Z. Gavran: Jakovinina historiografska naklapanja i baljezganja o onomu što se dogodilo prije 25 godina

Mogao bi tko reći: Pa što se uopće bavite tim besprizornim, notornim likom kojega ljevičarski i režimski mediji veličaju kao vrhovnog arbitra novijih povijesnih istina? Odgovor bi glasio: Ne zbog njega, koji ne zaslužuje ni polemički osvrt, jer je u ozbiljnijem smislu historiografski muljator, tj. ideološki bojovnik, zapjenjen i totalno jednostran politički agitator i iskrivitelj svega čega se dotakne. Nego zato da bi se pokazalo kako se u ovih trideset pet i prije toga četrdeset godina perfidno – i to većinom pod vladavinom HDZ-ovih vlada – mijesi ’lebac’ današnje hrvatske nacionalne, točnije: antinacionalne, svijesti. Koji onda na izborima posluži za to da aktivne većine imaju i pristaju uz kandidate i izabranike kakve im serviraju i promoviraju iz tih istih moćnih, jakovinskih, „antifašističkih“, zagrebačkih, pariških, beogradskih i ostalih krugova, službi i loža. Kojima je nedavno umrli komunist, partizan, oznaš, jugoslavenski obavještajac i diplomat, mason i Jakovinin zakrilnik Budimir Lončar bio guru.

Tvrtko Jakovina, doktor povijesnih znanosti i omiljeni lik ukupne „antifašističke“ ljevice, objavio je kolumnu na neojugoslavensko-neokomunističkom i globalističkom portalu Telegram.hr kao spomen i uzvišen podsjetnik na izbor Stipe Mesića za predsjednika Republike Hrvatske prije četvrt stoljeća. Njegov tekst nosi naslov „Govorilo se da ‘nema dobrog hadezeovca’, ali bivši Tuđmanov suradnik ipak je osvojio naciju. Prošlo je otad četvrt stoljeća”. Iako je čitav tekst dostupan samo pretplatnicima, već podnaslov otkriva samu srž Jakovinine primitivne sirovosti, koja nema ništa zajedničko ni s historiografskom metodom ni s historiografskom istinom, ali ima sve zajedničko s navijačkim pristupom i svođenjem djelovanja povijesnih aktera i činjenica te okolnosti, konteksta i posljedica na ono što sa stvarnom povijesnom znanošću i povijesnom istinitošću ima vrlo malo zajedničkoga.

„Zgađena desetljećem HDZ-ove vlasti, Hrvatska je…“

A to da je upravo Stipe Mesić, diletant općega smjera, postao prvi Tuđmanov izbor za predsjednika vlade, zatim i za člana Predsjedništva SFRJ, zasluživalo bi posebnu analizu. U jednoj kolumni to je pitanje već dotaknuto, ali samo dotaknuto. Za puni odgovor na to pitanje trebalo bi zaista ući u ozbiljno historiografsko istraživanje, dakle i u istraživanje svih mogućih arhiva i utvrđivanje što je to Stipi Mesiću dalo najednom toliko na važnosti kada on sam po sebi nije tada imao nikakve osobne važnosti i nikakve osobite vrijednosti.

Šiljo: Franjo, zašto si se 1990. odlučio za Stipu?

Za razumijevanje onoga na što se ovdje moramo osvrnuti dovoljan je već sâm podnaslov. On glasi: „Zgađena desetljećem HDZ-ove vlasti, Hrvatska je za drugog predsjednika izabrala autsajdera. Potukao je dvojicu uštogljenih dosadnjakovića“.

Možda su Dražen Budiša i Mate Granić, Mesićevi glavni protukandidati, tada i bili doista „uštogljeni dosadnjakovići“, iako većina koja je u prvom krugu za njih dvojicu glasovala očito nije mislila tako. Stoga i takva kvalifikacija njih malo što objašnjava. Osim toga, takvom ocjenom Jakovina se ruga onomu što se dogodilo jedan mjesec prije toga, 3. siječnja 2000., kada je jedan od njih dvojice, Budiša, u koaliciji njegova HSLS-a s Račanovim SDP-om pokazao da nije nikakav „uštogljeni dosadnjaković“. On je naime bitno pridonio da ta dvostranačka izborna koalicija osvoji izrazitu većinu te da s četveročlanom koalicijom zajedno osvoje izrazitu apsolutnu većinu u Hrvatskom saboru. U istoj toj asimetričnoj pobjedničkoj koaliciji (2+4) nalazila se i Mesićeva stranka. Dakle, Budiša je i njemu neizravno pomogao, a ne odmogao.

No ono što najviše već na prvi pogled udara u oči jest tvrdnja da je Hrvatska bila „zgađena desetljećem HDZ-ove vlasti“. Takvo što mogao je izreći i u to eventualno vjerovati neki tadašnji stranački aktivist SDP-a i HSLS-a. No da četvrt stoljeća poslije toga čovjek kojega predstavljaju i po medijima ugošćuju kao ugledna povjesničara iznosi takvu ocjenu, to je ravno porazu i katastrofi svake povijesne i politološke i sociološke znanosti i znanja in persona, u osobi Tvrtka Jakovine (koji nije jedini takav: ima čitav kružok povlaštenih javnosnika i tajnosnika oko sebe i uza se, od Goldsteina, Klasića i Jovića nadalje), kao onoga kojega na glavne medije pozivaju da bližu povijest tumači narodu kao tobože objektivan i dobro upućen povjesničar.

Uzroci HDZ-ova poraza i pobjede Račanovih komunista, jugoslavena i satelita

Istina je da je HDZ na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u siječnju i veljači 2000. bio hametice potučen, i kao parlamentarna stranka i kao stranka koja je kandidirala za predsjednika države Matu Granića, a koji je ispao iz utrke već u prvom krugu. No osim te notorne istine čovjek koji imalo poštuje povijesnu istinu morao bi znati i otkriti i bitne uzroke takvih ishoda – morao bi postupiti kao povjesničar-istraživač, a ne kao povjesničar-agitator. Morao bi dakle istražiti uzroke koji su do takva ’preokreta’ doveli neposredno nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. A takvih uzroka bilo je mnoštvo, od unutarnjih do vanjskih.

Danas su svi koji o tom razdoblju išta znaju općenito suglasni da su za takav politički preokret primarno zaslužni ’strani faktori’, posebice Soros sa svojom širokom plaćeničkom mrežom novinara, urednika, medija, publicista, intelektualaca, aktivista i ostalih, zatim sada od Trumpa ukinuti USAID i američka diplomacija, personalizirana u tadašnjem veleposlaniku u Hrvatskoj Montgomeryju. Ovaj je prethodno oborio nacionalističku vladu u Bugarskoj, a nakon Hrvatske prebačen je u Srbiju, gdje je uskoro uspješno oborio i Miloševićev režim. Svi oni, i mnogi drugi, htjeli su tada zatrti dotadašnje unutarjugoslavenske nacionalizme, jednako onaj samoobrambeni hrvatski kao i onaj osvajački i agresivni srbijansko-velikosrbijski. Istodobno su branili i hranili i štitili i financirali i potpomagali nadnacionalne politike, što bošnjačku, što neojugoslavensku, što multi-kulti (bratstvo-jedinstvensku, srbsko-hrvatsku itd.) odnosno globalističku.

Tako krupan politički preokret u poratnoj Hrvatskoj, u kojoj je HDZ-ova vlast raspolagala i razmjerno većinskom potporom i brojnim polugama moći, ne bi bio moguć kada američka i globalna mreža za podčinjavanje niza državica određenoj ideološkoj i geopolitičkoj agendi ne bi imala svoje jatake u tim zemljama, a osobito u Hrvatskoj. Nju se stalno za nekog vraga krivilo i kriminaliziralo, pa tako i Franju Tuđmana, kojega su označili kao glavnog krivca za raspad jugoslavenske federacije, iako ni to nije bila istina, odnosno iako je to bila samo sekundarna istina. Srbija je naime prva narušila jugoslavenski ideološki, politički i financijski sustav i amandmanima na svoj ustav prije svih ostalih izdvojila Srbiju iz Jugoslavije, učinila ju ustavnopravno nadređenom Jugoslaviji. I istodobno krenula u agresivne pohode na druge republike i na dvije pokrajine. No koga briga za te stvari! One se ni danas gotovo uopće „ne znaju“, a ni hrvatskim povjesničarima kao da nije nimalo stalo do toga da ih makar naknadno i empirijski osvijetle te da raspad Jugoslavije retrospektivno objasne onako kako to rade ozbiljni i objektivni povjesničari i drugi istraživači onoga što je bilo. Ako ne znaš što je bilo…

Međunarodni akteri instruirali su tada, financirali i homogenizirali čitavu opoziciju da stvore negativnu „percepciju“ i na izborima sruše Tuđmanov HDZ

Ukratko – a za sve to postoje nebrojeni dokazi i izvori, na koje je zamorno i u ovom članku podsjećati – čitav taj politički prevrat na početku g. 2000. počivao je na kombinaciji nelegitimnog stranog miješanja u unutarnje odnose u samostalnoj hrvatskoj državi, na financiranju i potkupljivanju svih ljudi i čimbenika koji se nikako nisu htjeli pomiriti s osamostaljenjem i postojanjem hrvatske države, a pogotovu ne s time da njome vladaju hrvatski državotvorci, nacionalisti [„dinaroidi“] i poneki katolik i pravi politički emigrant koji se uz bivše komuniste, udbaše, kosovce i ostale našao u vrhovima vlasti. Svima njima nije odgovaralo da Hrvatskom nastavi vladati Franjo Tuđman i „njegov“ HDZ.

Optuživanje Tuđmana i HDZ-a za sve i sva, povrh svake mjere i opravdanosti, poprimilo je u drugoj polovini 1990-ih, a osobito krajem 1990-ih, i u hrvatskom medijskom prostoru (vanjski medijski prostor u kontinuitetu je bio neprijateljski i perfidno takav) monstruozne razmjere, a mastermind (veleum) projekta svrgavanja HDZ-a imao je dvije moždane polutke: jednu vani, drugu u tijelu hrvatske države, najviše u opoziciji i neprijateljima hrvatstva svih vrsta, a dijelom i u samom HDZ-u i onomu što je u ime njega kao stranke na vlasti činio niz njegovih dužnosnika, iz ovih ili onih motiva i razloga. Dio njih svakako je i planski radio na tomu da kompromitira hrvatski nacionalni pokret, e kako bi se restituirala Socijalistička Republika Hrvatske. Dio njih zanosio se i time da se omogući proces obnove jugoslavenske (kon)federacije. HDZ kao čvrsta hrvatska snaga i utvrda nikada nije bio njihov iskreni izbor, niti se od HDZ-a, unatoč svim njegovim slabostima i infiltraciji takvih kadrova, moglo očekivati da će pristati na takve zamisli i provoditi ih u praksu.

No ni sve loše što su mnogi u HDZ-ovih vladama i institucijama koje je kontrolirao činili ne bi bilo dovoljno da se tu stranku odnosno čitav nacionalni pokret „zgadi Hrvatskoj“. Pogotovu ne za to da se s prljavom vodom žrtvuje i ono najvrjednije i najsvetije što je pod vodstvom Tuđmanova HDZ-a ostvareno, u čemu je sudjelovala velika većina naroda, a osobito branitelji, i to u iznimno teškim okolnostima unutarnjima i vanjskima. Nisu za „percepciju“ većinske javnosti bitne činjenice, nego je bitno kako se njih tumači, prikazuje i ocjenjuje te kako se politički i medijski i obavještajno i psihološki djeluje i agitira. Takva znanja manipuliranja sviješću ’širokih masa’ imali su oni koji su u njih upućeni, za njih obučavani, koji su organizirani i koji za svoja djelovanja imahu gotovo neiscrpnu financijsku i drugu potporu, vidljivu i nevidljivu.

Tehnike masovnog ispiranja mozga i preoblikovanja svijesti, a i homogeniziranja raznovrsne opozicije

A koliko su tehnike masovnog ispiranja mozga i preoblikovanja svijesti, a i homogeniziranja raznovrsne opozicije s određenim ciljem bile moćne, pokazuje glede Mesića jedan empirijski podatak. On kao nositelj liste dijela opozicijskih stranaka i kao član HNS-a Čačićeva i Pusićkina, a i kao onaj koji je g. 1994. otpao od Tuđmanova HDZ-a iako je bio prvi predsjednik vlade Tuđmanova HDZ-a od proljeća 1990., nije na izborima 3. siječnja kao nositelj liste prešao izborni prag od pet posto! Nije dakle bio izabran ni za zastupnika. Eto, toliko je bio „popularan“. A onda, kao grom iz vedra neba, kao po djelovanju čarobnog štapića nekog nevjerojatno moćna čarobnjaka, mjesec dana poslije izbacuje iz utrke prvo Granića, a zatim i Budišu te s uvjerljivom natpolovičnom većinom postaje predsjednikom države.

Toliko, u najkraćim mogućim crtama, o uzrocima toga neslavnog preokreta g. 2000., preokreta u kojem su na vlast došle snage koje su u godinama borbe za slobodu, nezavisnost, cjelovitost i afirmaciju Hrvatske bile rezervirane, šutljive, a dijelom intimno i na suprotnoj strani.

Kada Jakovina tvrdi da je Hrvatska bila „zgađena“ HDZ-om, tada ta paušalna ocjena implicira da je većina bila ogorčena i najvećim, pozitivnim postignućima te stranke i njezine vlasti, od progašenja i obrane države te uspješna osloboditeljskog rata nadalje. Nije većina birača postala nezadovoljna HDZ-om u svemu, nego onim što je percipirala kao negativne strane njegove vladavine. Objektivan povjesničar to bi tako i objasnio. A glede Jakovine, je li taj ikada takav glagolski pridjev trpni upotrijebio za ijednu drugu smjenu vlasti. Je li ikada napisao da je g. 1990. većina birača bila „zgađena“ dotadašnjom vlašću komunističke partije, titoizmom, samoupravnim socijalizmom, Jugoslavijom, Miloševićevom Srbijom? – Nije!

Osim onoga što je bilo dotad, ozbiljan historiograf morao bi se zanimati i za ono što je bilo otad. Morao bi komparirati postignuća dotadašnje vlasti (1990. – 2000.) i one koja ju je naslijedila (2000. – 2003., da dalje i ne idemo u budućnost). Pa bi morao priznati da su neokomunističke, neojugoslavenske, filosrpske i uvelike anacionalno-apatridne snage koje su tada preuzele vlast od stranke kojom je Hrvatska prethodno postala „zgađena“, umjesto da na sveopće nacionalno zadovoljstvo vladaju u tom SDP-formatu do danas, uspjele održati vlastitu vladu jedva nepun mandat, a zatim su izgubile na parlamentarnih izborima. Od HDZ-a. Je li Hrvatska tada postala „zgađena“ vladavinom Račanove šesteročlane lijeve koalicije!? A to što je poslije još jedan mandat osvojio S. Mesić, to ima uzrok, a i to svi osim Jakovine dobro znaju i ne prave se da ne znaju, u tomu što mu je tadašnji ’veliki vođa’ HDZ-a, Sanader, to omogućio i sa svoje strane presudno pomogao da bude izabran još jednom.

No analitički istraživati činjenice, odnose, okolnosti, aktere, uzroke i posljedice Jakovini nije potrebno, jer bi to jako suzilo polje za njegova historiografska naklapanja i baljezganja.

Do koje mjere seže ’antifašistički’ gnjev i hybris

Isto onako kao što je 5. siječnja 2000. HDZ na svom Glavnom odboru odlučio kandidirati Matu Granića, bez protukandidata, uz glasno protivljenja nas svega nekoliko, iako se jako dobro znalo i u stranci i u javnosti da on nije bio nikakav autentičan predstavnik Tuđmanova desno-nacionalističkog, antijugoslavenskog, antikomunističkog i dijelom demokršćanskog HDZ-a, nego nešto sasvim drugo odnosno nešto posve suprotno tomu – slično nedavnom gubitničkom kandidatu Dragu Primorcu. Čijim je odabirom za kandidata Plenković presudno pomogao Milanoviću da osvoji još jedan mandat.

A do koje mjere ’antifašistički’ gnjev i hybris seže, pokazuje članak koji je objavljen na tom istom portalu uz Jakovinin, s naslovom: Talijanski desničari u Europarlamentu postavljaju izložbu o fojbama, pobunili se Hrvati i Slovenci: ‘Fašiste pokušavaju prikazati žrtvama’. U njemu se govori kako su se eurozastupnici iz redova slovenskih i hrvatskih socijalista/socijaldemokrata (formalnih sljednika dotičnih komunističkih partija i socijalističkih saveza) pobunili protiv izložbe u Europskom parlamentu na kojoj će se prikazati žrtve partizansko-komunističkih zločina (bacanje u jame – fojbe, i sl.) nad onom drugom stranom. Slovenski i hrvatski komunisti i njihova djeca i unuci, dakle, ne žele ni danas priznati zločine niti iskazati pijetet prema žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnu ili političku pripadnost i nedokazanu krivnju i bez obzira na ispravnost ili neispravnost tadašnjih politika i svrstavanja. Univerzalna humanistička načela i ljudska sućut, a kamoli spremnost na priznavanje i osudu zločina njihovih ’oslobodilaca’, za njih ne vrijede, nipošto, ni u kojoj mjeri, nikada, pa ni onda kada je riječ o posve nevinim žrtvama njihova ratno-osvetničkog i osvajačkog gnjeva i ubilačko-otimačkog bijesa.

* * *

Mogao bi tko reći: Pa što se uopće bavite tim besprizornim, notornim likom kojega ljevičarski i režimski mediji veličaju kao vrhovnog arbitra novijih povijesnih istina? Odgovor bi glasio: Ne zbog njega, koji ne zaslužuje ni polemički osvrt, jer je u ozbiljnijem smislu historiografski muljator, tj. ideološki bojovnik, zapjenjen i totalno jednostran politički agitator i iskrivitelj svega čega se dotakne. Nego zato da bi se pokazalo kako se u ovih trideset pet i prije toga četrdeset godina perfidno – i to većinom pod vladavinom HDZ-ovih vlada – mijesi ’lebac’ današnje hrvatske nacionalne, točnije: antinacionalne, svijesti. Koji onda na izborima posluži za to da aktivne većine imaju i pristaju uz kandidate i izabranike kakve im serviraju i promoviraju iz tih istih moćnih, jakovinskih, „antifašističkih“, zagrebačkih, pariških, beogradskih i ostalih krugova, službi i loža. Kojima je nedavno umrli komunist, partizan, oznaš, jugoslavenski obavještajac i diplomat, mason i Jakovinin zakrilnik Budimir Lončar bio guru.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo