TOPIĆ: Hrvati u BiH danas bolje žive od Bošnjaka i Srba, treba raditi na postizanju pomirenja i zajedništva

Iznenadi nekad novinara kako samo jedna, naoko jednostavna rečenica, može biti toliko snažna da najbolje objasni život jednog velikog čovjeka. “Zar sam lošiji katolik ako sam dobar s pravoslavcem ili muslimanom?” I čini se kako je samo ta rečenica dovoljna, da ne treba više ni pisati da bi se predstavilo erudita i humanitarca, jednog od najvažnijih katoličkih teologa Bosne i Hercegovine, čovjeka čija je ljubav prema vjeri, ali i ljudima u ratu i nakon njega u BiH urodila nezamislivim pothvatima, piše o dr. Franji Topiću portal 7Dnevno.hr, višedesetljetnom predsjedniku Hrvatskog kulturnog društva Napredak, kulturne i humanističke organizacije koja je, uvijek će istaknuti, osvjetlala obraz Hrvatima i otvorila im brojna vrata u svijetu.

Ovih dana u BiH i Hrvatskoj održavaju se promocije knjige “Vjera ljubavlju djelotvorna”, u kojoj se kroz djela niza autora pokušava prikazati njegovih prvih sedamdeset godina života i rada. Nije to lak zadatak, pogotovo zato što monsinjora Franju krasi izuzetna skromnost praćena bosanskim šarmom, pa će na podsjetnik na neko dostignuće ležerno odmahnuti rukom i reći: “Haj, dobro, ma pusti to, k’o da je to bitno.” A bitno je. Pa tako ukrug, piše autor Tomislav Kukec.

Rođen je u Novom Travniku 13. ožujka 1953. godine u pobožnoj obitelji među šestero braće i sestara. Topiće se, kaže, u ovom kraju može pratiti unatrag 200 godina, iako su im korijeni iz Livna. Rođen je na petak 13., ali nije to donijelo nikakvu nesreću, upravo suprotno. Još kao dječak Franjo je bio sklon knjizi, uvijek je bio odličan đak, a u njegovoj je kući samo ljubav prema vjeri bila opcija jer za Partiju ili odlazak u inozemstvo, kao što su mnogi otišli trbuhom za kruhom u Njemačku i druge zemlje, nije se moglo ni čuti.

“Naša je kuća bila na glavnoj cesti i odmalena pamtim da su nam često dolazili gosti. Bili su to podjednako Hrvati, Srbi, Muslimani. Za svakog je uvijek bilo i kave i soka, ručka ili večere. Nikada moj otac nije radio razlike u vjeri, ali svoju je poštovao. Jednom nam je svratio načelnik općine, musliman, a naravno komunist. Bilo je vrijeme ručka, otac je prekinuo razgovor, pomolili smo se prije objeda pa nastavili ručati”, prepričava svoje djetinjstvo Topić. “U našoj se kući nikad ništa nije opsovalo, niti ispričao ružan vic, ne zbog mene jer ja sam najmlađi.”

Obogaćen tim duhom, Franjo je obrazovanje nastavio u sjemeništu i gimnaziji u Subotici. Nije mu bilo lako u novoj sredini, priznaje, prvih mjesec dana plakao je od domotužja, no naposljetku je prihvatio nove životne okolnosti i s odličnim završio gimnaziju. “Nedostajali su mi obitelj i prijatelji, od 37 đaka samo je osam bilo iz sarajevske biskupije, ali svi smo bili vrlo uspješni i nisam ni u jednom trenutku pomislio da odustanem”, prisjeća se. Pa se vratio na rodnu grudu i u Sarajevu upisao studij na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Za svećenika je zaređen 1976., a godinu poslije je i diplomirao.

Strelovit uspjeh

Kao izniman student, poslan je tada na prestižno katoličko sveučilište, papinsku Gregorijanu u Rimu, gdje je obranio doktorsku disertaciju naslova “Čovjek pred objavom Boga u spisima Hansa Ursa von Balthasara” 1985. godine. Opet se vratio u Sarajevo, gdje do 1991. predaje na KBF-u, i to Ekumensku teologiju i Istočno bogoslovlje, kao i Ekleziologiju, Povijest i nauk religija, Povijest i nauk islama, Vjerodostojnost kršćanske objave, Teološku epistemiologiju… O životu u komunizmu Topić kaže:

“U ta vremena svi su svećenici u očima države bili neprijatelji. Na mene to nije imalo utjecaja. Izabrao sam pamtiti i govoriti ono dobro jer nema smisla pamtiti loše. Uvijek sam mnogo radio i trudio se svojim radom pomoći, bio sam kapelan u Derventi kad me je 1978. nadbiskup Jozinović poslao na poslijediplomski studij u Rim. Bila je to ogromna stvar za mene i jedna od najvažnijih. Sjećam se da sam na fakultetu izbrojio 42 nacije, studenti su bili iz cijeloga svijeta”, kaže monsinjor Topić.

Naravno da njegov streloviti uspjeh u redovima Katoličke crkve nije mogao ostati neprimijećen u bivšoj državi. Roditelji i rodbina od njega su skrivali neugodnosti i praćenja kojima ih je Udba podvrgnula, nisu htjeli da se uznemirava. Udba je pratila i njega, bili su im važni kontakti koje je ostvarivao s emigracijom, npr. s Vinkom Nikolićem ili Mirkom Vidovićem, a kao i svakomu tko je u to vrijeme bio nacionalno osviješten, prijetio mu je zatvor. “Tito je forsirao bratstvo i jedinstvo, no da ga je stvarno bilo, ne bismo se u krvi rastali. Poslije Tita više nitko nije mogao uskladiti Predsjedništvo jer je teško sastaviti osam braće i sestara”, slikovito će.

Četiri kandidata

Uz svećeničke dužnosti, 1986. Topić je postao i novinar, dopisnik Glasa Koncila, a te godine postaje i tajnik te prefekt Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, i na tom će mjestu ostati do 1996. Cijelo to vrijeme okruživao se, kaže, knjigama kojih danas ima oko šest tisuća, a napisao ih je deset. To će ga desetljeće snažno obilježiti. “Posljednjih deset godina Jugoslavije bilo je nadrealno. Pokazala se nerealnom priča o državi nadnaciji, državi bez vjere i nacije. Ja sam sve to vrijeme bio Hrvat i katolik, ali sam uvijek znao da je ekumenizam i dijalog važan i da nisam manji katolik ako sam dobar s pravoslavcem i muslimanom. Umijeće je da stvarnost prihvatiš i u njoj se snalaziš”, kaže.

Raspadom Jugoslavije počela je rasti svijest o potrebi nacionalnih kulturnih društava. Rodila se u Bosni i Hercegovini želja za obnovom Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Oformljeno još u Austro-Ugarskoj (1902.), to je društvo bilo snažna prosvjetiteljska okosnica života i rada Hrvata, a u Jugoslaviji je kako-tako egzistiralo do 1949. lišeno nacionalnog obilježja, da bi bilo zabranjeno.

“Uključio sam se u rad Inicijativnog odbora, ali nisam imao ambicije postati predsjednik, bilo je tu mnogo veoma kvalitetnih ljudi. Bila su četiri kandidata, a onda su neki (M. Lasić, A. Vuletić) nagovarali mene da se kandidiram, što sam odbijao, i prihvatio sam tek nekoliko dana prije skupštine (29. 9. 1990.) da se i ja kandidiram. Tražio sam na godinu dana, jer smo se malo poznavali, jer u komunizmu nije bilo lako civilima komunicirati sa svećenicima. I tako sam vodio Napredak 29 godina”, smije se monsinjor Topić. Početak djelovanja ujedno je bio i početak strašnih zbivanja na području bivše države. Sarajevo će u povijesti ostati upamćeno kao grad najdulje opsade u povijesti.

U tim, strašnim uvjetima, djelovanje Napretka bilo je neizmjerno važno, a pitanje je kako bi sve izgledalo da nije bilo monsinjora Franje Topića. On se, naime, sam javio da ostane u Sarajevu, vodi društvo, a u dogovoru s nadbiskupom Vinkom Puljićem, i da bude rektor Bogoslovije te da useli Napredak u Bogosloviju.

“Čudili su mi se zbog te odluke, ali ja sam rekao da sa svojega ne idem i da je važno ostati s ljudima kad je teško. Bio sam svjestan da je Crkva u BiH zadnja, najistočnija organizirana Crkva, a to znači i zapadna civilizacija sve do Filipina. Paradoksalno, Vatikan nam je susjed. Napredak je i prije i sada gradio svoje domove, davao stipendije, bio nositelj kulturnog i društvenog života. Odbijao sam da se to ugasi samo zato što je rat. Govorio sam: bolje poginuti nešto radeći nego sjedeći u kući, kao i: nema nemogućih stvari, samo teže i lakše. Bez struje, vode, bez nade, organizirali smo u Sarajevu 37 koncerata, više od trideset izložbi, tribine… I neke podružnice dobro su radile i u ratu. Podružnice u Zagrebu i Splitu puno su nam pomagale. Sjećam se da je tih godina novinar Večernjeg lista Dragan Marijanović napisao da u Sarajevu rade samo četnici i Napredak”, kazuje nam.

Humanitarni rad bio je izuzetno važan. Napredak je još iz razdoblja prije rata imao (a ima i danas) nekretnine na prestižnim lokacijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, u svim važnijim gradovima i mjestima. Zgrada u glavnoj ulici u Sarajevu i danas je središnjica društva. U vrijeme rata Napredak je bio utočište za gladne i premorene, bez obzira na naciju i vjeru. Spremilo se i podijelilo, prisjeća se mons. Franjo Topić, više od 403 tisuće toplih obroka, a dijelili su se i katolicima i pravoslavcima i muslimanima, za naciju nitko nije pitao.

Politika otvorenosti

Takva je atmosfera vladala i u Napretkovu kafiću, kamo su svi dolazili popiti kavu, netko je napisao da je Napredak i Bogoslovija San Marino. Topić je tada bio u kasnim tridesetima, pun životne snage. “Otvorili smo svoja vrata svima. Bošnjaci i Srbi iznenadili bi se kada bi vidjeli da dajemo i njima. Zbog toga su mi neki i prigovarali na političkoj razini, spočitavali mi što sam dobar sa svima, a ja nikada nisam govorio jezikom politike. Nije tada bilo lako, u Sarajevu je poginulo više od jedanaest tisuća ljudi. Govorili su mi da sam budala što sam se javio da ostanem. Ali ja sam gledao na ljude kao na Božju djecu. To je, uostalom, dogma svih velikih religija, Bog želi da se svi ljudi spase. Da se odmah razumijemo, nisam zato za relativizam, ali otvorenosti mora biti”, kaže Topić.

Uvjeren je kako je takav njegov i Napretkov rad polučio rezultat jer je politika otvorenosti, ekumenizma i suživota bila itekako vidljiva, a nema stranog novinara ili veleposlanika neke zemlje koji u to ratno doba nije posjetio Sarajevo, Napredak i Franju Topića, piše 7Dnevno.hr.

“Pokazali smo da se može biti Hrvat i katolik a da to nikomu ne smeta. Pa mi smo već 1990. doveli Zagrebačku filharmoniju u Sarajevo. Nas 15 posto kao naroda u BiH učinilo je više nego ostali zajedno. Nadonosno je saznanje da smo godišnje priredili i više od pet stotina različitih manifestacija. U to vrijeme, kada su mrtvi padali na sve strane, BiH je bila pod opsadama i razaranja su bila posvuda, ja sam putovao cijelom Bosnom i Hercegovinom, ali i dalje i u inozemstvo. Uvijek kad bih otišao iz BiH, čudili su mi se što se želim vratiti. Često sam putovao kako bih nam omogućio humanitarnu pomoć, hranu za našu kuhinju, nije bilo lako doći do namirnica u okupiranom gradu”, govori monsinjor Topić.

Veliki saveznik

“Teško je to uopće opisati, taj život. U kuhinju ti na ručak dođe stotinu gladnih osoba. Vrećica drva košta 25 maraka, a usporedbe radi, plaća je jednu marku. Ljudi su tjedno dobivali 200 grama riže i to je sve. Povremeno bi došao zrakoplov pun hrane i to je lijepo izgledalo, ali to je jedan avion, a u gradu imamo 200 tisuća gladnih. Hrana se krijumčarila tunelom koji je bio 80 centimetara širok i 160 centimetara visok. Nadrealno… Bilo je nekih nezamislivih situacija, konvoj hrane koji je organiziran 1993. iz Splita u Sarajevo stiže 1994. godine, zbog pustih blokada. Nezamislive stvari. Napredak je u BiH vrlo poznat i cijenjen, a šteta je što je relativno malo poznat u Hrvatskoj, a zbog Napretka svijet danas gleda ljepše na Hrvate i Hrvatsku”, ponosan je monsinjor Franjo Topić.

Kaže kako mu je velika stvar što Napredak i njegove suradnike nitko nikada nije napao niti krivo pogledao. Napredak je bio aktivan i u pokušaju da papa Ivan Pavao II. 1994. godine posjeti Sarajevo. Do tog je posjeta ipak došlo tek 1997., no monsinjor Topić ističe kako je papa cijelo vrijeme rata intenzivno pratio situaciju u BiH i bio veliki saveznik hrvatskom narodu.

“Njemu je bilo važno da Hrvati, katolici u Bosni i Hercegovini, opstaju i da brane svoje vjerske i ljudske interese”, kaže.

Hrvati u Bosni i Hercegovini danas, uvjeren je, žive bolje nego Srbi i Bošnjaci u BiH. Topić nije pesimist. Mnogi, kaže, odlaze, Hrvata je sve manje. Odlaze dijelom zbog materijalnih prilika, ali i zbog napetosti koje vladaju. Ipak je najveći problem mali natalitet. Godišnje se rađa oko 8000 ljudi manje nego što ih umire, to znači da za deset godina nestaje grad od 80.000 stanovnika, što bi trebalo zaustaviti.

“Sve su stranke u Bosni i Hercegovini uglavnom nacionalne, a narodu je dosta podjela i svađa. Zašto bi većinu građana npr. Ljubuškog bilo briga koje je stranke načelnik ako ljudi dobro žive? Ljudima je dodijalo svake večeri na vijestima slušati svađe. Ipak, imamo sreću što imamo snažnu Crkvu koja ima utjecaj među mladima. Crkva je na ovim prostorima oduvijek bila zaštitnik hrvatskog puka. Najlakše se svađati, baš kao i u obitelji, ali treba raditi na postizanju pomirenja i zajedništva”, kaže Topić ističući kako je u tom duhu pisana i većina priloga u knjizi “Vjera ljubavlju djelotvorna”. Napisalo ju je četrdeset autora, a mjesto za svoje priloge tu su našli brojni biskupi, novinari, akademici, fotografi. “Bosanski lonac je to, mjesto za sve koji su napisali da ja svoju vjeru nikada nisam nametao nego je svjedočio. To je poziv svakog pravog katolika”, zaključuje monsinjor Topić.

Milanović nas je izbacio iz hrvatskog proračuna

Bilo je potrebno, piše Dnevno.hr, mnogo diplomacije i politike da bi se opstalo kao Hrvat, svećenik u ratnom Sarajevu. “Politika je uvijek bila tu, ali ja sam izbjegavao biti političan u nekom stranačkom smislu. Kandidirali su me 2008. i za gradonačelnika Sarajeva, a 1993. su mi nudili i ministarsko mjesto, ali sam to sa zahvalnoščlu odbio. Gledam i na hrvatsku politiku prema Hrvatima u BiH, ni jedna nije bila dobra. Koja god da je, hrvatska politika prema BiH bila je često puna lutanja. Gledajte samo financiranje Napretka, Ivo Sanader uvrstio je Napredak u proračun (1 milijun kuna), Zoran Milanović ga je izbacio, Zlatko Hasanbegović ga ponovno uvrstio, sad opet Napredak nije u proračunu, šteta… Zoran Milanović nam je tu kumovao za Željka Komšića, a sad biva ultradesničar? Ja svoj stav nisam mijenjao od 90-ih. Žao mi je što neki političari u Hrvatskoj gledaju samo Hercegovinu, a Bosnu ne. To je nepravedno i strateški krivo. Hrvati žive i u drugim sredinama. Osim katoličkog interesa, interes je i hrvatski da Hrvati ostanu i opstanu i u Bosni”, govori monsinjor Topić.

Dobro sam surađivao s Franjom Tuđmanom

Mi smo Antemurale Croatiae, predziđe smo Hrvatske i hrvatstva, a ni jedna velika medijska kuća godinama nema dopisnika iz Sarajeva! Što vam to govori? U BiH ima petnaestak katoličkih škola, 93 hrvatske škole, 800 svećenika, više od pet stotina časnih sestara… Mi ovdje nismo dijaspora, kako neki tumače. Prvi spomen Vrhbosanske biskupije zabilježen je 1089. godine. U bivšoj Jugoslaviji mi smo imali najviše svećenika u postotku. Dobro sam surađivao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali ponekad smo vodili i teške razgovore. Biskupi V. Puljić, Komarica i ja s njime smo se sastali 1993., kada se zagovarala ideja o preseljenju bosanskih Hrvata. Mi šaljemo misionare u Afriku, a mi da se selimo!? Čude mi se mnogi što tako volim svoju Bosnu, a kako je ne bih volio kad sam tu rođen. Većina politike nema tu širinu, gleda prije svega stranačke interese, kaže Topić za Dnevno.hr

hms.ba / Hrvatsko nebo