K. Gavran: Snažan osjećaj pripadanja obitelji ono je što drži i u emigraciji

Vrijeme:7 min, 42 sec

 

Razgovor s književnicom i dramaturginjom Kristinom Gavran

U životu na relaciji Birmingham – Zagreb, kao i nizu drugih odredišta, živjela je posljednjih godina nagrađivana književnica Kristina Gavran (1987., Zagreb). Nedugo nakon završenoga studija dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u rodnom gradu 2013. uputila se na putovanje u neizvjesnost. Kristina GavranI može se reći da je s obitelji još uvijek na tom putovanju. Njezin rukopis prepoznat je i na engleskom jeziku, a uz novu zbirku priča u tisku željeli smo doznati o razlikama u pisanju na dvama jezicima, o materinskom jeziku uopće, o onom što ju je oblikovalo u vrsnu književnicu, prepoznatu, među ostalim, u knjigama „Gitara od palisandra“, „Između“ i drami „Papar i med“.

Uskoro Vam iz tiska izlazi zbirka radnoga naslova „Potpis i druge priče“. U njima su uglavnom i prethodno objavljene i nagrađivane priče, o ljubavi koje daljina razdvoji (ako su bile ljubav), o otuđenosti u „Skype Božiću“, braniteljsko-iseljeničkim „Londonskim prijateljicama“, dostavljačkom „Biciklu“, distopijskom „Čovjeku na stablu“, književničko-natjecateljskoj „Uputi za čitanje“, mijenama tehnoloških era u „Čistilištu“, prosvjedu za ženska prava u priči-pismu „Dragi tata“. Je li kompilacija priča i svojevrsna potreba za vlastitim književnim „čišćenjem“?

Priče su zaista tematski raznolike. Od objave moje prve zbirke priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ prošlo je već osam godina. Ova nova zbirka nazvana „Potpis i druge priče“ skuplja u sebi priče koje sam pisala u posljednjih osam godina, objavljivala u raznim časopisima ili slala na natječaje. Zbirka nosi naslov prema priči „Potpis“ koja je 2021. dobila prvu nagradu „Ranko Marinković“ „Večernjega lista“. Ta mi je nagrada bila zaista važna ne samo zato što nosi ime prema slavnom Marinkoviću, već i iz osobnih razloga što sam u „Večernjem listu“ još kao studentica objavila svoju prvu priču „Bistrica“. Volim kratku priču kao formu, volim ju i čitati i pisati. Priče u zbirci i stilski su raznolike, ipak sam se i ja kao autorica mijenjala kroz godine. Ponegdje sam eksperimentirala, a ponegdje se držim klasičnih recepata za priču. Jako se veselim što će priče biti ujedinjene u zbirku koja treba izići početkom 2025. u izdanju Disputa, uz urednika Josipa Pandurića.

Iseljenička tema dominira vašim romanom „Između“, objavljenim u „Disputu“ 2022. Koliko se „između“ lomite glede važnih odluka o životu u Engleskoj i(li) Hrvatskoj? Je li „između“ ključan pojam Vašega života?

Ja se lomim oko svih životnih odluka, iako sam u životu donijela mnoge hrabre, ili lude, odluke (kako već na njih gledate). I sad sam u nekoj fazi „između“, i moram odlučiti kamo dalje. Nije lako izdržati biti u neznanju, bez cilja (ili u potrazi za ciljem), ali tu se ostvaruje najveći osobni rast. Likovi u romanu, bračni par Sandra i Marko, rastrgani su između života u Engleskoj i onoga u Hrvatskoj.izmedu Uvijek im je trava zelenija na onoj drugoj strani. Htjela sam u romanu dočarati to nepripadanje, kad čovjek nema više jasnu pripadnost zajednici, na primjer nacionalnoj zajednici, onda je potrebno izgraditi vlastiti identitet i preispitati vrijednosti. Ono što je zanimljivo, Sandra i Marko imaju snažan osjećaj pripadanja svojoj obitelji, i mislim da je to ono što ih drži i u emigraciji.

Je li Vam drama „Papar i med“ otvorila, odnosno, prevagnula karijeru na englesku stranu?

Dramu „Papar i med“ napisala sam 2019. kao odgovor na Brexit, izlazak Velike Britanije iz Europske unije, i odnos prema migrantima koji se tijekom tog referenduma zaoštrio. Netko bi očekivao snažnu političku dramu, radikalne poruke, ali krenula sam u priči u posve drugom smjeru. Drama je zapravo o odnosu bake s hrvatskog otoka i njezine unuke migrantice. Priča se raspliće kroz pripravljanje paprenjaka, tradicionalnih hrvatskih keksića još iz doba renesanse koji su prepuni začina iz daleke Azije. Shvatila sam da je hrana ono što nas povezuje kao ljude, da naši recepti zapisuju u sebe susrete s drugim kulturama, te da goste ponosno dočekujemo svojim tradicionalnim jelima. U predstavi igra Tina Hofman, moja prijateljica i glumica, a publika je pozvana podijeliti s njom rakiju, kavu, kekse, te se čak i okušati u pripravljanju keksa. Tako sam mnogo lakše progovorila o problemima koji muče migrante u Engleskoj. Predstava je i pet godina nakon premijere na turneji, i jako me veseli kad mi Tina javlja pozitivne reakcije publike.

Kako izgleda jedan dan u životu Kristine Gavran? Ili jedan mjesec, sa svim obvezama, s povremenim dolascima u Hrvatsku, s rokovima i protokolima?

Ne postoji tipičan dan Kristine Gavran jer ona ne živi tipičnim životom. Nemam rutinu, disciplinu, ne volim pravila i sve preispitujem. Svjesno sam odlučila poći težim putem. Neko vrijeme radila sam uredski posao, vodila djecu u školu i više-manje slijedila raspored radnih sati, školskih praznika i godišnjih odmora, no onda sam sve to ostavila i okrenula se jednom nomadskom životu koji je naporan, ali i jako zahvalan za mene i moju obitelj. Uz troje djece, nemam puno vremena za pisanje (možda zato kratke priče!), ali trudim se pisati koliko stignem i ne biti prekritična prema samoj sebi.

Radite li paralelno na više projekata, točnije, je li Vam bolje misliti i pisati o jednom, ili volite usporedno misliti na više tekstova?

Radim usporedno na deset projekata, svaki u posve različitoj fazi; Rukopis zbirke priča već je kod mog urednika Josipa Pandurića, pa sad uređujemo i „uštimavamo“ detalje. Novi se roman piše polako, kao maraton. Drama za djecu koju već dugo želim napisati u fazi je zapisivanja ideja u malu crvenu bilježnicu. Pišem neke pjesme o putovanju i pokušavam otkriti je li poezija uopće za mene.

Koje su razlike u samom pisanju na materinskom i na engleskom jeziku? Planirate li hrvatske drame prevesti (ili jeste) na engleski jezik i obratno?

Upravo je u izdanju Hrvatskoga društva pisaca izišao časopis „Relations“ u kojem su objavljeni prijevodi na engleski nekih mojih priča, dio romana, i drama. Kristina Gavran RelationsAndrew Hodges izvrsno je preveo dio romana „Između“ i velika mi je želja da taj roman bude objavljen u Engleskoj, jer on je ipak i posveta gradu Birminghamu, u kojem sam provela lijepe godine svog migrantskog života. Mislim da bi čitateljima u Engleskoj bilo zanimljivo pročitati o iskustvima prve generacije migranata. Lakše mi je pisati na hrvatskom, naravno! Materinski jezik zauvijek ostaje materinski. Iako, sve se više pitam odakle taj izraz „materinski“, i jesmo li doista jezik upili kroz majčino mlijeko. Kad vidim svoju djecu kako perfektno izgovaraju engleski, a muče se s hrvatskim i ide im na živce što njihova mama toliko inzistira da govore hrvatski, očito nam je prvi jezik ipak onaj kojim smo okruženi.

Otežava li tehnologija pisanje i pripovijedanje velikih priča? Živimo tik-tok, instagramsko vrijeme, već je i ono polako prevladano, no jednominutna priča, ma kako od hemingwayevskih vremena pripadala i tiskanom, danas se povezuje sa slikom, brzinom, često i banalnošću. Kao da postoji ili je potreban trud natjerati mlađe naraštaje na čitanje, slušanje i gledanje priča duljih od dva sata, dvije stotine kartica, pjesama duljih od pet minuta?

Mislim da kratkoća nije nužno povezana s banalnošću, veliko je umijeće u malo riječi sažeti emociju kako je to Hemingway znao. Ipak, pomalo je smiješno kako se polako vraćamo slikovnom zapisu, šaljemo jedni drugima emojie i sveli smo emocije na njih tek nekoliko. Ponekad promatram ljude u autobusu kako „skrolaju“ i uvijek se pitam na temelju čega biraju što im je zanimljivo, a što nije, zašto neki video pogledaju, a drugi odbace. Kako sav taj sadržaj „odzvoni“ u njima, gdje se taloži, ostaje li im u memoriji ili ne? Ja obožavam čitati blogove, ali primijetila sam da mi pozornost pada, baš kao kad gledam duži film. Mijenja se način na koji komuniciramo, kako konzumiramo sadržaj, sve više se osamljujemo. Čarobno je pogledati predstavu ili film u velikoj dvorani, smijati se s drugim ljudima, ili zagrljeni plakati na koncertu u masi. Isto je tako lijepo povući se u tišinu i dugo čitati u hladu, zaroniti u tekst duboko. No valja priznati i da skrolanje kroz recepte, make-up tutorials, motivacijske govore i mačke u smiješnim pozama zadovoljava neke naše potrebe. Treba u svemu pronaći balans.

Koliko Vas je u pisanju oblikovalo i djelo strica Mire Gavrana, aktualnoga predsjednika Matice hrvatske?

Ja sam još kao dijete čitala Mirine romane za djecu „Sretni dani“, „Zaljubljen do ušiju“, „Kako je tata osvojio mamu“ i razmišljala kako bi to bilo biti pisac. Njegove su me priče uvele i u svijet ozbiljne literature, ili na onaj odjel knjižnice za odrasle čitatelje. Veselim se svim Mirinim uspjesima, divim se kako već godinama gradi svoju karijeru i slijedi svoje interese, ali i ne pokušavam biti kao on. Pišem neku svoju priču, imam svoj put, a najljepše kod mog strica jest što on to prepoznaje i uvijek mi je podrška.

„Ne može se život sačuvati izvan života“, citat je iz Vaše priče „Čistilište“. Ili može?

Priča „Čistilište“ govori o ljudskoj potrebi da sačuva trenutke života i zabilježi ih okom kamere, fotoaparata i mobitela. To je i moje vlastito promatranje tog neobičnog običaja da gomilamo na stotine i tisuće fotografija s putovanja, iz restorana, bilježimo susrete s ljudima, fotografiramo zgrade i životinje. Zapravo, pokušavamo biti besmrtni, ostaviti trag i pobuniti se protiv prolaznosti života i zaborava. Hoće li nam to sve pomoći? Naravno da ne će. Ako vjerujete u život poslije smrti, onda vam ne treba toliko dokaza vlastitog postojanja. Ako ne vjerujete, onda je ionako svejedno i treba se prepustiti prolaznosti.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

hkv.hr / Hrvatsko nebo