Z. Gavran: Put rata ili put mira za Ukrajinu, Rusiju i Europu?
Vrijeme:15 min, 22 sec
Pravedno i realistično rješenje rusko-ukrajinskog prijepora može biti samo višeaktersko, razlučno i „pitijsko“. U ovom smislu razlučnosti: Neka se SAD i Rusija sporazume, ako hoće, o prekidu međusobnoga asimetričnoga zamjenskog rata na teritoriju Ukrajine kao poligonu. Neka se NATO kao organizacija odredi prema svemu, recimo ovako kako je jučer učinio gt Rutte, rekavši (neistinu doduše) da Ukrajini nikada za vrijeme ovog rata nije obećano članstvo u toj organizaciji. I neka se između NATO-a i Ruske Federacije sklopi zaseban mirovni sporazum, koji bi sadržavao obostrana i dugoročna sigurnosna jamstva (recimo s demilitarizacijom cijelog pojasa u srednjoj i istočnoj Europi s obiju strana). Neka se EU odredi spram Rusiji i Ukrajini za ubuduće kako hoće i neka za to pronađe odgovarajuću proceduru i međunarodnopravni oblik. I neka svatko tu tjera svoj interes (iluzorno bi bilo očekivati da zastupa tuđi). A Ukrajina neka se spram svima postavi separatno; neka u formi bilateralnog sporazuma s Rusijom konstatira novonastale realitete i prihvati ih na terenu, ako nema drugog izlaza, de facto. Ali neka otuđenje vlastitih teritorija ne prizna i de iure. Nekako onako kao što je završen unutarkorejski rat – bez međusobnog priznanja i razgraničenja. Okupirani teritorij njezin je državni teritorij; ako ga ona u ovom razdoblju nije u stanju fizički povratiti pod svoju jurisdikciju (a ni Rusija osvojiti sve što je naumila), neka ne prizna – ako tako hoće – da bilo koji dio Ukrajine formalnopravno prepušta Ruskoj Federaciji. Ili ako hoće – neka odluka o tomu što je čije bude na odgodi za određeni broj godina.
Pred Ukrajinom i Europom javlja se višestruka briga i strepnja nakon američkog zaokreta za 180 stupnjeva povezanoga s dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Oni koji poznaju sve ključne aspekte međunarodnih odnosa razbijaju glavu time da žurno pronađu optimalna rješenja, odnosno da umanje ili posve otklone aktualne i predstojeće nevolje. No za svaki od koncepata strategijskog izlaza iz novonastale gabule koji se sada spominju ne zna se koji je gori od gorega, skuplji od skupljega ili manje realističan i manje pouzdan od ostalih.
Ekonomski aspekti europske sigurnosti u slučaju nastavljanja konfrontacije s Rusijom
Uzmimo onaj ekonomski, koji je najegzaktniji. Bloomberg Economics izračunao je uoči predstojećih pregovora i nalaženja određenog rješenja za obnovu ratom razorene Ukrajine i njezinih obrambenih snaga – a s ciljem istodobnog navodno „uvjerljiva odvraćanja“ Rusije od daljnjih ratnih pohoda na druge europske zemlje – da bi takva strategija moglo koštati oko 175 milijarda dolara u idućih 10 godina, ovisno o stanju njezinih snaga kada se (tj. ako se) postigne sporazum i koliko će teritorija trebati osiguravati. Taj stručni časopis objavio je prilog o tomu pod naslovom Trump’s Ukraine Plans Mean a $3 Trillion Bill for European Allies (Trumpovi planovi za Ukrajinu znače račun od 3 bilijuna [ tri tisuće milijarda] dolara za europske saveznike). Strahotan iznos!!! Same mirovne snage od 40.000 vojnika, za koje Zelenskij kaže da ne bi bile ni blizu dovoljne, koštale bi oko 30 milijarda dolara u tom istom vremenskom razdoblju. Za usporedbu, iznos troška od 175 mlrd. eura jedva je malo manji od predviđenih godišnjih proračunskih i izvanproračunskih rashoda EU-a kao cjeline.
Same države članice morale bi u tom slučaju povećati svoj obrambeni proračuna na oko 3,5 posto BDP-a, a prema tom (prosječnom) iznosu kreću se i aktualne rasprave u NATO-u. Budući da zemlje EU-a ni po proizvodnji granata (a uglavnom su ovisne o uvozu sirovina, baruta i ostalih potrepština) i ostaloga ne mogu ni izbliza parirati ruskoj proizvodnji i postojećem naoružanju, povećanim sredstvima financiralo bi se kupnje drugdje za stvaranje mnogo većih zaliha topništva, protuzračne obrane i raketnih sustava. Time bi se ojačalo istočne granice EU-a, pripravljalo vojske za brzu mobilizaciju te poticalo silan rast europske vojne industrije. Moralo bi se graditi i pristupne ceste i svašta drugo u svrhe učinkovite obrane. Od koga bi se kupovalo naoružanje koje europske zemlje nisu u stanje proizvoditi ni blizu u dovoljnim količinama? U prvom redu od SAD-a, kao najjačeg svjetskog proizvođača i izvoznika naoružanja.
Američki geoekonomska i geopolitička strategija danas
Neki smatraju da je upravo u tom očekivanju srž čitave američke (primarno geoekonomske, ali ujedno i geopolitičke) strategije, koju sada vrlo odlučno i drsko provodi D. Trump sa svojom novom ekipom na čelu svjetske velesile. No kada za Europu ne bi postojala stvarna ugroza od Rusije, tolika izdvajanja uopće ne bi bila nužna! Ni izdaleka. Europske zemlje mogle bi se posvetiti trošenju vlastitih sredstava na razne druge, mirnodobske potrebe i prioritete.
No sada je situacija takva da SAD ima u svojih rukama i škare i sukno, a u igri su i najavljene carine (tarife) na uvoz europske robe u SAD. Ako bi Europska unija sa svojim članicama pružila otpor i zaprkosila SAD-u, ta velesila mogla bi jednostavno reći: OK, mi ionako smanjujemo ili obustavljamo daljnju financijsko-vojnu pomoć (bila ona u kreditima ili ne) Ukrajini, i istodobno uskraćujemo svoj dosadašnji „sigurnosni kišobran“ nad Europom, pa se vi onda s ratom u Ukrajini i s mogućom ruskom agresijom na vas same (na što je danas u Münchenu upozorio Zelenskij, spominjući baltičke zemlje i Poljsku kao one koje bi Rusija mogla napasti već dogodine) nosite sami, bez nas, kako znate i umijete. I uvest ćemo vam 25-postotne carine na uvoz vaših automobila, strojeva, farmaceutskih i kemijskih proizvoda i ostaloga. A možemo vam uskratiti i pristup naprednim informatičkim tehnologija, čipovima i ostalomu.
Ostanimo za sada na tomu, bez daljnjih eksplikacija. Ekonomski gledano, snažno povećavanje vojnih kapaciteta europskih (misli se uglavnom na članice EU-a, ali i na V. Britaniju, Norvešku i još poneku nečlanicu) država ne bi mogle ni države same po sebi ni EU zajednički financirati iz svojih sada raspoloživih izvora (proračunskih i ostalih). U tom pogledu, Bloomberg Economics izračunao je troškove novoga kolektivnog zaduživanja samo pet najvećih europskih članica NATO-a (Njemačka, V. Britanija, Francuska, Italija i Španjolska). Oni bi bili silno veliki: u sljedećem desetljeću morali bi se zadužiti za dodatnih 2,7 bilijuna dolara. Za usporedbu, godišnji proračunski prihodi (ne računajući prihode od novog zaduživanja) Velike Britanije iznose u ovom trenutku oko 1,3 bilijuna dolara, dakle na deset godina oni bi s 13 trebali porasti na 16 bilijuna dolara, što je uz postojeća zaduživanja dodatni teret ionako opterećujećeg zaduživanja, povećan za oko 20 posto. Takve brojke, i to u stanju nestabilnih ekonomija i niskoga rasta, izazivaju svakako u glavama ministara financija i ostalih veliku glavobolju.
Mora li – „mora“ li – Ruska Federacija uopće imati osvajačkih, agresorskih ambicija prema europskim zemljama ili ne mora?
SAD nema, za sada, takvih sigurnosnih briga i strepnji naspram Rusiji kakvih imaju ili bi mogle imati europske zemlje. „Gledajte, između nas i Rusije nalazi se ocean. Između Europe i Rusije njega nema”, rekao je Trump 3. veljače, slikovito dočaravaju kako je za razliku od Amerike Europa izravno vojno izložena goropadnoj Rusiji. Naravno, pod uvjetom da Rusija bude goropadna, da doista zaprijeti i ima razloga zaprijetiti sigurnosti niza europskih zemalja, posebice onima koje su bile u sastavu SSSR-a do 25. prosinca 1991., kada se taj državni savez raspao, ili u sastavu Varšavskog pakta (Varšavskog ugovora), do 1. srpnja 1991.
U toj točki razmišljanja suočavamo se s temeljnim pitanjem: Mora li – „mora“ li – Ruska Federacija uopće imati osvajačkih, agresorskih ambicija prema europskim zemljama ili ne mora? O tomu zašto je uopće krenula u „posebnu vojnu operaciju“ u Ukrajini, točnije u najprije invaziju na Kijiv, Harkiv i neka druga područja, s namjerom munjevite likvidacije Zelenskija i dodjeljivanja vrhovne vlasti proruskim snagama, a zatim u klasičnu invaziju i osvajački rat, dosad je jako mnogo pisano i govoreno, i nuđeno je mnoštvo svakojakih objašnjenja i tumačenja. Službena verzija odnosno objašnjenje Moskve svodilo se na dvoje: sprječavanje ulaska Ukrajine u NATO (jer da time ukrajinski teritorij kao poligon za zapadne raketne sustave i ostalo postaje sigurnosnom ugrozom za Rusiju) i smjenjivanje vlasti u Kijivu, tobože neonacističke ili kakve već. Rusija realno već tri desetljeća ugrožava i malu Moldaviju, gdje podupire i štiti uski pojas nastanjen većinom Rusima u tzv. Pridnjestrovlju. No ima li Rusija uopće ambicija i razloga udariti na baltičke zemlje, na Poljsku ili na neke druge europske zemlje? S kojom svrhom i ciljem? Radi širenja „imperija“? I zašto?
Doista, zašto? Radi širenja (Putinova) imperija? Ali taj imperij, točnije: vrhovna vlast, i sada jedva održava Rusku Federaciju na okupu, a ona i demografski nazaduje. Taj imperij izgubio je u ovom ratu mnoštvo vojnika, ostao bez mnoštva državljana (koji su emigrirali), istrošio nevjerojatne količine vojnih zaliha, bio uzdrman obrambeno i energetski, financijski se iscrpio, postao silno ovisan o Kini, Iranu, Sjevernoj Koreji i još nekima, a u svijetu se uvelike politički kompromitirao. Iako su na Zapadu procjenjivali da će se pod teretom sankcija ruska vlast skupa s Putinom urušiti i pasti, a zemlja bankrotirati te će doći do socijalne pobune i kaosa, to se nije dogodilo. No to ne znači da je Rusija i dalje onako moćna, politički i socijalno stabilna i iznutra sigurna kao što je mislila i kao što se mislilo pred početak vojne intervencije u Ukrajini. Njezin vojni proračun višestruko je manji od skupnoga proračuna samo europskih zemalja. Rusija tehnološki i općenito zaostaje za zapadnim zemljama. A one, iako su uvele sankcije, i dalje financiraju Rusiju kupnjom što njezinih mineralnih goriva što ostalih sirovina i poluproizvoda. I to bi se u slučaju eskalacije rata i totalnog zaoštravanja posve obustavilo. Takvo što zacijelo nije „u najboljem interesu“ Moskve.
Kolika je stvarna sposobnost – a i namjera – Rusije da ugrozi druge europske zemlje?
Sve u svemu, je li uopće realna mogućnost da Rusija – koja već mjesecima ne uspijeva u cijelosti osloboditi ni vlastitu kursku oblast od ukrajinskih invazijskih snaga, i čija je vlast mogla biti svrgnuta da se prije dvije godine Prigožin sa svojim dobro naoružanim wagnerovcima nije zaustavio, nego krenuo dalje, osvojio i Kremlj i preuzeo faktičnu vlast – je li uopće realna mogućnost da Rusija krene u napad na ikoga jačega u Europi? A članak 5 ugovora Sjevernoatlantskog savezu predviđa solidarnu obranu bilo koje napadnute članice. Ukrajinsko pak iskustvo pokazalo je kako je teško i s premoćnom vojnom mašinerijom osvojiti područja i uporišta koja se žilavo brane.
Odgovor na pitanje o stvarnoj sposobnosti – a i namjeri – Rusije da ugrozi druge europske zemlje najbolje znaju vojni i sigurnosni stručnjaci. No teško da je on pozitivan, bar ne u perspektivi sljedećih nekoliko godina, dok se Rusija ne oporavi od silnih žrtava i troškova koje je podnijela vodeći rat u Ukrajini i trpeći štete na vlastitu teritoriju. No u tom razdoblju mira u Rusiji bi nužno započeli i uobičajeni poratni procesi, te bi obnova gospodarstva i svega ostaloga, a ne vojnih efektiva, morala postati absolutnim prioritetom.
Razdvojenost stvarnosti od percepcije stvarnosti
U suvremenom svijetu, bio on „postmoderan“ ili predmoderan, došlo je do razdvajanja stvarnosti od percepcije stvarnosti. U ovom slučaju jedno je stvarna ruska agresorska opasnost, a drugo percepcija o toj opasnosti. Živimo u svijetu percepcija, a njih oblikuju tumači i oblikovatelji informacija i tumačenja, oblikovatelji svijesti, i to od najviših razina pa do naniže razine običnih „masa“. Ukratko, dominantan je u europskim javnostima narativ o „ruskoj opasnosti“ taj koji bitno utječe na sva strategijska planiranja, bio on u stvarnosti (dovoljno) utemeljen ili ne. Stvorena je takva predodžba i takva simulacija, a i Kremlju ona svakako odgovara, jer mu „diže cijenu“ i povećava suprotnoj strani pregovaračke uloge.
Je li umjesto konfrontacije s Rusijom moguć prelazak na kooperaciju s njome?
Ovo sve izneseno je zato da bismo se vratili na polazno pitanje, uglavnom zaboravljeno, a on glasi: Je li osim puta rata i priprava za rat moguć puta mira i suradnje na održavanju mira? Je li umjesto konfrontacije s Rusijom moguć prelazak na kooperaciju s njome? Ako bi ovaj drugi put bio moguć, tada bi za europske države otpala sva ne-nužna financijska, sigurnosna i druga opterećenja i sve brige i škripci naznačeni samo u ponečemu u prvom dijelu ovog osvrta.
Nadalje, formalno gledano, tko je taj koji s Rusijom može ishoditi ili sporazumno sklopiti mir? Zar samo SAD? Zelenskij, Macron i mnogi drugi sada ističu da ne može nitko drugi doli Ukrajina postići sporazumno rješenje s Rusijom. To dobro zvuči, iako su svi svjesni da i šuplje zvuči. Pa Macron na jedvite jade uspijeva vladati i u svojoj vlastitoj državi. Scholz je pao. U Nizozemskoj se promijenila vlada u smjeru radikalnog desnih snaga. U Austriji ne uspijevaju formirati vladu. U Mađarskoj i slovačkoj predsjednici vlada vode filorusku politiku. U Italiji predsjednica vlade Meloni već širi ruke u zagrljaj Trumpu… Briselska birokracija glavinja i ubire financijske plodove svojih karijernih pozicija. Itd.
Dogovorsom s Moskvom Washington priznaje da se u istočnoj Europi u biti nije vodio niti se vodi rusko-ukrajinski, nego asimetrično-zamjenski rusko-američki rat
Dogovor između Bijele kuće i Kremlja o budućnosti treće zemlje nema nikakvo utemeljenje u međunarodnom pravu, i to je istina. Njime Washington priznaje da se u istočnoj Europi u biti nije vodio niti se vodi rusko-ukrajinski, nego asimetrično-zamjenski rusko-američki rat. To je bilo prošireno na NATO, G7 i EU, no u osnovi bi to bilo američko-rusko razračunavanje. Ako je to točno, logično je da se dvije na takav način zaraćene strane međusobno i dogovore i prekidu te u najmanju ruku ljudske tragedije i zaustavljanju toga, kako Trump reče, besmislena daljnjeg pogibanja tolikih.
No Ukrajina, iako poligon toga rata, suverena je država, i njezin suverenitet nijedna druga država nema pravo ignorirati.
Neka dakle SAD i Rusija razriješe međusobna pitanja rata, mira i budućih geopolitičkih i ostalih odnosa, posebice s obzirom na Kinu i „ostatak“ svijeta. A što EU, Europa mogu i trebaju u svemu tomu učiniti? Kao prvo, trebaju odlučiti hoće li ubuduće naspram Rusiji voditi konfrontacijsku ili kooperacijsku politiku. Prva nosi (budući da je Rusija i nuklearna sila) i visoke rizike i silno visoku financijsku, ekonomsku, socijalnu i drugu cijenu. Održavanje dovoljne vojne sigurnosti strašno mnogo košta, a ni ono nije posvema pouzdano. No konfrontacijska politika – kakve je prema Rusiji vođena već oko dva desetljeća, nerijetko s nelegitimnom ambicijom mijenjanja vlasti u Moskvi, nije ’u kamen uklesana’.
Ako želi izbjeći sadašnju poziciju u škripcu između Putina i Trumpa, Europi bi bilo najbolje da s Putinom sklopi „separatni mir“.
Ako želi izbjeći sadašnju poziciju u škripcu između Putina i Trumpa, Europi bi bilo najbolje da s Putinom sklopi „separatni mir“. No za takvo što morale bi prethodno odstupiti ili biti prosijane postojeće konfrontacijske vlade i strukture i biti zamijenjene miroljubivijima, točnije: realističnijima. Vlade i strukture koje ne bi inzistirale da Rusija postane liberalnodemokratska poput europskih „uzora“, ili će biti odbačena, prezrena i „prokleta“, nego bi polazile od realiteta i poštovanja njezine suverene volje, pa makar ta suverena volja bila u ovoj fazi primarno određivana iz samog vrha države, koji je „takav kakav jest“. Sada je tako, sutra može biti drukčije. Gore, ali i bolje.
U doba predsjednika Busha mlađega stalno se govorilo o zločestim državama (rogue states), povezanima s globalnim terorizmom i ostalim međunarodnim zlima. Išlo se i u vojne pohode i u obračune sankcijama i raznim drugim mjerama nasuprot njima odnosno njihovim vladajućim snagama. No nijedna od tih zemalja nije otad do danas učinjena „dobrom“. Tako je nekako i s Rusijom: ona je ostala i opstala takvom kakva jest, bila ona po našim ukusima ili (očito) ne bila. Ne bi li se iz toga moga izvući odgovarajuća pouka, kao polazište za neki novi pristup, a nakon što konfrontacijski i eliminacijski nije polučio očekivane i planirane rezultate?
Ukrajinsko-ruski gordijski čvor i kako ga razriješiti
„Gabula“ je naravno, gotovo nerješiva, nastala s učincima ruske agresije na Ukrajinu, koju se u ove tri godine nije uspjelo preokrenuti tako da budu oslobođena okupirana područja. I to se mora priznati. Ne vidi se pak kako bi takvo što bilo ostvarivo ako to dosad nije bilo ostvarivo, a još manje ostvareno. S propašću ukrajinske osloboteljske protuofenzive u ljeto 2023. čini se da su takva očekivanja pala u vodu. No ni Rusija nije uspjela u svim svojim namjerama, koliko god žrtvovala vlastitih snaga i vojnih sredstava. Sada je pred nama gotovo narazrješivi ukrajinsko-ruski gordijski čvor.
Razumije se da je tu i opcija podupiranja vlasti u Kijivu u nastavljanju ratu, uz snažnu svekoliku potporu europskih zemalja Ukrajini, a zacijelo u nekom trenutku i njihov izravniji vojni angažman na ratištu. Ratno mrcvarenje moglo bi se nastaviti unedogled. No takvo što nosilo bi zaista velike rizike i zacijelo nije ni s europske strane ostvarivo, a nije, budimo iskreni sami prema sebi, ni izvedivo. O učincima tog eventualnog rata do istrjebljenja bolje je i ne misliti. Noćašnji napad ruskim dronom na ugašeni reaktor 4 nuklearne elektrana u Čornobilju, u kojem je više od stotinu tona radioaktivnog otpada, radioaktivna voda i prašina, samo je nagovještaj onoga što bi sve takav produžetak rata mogao imati za posljedice.
Pravedno i realističko rješenje rusko-ukrajinskog spora može biti samo višeaktersko, razlučno i „pitijsko“
Pravedno i realističko rješenje rusko-ukrajinskog spora može biti samo višeaktersko, razlučno i „pitijsko“. U ovom smislu razlučnosti: Neka se SAD i Rusija sporazume, ako hoće, o prekidu međusobnoga asimetričnoga zamjenskog rata na teritoriju Ukrajine kao poligonu. Neka se NATO kao organizacija odredi prema budućnosti, recimo ovako kako je jučer učinio gt Rutte, rekavši (neistinu doduše) da Ukrajini nikada za vrijeme ovog rata nije obećano članstvo u toj organizaciji, i neka se između NATO-a i Ruske Federacije sklopi poseban mirovni sporazum, koji se ne bi odnosio samo na Ukrajinu, nego bi sadržavao obostrana i dugoročna sigurnosna jamstva (demilitarizaciju cijelog pojasa s obiju strana). Neka se EU odredi spram Rusiji i Ukrajini za ubuduće kako hoće i neka za to pronađu odgovarajuću proceduru i međunarodnopravni oblik. I neka svatko tu tjera svoj interes (iluzorno bi bilo očekivati da zastupa tuđi). A Ukrajina neka se spram svima postavi separatno; neka u formi bilateralnog sporazuma s Rusijom konstatira novonastale realitete i prihvati ih na terenu ako nema druge opcije de facto. Ali neka otuđenje vlastitih teritorija ne prizna i de iure. Nekako onako kao što je završen unutarkorejski rat – bez međusobnog priznanja i razgraničenja. Okupirani teritorij njezin je državni teritorij; ako ga ona u ovom razdoblju nije u stanju fizički povratiti pod svoju jurisdikciju (a ni Rusija osvojiti sve što je naumila), neka ne prizna – ako tako hoće – da bilo koji dio Ukrajine formalnopravno prepušta Ruskoj Federaciji. Ili ako hoće – neka odluka o tomu bude na odgodi za određeni broj godina.
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
