Z. Gavran: Kako će se EU, a kako Hrvatska postaviti naspram Trumpovu SAD-u i ostalima te naspram samima sebi?

Jedna od europskih zemalja u kojoj o mnogim krupnim temama i vrućim pitanjima nema prave javne rasprave ni kvalitetnih sadržajnih sučeljavanja jest na žalost Hrvatska. Možemo ju nazvati i ’uspavana ljepotica’. Koja se povremeno probudi, recimo zbog uspjeha nogometaša ili sada rukometaša, uskomeša i dade si silna domoljubnog i emotivnog oduška, a onda opet spokojno zaspe te na izborima glasuje po dosadašnjem stereotipu. Problem je što je javnost (ruski ’glasnost’) uvelike umrtvljena. Postavljanja su uglavnom površna i klišejska, crno-bijela, a neuralgična pitanja guraju se pod tepih. Takvo ponašanje većine dužnosnika, stranaka, institucija, intelektualaca, stručnjaka, udruga i medija nije značajka razvijene, nego zakržljale ili zagušene demokracije. No silina mijenjanja svijeta, pridošla i pojačana osobito s Trumpovim preuzimanjem kormila američkog velebroda 21. stoljeća, izazvat će uskoro i kod nas polemički ’dar-mar’, htjele to etablirane snage i strukture ili ne htjele. I Hrvatskoj predstoji novo vrenje! No na vidiku za sada nema nikoga tko bi se izdignuo iznad spomenute razine dosadašnjeg (ne)davanja odgovora na nove izazove.

S ustoličenjem i nizom odlučnih i naglih poteza i mjera Donalda Trumpa svijet se suočio s novim kursom američke geopolitike i geoekonomike. S njime su suočeni i NATO i EU odnosno Europa. Sve to i te kako se tiče i Hrvatske, njezine geopolitike i geoekonomike.

Trumpova temeljna ideja još iz predizborne kampanje uoči njegova prvoga predsjedničkog mandata (2017. – 2021.) jest Prvo i nadasve Amerika – America first! Ta ideja bila je izravan udar na dotad temeljnu ideju kolektivnog Zapada, ideju globalističkog multilateralizma (gotovo bezuvjetne suradnje i razmjene svih sa svima) i plurilateralizma (okupljanja dijela zemalja u ove ili one saveze i ugovorne odnose). S Trumpom je već onda zadan snažan udarac dotadašnjem sustavu globalnih odnosa i raspodjele globalnoga ’kolača’, iako on u svom prvom mandatu mnoge svoje zamisli nije uspio ostvariti, primarno zbog unutarnjih otpora s kojima se suočavao, zbog otpora američke Duboke države – Deep State. No mnoštvo prvih poteza što ih je poduzeo sada, već od prvog trenutka nakon što je 20. siječnja preuzeo predsjedničku dužnost i iz nje proistječuće, iznimno velike državničke ovlasti, pokazuju da će Trump neusporedivo odlučnije i dalekosežnije djelovati u svom drugom nego što je djelovao u svom prvom mandatu.

Primat „mi“ nad „ja“

Ne treba biti osobito lucidan da se pojmi kako jednostrano inzistiranje na američkim nacionalnim interesima pod cijenu raskida odnosa i sukobljavanja i s najbližim susjedima i saveznicima dovodi te susjede i saveznike u posve  novu situaciju od prethodne. I da od njih iziskuje posve nova postavljanja, drukčija od prijašnjih. Svi oni imaju u osnovi tri izbora: 1) „pokoriti“ se Trumpovoj odnosno američkoj volji, zahtijevanjima i uvjetovanjima odnosno američkom diktatu, 2) izravno se tomu suprotstaviti, pod cijenu slabljenja ili faktičnog raskidanja mnogih dosadašnjih bilateralnih i plurilateralnih aranžmana, ili 3) tražiti neki srednji put između jedne i druge krajnosti te pregovarati o njemu snagom više realne moći negoli argumenata.

Pritom, opet su moguća dva pristupa.

Prvi je pristup još snažan, leti (sve više ’mjesečarski’) na krilima prethodno razvijenoga globalizma, multilateralizma i plurilateralizma, a zasniva se na pluralia tantum: zasniva se na pretpostavci primata „mi“ nad „ja“. To na primjer znači ovo: Mi kao Europska unija ili ne-anglosaksonske članice NATO-a moramo se usuglasiti o zajedničkim stajalištima spram Trumpu, a onda se sukladno tomu mora ponašati i svaka država napose u svojim bilateralnim odnosima sa SAD-om i svima ostalima.

Drugi je pristup obrnut: Moja nacija mora najprije biti načistu što je u njezinu ’najboljem interesu’ – poput Trumpova SAD-a – pa tek onda nastojati uskladiti zajednička stajališta na razinama postojećih institucija EU-a i u drugim savezničkim tijelima i odnosima.

Tko (ni)je „egoističan i egocentričan“?

Aktualno stanje pokazuje da u Europi većina vlada i dalje, koliko se to u ovom trenutku može razabrati, zastupa mi-pristup, u kojemu se u ime „zajedničkog“ interesa stavljaju u drugi plan nacionalni ili „sebični“ interesi. Onako kako je to bilo i prije. Najnoviji primjer: To što je Trump zatražio od Zelenskija da rudnim mineralima kompenzira američku pomoć njemački je socijalistički i globalistički kancelar na odlasku Scholz nazvao „egoističnim i egocentričnim“. Zanimljivo, i smiješno zapravo. A što su to drugo imale ponajviše pred očima sve dosadašnje njemačke vlade, od Angelinih prijateljskih odnosa s Putinom do njezina poziva budućim useljenicima s Bliskog istoka, iz Azije i Afrike „Dođite!“, a da to nije nije bilo „egoistično i egocentrično“. Naravno, uvijek su sve te politike bile zamotane u celofan globalizma i ’zajedničkih vrjednota’.

Mora se dakle podsjetiti sve takve licemjerne ’idealiste’ i ’altruiste’ i upozoriti njih i sve ostale na to da ti zajednički interesi nikada nisu bili u pravoj mjeri zajednički. Dobro je poznato da su temeljne političke i ekonomske i druge odluke donošene i na razini recimo EU-a ako su bile sukladne interesima osobito najjačih zemalja, kao što su Njemačka i Francuska. Druge bi se vlade u slučaju neslaganja nekako „privoljelo“ na pristanak. No to je postajalo sve teže postizati, osobito otkako se pojavio Viktor Orban.

Tako je to nekako bilo i pri prihvaćanju novog paketa useljeničkih mjera prošle godine. Taj paket primarno je u interesu zemalja koje su dosad primile i u znatnoj mjeri htjele primati i zbrinjavati apsolutno najviše nezakonito pridošlih pridošlica, odmilja i ’bezubo’ okvalificiranih kao „izbjeglice i migranti“, a ne kao prijestupnici koji masovno krše nacionalne zakone i međunarodne konvencije, no koje se zbog toga ’ne smije’ tretirati kao prijestupnike. Taj paket ide na štetu država članica EU-a na ’vanjskim granicama’ preko kojih svake godine nadiru stotine tisuća ’migranata’, i koje su zato prve ili zemljopisno neizbježno na udaru nezakonitih selilaca, naime sredozemne zemlje izložene prvom naletu, a to su posebice Grčka, Italija, Španjolska, Hrvatska…

No vidljivo je i to da takav mi-pristup nailazi na otpore ili opstrukcije ponekih zemalja, u ovom trenutku najviše Mađarske, zatim i Slovačke, a latentno ili potencijalno Italije, Nizozemske i još nekih. Osim toga, unutarnja politička previranja odnosno jačanje desnice u nizu država, kao što su Austrija, Njemačka i Francuska, a uskoro zacijelo i Švedska i još neke članice, otežavaju ili stavljaju na kocku taj mi-pristup. U ovoj već sada kompleksnoj krizi europskih društava i gospodarstava te njihove unutarnje i vanjske sigurnosti te industrije, energetike, tehnologije, financija i demografije, mnoge su se vlade prisiljene postavljati razmjerno samostalno i tražiti u škripcima u kojima se nalaze optimalna rješenja za sebe odnosno za svoje vlastite države. Kakva rješenja? Kao prvo – „egoistična i egocentrična“.

Suverenizam jača dok multilateralizam i plurilateralizam dolaze u sve dublje krize i nužno slabe

Suverenizam je dakle opcija koja je u jačanju, a multilateralna suradnja (UN, WHO, WTO, međunarodno pravo i sudovanje…) i plurilateralno sporazumijevanje i usuglašavanje (EU, Vijeće Europe, OESS, G7, G20…) dospijeva u sve veće krize. To se vidi osobito u pogledu temeljnih postavljanja u međunarodnim odnosima, kao što je postavljanje spram rusko-ukrajinskom ratu ili spram Kini i daljnjim gospodarskim, političkim i ostalim odnosima s njom. Trgovinsko-carinski prijepori odnosno ’ratovi’, pitanje osiguravanja lanaca opskrbe svime bez čega Europa ne može i ujedno osiguravanja dosadašnjih tržišta za europske proizvođače i investitore, oštra kineska konkurencija, odnošenje prema nastavku ’zelene tranzicije’ (koju  ugrožavaju ili opstruiraju ’sebične’ ili ’bezobzirne’ politike i prakse na drugim kontinentima), postotci budućeg izdvajanja za obranu, investicije, digitalni novac, protekcionizam, globalni gospodarski divovi i multilateralne kompanije, i odnos prema demokraciji i ’zajedničkim vrjednotama’ toliko su važna područja da će ovisno o njima svaka pojedina država snositi neizmjerno velike posljedice, što negativne, što pozitivne.

Ono što je na razini EU-a najžalosnije jest to da nema ne samo pravog suočavanja s problemom, nego ni poštene političke, ekonomske, sigurnosne, identitetske i ostale rasprave, a kamoli ’hvatanja bika za rogove’. Sadašnje institucije EU-a i vodeći ljudi u njima, ali i u mnogim državama članicama, nisu za to bilo sposobni bilo spremni bilo ovlašteni. I instrumenti kojima EU raspolaže ograničeni su. I sam toliko nabujali i birokratizirani sustav upravljanja odviše je trom, neinventivan i okoštao. I skup. I neefikasan.

Snažnima se pokazuju ’autokratske’ ili ’diktatorske’ zemlje

U drugim dijelovima svijeta, osobito u najmoćnijim zemljama kao što su SAD, Kina, Indija, Rusija, S. Arabija, Iran, Turska, Brazil, Egipat…, na njihovu čelu stoje snažne osobnosti s velikim liderskim ovlastima. Možemo mi mnoge od njih nazivati ’autokratima’, ’diktatorima’ ili kako god, no time problem ne ćemo riješiti. Xi, Putin, Modi, Erdogan, al-Sisi, Mohammed bin Salman Al Saud, Ali Hamenei… dugo su već na vlasti, te su temeljito izmijenili vlastite zemlje i uvelike ih podvrgnuli svojoj volji kako na unutarnjem, tako i na planu vanjskih odnosa. Oni raspolažu snažnim polugama odnosno upravljaju gotovo svime što se u njihovim državama događa i što te države čine. Unatoč ovim ili onim slabostima, ne vidi se tko bi ih i kada mogao smijeniti odnosno zamijeniti, osim zbog starosti. Dotad, imamo posla s kime imamo, i u tom pogledu ne treba se zavaravati nikakvim tlapnjama.

Drugim riječima, parlamentarno-kancelarski modeli demokracija po europskim zemljama, a osobito zamršeni sustavi ovlasti i odlučivanja na razini Europske unije pokazuju se kao modeli koji su sve manje dorasli vanjskim i unutarnjim izazovima, teškoćama, nevoljama i prijetnjama. Očito je naime da jačaju autokratskiji modeli vladavine, a da se istodobno sustav europskih demokracija pokazuje sve više kao puki prirepak ili promatrač onoga što čine i kako se postavljaju države s autoritarnijim i autokratskijim modelima ili praksama vladavine. Reći to ne znači pledirati za autokraciju, koje i u Hrvatskoj imamo na žalost faktično previše, nego za takve sustave u kojima je državnicima odnosno tijelima u složenim međudržavnim sustavima dana veća ovlast, ali (u stvarnoj demokraciji) i veća, konzekventna i neizbježiva odgovornost za sve što (ne) učine.

I Hrvatskoj predstoji novo vrenje!

Jedna od europskih zemalja u kojoj o mnogim krupnim temama i vrućim pitanjima nema prave javne rasprave ni kvalitetnih sadržajnih sučeljavanja jest na žalost Hrvatska. Možemo ju nazvati i ’uspavana ljepotica’. Koja se povremeno probudi, recimo zbog uspjeha nogometaša ili sada rukometaša, uskomeša i dade si silna domoljubnog i emotivnog oduška, a onda opet spokojno zaspe te na izborima glasuje po dosadašnjem stereotipu. Problem je što je javnost (ruski ’glasnost’) uvelike umrtvljena. Postavljanja su uglavnom površna i klišejska, crno-bijela, a neuralgična pitanja guraju se pod tepih. Takvo ponašanje većine dužnosnika, stranaka, institucija, intelektualaca, stručnjaka, udruga i medija nije značajka razvijene, nego zakržljale ili zagušene demokracije. No silina mijenjanja svijeta, pridošla i pojačana osobito s Trumpovim preuzimanjem kormila američkog velebroda 21. stoljeća, izazvat će uskoro i kod nas polemički ’dar-mar’, htjele to etablirane snage i strukture ili ne htjele. I Hrvatskoj predstoji novo vrenje! No na vidiku za sada nema nikoga tko bi se izdignuo iznad spomenute razine dosadašnjeg (ne)davanja odgovora na nove izazove.

Povezano:

Što se to kod nas, oko nas i po svijetu događa i „kuha“, tko će nam tumačiti?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo