Z. Gavran: Hrvatskoj spas može donijeti samo čudo poput ovoga rukometnoga; a „i čuda se događaju, zar ne?“
Vrijeme:8 min, 20 sec
Što na kraju ovoga dinamična četvrtstoljetnog razdoblja uopće reći a da bude ne samo utješno, nego i pobudno, ohrabrujuće? Možda ovo: „I čuda se događaju, zar ne?“! Onako kako se večeras dogodilo pravo preokretno čudo u četvrtfinalu rukometnog natjecanja za prvaka svijeta, na kraju iznimno uzbudljive utakmice hrvatske protiv vrlo jake mađarske momčadi. Boljitak hrvatskoj politici i općenito stanju uvelike bolesna društva i same države – posebice na pozicijama moći, vlasti, ugleda i raspolaganja sredstvima etabliranih, gornjih i srednjih odnosno povlaštenih ’slojeva i staleža’ – moguć je od prošlih predsjedničkih izbora, a zapravo i mnogo prije njih, samo pod uvjetom da se dogodi kakvo čudo. Da iz naroda izniknu kremen-značajevi, da se programski i složno okupe ljudi ’nazbilj’, ne poput ovih ’nahvao’, i da skrenu maticu narodne svijesti i djelovanja u neko posve novo (mentalno, političko i ostalo) korito.
Jedan cijenjeni kolega kolumnist prošli je tjedan objavio politički komentar pod naslovom „Početak dugog mrcvarenja ili što nakon HDZ-a“. Već sâm naslov otkriva gotovo sve bitno što je u tom komentaru rečeno. A u njemu je praktički rezimirano razdoblje neobično duge vladavine u Hrvatskoj u ovom stoljeću jednog čovjeka na čelu jedne, i to već desetljećima najjače i većinom vladajuće stranke u državi. Komentator se najviše pozabavio nekim skandaloznim aferama u kojima su došli na udar medija koalicijska vladavina HDZ-a i DP odnosno neki ljudi iz njihovih redova. Odatle je izvukao zaključak kako „neki aktualni događaji upućuju na to da topnička priprema za preokret već traje“.
Svi znaju na što se misli pod riječju „preokret“: na odlazak Plenkovićeva HDZ-a s vlasti i na dolazak na vlast Milanovićeva SDP-a te Možemo i njima bratskih stranaka ’levice’. Oslabi li pak HDZ i izgubi većinu u Saboru odnosno padne li vlada, po logici dijalektike ’Sjaši Kurta da uzjaši Murta’, nužno je da ’štafetu’ preuzme HDZ-u suprotna opcija. Tako se to dosad događalo. Ostaje još razmjerno ne preslabi Most, no kako su njegove dvije koalicijske suradnje s HDZ-om u Vladi neslavno propale, od te stranke može se očekivati ili da ostane vječna (i ’komotna’) opozicija ili da sa SDP-om i ostalima (uz ne lako ostvarive pretpostavke) formira ili ojača novu koalicijsku većinu. Nema trećega! HDZ, s druge strane, praktički više nema koalicijski potencijal.
Raštrkano domoljubno stado bez pastira
Oni pak koji su na pozicijama nekoć Tuđmanova HDZ-a, pa HSP-a i drugih ’državotvornih’, desnih, nacionalističkih, demokršćanskih i sličnih stranaka i opcija, a koji ne žele tipovati ni na HDZ ni na SDP, sve u svemu pretvorili su se u ’šaku jada’ odnosno u raštrkano stado bez pastira. I to nakon nebrojenih pokušaja mnogih da se iz svekolikih ’domoljubnih’ skupina, udruga, stranaka i krugova iznjedri nešto mnogo jače od dosad viđenoga.
Posljednji nekompromitiran i neproblematičan na nacionalno-desnoj strani političkoga spektra (p)ostao je Tomislav Jonjić. No kako vrijeme prolazi, postaje iz dana u dan sve manje izgledno da će s njim ili oko njega išta novo nastati, ikakva ’treća opcija’. Možda samo na vrat na nos skrpana kakva ad hoc koalicija desničarske sitneži, inače uvelike međusobno isključive, jalne, potrošene, kompromitirane, sadržajno isprazne te praktički i metodološki nezrele. Ili ’zrele’ samo za neke svoje koristi.
Čemu ili komu imamo ’zahvaliti’ za takav domet i domašaj hrvatske demokracije od g. 2000. naovamo? O tomu je i na ovom portalu mnogo pisano, i gotovo sve što se o tomu ima reći već je rečeno. Više i nema pravog smisla osvrtati se, analizirati, kritizirati, a ni bilo što inicirati, predlagati, povezivati, ili bilo koga mobilizirati. Koga uopće, s kime uopće i na kojoj programskoj osnovi uopće? No tri stvari moraju se ipak u ovoj prigodi apodiktički konstatirati.
Prva je ta da je HDZ od Sanadera do Plenkovića uspješno rastakao i sebe i hrvatske sadržaje i vrijednosti koje je naslijedio iz 1990-ih odnosno iz duge povijesti koja je ostvarenju ’stoljetnoga hrvatskog sna’ prethodila.
Druga je ta da je HDZ uspješno sustavno i služeći se svakojakim metodama sprječavao nastanak ili jačanje bilo koje političke opcije koja bi njemu oduzimala glasove domoljuba, katolika, umjerenih desničara i tradicionalista. Pritom, svoj birački potencijal jedva da je imalo proširio na neke druge strane.
Treće što se mora s velikom žalošću i gorčinom primijetiti jest to da su se dosad nebrojeni – pravi, hinjeni, potkupljeni ili ’ubačeni’ – domoljubi, državobranitelji, deničari, demokršćani, suverenisti i njima bliski likovi pokazali kao nedorasli politici i njezinim pravilima igre, i ne samo politici, nego nerijetko i temeljnoj ljudskosti, o kršćanskoj etici i katoličkom nauku da i ne govorimo.
Ode li HDZ s vlasti, za njim će ostati velika formacijska praznina, odnosno drastično će se pokazati u kojoj je mjeri hrvatski stranačko-politički, etički, institucionalni i kadrovski krajolik spaljen. Prava opcijski ’spaljena zemlja’. Na njoj će se, dakako, moći zaplesati i neko novo ’kozaračko kolo’, ali u spomenutom smislu spaljenu zemlju oporaviti i obnoviti, to ne će biti moguće. A i pitanje je što će novi vlastodršci uopće htjeti.
„Mnogo toga ne valja, ali držimo se HDZ-a, jer ako on ’ode’, bit će još gore.“
U tom pogledu susrećemo se s paradoksom, koji nije posve stran ni piscu spomenutog komentara, da i dalje znatan dio birača, oko četvrtine anketiranih, drži štangu stranci koja će za sobom ostaviti takav opustošeni krajolik s posve iscrpljenim izvorima, e da ne bi na vlast došli oni drugi, koji će činiti još gore od ovih. Da takve parafraziramo: „Mnogo toga ne valja, ali držimo se HDZ-a, jer ako on ’ode’, bit će još gore.“ Dobro poznata logika ’manjega zla’. Koja se još jednom proslavila, ovaj put pomoću tipovanja za Primorca kao ’manje zlo’, tipovanja koje se i po rezultatu pokazalo kao vrhunac svih dosadašnjih takvih bedastoća, lakovjernosti i neprincipijelnih svrstavanja.
Podsjeća nas takvo paradoksalno držanje i na onu pošalicu koja se širila u II. Jugoslaviji, a koja je glasila: „U Kraljevini (Jugoslaviji) ništa nije valjalo i ničega nije bilo, a onda su došli vražji fašisti i sve uništili.“
Naravno da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobroga, dakle onoga što još nije ili što tek može biti uništeno, pronevjereno, ’privatizirano’, rasprodano, predano strancima ili domaćim predatorima, zapušteno, zlorabljeno, popljačkano, uneređeno, potamnjeno. Naravno da su Plenkovićeve vlade učinile u ekonomskom smislu i mnoge pozitivne stvari. No sva je ta pozitiva – zaslugom osobito doznaka iseljenih nam državljana te jednoga redovnog i dvaju izvanrednih fondova za crpljenje financija iz proračuna EU-a (što se nikada više ne će ponoviti) – pomalo na izmaku. Osim toga, stanje u Europi i svijetu naglo se i dramatično mijenja, a ova izrazita inflacija kod nas, ustrajan pad industrijske i poljoprivredne proizvodnje te pravosudni, statistički i mnogi drugi pokazatelji potvrđuju tezu mnogih po kojoj se Plenkovićeva i HDZ-ova vladavina primiče svom kraju odnosno svom političkom, ’moralnom’, ekonomskom, socijalnom, ideološkom i duhovnom iscrpljenju.
Hoće li tako biti i kada će do ’prevrata’ doći, to se još ne zna i takvo što nije kod nas uputno prognozirati.
U pravilu, ni lijevo ni desno krilo neojugoslavenskog establišmenta ne voli prekidati četverogodišnje mandate zastupnika i vlada. No ’levica’ je sada ’nanjušila krv’, i teško će samu sebe i svoje ’bojovnike’ obuzdati. A teško će to uspjeti i Milanović, da se oduži Plenkoviću, čak ako i htjedne naspram njemu igrati ’fair’. Socijalni prosvjedi, koji su započeli s bojkotima trgovačkih lanaca i drugih trgovina, mogu se (a vjerojatno se i hoće) proširiti i na druga područja, i sve skupa može sve više sličiti onomu što se upravo događa u Srbiji.
Zanimljivo je koliko se već puta pokazalo da su Hrvatska i Srbija na neki tajnovit, ’slučajan’ način povezane iznutra spojenim posudama. A i Bosna i Hercegovina u sendviču između jedne i druge.
U Srbiji Vučić žrtvuje cijelu vladu kako bi spasio sebe i svoju vladavinu. No veliko je pitanje hoće li u tako ’plemenitoj’ namjeri (sve za Srbe i Srbiju!) uspjeti. A padne li i Vučić, otvaraju se neke nove političke opcije i za ’region’.
Žrtvovanja, čuda i skretanje korita matice
U Hrvatskoj, Plenković je u novom mandatu neobično žurno žrtvovao Beroša i Dabru, ne polazeći više od poslovične ’presumpcije nevinosti’ dok se na sudu pravomoćnom presudom ne dokaže da su zaista za što krivi. No s obzirom na citiranu tvrdnju „ da topnička priprema za preokret već traje“, nemojmo se iznenaditi ako Plenkovića i HDZ ’nevidljivi neprijatelj’ bude sve češće suočavao s curenjem kompromitirajućih i (para)obavještajnih podataka o štićenicima vlasti kroz medije, a u obliku raznih, pomno pripravljenih i plasiranih afera i istraga. A plodna tla za otkrivanje svega i svačega ima više nego dovoljno. Predugo samovlasna vladavina – nipošto ne ni primarno ni u bitnomu samo (ako uopće) HDZ-a (kao vidljive organizacijske strukture) – traje, ali će ovaj put sve biti ili već jest ispostavljeno na račun i u hipoteku upravo i isključivo vladajućem HDZ-u i (nekim) njegovim stranačkim i ostalim ortacima, pipcima, povlaštenicima i izvršiteljima. I domoljubnim desničarima en général, to se valjda razumije samo po sebi.
Što na kraju ovoga dinamična četvrtstoljetnog razdoblja uopće reći a da bude ne samo utješno, nego i pobudno, ohrabrujuće? Možda ovo: „I čuda se događaju, zar ne?“! Onako kako se večeras dogodilo pravo preokretno čudo u četvrtfinalu rukometnog natjecanja za prvaka svijeta, na kraju iznimno uzbudljive utakmice hrvatske protiv vrlo jake mađarske momčadi. Boljitak hrvatskoj politici i općenito stanju uvelike bolesna društva i same države – posebice na pozicijama moći, vlasti, ugleda i raspolaganja sredstvima etabliranih, gornjih i srednjih odnosno povlaštenih ’slojeva i staleža’ – moguć je od prošlih predsjedničkih izbora, a zapravo i mnogo prije njih, samo pod uvjetom da se dogodi kakvo čudo. Da iz naroda izniknu kremen-značajevi, da se programski i složno okupe ljudi ’nazbilj’, ne poput ovih ’nahvao’, i da skrenu maticu narodne svijesti i djelovanja u neko posve novo (mentalno, političko i ostalo) korito.
Povezano:
Zdavko Gavran/Hrvatsko nebo
