Z. Gavran: Trump okreće kotač unatrag – nastavlja pregovore o ruskom ultimativnom prijedlogu iz prosinca 2021. koji je Zapad tada odbio
Vrijeme:15 min, 20 sec
To što sada čini Trumpova Amerika može se mnogo bolje razumjeti pogleda li se ruski ultimativni prijedlog za pregovore o usklađivanju i prihvaćanju dvaju međunarodnih pravnih akata iz prosinca 2021. Prijedlog je predan američkoj strani 15. prosinca te godine, kada je Moskvu posjetio Bidenov ministar vanjskih poslova Blinken, koji je na rusko inzistiranje obećao da će SAD odgovoriti. Poruke sa sličnim zahtjevima Moskva je tada poslala i NATO-u i EU-u. Odgovor svih tih triju međunarodnih subjekata na ruski prijedlog bio je glatko negativan; one su prijedlog odbacile i o njemu nisu htjele pregovarati. Dva mjeseca nakon toga došlo je do ruske invazije na Ukrajinu.
Rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je 17. prosinca 2021. priopćenje o ruskom „nacrtu dokumenata o zakonskim sigurnosnim jamstvima od Sjedinjenih Država i NATO-a“. Tu se iznosi da je 15. prosinca t. g. na susretu u ruskom ministarstvu vanjskih poslova „američka strana zaprimila nacrt Sporazuma između Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država o sigurnosnim jamstvima te Ugovor o mjerama kojima bi se zajamčila sigurnost Ruske Federacije i država članica Sjevernoatlantske organizacije (NATO-a)“.
U priopćenju je nadalje navedeno da su „američkoj strani dana detaljna objašnjenja koja se odnose na logiku ruskog pristupa, a isto tako i relevantni argumenti“. Izražava se zatim „nada“ da će SAD „ući u bliskoj budućnosti u ozbiljne razgovore s Rusijom glede te tematike, koja ima kritičnu važnost za održavanje mira i stabilnosti, pri čemu će se ruski nacrt Sporazuma i Ugovora uzeti kao polazna točka“.
Što je sadržavao nacrt Sporazuma predloženog kao polazište za pregovore sa SAD-om
Što piše u tada američkoj vladi podastrtom nacrtu Sporazuma (treaty), dokumenta čiji se naziv može s engleskoga prevesti i kao „pakt“?
Prvi, uvodni dio sadržava pozivanje na čitav niz starijih i novijih međunarodnih dokumenata, deklaracija i sporazuma koji su imali za svrhu izbjegavanje svih vojnih i drugih djelovanja koja bi mogla dovesti do zaoštravanja i rata, pogotovu onih koja bi mogla dovesti do nuklearnog rata. Ističe se niz općeprihvaćenih načela međunarodnih odnosa, a sve to u svrhu izbjegavanja budućega oružanog sukoba odnosno odustajanja obiju strana od onih poteza koji bi mogli narušiti međunarodni poredak ili značiti ugrozu za jednu od tih strana. Priziva se u sjećanje „potreba da se stvori dodatne djelotvorne i hitno djelujuće (quick-to-launch) mehanizme suradnje kako bi se unaprijedilo postojeće e da bi se probleme i prijepore koje se pojave rješavalo putem konstruktivna dijaloga na temelju uzajamnog poštovanja i priznavanja probitaka i onoga što je važno (concerns) svakoj od dviju strana“. Sve skupa imalo bi služiti „nastojanju da se izbjegne svako vojno sukobljavanje i oružani sukob“ između dviju strana, a pogotovu kako bi se pod svaku cijenu izbjeglo nuklearni sukob.
Među međunarodnim dokumentima koje se ruska strana odlučila navesti nalaze se npr. Ugovor između SAD-a i SSSR-a o smanjivanju rizika od izbijanja nuklearnog rata iz g. 1971. te Ugovor između SAD-a i SSSR-a o sprječavanju opasnih vojnih aktivnosti iz g. 1989., a iz postsovjetske ere primjerice Povelja o europskoj sigurnosti iz g. 1999. te Utemeljiteljski akt o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Ruske Federacije iz g. 1999.
U nacrtu članaka predloženih za pregovore ističe se obveza obiju strana, individualno ili kao članicā neimenovanih saveza, da se klone svakog djelovanja koje bi moglo značiti prijetnju za drugu stranu, s pozivanjem na Povelju UN-a. Treći članak navodi da nijedna od dviju strana „ne će upotrebljavati teritorije drugih država s gledom na pripravljanje ili izvođenje oružanih napada na drugu stranu ili s gledom na druga djelovanja koja pogađaju sržne sigurnosne interese druge strane“. U članku 4. kaže se izričito da će „SAD poduzeti [što treba] kako bi spriječio daljnje širenje NATO-a na istok te odbiti pristupanje tom Savezu država bivšeg SSSR-a te da SAD ne će „uspostavljati vojne baze na teritoriju država bivšeg SSSR-a koje nisu članice NATO-a niti se služiti njihovom infrastrukturom za bilo koja vojna djelovanja ili razvijati bilateralnu vojnu suradnju s njima“.
Tomu slične odredbe proširuju se člankom 5. i na međunarodne organizacije, saveze i koalicije, i to „na područjima gdje bi se takvo raspoređivanje [vojnih efektiva] moglo percipirati od druge strane kao prijetnja njezinoj nacionalnoj sigurnosti, s iznimkom takva raspoređivanja unutar nacionalnih teritorija [dviju] strana“. U drugom stavku dodaje se da će se obje strane „suzdržavati od letova teških bombardera opremljenih nuklearnim ili ne-nuklearnim naoružanjem ili od raspoređivanja površinskih plovila bilo kojega tipa… na područjima izvan nacionalnoga zračnog prostora i nacionalnih teritorijalnih voda, odakle bi se njima [takvim oružjima] moglo napasti ciljeve na teritoriju druge strane“. Obje strane nastavit će i održavati dijalog kako bi surađivale na poboljšavanju mehanizama za sprječavanje opasnih vojnih djelovanja u zoni međunarodnih voda“.
U članku 6. stipulira se da nijedna strana ne će raspoređivati „projektile srednjeg i kratkog dometa koje se lansiraju s tla izvan svojih nacionalnih teritorija, a ni na područjima svojih nacionalnih interesa s kojih bi se takvim naoružanjem moglo napasti ciljeve na nacionalnom teritoriju druge strane“.
U članku 7. navodi se da će se obje strane suzdržati od „raspoređivanja nuklearnih oružja izvan svojih nacionalnih teritorija te takvo oružje već raspoređeno izvan njihovih nacionalnih teritorija u trenutku stupanja Sporazuma na snagu povratiti na svoj nacionalni teritorij“, a „svu postojeću infrastrukturu za raspoređivanje nuklearnog oružja izvan vlastitih nacionalnih teritorija ukloniti“. U drugom stavku dodaje se da nijedna strana ne će uvježbavati vojno i civilno osoblje iz ne-nuklearnih zemalja u uporabi nuklearnog oružja te da se ne će poduzimati vježbe ili treninzi za vojne snage opće namjene koje bi obuhvaćale scenarije u kojima je sadržana uporaba nuklearnog oružja“.
Što je sadržavao nacrt Ugovora predloženog kao polazište za pregovore sa SAD-om
Ovaj nacrt ugovora imao je za cilj regulirati odnose Rusije s cijelom vojno-sigurnosnom organizacijom NATO (kojega je glavni član i vodeća zemlja SAD) kao drugom ugovornom stranom. I tu se u prvom dijelu nacrta ugovora kakav bijahu kao polazište za pregovore zamislili u Kremlju poziva na razne međunarodne akte i načela na području izbjegavanja oružanih sukoba odnosno, s druge strane, razvijanja miroljubive suradnje. Izričito se navode Povelja UN-a, Helsinški završni akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi iz 1975., Temeljni akt o uzajamnim odnosima, sigurnosti i suradnji između Ruske Federacije i NATO-a iz 1997., Kodeks ponašanja u političko-vojnim aspektima sigurnosti iz 1994., Povelja za europsku sigurnost iz 1999. i Rimska deklaracija „Odnosi Rusija – NATO: nova kvaliteta“, koju su g. 2002. potpisali šefovi države i vlade Ruske Federacije i države članice NATO-a.
Nacrt Ugovora slijedi logiku i konkretizaciju izraženu u prikazanom nacrtu Sporazuma. Najviše prostora posvećuje se izbjegavanju svih postupaka koji bi mogli značiti ugrozu za jednu od strana odnosno koji bi značili prijetnju ili stvarali „percepciju“ o prijetnji ili mogli izazvati oružani sukob. Sva neslaganja imala bi se rješavati mirnim sredstvima, a strane bi se suzdržavale od upotrebe prijetnje ili sile „na bilo koji način nespojiv sa svrhama Ujedinjenih naroda“. Navodi se i što bi to značilo konkretnije u pogledu suzdržavanja od određenih djelovanja na vojnom planu.
U članku 2. kao jedan od mehanizama spominju se hitne bilateralne ili multilateralne konzultacije, među kojima i u formatu Vijeća NATO-Rusija. Navodi se i obveza uzajamnog informiranja o planiranim vojnim djelovanjima te jačanje povjerenja. Kaže se i da će biti uspostavljene „vruće telefonske linije“ kako bi se održavali kontakti između dviju strana u izvanrednim situacijama.
Članak 3. apostrofira kako bi obje strane „ponovno potvrdile da jedna drugu ne smatraju protivnikom“ te se obvezale na „održiv dijalog i međudjelovanje za poboljšavanje mehanizama sprječavanja incidenata u zoni međunarodnih voda (u prvom redu na Baltiku i u crnomorskoj regiji)“.
Članak 4. vrlo je konkretan i imao bi strateške implikacije za prisutnost snaga NATO-a u određenim dijelovima Europe. U njemu se navodi da „Ruska Federacija i sve strane koje su bile države članice NATO-a na dan 27. svibnja 1997. ne će raspoređivati vojne snage ni naoružanje na teritoriju bilo kojih drugih država u Europi povrh snaga stacioniranih na tom teritoriju [do] 27. svibnja 1997.“ Dodaje se da bi takvo raspoređivanje snaga bilo opravdano samo iznimno: „da se ukloni prijetnju sigurnosti jedne ili više strana“.
I članak 6. vrlo je zahtjevan i imao bi dalekosežne učinke na europsku sigurnosnu arhitekturu. U njemu bi, po ruskom prijedlogu, stajalo: „Sve države NATO-a obvezuju se da će se suzdržavati od bilo kojega daljnjeg širenja NATO-a, što se odnosi na pristupanje Ukrajine, a isto tako i drugih država.“ Člankom 7., pak, sve države članice NATO-a obvezale bi se da ne će obavljati „bilo koje vojno djelovanje na teritoriju Ukrajine, a isto tako ni drugih država u istočnoj Europi, u južnom Kavkazu i u Središnjoj Aziji. Zatim se predlaže odredba po kojoj NATO „ne bi obavljao vojne vježbe ili druga vojna djelovanja iznad [formata] brigade u zoni usuglašene širine i konfiguracije sa svake strane granične crte Ruske Federacije“ u kojima bi sudjelovale države povezane sa Sjevernoatlantskim vojnim savezom i one koje su same članice tog Saveza.
Nacrt Ugovora predviđa i mogućnost njegova jednostranog napuštanja, koje bi stupilo na snagu 30 dana nakon što bi depozitar ugovora zaprimio diplomatsku notu u kojoj ga se obavješćuje o takvoj odluci.
* * *
Još znamo premalo o tomu kako će teći i kakav će ishod imati mirovni proces što su ga prošli tjedan pokrenuli D. Trump i V. Putin. No dosadašnje izjave najviših američkih dužnosnika daju dovoljno naznaka da je Trumpova Amerika odlučila temeljito revidirati svoj odnos naprama rusko-ukrajinskom ratu, Rusiji i Ukrajini. Spominje se npr. i moguće povlačenje američkih oružanih snaga iz baltičkih zemalja i Poljske, a moguće je i da se Trump odluči za mnogo šire povlačenje američkih snaga stacioniranih ili privremeno raspoređenih u Europi. A bez SAD-a ni NATO se ni formalno ne smije i ne može upuštati u nove akcije ili obnavljati ili produživati dosadašnje vojne i sigurnosne angažmane.
Trump je više puta izjavljivao da rata ne bi ni bilo on bijaše izabran na još jedan mandat. Kako on to misli, na koji način? – Jedino tako da bi on, za razliku od Bidena i čitave zapadne političko-vojne superstrukture, tada prihvatio Putinovu ponudu i započeo, kako Ukrajina ne bi bila napadnuta, naporne pregovore s ruskom stranom na suprotnoj, a sa zapadnim partnerima na svojoj strani stola. Ovo sadašnje naglo otvaranje vrata za pregovore o zaustavljanju rata u Ukrajini i o novoj široj sigurnosnoj arhitekturi stoga se može razumjeti kao prihvaćanje i nastavak onoga što je Kremlj inicijalno ponudio prije nešto više od tri godine, a što su zapadne sila glatko odbile.
Trumpov žalac, razlozi, pitanje „tko je kriv?“ i (samo)opravdanje svih aktera
Trumpovo prihvaćanje Rusije kao legitimnog partnera za pregovore i partnerstvo zacijelo je posljedica i činjenice da Ukrajina nije ovim ratom – unatoč tolikoj vojnoj, političkoj i financijskoj pomoći i potpori „kolektivnog Zapada“ i još nekih država – uspjela povratiti okupirana područja, nego da se, naprotiv, već dvije godine ozemlje pod kontrolom ukrajinske vojske polagano, ali čini se nepovratno smanjuje. Moguće je i da prijeti još crnji razvoj događaja na bojištu. Nisu se ostvarile ni prognoze zapadnih mainstream-stratega o slomu ruske države, o svrgavanju Putina, o ekonomsko-socijalnoj krizi (zaslugom zapadnih sankcija), o mogućem raspadu Ruske Federacije i o njezinu izoliranju u globalnim razmjerima.
No Trumpov žalac cilja najviše u srce bidenovskih politika i dosadašnjih politika i ešalona zapadnoga liberalno-demokratskog mainstreama, koji su se naspram Rusiji pokazali, očito nerealistički, tvrdi, jednostrani i ratoborni. Oni su prethodnih godina arogantno inzistirali na političkom smjeru gotovo maksimalne konfrontacije s Rusijom, premda je među njima bilo i mnogo onih s ’figom u džepu’ – tipično ’europejski’.
Ipak, zahvalan Bidenu što mu je zacijelo pomogao osvojiti ovaj mandat, Trump izbjegava prečesto tući po njemu. Ali se zato razgoropadio naspram Zelenskiju. Iako je iz predočenoga posve razvidno da Moskva nije krenula u ratni pohod na Ukrajinu, ni sada ni g. 2014., primarno zbog nje odnosno protiv nje same (teritorijalna posezanja bila su vjerojatno sekundaran motiv), nego da bi se suprotstavila zapadnom instrumentaliziranju Ukrajine za buduća djelovanja. A njih je Rusija percipirala – s pravom ili ne – kao ugroze vlastite nacionalne sigurnosti. Trump će radije ’zaratiti’ sa Zelenskijem i optužiti ga za izazivanje rata negoli što će takav račun ’nabijati na nos’ vlastitoj državi odnosno njezinu donedavnom čelništvu.
Zelenskij nije zaslužio ovakve napade zbog onoga što je učinio otkako je počela ruska agresija, ali je njegova politika prije početka agresija podložna kritičkoj retrospektivnoj ocjeni. Njegova uloga najednom pretvorenoga u političkog vođu i državnika otpočetka je za mnoge bila ’sumnjiva’ ili ’prijeporna’. No on je učinio nevjerojatne stvari kako bi Ukrajini priskrbio dotad nezamislivu vojnu i drugu pomoć i solidarnost niza drugih država.
Zelenskij bi trebao dobiti mnoštvo odličja zato što je ostao u napadnutoj domovini, a ne prihvatio pozive sa Zapada i pobjegao kada se ruska vojna sila ustremila s više strana na Ukrajinu i na sam Kijev i na njega osobno, a i zato što je od tolikih država „izvukao“ toliko vojne i druge pomoći, bez koje bi čitava Ukrajina bila već odavno okupirana ili podvrgnuta političkoj volji Moskve.
Fenomen je i to što su mnogi ga drugi državnici slušali toliko poslušno kao da im je on vrhovni autoritet. No sada mu je, s Trumpom, najednom pokisnulo perje. Istina, i dalje dobiva potporu europskoga mainstreama, no razložno je pitati se dokad će ona trajati i kakve će od nje biti koristi na terenu. I Zelenskij je naime uvidio, iako još uvijek ne odustaje od borbe, da vojnu pobjedu ukrajinske vojske u dogledno vrijeme i fizičko ’izbacivanje’ okupacijskih snaga nije realistički očekivati.
Ni SAD za politike koje je vodio Zelenskij nije odgovoran. Formalno gledano, nije SAD „natjerao“ Ukrajinu da povuče ruskog medvjeda za rep, a nije ni ruskog medvjeda natjerao da krene u otvorenu i brutalnu agresiju na Ukrajinu, odnosno da nastavi ondje gdje je manje-više stao g. 2014.
Putin, s druge, strane, ima opravdanje da su SAD i NATO odbili njegovu ponudu u zadnji čas da se prijepor riješi pregovorima, uz dovoljno dobre volje, te da mu nije ništa drugo preostalo nego na taj način štititi vitalne interese nacionalne sigurnosti. Štititi ih od očekivane invazije NATO-a na Rusiju, jednoga dana, a možda i prije. Takva je dominantna ruska procjena i percepcija.
Svatko od glavnih aktera ima dakle na ovaj ili onaj način formalno „opravdanje“ za ono što je činio. No izlaz iz ove ratne močvare i humanitarne katastrofe nije unatoč tomu na vidiku, praktički nije ni moguć na bojnom polju, to je opća procjena, osim eventualno na veću štetu Ukrajine. Zbog toga treba razumjeti da je jedino racionalno i humano rješenje to da se takav rat što prije zaustavi, na način na koji je to, koliko se sada može znati, jedino moguće. U tom smislu, i isključivo u tom smislu, Trump zaslužuje pohvalu i potporu. Amerika ima suvereno pravo promijeniti svoju politiku, pogotovu svoju lošu politiku, pogotovu zato što je dozrela spoznaja da je rusko-ukrajinski rat dospio u slijepu ulicu te da nastavak ovakve konfrontacije SAD-a i zapadnih sila s Rusijom, za koju Trump uglavnom nije odgovoran, nikako ne odgovara američkim interesima u svijetu, posebice s obzirom na Kinu i novonastale globalne odnose moći.
A drugi će se, suvereno, postavljati onako kako smatraju da se treba postavljati. Svi postupaju po vlastitoj pameti. A moral, etika, dosljednost, solidarnost, pravednost, zakonitost…, eh, eh.
C’est la vie! – Takav je život! Takvo zaokretanje, ostavljanje drugih (Ukrajine, Europe) na cjedilu i ispostavljanje krivnje drugima, što upravo čini Trumpova ekipa, za ono za što je odgovorna u prvom redu tvoja vlastita država viđeno je već dosta puta u novijoj povijesti. Ništa novo pod suncem!
Trump prihvaćanjem pregovora s Rusijom kao da kotač povijesti vraća četiri godina unatrag, na formalno-politički status quo ante
Puno mirovno, a kamoli političko rješenje ne će biti jednostavno postignuti; njega će svakako katalizirati zbivanja na terenu, a i ona će istodobno biti katalizirana započetim mirovnim procesom. Jedno s drugim i trećim bit će u dinamičkoj interakciji. No čini se da će taj pregovarački proces, koji izaziva dosad neviđene prijepore, razilaženja i protivljenja među zapadnim silama i nailazi na gorak otpor u Ukrajini, polaziti od ruskog nacrta dvaju akata ponuđenih „kolektivnom Zapadu“ u prosincu 2021. kao „polazna točka“ za pregovore o izbjegavanju međusobnih sukoba i ratova. Trump kao da sadašnjim prihvaćanjem pregovora s Rusijom kotač povijesti vraća četiri godina unatrag, na formalno-politički status quo ante, dakle na tada odbijene pregovore s Moskvom. Iako se na terenu i u svijetu otad toliko toga toliko, pa i nepovratno, promijenilo. No, što može drugo? Izravno zaratiti s Ruskom Federacijom?
A to da Ukrajina nikada ne će biti članica NATO-a postalo je u međuvremenu više nego očito. (Čemu je uopće trebalo prkositi Rusiji pozivanjem Ukrajine u članstvo u koje nikada ne će biti primljena, to je pitanje ’za milijun dolara’!) Prije četiri godine upravo je njezino suvereno „pravo“ i suvereno pravo članica zapadne alijanse da odlučuju o tomu koja će država postati ili ne će postati članicom NATO-a poslužilo Kremlju kao možda glavni casus belli. Čime Rusija nije opravdana, jer je grubo prekršila međunarodno pravo, pogazila ukrajinski suverenitet i učinila brojne ratne zločine.
Sada je pak Moskva, reteriranjem NATO-a, a i same Ukrajine, praktički već ostala bez tog opravdanja vlastite agresije njezinim mogućim ulaskom u NATO, bez daljnjeg opravdanja za agresiju na državu koju je i sama međunarodno priznala u njezinim granicama i kojoj je g. 1994. i poslije toga zajedno sa SAD-om jamčila sigurnost, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost.
Jest, tako je to međunarodnopravno. No povijest je već nebrojeno puta pokazala da svako pravo, pa tako i međunarodno, vrijedi onoliko koliko se silom može čuvati, braniti i provoditi. Ulazimo li u eru novih velikih prekrajanja državnih granica, to ćemo tek vidjeti. No i bez toga uvijek su mogući iznimni slučajevi legitimizacije učinaka postignutih silom.
Naslovnica: Slijeva: Antony Blinken, Joe Biden, Vladimir Putin i Sergei Lavrov na samitu SAD – Rusija održanom u Ženevi u srpnju 2021., sedam mjeseci prije početka ruske invazije na Ukrajinu. (Fogorafija: Peter Klaunzer/EPA. Screenshot)
Povezano (članci Hrvatskog neba iz veljače 2022.):
Šiljo: Svi će se svrstavati: uz SAD, uz Rusiju, ili uz koga trećega!
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
