Akrap: ‘Pogledajte što će sada biti s Kinom i Tajvanom. Tko će ih braniti? SAD će dići buku i tražiti ovo od EU’

Još uvijek se raspravlja o Trumpovu “napadu” na Zelenskog, kada je u svom postu ukrajinskog predsjednika nazvao – diktatorom. O svemu smo razgovarali s geopolitičkim analitičarem, izv. prof. dr. sc. Gordanom Akrapom.

Vatreni sukob izbio je između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ukrajinskog Volodimira Zelenskog koji je za Trumpa rekao kako živi u deluzijskom balonu dezinformacija. I nije Trumpu trebalo puno da se obruši na Ukrajinca nazvavši ga “diktatorom koji ima tek četiri posto podrške svojih glasača te ne zna gdje je barem polovica pomoći koju su poslale Sjedinjene Države”. Pa se u to uključio potpredsjednik JD Vance i sada o svemu bruji cijeli svijet. Ovog jutra Stephen Reich, nekadašnji američki ministar rada, objavio je analizu u kojoj tvrdi kako Trump zapravo želi biti apsolutistički vladar, dakle netko tko ne odgovara nijednoj instituciji, i to je prijetnja za instituciju. Razgovor s geopolitičkim analitičarem, izv. prof. dr. sc. Gordanom Akrapom počeli smo upravo tim pitanjem – što bi doista želio biti Trump.

– Tvrdnja iz te analize potječe vjerojatno iz uredbe koju je ovih dana potpisao Donald Trump, a kojom preuzima nadležnost nad neovisnim institucijama koje su osnovali Kongres i Senat. Je li on doista apsolutist, odnosno razmišlja li o tome, teško je reći. Što on i kako zapravo radi tek treba vidjeti. Mislim da je on nešto drukčija osoba, no to je pitanje za neke druge struke poput psihologa. Iz ove svoje sfere promatram ga kao poslovnog čovjeka koji pregovara s nekoliko banaka i od svake od njih traži najbolje uvjete pa onda opet gleda kako će za sebe pronaći najbolji način da zaradi i profitira te kako će njih dovesti u situaciju da oni brinu o tome hoće li on njima platiti dugove ili neće – kaže prof. Akrap. Nastavlja kako Trumpu uopće nije problem promijeniti mišljenje i pet puta u jednom danu ako to pridonosi njegovu financijskom dobitku. – Pa to je već radio! Sjetite se samo kako je brzo mijenjao mišljenje o Kim Jong Unu početkom prvog mandata. Tako će promijeniti mišljenje i o Vladimiru Putinu. Ne treba skakati na svaku njegovu reakciju, mislim da on ne gleda previše dugoročno u kontekstu međunarodne politike i diplomacije. Za njega je vrijeme novac, a za diplomate nije, već im je sredstvo u kojem se postižu neki ciljevi. Inače bi američka politika bez obzira na to jesu li demokrati ili republikanci nešto radila u razdoblju od 10 ili 20 godina, a Trump to želi već sutra. Zato imamo ovakve situacije. I to nije bilo nepoznato, bez obzira na to što se neki nad time sablažnjavaju. Znamo, a to nije samo za vrijeme Trumpa, nego za zadnje tri ili četiri administracije, da je za SAD zona primarnog interesa ona indopacifička. Drugo je interesno područje Bliski istok, a tek je na trećem mjestu Europa. Kina ima isti raspored – Indopacifik gdje žele biti dominantna sila, zatim srednja Azija i Rusija zbog izlaska na Arktik, a treća im je Europa. A Europi je primarni interes Europa pa onda sve ostalo. Dok je Rusiji primarni interes Europa, drugi Kina, a tek treći Sjedinjene Države. Zato će se Amerikanci i Rusi lako dogovoriti oko Indopacifika i to je ono što Amerikanci sada rade. Mislim da su ovo bili razgovori manje o Ukrajini, a više o Kini, više se Kina treba zabrinuti za rusko-američke razgovore, a ne mi. Ono što mi trebamo napraviti jest da ojačamo svoje sposobnosti, da Europa bude samodostatna i samoodrživa. Ne tek u obrambenom, odnosno oružanom, nego u sigurnosnom smislu. Ako želite imati nadzor nad funkcionalnostima vlastite države, na način da osigurate neometano življenje i djelovanje, morate stvoriti preduvjet da imate suverenitet na teritoriju i suverenitet nad informacijskim procesima, uključujući i medije, kao i suverenitet u digitalnom prostoru. Ako nemate suverenitet nad nekom od tih domena, na kraju ćete izgubiti svaki sukob – kaže naš analitičar pa nastavlja:

– Postoje mehanizmi na kojima Europa treba jačati i razvijati svoje sposobnosti. Nije točno da ovdje ne postoje brojni takvi elementi. Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo i Norveška imaju i proizvodnju odličnih zrakoplova i proizvodnju odličnih oklopno-mehaniziranih sredstava i proizvodnju raketno-topničkih sustava i pješačkog naoružanja i zaštitne opreme i komunikacijskih sustava, sve ima. Samo se treba naći pametnih ljudi da integriraju te svoje sposobnosti i slože ih u jednu koherentnu cjelinu, realno za to bi trebala godina do dvije dana. Europa može i treba odgovoriti na način koji je napravila Ursula von der Leyen koja je potpisala nedavno savezništvo s južnoameričkim državama. Jer Europi trebaju resursi nužni za proizvodnju. Tako bi trebalo napraviti i s Afrikom i Azijom, kaže prof. Akrap podsjećajući da se Europa dugo oslanjala na američka obećanja. – Sjetite se koliko puta su nam Amerikanci govorili da nam ne trebaju tenkovi jer ih oni imaju, niti avioni jer ih oni imaju, pa se najlakše bilo uspavati. I naši su političari shvaćali stvari na način da će nam NATO pomoći. Pa NATO nema svoju vojsku! Jer njega čine nacionalne snage, kao što i EU čine nacionalne države. Treba razviti nacionalne sposobnosti koje će biti u funkciji zajedničkih napora. Amerikanci su počinili pogrešku jer su im najvjerniji saveznici u Europi bili Velika Britanija, Poljska i baltičke države. A oni su se sada od njih okrenuli, pa se oni sada okreću Europi. Kina je odmah reagirala i Europi nude savezništvo. Ako se Amerikanci na ovakav način odnose prema Europi, onda ne treba razmišljati o situaciji da bi se EU pridružila američkim sankcijama krene li Kina preuzimati Tajvansko otočje, a to će se sigurno dogoditi u sljedeće dvije godine ako se Putinu da imalo ustupaka, odnosno da mu se priznaju ratna osvajanja, govori upućujući na konkretne mogućnosti u tom kontekstu.

vecernji.hr/Hrvatsko nebo