Dinko Pejčinović: RUSKO-UKRAJINSKI RAT: TRI GODINE MRCVARENJA

Kako je započela ukrajinska tragedija?

Početkom 2022. godine cijela Europa sa zebnjom i nevjericom promatra zbivanja u Rusiji i Ukrajini. Amerikanci, uključujući i tadašnjeg predsjednika Bidena, javno upozoravaju da se ruska vojska raspoređuje na ukrajinskim granicama i priprema za napad. Ruski predsjednik Putin smješka se, opovrgava američka upozorenja i trabunja o vojnim vježbama. Francuski predsjednik Macron do posljednjeg trenutka pokušava uvjeriti Putina da se ne upušta u novu avanturu. Sredinom veljače stanje se naglo pogoršava. Nekoliko dana prije početka „specijalne vojne operacije“ Putin priznaje pobunjene ukrajinske oblasti Donjecka i Luganska kao neovisne države; to je već svojevrsna objava rata! Mnoštvo Ukrajinaca u strahu napušta glavni grad Kijev, i automobilima, autobusima i vlakovima bježi prema granici. Ukrajinski predsjednik Zelenski javno izražava ogorčenje s ponašanjem oligarha (tajkuna) koji masovno napuštaju državu privatnim avionima. Mnogi analitičari zaključuju da je s Ukrajinom, kao neovisnom državom, gotovo!

24. veljače, rano ujutro, ruski padobranci napadaju zračnu luku pokraj Kijeva, rat započinje i više nema povratka. U svemu što se prethodno događalo krije se
i objašnjenje ruskog neuspjeha – u potpunosti je izostao faktor iznenađenja! Ukrajinska vojska spremno je dočekala napadače i spriječila ih da na brzinu
osvoje glavni grad. Snage koje je Rusija poslala u napad – 250.000 ljudi – nipošto nisu dovoljne za osvajanje tako velikog prostora, tim prije što se među njima
nalazi velik broj neiskusnih vojnika i neispravne ratne tehnike. Srećom za Ukrajince, ruski generali potpuno su pogrešno procijenili koliko im vojske treba
za ostvarenje megalomanskih Putinovih zadataka. No, zašto je uopće došlo do rata?

Ukrajinske pogreške

Nije osobito popularno kritizirati zemlju koja je toliko propatila u protekle tri ratne godine, ali na neke pogreške ipak se vrijedi osvrnuti. U trenutku kad je
postalo jasno da Rusija sprema napad velikih razmjera ukrajinsko vodstvo trebalo je raskrinkati Putinove prave ciljeve i otupiti oštricu ruske propagande na dva načina – proglašavanjem vojne neutralnosti i federalizacijom države, odnosno priznavanjem posebnog statusa dvaju oblasti – Donjecka i Luganska.

Time se rat možda ne bi spriječio, ali bi mnoge stvari postale jasnije. Za takvu politiku trebalo je hrabrosti i iskustva, koje Zelenski u to doba nije imao.
(Sjetimo se da je i predsjednik Tuđman svojevremeno nudio pobunjenim Srbima teritorijalnu autonomiju u kotarima Knin i Glina, što su oni, srećom,
odbacili. Da su prihvatili ponudu, hrvatska „kifla“ bila bi ozbiljno nagrižena i oslabljena, za razliku od Ukrajine kojoj je Donbas ipak udaljeno, rubno
područje!) Ukratko, federalizacija i „neutralizacija“ Ukrajine učinile bi putinove zahtjeve besmislenim i nepotrebnim, što u današnje vrijeme dezinformacija i
medijskih manipulacija i nije tako beznačajno.

Slučaj Hersona

Ruski napad na Ukrajinu imao je dva osnovna smjera napredovanja, sjeverni, prema Kijevu, s ciljem osvajanja glavnoga grada, i južni, prema Odesi, s ciljem
odsijecanja čitave države od izlaza na (Crno) more. Rusi su se na južnom smjeru neočekivano brzo probili prema Dnjepru, prešli rijeku i osvojili glavni grad
oblasti Herson gotovo bez borbe. Nakon toga ruska vojska nastavila je napredovanje prema Mikolajivu/Nikolajevu, gdje su je Ukrajinci konačno
zaustavili, pa je daljnji prodor prema Odesi propao. Nakon teških borbi Rusi su se morali povući od Mikolajiva i napustiti Herson, pa je crta razgraničenja
postala rijeka Dnjepar. Tako je Herson postao jedini veliki ukrajinski grad koji su Rusi osvojili i napustili!

Sam grad Herson (335.000 stanovnika) nalazi se na zapadnoj, desnoj obali Dnjepra. Na drugoj strani rijeke nema ničega osim ravnice kojom su ruske
snage pristigle i bez otpora prešle Dnjepar preko jedinog mosta koji spaja dvije obale. Zašto Ukrajinci nisu barem minirali ili srušili most, i tako spriječili pad
Hersona? U tom trenutku nitko nije mogao znati da će ruski prodor prema Odesi neslavno završiti, pa ni teorija o razvlačenju protivničkih snaga nema
puno smisla. Osnovni razlog brzog pada Hersona u ruske ruke je, po svemu sudeći, izdaja, a ne nesposobnost ukrajinskih zapovjednika. Putin već godinama
trubi kako Ukrajinci teroriziraju rusku manjinu i kako Ukrajini treba temeljita „denacifikacija“. Ako je to istina, zašto su ti strašni „nacisti“ dopustili da izdajnici u njihovim redovima isporuče čitav grad na pladnju Rusima? Most može srušiti svaka budala, pa je jedino razumno objašnjenje za pad Hersona u ruske ruke mlitavost i nesposobnost lokalnih „hohola“ i snažno djelovanje ruske pete kolone. Takvo što pravi nacisti nikad ne bi dopustili!

Ukrajina i Grenland

Američki predsjednik opet je iznenadio europsku javnost neočekivanim zahtjevom za povrat svih sredstava koja su Amerikanci uložili u obranu Ukrajine. Budući da Zelenski taj novac nema, Trump je ponudio nagodbu o prepuštanju ukrajinskih rudnih bogatstava SAD-u. Može li se ovaj spor riješiti nekim kompromisom?

Najbolje bi bilo da ukrajinski dug od procijenjenih 100-150 milijardi eura (ili dolara?) otplati Europska Unija, koja bi zauzvrat dobila koncesije koje sada traže Amerikanci. Na taj način spriječila bi se demoralizacija Ukrajinaca, čija država ovih dana trpi teške udarce sa svih strana. Budući da ni Rusija nema ništa protiv ukrajinskog članstva u Uniji, Europljanima je u interesu spriječiti srozavanje svoje buduće članice na razinu očerupane kolonije. Trumpu bi umjesto dolara ili eura vjerojatno bile draže rudarske koncesije, ali postoji i bolji način da se ta sredstva pametno utroše. Zašto SAD ne bi dobivenim novcima kupile zapadni dio Grenlanda od Danske (prema prijedlogu iznesenom u članku „Grenlandska saga“)? To bi ih koštalo manje od nedavnog požara u Kaliforniji! I druga strana prošla bi odlično. Sa stotinjak milijardi američkih eura Danci bi mogli izgraditi vojna uporišta na svom dijelu Grenlanda, isplaćivati potpore Eskimima, i još bi ostalo dovoljno novaca za povoljan zajam Europskoj Uniji i humanitarnu pomoć Ukrajini. U tako zamišljenoj transakciji svi bi nešto dobili; Ukrajina bi se riješila neugodnog vjerovnika, EU bi pojačala potporu svojoj budućoj članici i dočepala se dragocjenih rudnih bogatstava, a Trump bi se potvrdio kao veličanstveni predsjednik koji je uvećao površinu SAD-a pozamašnim komadom „Crveno-Bijelo-Plave zemlje“, to jest – Grenlanda! Dobro bi prošli i mali igrači, npr. lokalni Eskimi, koji bi dobili svoju državu bez ispaljenog metka, dok bi matična država, Danska, ponovo postala europska velesila kao u doba Vikinga. Nažalost, puno je vjerojatniji crni scenarij, po kojem će Ukrajina budzašto prepustiti svoje resurse Amerikancima, EU pasivno promatrati zbivanja i lajati na mjesec, a Danci izgubiti čitav Grenland. Živi bili pa vidjeli!

Dinko Pejčinović

Hrvatsko nebo