ostalima, razmjerno sve slabijom stranom: i ekonomski i vojno i diplomatski. I stoga žele jačati svoje kapacitete u tom dijelu svijeta. A Trumpova Bijela kuća hoće i oslabiti sadašnju rusko-kinesko-iransku alijansu.

Američka prisutnost u svakom dijelu svijeta košta, a osobito koštaju vojne baze, naoružanje, troškovi u zraku, na tlu i vodama te osoblje i naoružanje koje ondje ima stacionirano ili u kretanju. Htjela ne htjela, mora štedjeti. Europa je područje koje je detektirano kao prvo na kojemu će se štedjeti. Zašto ona? Zato što je riječ o jednom od najrazvijenijih i najnaprednijih dijelova svijeta – koje dakle može i mora preuzeti glavninu troškova nužnih za svoju sigurnost. Stoga Trump igra na to da Europa maksimalno preuzme brigu i o svojoj obrani, kako bi američke snage mogle biti prebačene na one dijelove svijeta na kojima se Amerika osjeća sve slabijom. Preduvjet za to jest hitno zaustavljanje rusko-ukrajinskog rata ili, alternativno, nastavljanje tog rata, ali uz razmjerno mnogo manji američki, a mnogo veći europski i trošak i s ratom povezane rizike.

Europske zemlje suočene s dvojbom, američke procjene – nepovoljne za Ukrajinu

Europske zemlje suočene su dakle s dvojbom žele li u cijelosti ili u glavnini preuzeti financiranje ukrajinske obrane od SAD-a kako bi se rat protiv Rusije nastavio i dalje, ili pak sebe mnogo manje opteretiti pomaganjem Ukrajini tako da i one pristanu na sklapanje mirovnog sporazuma odnosno širega političkog rješenja (detanta) i tomu dadu vlastitu potporu.

Na početku ovoga Trumpova mandata, a i prije toga, europske zemlje uglavnom su bile za onu prvu opciju: militarističku. One su ju na riječima demonstrirale i na sigurnosnom samitu EU-a u petak. I ukrajinski predsjednik Zelenskij pristajao je uz europsku strategiju ukrajinskog ustrajanja u ratu protiv ruskog osvajača. Iako ona nije kategorički isključivala postizanje primirja odnosno sklapanje mirovnog sporazuma između Ukrajine i Rusije odnosno Zapada i Rusije, ipak je svakako računala na vojni pritisak i daljnju vojnu kampanju protiv Rusije kao polugu za njezino popuštanje te za raspoređivanje europskih vojski na teritorijima pod ukrajinskim nadzorom, jednom kada primirje bude uspostavljeno, kao fizičkog jamca ukrajinske – a onda, kažu, i svoje vlastite – sigurnosti.

S druge strane Atlantika, Trumpu i njegovoj ekipi bilo je posve jasno da potpomaganje Ukrajine kako bi nastavila voditi, po američkim procjenama, već neko vrijeme uzaludan i stoga besmislen rat, koji možda vodi do još većih ukrajinskih poraza („Nemate karata!“; „Putin ima sve karte!“), nikako ne može dovesti do primirja, a pogotovu ne do trajnijeg mira. On zbog toga izjavljuje da mu je, trenutno, Ukrajina veći problem Ukrajina nego Rusija – što nailazi na ogorčenost i zapanjenost među europskim i nekim drugim američkim saveznicima, analitičarima, stratezima, kolumnistima, komentatorima i ostalima. Mnogi smatraju da je Trump spreman maksimalno popustiti Putinu – iako nije još uvijek poznato u čemu mu i u kojoj mjeri doista kani popustiti.

No i na račun „Europe“ odnosno Europske unije pojačane V. Britanijom, Norveškom i Kanadom (u novom kvazi-transatlantskom „paketu“) mora se reći da joj je retorička potpora Ukrajini mnogo jača od stvarne potpore njoj – kako dosad, tako i odsad.

Što pokazuju podatci o iznosima vojnih potpora Ukrajini

Tablica uz ovaj tekst pokazuje koliko je koja zemlja dosad vojno pomogla Ukrajini u apsolutnim iznosima u eurima. Iz nje se dobro vidi da je Njemačka dodijelila pet i pol puta manje vojne pomoći Ukrajini od SAD-a, Britanija šest i pol puta manje, Francuska 18 puta manje, a prkosna Kanada čak 25 puta manje od SAD-a u apsolutnim iznosima. Zna se da su to omjeri veći od omjera broja stanovnika odnosno BDP-a između tih država i SAD-a. Protu-trumpovska alijansa, ako bismo ju tako smjeli nazvati, bila je dakle mnogo više solidarna i altruistična spram Ukrajini na riječima nego na djelima. Sjedinjene Države podnijele su i razmjerno i apsolutno najveći teret dosadašnjega rata, i to s ukupnim iznosima novaca koji su mnogo veći od ovdje iskazanih samo vojnih troškova, a koji sežu možda i do 200-300-350 milijarda dolara. To je zaista velik iznos, usporediv s iznosima službenoga ruskog proračuna za vojsku (nipošto samo onu angažiranu u ratu protiv Ukrajine) u tom istom razdoblju.

Postavi li se pitanje: Može li SAD nastavljati pružati toliku vojnu i ostalu pomoć Ukrajini i sljedećih godina?, ako bi se rat nastavio, odgovor glasi: NE. Isti odgovor vrijedi i za veliku većinu europskih i poneke ne-europske zemlje, premda se sve one prave da nije tako. A na temelju čega možemo tvrditi da nije tako? Možemo to tvrditi upravo na temelju jučerašnjih zaključaka Europskog vijeća. Takvu ocjenu iznijelo je američko-europsko glasilo specijalizirano za Europsku uniju, Politico, za koje se nipošto ne može reći da je inače na strani predsjednika Trumpa, a kamoli predsjednika Putina, nego posve obrnuto. To glasila ima vrlo pouzdane insajderske informacije i uvide, i svakako mu se može vjerovati kada je riječ o činjenicama. Ocjena Politica vidljiva je već iz naslova: EU promises big on defense ― but risks leaving Ukraine disappointed [EU daje velika obećanja na planu obrane – ali riskira ostavljanje Ukrajine razočaranom]. Objašnjenje je dano odmah u podnaslovu, a glasi: “Planovi da se objavi jako velik paket vojne pomoći za Ukrajinu raspršili su se uoči tog skupa.”

Riječi i djela Europske unije: opet gledamo ’staro dobro’ licemjerje europske političke klase

Ukratko rečeno, nakon 10 sati internog raspravljanja i unatoč javnom prigrljivanju Volodimira Zelenskija – koji se tada nalazio u Briselu i pojavio se pred novinarima u društvu s predsjednicom Komisije Ursulom von der Leyen i predsjednikom Europskog vijeća Antóniom Costom – „konačni zaključci izrađeni među nacionalnim čelnicima bili su fokusirani samo na njihove kolektivne napore da ojačaju [svoj vlastiti] raspršeni obrambeni sektor“. Oni se naime „nisu usuglasili o novim vlastitim obvezama s ciljem jačanja snage Ukrajine u neposrednoj budućnosti“, izvijestili su izvjestitelji Politica. Mnoge je samo zavarala (medijski masovno iskorištena) izjava šefice diplomacije EU-a Kaje Kallas dana pred početak samita, a koja je glasila: „Moramo poduprijeti Ukrajinu više nego ikada dosad“. Ah, svašta političari izjavljuju i obećavaju, osobito europski! Izrazito proturuska Estonka Kallas jest se pokušala izboriti za to da Europska unija – kao Unija, a svaka država daje svoju pomoć napose – obeća iznos od najmanje 20 milijarda dolara pomoći – ali to nije naišlo na jednoglasno odobravanje; koliko se zna, veto je stavio Orbán. (Za usporedbu, rashodi hrvatskoga državnog proračuna odobreni za ovu godinu iznose 37 milijarda eura, rashodi njemačkog saveznog proračuna 480-490 milijarda eura, dok su ukupni proračunski rashodi EU-a za ovu godinu predviđeni u iznosu od 200 milijarda eura.)

Opet gledamo ’staro dobro’ licemjerje europske političke klase.

Ne-članica EU-a Norveška obećala je pak da će sama ove godine dodijeliti Ukrajini osam milijarda eura, više nego dvostruko više nego prije.

Dio prethodno predlaganih zaključaka koji se odnosi na Ukrajinu otpao je zbog protivljenja predsjednika mađarske vlade Viktora Orbána. Ostalih 26 državnih čelnika i bez mađarskog kolege, koji je napustio samit, obećalo je buduću vojnu pomoć Ukrajini, ali bez ikakvih konkretnih iznosa i rokova. Mnogo bombastičnih riječi o svakovrsnoj potpori Ukrajini, ali bez ikakve materijalne potkrjepe i konkretizacije. Daljnji rad na konkretizaciji nastavit će se unutar „koalicije voljnih“ država, predvođenih Britanijom i Francuskom. Živi bili pa vidjeli kolike će iznose i koje rokove oni navoditi u među sobom usuglašenim zaključcima, onda kada više među njima ne bude nikakva Orbána da im baca klipove pod noge i stavlja veto na njihovu jednodušnu spremnost davati sve čime raspolažu za obranu i oslobađanje Ukrajine!

„Glasna šutnja“ kao odgovor na ključno pitanje

Politico je doznao i to da je predsjednik estonske vlade Kristen Michal suočio kolege na samitu s pitanjem: Možemo li mi bez SAD-a, dakle sami, davati dovoljnu potporu Ukrajini tako da ona iznosi koliko i prije odnosno koliko je potrebno? To pitanje naišlo je, umjesto na odgovor, na „glasnu šutnju“. A tehnička te obavještajna i informatička potpora koju je do sada davala Amerika, za europske je zemlje očito nešto što one bez SAD-a ne mogu Ukrajini nikako pružiti. Dapače, i sva obrana primjerice Njemačke ovisi o američkoj obavještajno-elektroničkoj potpori.

Jedino sigurno što će države-članice EU-a davati ove godine Ukrajini jesu njihove pojedinačne donacije (ne može se još znati kolike će biti) te zajmovi u ukupnom iznosi od 30 milijarda eura, a čija su podloga financijska sredstva u vlasništvu subjekata iz Ruske Federacije zaleđena za nju u sklopu sankcijskog paketa. Predsjednica Vijeća guvernera Europske središnje banke Christine Lagarde upozorava ih pak da paze da pritom ne postupe suprotno međunarodnom pravu, jer bi uzurpacija tuđe imovine mogla negativno utjecati na povjerenje u EU širom svijeta.

Politico je primijetio i ovo: na samitu su europski uglavnom šefovi vlada o povećanju sredstava za nacionalne obrane za 800 milijarda eura o sljedećem višegodišnjem razdoblju raspravljali 10 sati; o konkretnoj pomoći Ukrajini rasprava je potrajala svega 15 minuta!

Trump računa da će obje strane biti prisiljene na mirovno rješenje

S druge strane, i Rusija grca u svojim problemima. Ni ona ne će biti u stanju još dugo voditi iscrpljujući rat, odnosno morat će za njega plaćati previsoku cijenu u poginulima, ranjenima, osiromašenima te u materijalnim, socijalnim i političkim štetama. Stoga Trump i računa na to da će obje strane u ratu, iako nijedna ne bi htjela sklapati kompromise, biti prisiljene na njih jer će procijeniti da je bolje ostati bez ovoga ili onoga nego nastaviti rat u kojem i jedna i druga mogu izgubiti mnogo više od ovoga što su dosad, u bilo kojem pogledu i aspektu, izgubile.

A Zelenskij? – Nakon što je shvatio da on nije više taj koji će oblikovati vojni odgovor „kolektivnog Zapada“ na rusku agresiju, nego Trump,

Z. Gavran: Zelenskijeva „Canossa“ – što se zapravo preokrenulo od petka do utorka?

te nakon što je uvidio kako od Europske unije i Britanije ne može očekivati da će u svemu i pravodobno nadomjestiti sigurnosni vakuum koji će nastati povlačenjem SAD-a iz tog rata, Zelenskij se očitovao za mirovne pregovore s Rusijom pod vrhovništvom SAD-a. Te obećao potpisati sporazum o mineralima sa SAD-om i bez sigurnosnih jamstava na kojima je prethodno inzistirao, tako se bar čini, iako je možda problem u onomu što je (dijelom tajno) već potpisao s Britancima o iskorištavanju ukrajinskih rudnih bogatstava.

Mnogi se protive mirovnom rješenju rusko-ukrajinskog rata, koji po malim pomacima na bojišnici podsjeća na iscrpljujuće frontaško ratovanje u I. svjetskom ratu. Tada su ginuli, bili ranjavani ili ostajali invalidni milijuni vojnika raspoređeni po rovovima – a crta bojišnice nije se pomicala. Europska unija na riječima je hrabro za još jaču potporu Ukrajini, no vrlo je tiha i njemušta kada dobru volju treba pretočiti u konkretne iznose kojima bi nadomjestila američku oružanu i drugu pomoć, izostane li ona. S druge su strane oni koji su bezuvjetno za mirovno rješenje. Nitko pak ne zna kakav bi bio njegov sadržaj niti je Trump otkrio svoje adute, iako se nagađa kako bi ucijenio Ukrajinu da se – budući da uza svu zapadnu pomoć nije uspjela povratiti okupirana područja – odrekne (privremeno ili zauvijek?) tih područja u korist Rusije. No sve je to još u oblacima, odviše je nepoznanica glede procesa i rezultata. Put je dug i neizvjestan, posut trnjem, zasjedama i nagaznim minama. U pregovorima npr. pod pokroviteljstvom UNC-a između dviju strahovito zaraćenih korejskih strana (i njihovih saveznika, izravno uključenih u rat) vođenima 1951. – 1953. održana su 153 kruga pregovora prije nego što je potpisano obično primirje, bez uzajamna državnog priznanja, time i bez formalnog razgraničenja. Stoga je umjestan savjet svima koji se pjene glede nečega na što ionako ne mogu utjecati i rezultat čega ne mogu predvidjeti: Promatrajte sve otvorenih očiju i ne trčite pred rudo!

Povezano:

Dinko Pejčinović: RUSKO-UKRAJINSKI RAT: TRI GODINE MRCVARENJA

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo