M. Ljubić: Što hrvatska državna delegacija radi u Potočarima?

„Usprkos bezbrojnim dokazima i neupitnim svjedočenjima o presudnoj hrvatskoj državnoj i nacionalnoj potpori opstanku bošnjačkog naroda pred srbijanskom i srpskom agresijom, te pred političkim cinizmom cijeloga svijeta, pa i arapskih muslimanskih država, posve je usuglašen bošnjački politički i državni prijezir prema tim činjenicama, te konzistentno nastojanje upravo Hrvate i Republiku Hrvatsku označavati kao zločince, zločinačku i agresorsku državu i politiku. U takvu sustavno ponavljanom političkom kontekstu, posve internacionaliziranom s progonom hrvatskih vojnika i časnika, te kriminalizacijom tadašnje, ali i današnje hrvatske politike u BiH primarno, posredno i u Republici Hrvatskoj, u situaciji u kojoj je simbol bošnjačkog neprijateljstva ali i srebreničke baštine Željko Komšić, dolazak najviše hrvatske državne delegacije na komemoraciju je – prihvaćanje statusa krivca i eksplicitan poraz. Hrvatska ne smije ni na kakav način izvan opće međunarodne forme baštiniti Srebrenicu, niti tome davati unutarnjopolitički značaj, kome usprkos otvorenom bošnjačkom neprijateljstvu svjedočimo godinama.“ – Tako je Plenkovićevo iskazivanje počasti žrtvama u Potočarima komentariao na FB-u Marko Ljubić. Prenosimo njegovu objavu.

Uz to što je pristojno i čovječno iskazati sućut prema žrtvama, s tim i poželjna narav svakog javnog predstavljanja svoga naroda, pristojno je iznad svega izbjegavati svaku mogućnost formalnog i simboličkog iskazivanja pretjeranog suosjećanja.

Prvi znak pretjerivanja u svakodnevnom životu je kad čovjek daleko više pozornosti javno iskazuje prema problemima, tuzi ili radosti drugih ljudi, nego prema samome sebi.

To nikada i nikako ne smije biti uočljivo, jer nerazmjer odnosa prema svojim problemima i stečevinama naspram odnosa prema tuđima, čovjeka predstavlja, ili licemjerom, ili budalom.

Svaki čovjek nastoji držati do svoga javnoga statusa, pa uvijek nastoji izbjeći takav dojmovni nerazmjer, a kad se radi o mogućem nerazmjeru u zastupanju i predstavljanju svoje zajednice, ili u državnim politikama koje predstavljaju narod, onda je to imperativ.

Jer, ako igdje, i ako i u čemu valja voditi računa o mjeri, svojevrsnoj pozvanosti ili kolokvijalno rečeno o mjestu koje ljudima pripada u nekoj prigodi, onda je to u iskazivanju suosjećanja prema žrtvama i u odnosu prema tragedijama drugih ljudi ili naroda.

Kao i u mnogo toga čemu godinama svjedočimo u hrvatskom javnom i političkom prostoru, s vrlo uočljivim neredom pa i poremećajima u čitavome nizu primjerenih društvenih, napose političkih standarda, hrvatski državni i društveni odnos prema tragediji u Srebrenici poprima sve nepristojnije razmjere, koje ne moraju takvima biti shvaćene i prihvaćene kod izvornih baštinika tragedije Bošnjaka u Srebrenici, iako nije nimalo isključeno, ali unutar hrvatskog naroda odavno poprimaju takav ton i odjek.

Golem raskorak između javnog iskazivanja poštovanja svojoj žrtvi i iskazivanja poštovanja žrtvi drugih naroda

Hrvatsko državno, s tim uvelike i općedruštveno javno očitovanje prema stradanju ukrajinskog naroda i prema njegovoj borbi protiv ruske agresije je u kontekstu Srebrenice već siguran pokazatelj trenda, koji u čitavom nizu stvari ukazuje na golem raskorak između javnog iskazivanja poštovanja svojoj žrtvi i iskazivanja poštovanja žrtvi drugih naroda.

Postoji golema suglasnost, rijetko doduše javno i nadmoćno iskazana, ali uz ostalo posvjedočena i na Thompsonovu koncertu na zagrebačkom hipodromu, da se odnos prema bolnom nacionalnom sjećanju hrvatskog naroda sustavno predstavlja nepoželjnim, a u čitavome nizu slučajeva i nekulturnim, zaostalim, opasnim i destruktivnim, s nepreglednim nizom terminološke negacije i odbojnosti.

S druge strane, stradanja i kolektivna memorija s recentnim, ali i s mitološkim, često potpuno izmišljenim i konstruiranim stečevinama drugih naroda, naročito susjednih, se ističu kao referentna točka u iskazivanju naravi hrvatskog naroda, u ovome slučaju primarno – države.

To se odnosi i na slučajeve koji zorno i neupitno svjedoče o neprijateljskim namjerama prema hrvatskom narodu, kao u odnosu Srbije, ali i u unutarnjem hrvatskom trajnom sukobu oko recentnih povijesnih događaja.

Primjereno je i neopozivo pravo svakoga naroda baštiniti svoju prošlost, definirati ju i redefinirati na svoju sliku i priliku, u konačnici, prema svojim izvornim težnjama.

Bošnjački narod predstavlja bošnjačka politika, kao i hrvatski narod hrvatska, srpski srpska.

Srebrenica i stradanje Bošnjaka, zločin i po svim elementima čak i bez presude u velikoj mjeri kompromitiranog međunarodnog poretka, genocid, uz sve na što takvi događaji potiču čovjeka, simbol je, ali i instrument homogenizacije bošnjačkog naroda, te realno sredstvo njihove nacionalne politike, koje se s razlogom koristi za ostvarivanje željenog statusa u međunarodnim odnosima.

Krajnje neprijateljsko djelovanje bošnjačkih politika bez izuzetka

Hrvatski narod i hrvatska politika, nacionalna u BiH, te državna u Hrvatskoj, još od muslimansko-hrvatskog rata 1993./94. neupitno svjedoče o krajnje neprijateljskom djelovanju bošnjačkih politika bez izuzetka, s razornim udarima na elementarni status hrvatskog naroda u BiH, s izrazito snažnom međunarodnom sustavnom kampanjom protiv Hrvata, ali i Republike Hrvatske.

Takvo djelovanje ne zaobilazi ni Republiku Hrvatsku u samoj Hrvatskoj, o čemu postoji bezbroj realnih dokaza i što je najopasnije, legaliziranih politika.

Simbolički taj opasan proces predstavlja legalizirana zastava bošnjačke manjine u Hrvatskoj, posve beznačajno modificirana ratna zastava Armije BiH i tadašnje Republike BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem, koja u recentnoj hrvatskoj nacionalnoj memoriji predstavlja neprijateljski simbol pod kojim je protjerano sa svojih ognjišta preko 180 tisuća Hrvata, ubijeno više od tisuću, zastava pod kojom su nad hrvatskim narodom učinjeni nevjerojatni masakri, zločini i pokrivana ritualna islamistička pogubljenja tipična za zastrašujuće slike koje su islamski teroristi odašiljali u svijet iz Afganistana, Iraka, Sirije, sa sjevera Afrike.

Takvu simboliku i politiku je hrvatska država legalizirala statusom prava nacionalne manjine, uzdigla ju na razinu vrhunskog političkog prava, takvu simboliku stvarno i formalno predstavlja Armin Hodžić, koji je jučer stajao u Potočarima uz predsjednika Vlade Republike Hrvatske i uz potpredsjednika te Vlade.

Bila je to razina predstavljanja kojoj se formalno pridružila od svih država svijeta samo – Libija.

Smije li se Republika Hrvatska tako ponašati?

Što se želi s tim postići, kome se i kakva poruka šalje iskazivanjem takve razine suosjećanja prema žrtvi bošnjačkog naroda?

Iskustvo govori da će takvo ponašanje biti u bošnjačkoj politici shvaćeno i prihvaćeno kao slabost, pri čemu nema izgleda da drugačije bude protumačeno u međunarodnom okruženju.

Jer, usprkos bezbrojnim dokazima i neupitnim svjedočanstvima o presudnoj hrvatskoj državnoj i nacionalnoj potpori opstanku bošnjačkog naroda pred srbijanskom i srpskom agresijom, te pred političkim cinizmom cijeloga svijeta, uključivo i arapskih muslimanskih država, potpuno je usuglašen bošnjački politički i državni prijezir prema tim činjenicama, te konzistentno nastojanje upravo Hrvate i Republiku Hrvatsku označavati kao zločince, zločinačku i agresorsku državu i politiku.

Suprotnost između naroda i državne politike u Hrvatskoj

U takvom sustavno ponavljanom političkom kontekst, posve internacionaliziranom s progonom hrvatskih vojnika i časnika, te kriminalizacijom tadašnje, ali i današnje hrvatske politike u BiH primarno, posredno i u Republici Hrvatskoj, u situaciji u kojoj je simbol bošnjačkog neprijateljstva ali i srebreničke baštine Željko Komšić, dolazak najviše hrvatske državne delegacije na komemoraciju je – prihvaćanje statusa krivca i eksplicitan poraz.

Hrvatska ne smije ni na kakav način izvan opće međunarodne forme baštiniti Srebrenicu, niti tome davati unutarnjopolitički značaj, kome usprkos otvorenog bošnjačkog neprijateljstva svjedočimo godinama.

Srebrenica je primarno ispit savjesti tadašnjeg muslimanskog vodstva, zatim međunarodnih organizacija, posebno Srbije.

Tamo oni moraju biti i tražiti oprost, odnosno iskazivati suosjećanje.

Hrvatska to smije samo popratiti, jer baš u svemu drugom ispada odgovorna upadajući u shemu kao u povijesno-političkim prijeporima sa Srbijom.

I ništa više od toga.

Upravo na taj pokazatelj golemoga odmaknuća, da ne kažem suprotnosti, iako se o suprotnosti radi, između naroda i državne politike u Hrvatskoj, ukazao je između ostaloga koncert na Hipodromu i pola milijuna hrvatskih ljudi.

To su znaci vremena i u tim znacima treba čitati poruke. Poruke istine i izbora pravaca puta s desne obale Save prema Donjem i Gornjem Gradu u Zagrebu.

FB/Hrvatsko nebo