Z. Gavran: O zataji domoljubnih stranaka i inteligencije, i ima li izlaza iz ove uskomešane žabokrečine

Tada bi moglo doći do ’tektonskih poremećaja’ u funkcioniranju sadašnjega ’sustava domoljublja’ i na razini stranaka te udruga, ustanova i inteligencije. Srdačna čestitka nadbiskupa Kutleše na ponovnom izboru predsjedniku Milanoviću, s u celofan umotanim ’tvrdim’ porukama, a i prethodna potpora niza istaknutih crkvenih ljudi kandidatu Tomislavu Jonjiću, pokazatelj je da se u monolitu (pro)hadezeovskoga ’carstva’ pojavljuju krupnije napukline. To može proizvesti pokretanje novoga vrenja odnosno promišljanja i drukčijeg pozicioniranja i organiziranja mnogih. Dođe li do jačanja tog vrenja, karte će se morati iznova promiješati. A tada se otvaraju nove i intelektualne i institucionalne perspektive. Glavni praktički cilj pred očima morao bi biti ovaj: da svaka skupina državljana ’dobije’ odnosno da si stvori ili oblikuje takve stranke, udruge i ustanove s kojima se može u mnogo većoj mjeri nego dosad poistovjetiti i kakvima se može iskreno oduševiti. Naravno, ako ’obični’ domoljubi ne budu spremni novomu davati svoje opipljive doprinose, sve skupa ostat će i dalje na razini ’što se babi snilo’. Prijeđimo već jednom s Facebooka na djela!

Dvije uporišne točke svake ozbiljne nacionalne politike, kulture i funkcioniranja društva, u Hrvatskoj su očito zatajile. To su: stranke i inteligencija. One stranke koje su svjesne vlastite zajednice i nacije u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao okvira i staništa za slobodan i plodan život svih koji na njezinu području žive. Ona inteligencija koja je „čuvarica (nacionalne) vatre“, oni intelektualci koji imaju ulogu vestalki, jedinih svećenica u staromu Rimu, koje su u hramu Aedes Vestae na Forumu opsluživale kult Veste, mnogobožačke božice vatre na kućnom i državnom ognjištu. Vesta je, vjerovali su mnogobošci, jamčila sigurnost i blagostanje kuće, zajednice, grada i države.

Dokad bacanje domoljubnih glasova u vjetar?

Neslavni rezultati hrvatske nacionalne desnice, mimo nekoć pannacionalno orijentiranog i uvelike objedinjujućeg HDZ-a – nastaloga u trenutcima vanjske i unutarnje ugroze, a na načelu taktičkoga i strategijskog izmirenja triju glavnih sastavnica hrvatskoga nacionalnog bića – izrazito su slabi. Toliko su izborno slabi da se gotovo sve ešalone takve nacionalne desnice, od Paragine i Đapićeve pa do Penavine i Radićeve, može smatrati strankama kroz koje su stotine tisuća birača svoje glasove uglavnom bacali u vjetar. (Pogotovu kada bi poneki našli svoje mjesto u HDZ-ovoj raspodjeli položaja, kao sada DP.) Za razliku od ’levičarskih’ stranaka, koje su od 2000. naovamo svoje glasove kapitalizirale čim bi se njihova sestrinska ’avangarda’, SDP, domogla vlasti, i koje bi i dalje zastupale svoje specifičnosti na svoju korist, a ne na svoju propast.

Znamo i za objašnjenja zašto je to tako, znamo za kontinuitet moći snaga koje su izrasle iz jugoslavenskoga komunističkog humusa, no sve manje smisla ima baviti se i dalje uzrocima koji sežu u bližu ili dalju prošlost, a pretaču se u današnjost i sutrašnjost.

Sada je, nakon niza posljednjih izbora i serije neslavnih događaja na hrvatskoj nacionalnoj desnici, zaista dozrela svijest da hrvatska nacionalna desnica mora ili napokon dozreti ili od same sebe odustati, tj. odustati od politike kao discipline koja nadilazi umne, osobne, praktičke i tvarne sposobnosti njezinih vođa i članstva.

A inteligencija, što je glavni problem s njom?

A inteligencija, što je glavni problem s njom? Trebalo bi potrošiti tisuće stranica da se obuhvatno empirijski i interpretativno opiše u čemu je glavni problem s njom. Misli se, kao što je rečeno, na one intelektualce koji su svjesni što je narod, što povijest, što svijest o široj zajednici (etnosu, demosu, državi, vrijednosnom sustavu, pravu, etici itd.) odnosno identitet, što nacionalni probitak, u čemu su glavne bolesti i ugroze, tko su glavni protivnici i neprijatelji, gdje su uporišta vlastitosti i poluge moći te što činiti da bi se maticu naroda i njegove svijesti održalo u određenom koritu, tako se ne razlije po krajoliku, nego da i dalje teče u određenom smjeru.

Taj toga svjesni dio inteligencije, i koji ujedno tako i vidi svijet i osjeća ga, dakle koji ima i duboko usađene domoljubne i državoljubne emocije i stavove, u najvećoj se mjeri drži HDZ-a i time svekolikih pogodnosti i povlastica, karijernih i projektnih, što ih pokroviteljstvo te stranke, dok je na vlasti, a donekle i dok je u opoziciji, izravno ili neizravno nudi i (ponešto) daje. Zato što bi takvima SDP i ostale stranke ’levice’ sve to smjesta ili sukcesivno pooduzimale, s razloga vlastitih anacionalnih, nadnacionalnih, antinacionalnih i ostalih ideja odnosno zabluda, predrasuda i neprijateljstava. Te bi, zatim, umjesto njih i njihovih projekata promaknule i na sva moguća mjesta postavile i općenito ojačale one druge inteligente i njihove ’levičarske’ projekte, ustanove, učilišta, udruge, inicijative, vijeća i ostalo.

Što hrvatska domoljubna inteligencija čini, čime se bavi? Uglavnom se bavi osvjetljivanjem, veličanjem i posvješćivanjem prošlosti na područjima svoga znanstvenog, stručnog i drugog bavljenja, naravno: do granice ’političke korektnosti’, ne i preko njih. Ponaša se kao da se vozi u Hrabal-Menzelovim ’strogo kontroliranim vlakovima“.

’Čuvarica (nacionalnog) muzeja voštanih figura’

Hrvatska domoljubna inteligencija, toliko koliko je u punom smislu uopće ima, obavlja uglavnom posao stanovite ’čuvarice (nacionalnog) muzeja voštanih figura’, ali muzeja u kojemu, za razliku od Vestina hrama, ne gori nikakva vatra, oganj koji djeluje svojom božanskom  snagom, svojom entelehijskom moći, svojim životvornim načelom (vis vitalis) ovdje i sada (hic et nunc). Takva inteligencija ide jednim putem, a stvarnost i matica establišmenta (kako vidimo) uglavnom i sve više posve drugim.

Takva inteligencija – iako ponešto i potiho stoga gunđa, grinta i rogobori te na ponečemu inzistira, recimo na račun kulturnih politika ’ministarke’, tj. raspodjele sredstava za projekte, ’ministarke’ u koju je političko-kadrovski ’zaljubljen’ predsjednik aktualne vlade, iako dakle  reži na račun njezinih nehrvatskih i protuhrvatskih projekata, ili pak na račun ponašanja ministara znanosti i agencije za školstvo, pod kojima su nam udžbenici, priručnici i lektire i dalje prepuni negativnih i suvišnih sadržaja, a oskudni onima za svaku naciju pozitivnih, prijeko potrebnih i oblikotvornih – amplitudu svoga glasa ne diže iznad privatnog ili polujavnog šapata i diskretnog zanovijetanja. Zašto? – Pa zato da ne bi i sama došla na udar te političke volje i kadroviranja te iste stranke koju u onomu što je njoj potrebno opslužuju te da ih njezini ministri, žreci i politički komesari ne bi eliminirali s pozicija na kojima jesu. A tada ni oni ne bi imali kamo (gotovo nitko u kulturi ne može živjeti i djelovati bez imenovanja odnosno bez proračunskih ili bez velikih privatnih sredstava), pa bi tako popropadali i oni i svekoliki domoljubni sadržaji koji su njima u srcu i pred očima. ’Hvali more, drž’ se kraja!’ Ili: ’Veži konja gdje ti aga kaže!’

Od kralja Tomislava – do njegove voštane figure u muzeju u vlasništvu HDZ-a!

Evo jednog upravo aktualna primjera. Ove godine obilježavat će se i slaviti 1100. obljetnica spomena prvoga hrvatskog kralja, Tomislava. Sva domoljubna inteligencija dat će tomu svoj doprinos, a vladajući HDZ odriješit će kesu da bi financirao programe obilježavanja… i pritom, razumije se, sebe još jednom lažno prikazao kao čuvara Tomislavljeve baštine. To radi većeg dijela članstva, formalnog profila i mnogih birača. Svi domoljubni inteligenti još će jednom dokazati svoje domoljubno i svjesno hrvatstvo, a dužnosnici HDZ-a i njihovi ađutanti bit će posvuda nazočni u prvim redovima. A od svega toga ne će biti – u ovim nimalo sretnim okolnostima sve veće, pa i prijeteće prevage ’levice’ ­– nikakve realne političke koristi niti će se svijest sadašnjih naraštaja imalo prosvijetliti. Niti će kralj Tomislav mlake ili nikakve suvremene domoljube i ne-domoljube, a pogotovu ne stranke koje preziru ’mitsku’ prošlost i podruguju se onima koji ju evociraju, ’iluminirati’. Uz ostalo i zato što se nacionalnu prošlost prikazuje kao baštinu i vlasništvo (Plenkovićeva) HDZ-a, s ciljem da upravo on time prikupi i ponešto političkih bodova.

Da je tako, vidjelo se upravo na ovim izborima. Inicijativa „Pokret za hrvatsku budućnost“ (PHB) lansirala je zornu, plakatnu ideju „Od Tomislava do Tomislava, od 925. do 2025., od kralja Tomislava do predsjednika Tomislava“. PHB je time htio dati vjetra u leđa Tomislavu Jonjiću, drastično izopćenom iz svih elektroničkih i mnogih drugih medija u cijelom razdoblju predizborne pretkampanje, koji od svih drugih kandidata jedini u pravom i punom smislu otjelovljuje i simbolizira ideju tisućljetne hrvatske državnosti, njezina potvrđivanja i njezine obnove. I? Nijedan javni domoljubni inteligent, nijedan navodno domoljubni medij, nijedan stranački ili udružbeni entitet nije preslikao ni komentirao taj plakat, nije za tu ’marketinšku’ ideju ’zagrizao’, nije ju promicao, pa makar i kao duhovitu (predizbornu) dosjetku, nego su svi pokraj nje prošli kao pokraj turskoga groblja. Rezultat: Jonjić 5 posto, Milanović 50 posto, Primorac u ništa. Nemamo zapravo razloga ni najmanje se čuditi da je rezultat takav s obzirom na (tipično) ponašanje svekolikih spomenutih i nespomenutih.

Svaka čast kralju Tomislavu i toj velikoj obljetnici. I red je da se ona proslavi. Svaki narod ima potrebu, posebice u slabim i kriznim razdobljima svoga trajanja, posezati za prošlim velikanima i velikim djelima. No ako ta proslava posluži samo armiranju statusa quo, a hoće, ako ni na koji način ne bude poticajna, nadahnjujuća, ohrabrujuća, okrenuta prema novomu, ako ne posluži za jačanje hrvatstva ovdje i sada, posebice u političkoj dimenziji, tada će se samo izraditi i nahvaliti još jedna ’voštana figura’ u nacionalnom muzeju. A život će ići i dalje kako ide, posve suprotnim smjerom od Tomislavljeva i od onoga što će se na svečanostima proklamirati.

Ineligencija, od svih vrsta umjetnika do sveučilišnih profesora, uvijek je uvelike ovisila o bogatim mecenama ili o vladarima-pokroviteljima, poslodavcima i njihovim poslužiteljima. I mnogi najveći bili su među takvima: od Michelangela do Goethea i od Bacha do našega Krleže. Ali su i veliki među njima ostvarivali ne samo kreativne, nego i slobodarske uzlete. Ili ’sabotaže’. A bilo je, srećom, i podosta onih talentiranih i slavnih koji su pod cijenu samouništenja ili uništenja od drugih dizali hrabro svoj glas, slobodno mislili i govorili, slobodno stvarali, pozivali na otpor, pa i dizali pobune ili na njih druge pozivali. Od Dantea do Držića, od Savonarole do Šufflaya i Korskog. I prva i druga Jugoslavija, recimo, ali i NDH i suvremena Republika Hrvatska nastale su na pobuni intelektualaca protiv prethodnih država odnosno sustava, protiv nesloboda, ideologija, hegemonija, diskriminacija, totalitarizama, partija, nepravdi i zloporaba u njima. Inteligenti su bili predvodnici; drugi su bili uglavnom doslovce ili bitno nepismeni ili nemoćni, pa i nedorasli tako ozbiljnim pitanjima kao što je rušenje i građenje država i sustava ili kao što je oblikovanje narodne svijesti.

Opća kriza ugleda i autoriteta – pa onda Milanović ispliva kao nekakav ’autoritet’

U Hrvatskoj je stanje takvo da i kulturne organizacije, ustanove i udruge u Hrvatskoj u kojima (još uvijek) prevlast imaju domoljubi ne nalaze volje, a kamoli hrabrosti, za odlučan iskorak iz ove političke i opće uskomešane žabokrečine, iz ’hrvatske šutnje’, koja je ’demokratski’ produžetak prethodnoga stanja iz bivše države, s dodatcima ’europskih integracija’, ’rodne ideologije’ i ostalih suvremenih odabira, modnih trendova i pomodarskih pošasti. Nego radije potiho krekeću. A zapravo služe kao domoljubno ordenje na zapučcima „naše“ stranke na vlasti i njezinih u identitetskom smislu lažnih samoprikazivanja i demagogija. Takve udruge i ustanove, počevši od HAZU-a i Matice hrvatske, ne daju nikakve široj javnosti, strankama i ostalim intelektualcima razumljive i poticajne doprinose u smjeru nečega novoga, pravednijega, istinitijega, časnijega i boljega. Nisu pokretači intelektualnog, spoznajnog i ostalog rasta hrvatskog društva i naroda. Najviše od svega vodeći likovi vole komemoriranje bivših, veličanje sadašnjih i prigodne svečanosti, na kojima se i zorno stapaju s vlastodršcima i financijerima. Na kojima jedni druge hvale, uzdižu i tapšu po ramenima. Pred kamerama, razumije se.

Za to vrijeme neformalni domoljubni ’blok’ sastavljen od HDZ-a i ’desnih’ strančica, sve ono naime što se takvim prikazuje da bi mobiliziralo domoljube, branitelje, intelektualce i ostale za svoj kakti jelačićevski ’boj’ protiv raznih milanovića, dončića, grbina, račana, vučića, orbana i putina, politički ne uspijeva. Te ponovno gubi na snazi i ugledu. Najviše svojom zaslugom. Oni sunarodnjaci koji nisu oduševljeni time što se na političkom meniju nudi praktički nemaju za koju imalo jaču desno-nacionalnu stranku glasovati niti se kime u njima oduševljavati.

S time je povezana opća kriza ugleda i autoriteta. Koji to istaknuti intelektualci na bilo kojem polju imaju ugled i autoritet kakav su svojedobno imali brojni učenjaci, umjetnici, slobodni mislioci? U takvim okolnostima opće oskudice u širem diskursu pravih i nekompromitiranih uglednika, i takvih udruga i ustanova, političari poput Milanovića isplivaju (makar na trenutak) u svijesti najmanje trećine birača kao nekakvi ’autoriteti’, kao persone sposobne biti predsjednici ili drugi dužnosnici. Žalosno i gotovo groteskno! Ali istinito.

Što dalje?

Jesu li nam sve lađe potonule?, pitaju se preostali, na sve strane rasuti i na privatne domete skučeni ili u privatnost povučeni domoljubi, od kojih su brojni aktivni samo na mreži. Virtualno. I „što nam je činiti“, što zastupati, kako drukčije stanje od ovoga zamišljati i planirati?

Odgovor na to pitanje nije – poslije svega – moguće dati. I to je ono što mnoge najviše pogađa. Može se, naravno, ponuditi razne ideje i inicijative, no nitko više ne vjeruje da se one mogu ’spustiti s neba (iz nečijih glava) na zemlju (među druge)’ i da mogu biti pretvorene u realitete, i da ne budu izigrane u provedbi.

Ako bi se ipak pokušalo ponešto nagađati ili natucati, moglo bi se reći da je kao prvo potrebno proglasiti (aksiologijski [vrijednosni] i teleologijski [telos = svrha]) stečaj nad svim dosad stvarno ili prividno djelujućim domoljubnim formama i ustanovama. To znači: nad svim postojećim strankama, nad gotovo svim braniteljskim udrugama te nad kulturnim i intelektualnim udrugama i ustanovama koje se diče prevlašću domoljubne, tradicijske, identitetske svijesti i takve orijentacije.

Apel te vrste, ako bi bio javno odaslan, ne može računati na odaziv, što je posve razumljivo: svatko štiti svoje stečene pozicije, svoj ’minuli rad’ i svoje buduće mjesto u stratifikaciji društva, uvelike ovisnoga o državi odnosno o političkoj vlasti. No mogući razvoj događaja mogao bi određene procese u tom smjeru pospješiti ako mnogi i dalje nemaju namjeru niti su spremni raščistiti neke neuralgične stvari s drugima i sa sobom.

Teško je u ovom trenutku bilo što prognozirati, no čini se da je dominantni HDZ ušao u kriznu ili možda kritičnu fazu svoga postojanja. Kako se to i zašto događa, već je mnogo puta tumačeno i komentirano. To pak znači da bi lako moglo doći i do gubitka HDZ-ove većine u Saboru te do prijevremenih izbora. Što tada? Ako padne HDZ, što nam tada uopće preostaje – pitaju se mnogi domoljubi. I oni koji se još uvijek drže HDZ-a (ko pijani plota), i oni koji su za sve vijeke prekrižili svaku pomisao da bi HDZ bio domobranska, a kamoli ’ustaška’ (kako su ju mnogi protivnici kvalificirali ili etiketirali od 1989. do danas), stranka.

Tada bi moglo doći do ’tektonskih poremećaja’ u funkcioniranju sadašnjega ’sustava domoljublja’ i na razini stranaka te udruga, ustanova i inteligencije. Srdačna čestitka nadbiskupa Kutleše na ponovnom izboru predsjedniku Milanoviću, s u celofan umotanim ’tvrdim’ porukama, a i prethodna potpora niza istaknutih crkvenih ljudi kandidatu Tomislavu Jonjiću, pokazatelj je da se u monolitu (pro)hadezeovskoga ’carstva’ pojavljuju krupnije napukline. To može proizvesti pokretanje novoga vrenja odnosno promišljanja i drukčijeg pozicioniranja i organiziranja mnogih. Dođe li do jačanja tog vrenja, karte će se morati iznova promiješati. A tada se otvaraju nove i intelektualne i institucionalne perspektive. Glavni praktički cilj pred očima morao bi biti ovaj: da svaka skupina državljana ’dobije’ odnosno da si stvori ili oblikuje takve stranke, udruge i ustanove s kojima se može u mnogo većoj mjeri nego dosad poistovjetiti i kakvima se može iskreno oduševiti. Naravno, ako ’obični’ domoljubi ne budu spremni novomu davati svoje opipljive doprinose, sve skupa ostat će i dalje na razini ’što se babi snilo’. Prijeđimo već jednom s Facebooka na djela!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo