Z. Gavran: „Fenomen Milanović“ treba razjasniti kako bi se utvrdilo kakvo je danas stanje nacionalne svijesti, i zašto je takvo

Svi kojima je uistinu stalo do budućnosti hrvatskog naroda i države smatraju kako je bilo dosta i „duopola“ i vladajućeg monopola komunističkih gojenaca i ljudi s dubokim mentalnim i ostalim korijenima u jugoslavensko-komunističkom totalitarizmu. Na ovim izborima birači su imali šansu njima pokazati i žuti i crveni karton. Ali to na žalost nisu učinili. Naprotiv, sve je ispalo drastično suprotno zdravom razumu: troje kandidata takvih korijena ili takve orijentacije osvojilo je u prvom krugu blizu 80 posto glasova. Zato je potpisnik ovih redaka odmah tada i napisao komentar pod naslovom Današnji izbori pokazali su da Hrvatska nije ni hrvatska ni katolička ni građanska, nego partijska (koji ne treba razumjeti ontološki, nego fenomenološki). No time toliko povrh ostalih stršeći „fenomen Milanović“ nije razjašnjen, naime to da je gotovo pola glasova otišlo u prvom krugu njemu. Moralo bi se žurno uložiti velike napore da se taj fenomen razjasni kako bi se utvrdilo kakvo je danas stanje nacionalne svijesti, i zašto je takvo.

Već su mnogi, i prije i za vrijeme i poslije predsjedničkih izbora, njih analizirali i tumačili. Iz svega je očito da je njihov rezultat učinak mnoštva različitih čimbenika, počevši od Plenkovićeva izvlačenja „nezavisnog“ kandidata Primorca kao zeca iz šešira, preko medijskih i anketnih manipulacija i segregacija pa do negativnih kampanja koje su vođene protiv nekih kandidata i do samog trenutka u kojemu je iz određenih razloga došlo do otpada odnosno pobune dijela biračkoga tijela HDZ-a protiv HDZ-a odnosno Andreja Plenkovića i njegove apsolutističke vladavine ili nastojanja da u Hrvatskoj kontrolira sve i upravlja svime. Uz Piskačevu novu kolumnu dodane su na kraju poveznice s takvim analizama analiza i komentarima objavljenima na Hrvatskom nebu posljednjih dana, tjedana i mjeseci.

Svođenje politike na buru u lijevoj kahlici Plenkovićeva je i Milanovićeva specijalnost

No svi mogući razlozi i sva razotkrivanja stvarnih odnosno tajnih namjera i svega (pred)izbornog inženjeringa i programiranja javnosti odnosno ispiranja mozga teško da mogu dati odgovor na pitanje kako je moguće da Zoran Milanović dobije toliko glasova. Čak je u drugom krugu to lakše razumjeti, zato što je očito bilo premalo onih koji su ikako htjeli zaokružiti Dragana Primorca – a mnogi nisu više željeli glasovati „protiv“ odnosno za (tobožnje) „manje zlo“. No da već u prvom krugu, između sedam kandidata, od kojih je svaki imao svojih specifičnih kvaliteta i prednosti pred ostalima, zamalo pola birača glasuje za Milanovića, to jest i ostaje svojevrstan fenomen. Zašto i odakle taj „fenomen“ – to jest kako se dogodila ta „rijetka pojava, nešto znamenito, neobičan slučaj“, kako tu riječ u jednoj od njezinih značenja tumači Hrvatski jezični portal?

Birali onoga koji se „ničim nije proslavio“

Svi znaju da se u ovih pet godina svoga predsjednikovanja Milanović „ničim nije proslavio“. Zbroj njegovih učinaka, uspjeha i postignuća tanji je od najtanje bilježnice. Zbroj njegovih neprimjerenih postupaka, nedoličnih riječi, polusuvislih izjava i negativnih djela deblji je od najdeblje bilježnice. Potpora stranaka koje su ga formalno poduprle nije mogla, sama po sebi, biti ni blizu dovoljna za tolik postotak. Sve su naime te stranke na parlamentarnih izborima u travnju ostvarile znatno slabiji rezultat od 49 posto, dok je na izborima za Europski parlament u lipnju HDZ osvojio šest od 12 mandata.

Nadalje, Milanovićeva vlada (23. prosinca 2011. – 22. siječnja 2016.) bila je po općem mišljenju najgora vlada u povijesti Republike Hrvatske od 1990. naovamo. Milanović jest populist, ali ni po čemu osobito simpatičan, mio ili svidljiv populist. Kakav je recimo Orban u Mađarskoj. On nema nikakav, a kamoli konzistentan politički program, politički je isprazan. Reći da je njegov program (samo) „Ustav“ najbolja je potvrda njegove ispraznosti i bezidejnosti.

Milanovićeva nelustrirana komunistička prošlost i ideološko podrijetlo i profil – koji se na razne načine potvrđivao i kojih se gotovo ni u čemu nije odrekao do danas – pokazatelj je pak u kolikom je on raskoraku s temeljnim odrednicama nacionalne Hrvatske kakva je bez njega stvarana i bez njega branjena tijekom prve polovine 1990-ih te promicana u svijetu. To da Titu kao osnivaču i doživotnom vođi jugoslavenske totalitarne države i jednom od u svijetu većih krivaca za masovne poratne i mirnodobske zločine on daje „blagu“ prednost pred Tuđmanom kao najzaslužnijim političarem i državnikom za stvaranje suvremene hrvatske države pokazuje pak koliko je duboko i nepopravljivo njegova svijest zaglibljena i ukorijenjena u tzv. antifašističkoj, filočetničkoj i jugoslavenskoj prošlosti. To da je nevjernik njegovo je građansko pravo, ali u zemlji u kojoj se 95 posto državljana smatra vjernicima to da bude tako preoćno izabran deklarirani nevjernik (Primorac se deklarirao kao vjernik-kršćanin), a po potrebi i antiteist, još je jedan „fenomen“ po kojemu izabrani Predsjednik odudara od velike većine birača. A ipak dobiva njihove glasove.

Svijest o tomu što je Milanović činio tijekom devet godina na čelu najlošije vlade te kao protokolarno prvi čovjek države – ne postoji

Svijest o tomu što je Milanović činio tijekom devet godina na čelu najlošije vlade te kao protokolarno prvi čovjek države – ne postoji. Milanovićeva odgovornost za zloporabe ovlasti i stajanje iza raznih dubioznih pothvata (kao što su krajnje proizvoljne – Linićeve – ’predstečajne nagodbe’ u milijardskim iznosima, legalizacija svih nezakonito izgrađenih nekretnina [Mrak-Taritaš] ili privatizacija Croatia osiguranja dok je Milanović bio na čelu Vlade te one koje mu se pripisuju dok je bio na čelu države (helikopteri, protežiranje svojih kadrova, recimo ’svog čovjeka’ za predsjednika Vrhovnog suda, djelovanje protiv duha Ustava kada je proljetos najavio da će mandator – udjelitelj mandata – postati ujedno mandatar – primatelj mandata – za dužnost predsjednika Vlade) nije dovoljno osvijetljena ili na prave načine istražena, ali svi znaju da je imao dovoljno „putra na glavi“. Utoliko je teže razumjeti da ga toliki percipiraju kao najčestitijeg borca protiv zloporaba ili neustavnog ili nezakokonitog ili neetičnog postupanja Plenkovićevih vlada, protiv politika i članova njegovih vlada.

Njegova strategijska i logička inkonzistentnost gotovo da je poslovična. Njegova postavljanja prema međunarodnim stajalištima Hrvatske, počevši od politika prema Srbiji i Crnoj Gori (slična Plenkovićevima) pa do onih prema Rusiji, SAD-u i NATO-u ne odaju čovjeka koji ima cjelovit sklop u glavi, a kamoli državnika koji predviđa buduće situacije i o njima raspravlja s Vladom, Saborom i akademskom zajednicom te ih zatim posve decidirano – i usklađeno s Vladom – zastupa u domaćoj i međunarodnoj javnosti. To što on zastupa vrlo je fragmentarno te nije moguće vidjeti da u njegovoj vanjskoj politici, u kojoj ima određene su-ovlasti u njezinu „suoblikovanju“ (ostatak Mesić-Račanova trulog kompromisa o raspodjeli ovlasti na štetu jedinstvene državne politike), zastupa ikakav cjelovit odnosno strateški promišljen pristup.

Njegov negativistički odnos prema Vladi Andreja Plenkovića nadilazi sve dosad viđeno u odnosima između ’dvaju brda’. Istina, i s druge strane ide se đonom, Plenković pokazuje simptome svojevrsnoga ’narcisoidnog poremećaja’, ali to što je Milanović u ovih četiri-pet godina izvodio ravno je državničkoj ludosti. Umjesto da radi posao za koji je plaćen i da prepusti Vladi voditi vanjsku politiku, za što je ona po Ustavu nadležna, te da prijepore ne samo rješava, nego ih i uspješno riješi iza zatvorenih vrata, on je svoju predsjedničku poziciju iskorištavao za gotovo neprekidno nasrtanje na poteze ili namjere Vlade u javnosti. Umjesto da javnost poštedi onoga što je briga političara, on je naprotiv činio sve da birače izluđuje neprimjerenom problematizacijom onoga što čine ili govore Plenkovićev i njegovi u Vladi i HDZ-u, pa i ustrajnom problematizacijom onoga što ionako nije u njegovoj nadležnosti. Umjesto da bude Vladin Partner, on je primjenjivao strategiju opozicije Vladi (čemu njegova funkcija ne bi smjela služiti), računajući da će mu to donijeti još jedan mandat. I u tomu je, začudno, i uspio!

Hrvatska biračka tragedija i hrvatsko biračko bezumlje

Nije, kako rekosmo, osobito zagonetan drugi krug. Na njega se očito namjerio dovoljno loš izazivač, kojega je mali broj birača bio spreman zaokružiti. Bio bi on još manji da HDZ-ove vršne strukture nisu izvršile maksimalnu mobilizaciju te javni i interni pritisak na svoje članstvo lojalni dio birača – na sve one koji će poslušati volju HDZ-a i onda kada je ona suprotna onomu što osobno misle i osjećaju. Dio pak birača koji unatoč tomu nisu nikako mogli odnosno htjeli zaokružiti Primorca ostao je doma, dio je prešao na drugu stranu i zaokružio Milanovića (iz raznih razloga i motiva, među kojima su tajni revanš Plenkoviću za sve ono na što se javno ne usuđuju oduprijeti), dio inače pasivnih levičara pohrlio je na birališta, nepuna četiri posto onih koji su birali poništilo je svoje listiće … i dobili smo rezultat kakav smo dobili. Glasovalo je i valjano glasovalo jedva malo više od 40 posto birača. Od tih 40 posto, Milanović je osvojio tri četvrtine, dakle glasove oko svega 30 posto svih birača.

Problematičan je upravo prvi krug. U njemu se natjecalo osam kandidata, od kojih su osim tandema Milanović-Kekin na eksplicitnoj „levici“ (N. Piskač), na sredini ili na desnici dvoje bili dostojni neusporedivo većeg broja glasova nego što su ih dobili. To su: Selak-Raspudić i Jonjić. Ona je zastupala središnju, blago na desnu i na konzervativnu stranu nagnutu građansku opciju, a on je zastupao umjereno desnu, razumno desnu, domoljubnu, državotvornu opciju. Oboje su bili uvjerljive i osobno kvalitetne alternative već viđenomu, a isto tako i Plenkovićevu ne-hadezeovskom „zecu iz šešira“. Zašto je više od 19 posto glasovalo za Primorca, a nije toliko glasovalo za jedno od tih dvoje? Zašto 54 glasača nije izašlo na birališta i zaokružilo jednoga od tih dvoje, ili eventualno gđu Lozo i g. Bulja? Nije se birala stranka, nego se birala konkretna osoba, koja kao predsjednik Republike ne će biti ni u kojoj stranci, ako uopće jest i bila dosad. Nije postojao nijedan objektivno branjiv razlog da se velik dio glasova ne prelije u njihovu korist. No to se nije dogodilo. U tomu je hrvatska biračka tragedija i hrvatsko biračko bezumlje.

Opet bez dogovora protivnika „duopolnog“ monopola na vlast

Naravno, psihološki i sinergijski učinak bio bi snažniji da se umjesto spomenutih četvero pojavio na pozornici samo jedan središnjo-desni kandidat, odnosno da su se njih četvero dogovorili komu dati prednost, te bi se troje stalih povuklo iz utrke. Svi su oni naime bili podjednako i protiv ostanka na dužnosti Milanovića i vrlo kritički prema Primorcu i Plenkoviću. O tomu smo na ovom portalu već dovoljno pisali, ali ništa nije u tom pogledu pomoglo. Nije postojala ni kod koga spremnost za takav dogovor, vjerojatno ni za prethodni razgovor o toj soluciji, iako je Jonjić (bar formalno) pozvao ostale da se sastanu i gentlemanski odnosno gentlewomanski dogovore se o njoj. Očito ne postoji zrelost ni spremnost da se „duopolu“ sastavljenom od crvene „levice“ i u plavu boju zakrabuljene „ljevice“ suprotstave svi zajedno kojima se njihov monopol na vlast ne sviđa.

Koliko su ovi izbori bili masovno pokazivanje crvenog kartona Plenkoviću odnosno HDZ-u, a koliko samo odabraniku Plenkovićeva HDZ-a? ’Levičarski’ portali inzistiraju na tomu da se zapravo glasovalo više protiv HDZ-a i Plenkovića negoli samo protiv samog Primorca, pokušavajući izazvati prijevremene izbore, i to što prije. Što je od toga istina, to se može utvrditi samo opsežnim i poštenim istraživanjem odnosno anketiranjem, koje nitko (koliko se zna) ne poduzima, nego se svi radije bave spinovima, izvrtanjima istine i proizvoljnim zamjenama teze. Tako će to i ostati do lokalnih izbora sredinom svibnja, ali ni oni ne će biti pouzdan pokazatelj temeljnih međustranačkih i političkih odnosa te stanja biračke svijesti na nacionalnoj razini.

„Fenomen Milanović“ moralo bi se hitno istražiti kako bi se razumjelo u kojem je stanju nacionalna bez-svijest

Svi kojima je uistinu stalo do budućnosti hrvatskog naroda i države smatraju kako je bilo dosta i „duopola“ i vladajućeg monopola komunističkih gojenaca i ljudi s dubokim mentalnim i ostalim korijenima u jugoslavensko-komunističkom totalitarizmu. Na ovim izborima birači su imali šansu njima pokazati i žuti i crveni karton. Ali to na žalost nisu učinili. Naprotiv, sve je ispalo drastično suprotno zdravom razumu: troje kandidata takvih korijena ili takve orijentacije osvojilo je u prvom krugu blizu 80 posto glasova. Zato je potpisnik ovih redaka odmah tada i napisao komentar pod naslovom Današnji izbori pokazali su da Hrvatska nije ni hrvatska ni katolička ni građanska, nego partijska (koji ne treba razumjeti ontološki, nego fenomenološki). No time toliko povrh ostalih stršeći „fenomen Milanović“ nije razjašnjen, naime to da je gotovo pola glasova otišlo u prvom krugu njemu. Moralo bi se žurno uložiti velike napore da se taj fenomen razjasni kako bi se utvrdilo kakvo je danas stanje nacionalne svijesti, i zašto je takvo.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo