Nataša Božinović: Koloniziranje s antologiziranjem

Dodatak pisan nakon prvoga kruga izbora: Na primjeru jedne književne antologije i protekloga prvoga kruga izbora možemo učiti od  antidržavotvorne ljevice, konkretno od gospođe Kekin, kako se zbijaju redovi, kako se ostvaruju politički ciljevi.

Književna  antologija po ideološkome ključu

Dvije književne antologije iste autorice s vremenskim razmakom 2008. i 2024.,  fantastično opisuju rezultatski rast uspjeha provođenja beogradske kulturne politike na teritoriju Hrvatske. Autorica dviju antologija je Jagna Pogačnik.

Njena nova antologija 2024.: “Područje signala”, podnaslovljena kao “Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.“,  gledateljima je predstavljena u emisiji Klub čitatelja pod budnim komesarskim okom, vjerovali ili ne, same autorice knjige, a što do sada nije bio običaj. To se opravdalo riječima da je  i ona sama čitateljica pisaca koje je odabrala za svoju antologiju, a koja, budite sigurni, revno promiče bratstvo i jedinstvo književnika s „ovih prostora“. Ok što ih tako ograničene povezuju isključivo „ovi prostori“, nego sve te autore povezuje hrvatsko premijerno izdanje njihovih djela, dakle, hrvatska lova.

U „mračno Tuđmanovo doba devedesetih“, takva antologija nije bila moguća. Davne  2008. kada je Jagna izdala svoju prvu antologiju još se neznatno  ćutio plamičak  Tuđmanizma.  Iako znatno oslabljen mesijom Mesićem,  ipak je stanoviti  jezičac zahvatio ubogu i jadnu Jagnu te ju spriječio da u stopostotnoj mjeri posegne za izvorom njene i njihove vječne mladosti, SFRJ-otom,  iliti, Velikom Srbijom.  Stara antologija iz 2008., opet nije mogla a da ideološki ne okupi znatan broj pisaca koji bi poništili Hrvatsku, ali je bilo ponešto i domoljuba. Za Jergovića i previše. Hrabro je odbio biti uvršten u takvu antologiju. Zato, 2024., za ovu novu,  ne nedostaju njegove riječi hvale. Kada je nestao zadnji tračak onoga Tuđmanova plamička, sasvim oslobođena Jagna, ko gej iz ormara,  „Područjem signala“, signalizirala  je suborcu Miljenku Jergoviću: „ Još više raširih jugoslavenske dveri, skroz je sada po našoj mjeri! Ni po crnoj noći, ni po bijelu danu, nema  pristupa hrvatskome gavranu!“.  Kad ču riječi ove, Miljenko se žustro odazove.

Velikosrpska hegemonija u antologiji

Naravno da nema Mire Gavrana, ni Tanje Belobrajdić, ni Ratka Cvetnića. Aralica i  Slobodan Novak,  Bože sačuvaj da će biti tu.  Nema ni mnogo drugih hrvatskih pisaca koji su za Jagnu partizanku, nepodobni. I točka! Ajde i to, ali kako se naljuti  kad je nešto slično upitaš…  Ja se prosto bojim za sudbinu onoga tko joj na HRT-u, postavi pitanje, primjerice: zašto nedostaje odličan hrvatski pisac, Ratko Cvetnić? I kako sam se  bojala, to se zaista dogodilo. Pitanje je postavio jedan od dvoje šarmantnih voditelja Kluba čitatelja, Dražen Ilinčić.  Jagna se trzla, otresla glavom bez pomaka naci frizure, zavapila ugroženo s poantom: to je moooje praaaavvooooo ….moooj subjektiiiiivniiii odaaaabiiir… Gospodin voditelj je prošao rukom po svome orošenu čelu, malčice ustuknuo, te uljudno potvrdio: …svakakako, svakako, naaaravno… Ali, u idilu književne atmosfere, u studio HRT 3, uvukao se  nemir i neka je čudna napetost zahvatila dionike rasprave. Pitanje je bilo prerano došlo ko crveni karton na početku utakmice. Sad  se moraše zbiti multikulturalni redovi s famoznih „ovih prostora“. Mlada gošća u studiju, odmah je prepoznala teren, da ne kažem prostor, da ne kažem „ovaj prostor“. Komentirala je nešto u stilu da ne ćuti nacionalne ograde, bla, bla, jer se nije rodila prije rata, bla, bla. Pa se  pitam; zar joj nije rekla Lika…  Jer, ako ništa ne zna, a nije joj rekla Lika…. , i sve drugo iz konkretne pjesme, teško da će s HRTa nešto saznati. Iz Jagnine antologije, pogotovo.

Pače, ta mladost na koju Jugoslaveni uspješno odašilju otrovne strelice, misli za se; što manje zna, to su širi. A širina im je limitirana „ovim prostorima“ koji oni tako „širokogrudni“ ne svojataju, nego isporučuju onima koji ih svojataju. Beogradu. Kao kad sud donese presudu zbog izostanka. Nitko se ne javi na ročište, pa se vlasništvo zabilježi onome tko se javio. A javi se uvijek Beograd. I druga gospođa u studiju je antologiju pravdala nadnacionalnom širinom. Tobožnjom uključivošću svih i svakoga, svega i svačega, osim hrvatstva. Zato mi ta priča uvijek smrdi pogolemo… Užasno je patvorena, malograđanski nadmena, nacistički isključiva. Imamo 33 godine državu i neprestano su Titove partijske smjernice na snazi. Onaj tko mrzi Hrvatsku,  zalaže se za Veliku Srbiju, Jugoslaviju, svejedno, ponosno nosi etiketu građanina svijeta, humaniste i modernoga intelektualca. A može biti i najveći  tupinar. Većinom i jesu. A onaj tko voli svoju domovinu, nikoga ne mrzi, vodi se kao agresivni krkan,  ravnozemljaš. U stvarnosti je većinom obrnuto. Donekle se može  vidjeti i na nevinoj književnoj ćakuli  u  emisiji Klub čitatelja.

Hrvatska vapi za političkim autoritetom

Forsiranje velikosrpske kulturne hegemonije nauštrb hrvatstva uvijek se pravda pustim floskulama ad hoc oformljenih vučjih čopora. Nadnacionalno, tolerantno, izvan administrativnih granica, ne konzervativno, ne klasično, uključivo, blisko, jezično razumljivo, multikulturalno,  bogatsvo različitosti, ovi prostori….bla, bla, pojmovi su kojima se opisuje konkretno ova antologija, ali i svi drugi slični fenomeni koje je u društveno kulturnome životu teško mimoići. Lako je zamijetiti šprancu i dozu agresije s kojom se bičuju neistomišljenici ovakvim odama velikosrpskoj kulturnoj hegemoniji. Zapravo je sve  užasno kontradiktorno, jer te floskule ujedinjene u izraze kao: „multikulturalnost bez granica“ upravo se neprestano ujedinjuju, stapaju u samo jednu jedinu, zapadu i Hrvatskoj nesklonu kulturu i nikako nisu bez granica, pače su neprestance u granicama memorandumski utvrđene Velike Srbije. Ne može se nikako govoriti da se dionici ovako zamišljene hrvatske kulture, odnosno njena poništenja, skromno pravdaju spomenutim floskulama koliko ih brutalno, bahato i puni samopouzdanja nameću kao vrijednost, recitiraju kao zakonsku odredbu, kao davno društveno stvoren i  utvrđen alibi za potrati svoje neistomišljenike. I pod crnu zemlju ako treba.

Hrvatska vapi za političkim autoritetom koji bi mijenjao tako čvrsto stvoreni narativ zaštićen debelim zidovima tobožnje ugroženosti.

Čitam naslov jednih dnevnih novina: Djevojčica Zec, ubijena je samo zato što je bila Srpkinja! Može li se tužiti toga novinara? Netko tko plasira takvu laž, trebao bi biti podvrgnut sankcijama. To je laž koja ruši temelje hrvatske države! Ali, postoji spomenik stradanju te djevojčice koji je podignut upravo na temelju te laži, i koji tome tupinaru od novinara predstavlja, doslovce background zapisan u kamenu. Daje mu za pravo da se usudi šibati dalje i ugrožavati hrvatsku opstojnost bez pardona. Širiti mržnju i polarizirati hrvatske građane. U Hrvatskoj danas imamo i par kandidata koji će također širiti ovu ili sličnu laž.

Dugo sam odbijala pročitati „moderni“ izraz Ivane Kekin u tekstu: J.…. se devedesete!, misleći da je copy paste onoga Dežulovićeva „J… vas Vukovar“, ali nije baš. Mislite, ne može biti gori od onoga, ali je. Poanta Kekinkinoga isprdka je da je Srbima u Tuđmanovoj Hrvatskoj devedesetih bilo kao Židovima tridesetih u Hitlerovoj Njemačkoj. Ideja kandidatkinje za predsjednicu Hrvatske je da je takva Hrvatska kako ju ona prikazuje ustvari potakla nevinu Srbiju na rat. Odnosno, po Ivanki Arlekinki, ma kakva Hrvatska, Srbi su vodili obrambeni rat da im se ne bi dogodio Auschwitz. Ovakve stvari trebaju  postati utužive. Ne računajući razne agenture, feralovce i njima slične, u kontekstu vođenja visoke politike, pionir prikaza ovakve Hrvatske, bio je predsjednik Stjepan Mesić. Da bi se Hrvatska izborila za biti priznata, morala se žestoko boriti u međunarodnoj zajednici da dokaže da je napadnuta, da se nad njom vrši agresija. Kada smo konačno uspjeli labavo i donekle dokazati te u vlastitome društvu nametnuti takav narativ, Mesić je sve napravio da to sruši i da utka novoj generaciji  velikosrpske služinčadi novi obrazac; neprestanu i kao slobodna ptica, poletnu negaciju hrvatske države.

Ivana Kekin isto je što i Milanović

Svi birači Ivane Kekin u drugome krugu će glasovati za Milanovića. Zašto? Zato što je Milanović isto što i Ivana Kekin, i zato što su oboje isto što je bio Mesić. Tipovi koji utapaju Hrvatsku gdje stignu. Sjetite se Milanovićeva „građanskoga rata“ i drugih ulizivanja Beogradu.  Ovo govorim, jer mnogi domoljubi to ne shvaćaju, pa takvu izboru pripomognu.  Ne ide im u glavu da je naglašeno neurotična, umjetno modernizirana, Kekin u starkama, isto što i masni vicmejker,  Milanović u bijeloj košulji kojoj pucaju puca.  Stari zatucani Titoisti, bez obzira na izgled.

Ne mogu biti sasvim sigurna hoće li Ivana Kekin javno svoje birače savjetovati da u drugome krugu daju glas rušitelju hrvatskoga Ustava, jer oni to već znaju, iako postoji veća mogućnost negoli kod desne raznolike pačadi kojima je ego veći od ljubavi spram domovine. Slično je i s biračima istih. Desna pačad koja naprave prevagu u korist antihrvata, pokazalo se do sada 4 puta(20 godina mandata), pojma nemaju. Također, čisto sumnjam da će itko od desnih kandidata uputiti na onoga tko nije Milanović u drugome krugu. Možda netko iznenadi. Vidjet ćemo.

I da završim s epizodom Kluba čitatelja kako sam i počela. Iako su opravdali gostovanje same autorice knjige, jer se radi o antologiji, po meni, narušen je zamišljeni koncept. Bilo bi bolje da gospođa Jagna Pogačnik nije bila tu. Na HRTu ne možeš slobodno kritizirati Jugoslavene ni inače, a kamoli kad ti vise nad vratom. Istini za volju, trebalo bi u kulturnim emisijama, ma i u svim drugim, uvesti pravilo da ne može gostovati 90 posto jugoslavenčadi i da ne može biti 90 posto jugoslavenskih voditelja na HRT-u. Dajte nam bar pola u našoj domovini, ……. majku vam netolerantno totalitarnu …. !!!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo