Nataša Božinović: RAĐANJE MITA

Mi Hrvati imamo averziju spram mitova i mitomanije.  Toliku da brišemo i vlastite heroje, a kamoli da još ispredamo mit o njima koji se zasniva na laži. Nemoguće nam je stvoriti i sasvim mali mitić koji se zasniva na istini.  Ima raznih razloga. Prvi je svakako što smo bombardirani 100godišnjom srpskom mitomanijom, pa smo skeptični spram svega i svemu nalazimo manu. A drugi je što tipovi koji su samo porijeklom Hrvati rade odličan PR  ne samo srbijanskoj mitomaniji nego i tomu da mi ostali svakom potencijalnome  hrvatskome mitu nalazimo manu. Te se mane  zakače na mnoge koji se čak smatraju hrvatskim nacionalistima, a da ne govorim kako se lijepe na mlađu populaciju koja je već oštećena globalno anacionalnim ideologijama tako da su idealni konzumenti bilo kakvih negacija hrvatskih vrijednosti. Primjer vam je 200 Tuđmanovih obitelji,  i 200 tisuća maraka na Ankičinu računu… Da, osobno sam upoznala one koji to papagajski ponavljaju, a deklariraju se hrvatskim nacionalistima.

Najveći problem je službena državna politika. Vrednuje, financijski pomaže, tuđe mitove zasnovane na laži. Cvatu razni spomenici koji lažno poručuju da se radi o žrtvama hrvatskih krvnika koji su provodili politiku, na zločinu sazdane, bilo koje Hrvatske. Od kamena spoticanja, do spomenika djevojčici Zec. Iliti  „hrvatskoj Ani Frank“, kako je to lijepo osmislio srbijanski PR menadžer Tvrtko Jakovina. Evo, uzmimo samo to. Svirepa gangsterska odmazda poistovjećuje se s državnom politikom Hitlerova progona i ubijanja Židova. Moderna Hrvatska jednako Hiterova Njemačka. I nikome ništa. Prohrvatska politika koja bi se tomu trebala suprotstaviti obitava na marginama društva. Nešto tu ne štima. Za ilustraciju opstanka, odnosno raspada državotvornih kulturnih politika, najjednostavnije je promatrati uspon i pad svih marginalnih desnih stranaka, završno s najfriškijim, raspadom DP-a. Zbog postotka zastupljenosti u društvu, a konkretno kada je riječ o strankama, zbog postotka uspjeha na izborima, epitet marginalno, čini mi se sasvim odgovarajućim. Ne rabim ga, kako možda izgleda: zbog frustracija koje uslijede nakon sudbine tih strančica koje urbi et orbi, svojim krkanskim raspadom dokazuju svoj krkanlučki mentalitet kojim nas časti i moćno u okviru zaštite hrvatske državne politike, etiketira, te u određenu ladicu zaključava,  prosrpski PR u Hrvatskoj.

Budimir Lončar je umro vitalan u 100-toj. Stopljen s morem…,  s prirodom, zadovoljan čovjek. U političkome smislu, on je teški luzer i maligna tvorevina za hrvatsku naciju i državu, ali ga tako ne doživljava službena državna politika. U konačnici, svi su, i lončari i jakovine, i njihove veličine i njihovi biografi,  srpska služinčad koja je izgubila rat. Problem nastaje što im je omogućeno da neprestano vode, do posljednjeg daha, bitke protiv Hrvatske. Hrvatska se cijelo vrijeme bori s tim, nazvala bih, malignim stanicama društva koje ne mogu ubiti Hrvatsku, nikada i neće, ali će joj znatno smanjiti kvalitetu života.  A istodobno će osobno uživati i profitirati izjedajući hrvatsko zdravo tkivo. Plivati u hrvatskome moru i umrijeti u 100-toj.

Predrag Matić nije takav slučaj. On je zaista, ljudski gledano, prerano napustio svijet, ali fenomenološki, u kontekstu malignih pojava društva, može  više koristiti  mrtav, negoli živ. Poput djevojčice Zec. Ona, neprijateljima Hrvatske, jače je oružje mrtva, negoli živa. Glede Predraga Matića mnogi su pisali o krivotvorini njegova ratnoga puta, pa ću se osvrnuti na druge dvije stvari koje od njega već za života, a kamoli poslije, prave mit, odnosno čine ga dionikom ukupne maligne tvorevine koja, kako sam navela, smanjuje kvalitetu društvenoga života Hrvatske. Ne znam kako ti društveni fenomeni nisu interesantni marginalnim desnim strančicama da ih prouče. Da osmisle PR, kulturni politički vodič kako ne bi trajno ostali na marginama. Da bar ostanu na tome, nego na kraju postanu i objekt podsmjeha. Dok se o jednome Peđi, sumnjiva ratnoga puta, već za života gradi osnova za holivudski film, pravi se ratnici izgube u strančarenju. Bolje reći, osramote.  A Predrag, Bog mu dao pokoj duši; em prekaljeni ratnik, em humanist,  em Romeo, em vitez nježnoga srca,  em duhovit…

A kad smo kod duhovitosti, možemo početi od one starosrpske: Srbi imaju bolji humor od Hrvata, a na tu se  nastavlja:  Tuđman se nije nikada smijao, dok je Tito bio: veseo, duhovit, sve ekstra… za poludit. Itd, itd, da ne nabrajam sve njihove pomno kreirane stereotipe. Slobodanka će nam najmanje 300 puta u 365 dana plasirati svoje Yu ikone raznim metodama kroz  tekstove i intervjue. Tako je i Peđa postao duhovit. Zašto ovo ističem? Predrag Matić je imao fore tipa: Kad HDZ pobijedi, on će veli: Zašiti džepove. I niz takvih prizemnih, koje pokazuju da Predrag ne samo da nije duhovit, nego  je bio cijepljen protiv. Ali što to ima veze kada su već za života, a posebno nakon njegove smrti, svi novinski naslovi vrištali slaveći, uz ostalo i njegovu duhovitost. Pa Smoje se u grobu okriće. Na stranu njegovo sluganstvo srbijanskim političkim vođama,  mora se priznati, Smoje je bio duhovit. Znači, Slobodanka bi trebala znati prepoznati što je dobar humor. Međutim, takva zagriženost za antihrvatsko političko djelovanje, snižava kriterije i Peđa postaje ikona duhovitosti. E, pa taj apsurd, je duhovit. Naravno, nije u Slobodankinu slučaju samo Predrag Matić pokazatelj sniženih kriterija, tu su i razni Smojini  biografi , epigoni koji ga uspješno slijede samo u njegovu političkom izboru. Ništa drugo.

Osim vrline duhovitost, druga stvar koja mi je parala uši kod rađanja mita o Predragu Matiću, je i njegova životna ljubavna romansa. Opet idealna tema za hrvatsko-srpsko- BiH, filmsku koprodukciju nekih tisućitih po redu romea i julija s ovih prostora. Ovoga puta, izgleda mi holivudskih apetita. I mogla bi se zvati: Peđa i Ceca od Vardara do Triglava. Pa pljuni i zapjevaj… Već prije mogućega filma prosuta je ogromna  količina  laži i pljuvanja po Hrvatskoj  u samim intervjuima Predraga , a da ne govorim u interpretacijskim žvrljotinama novinara. Scenarij, gotovo da je već napisan. Humanist Predrag, tako jednom prilikom veli, da dok su njegovi frendovi kupovali kalašnjikove, on nije ni znao da će izbiti rat. Implicira da su se Hrvati unaprijed  pripremali za rat i tako ga izazvali. Neuku čitatelju, a takvih je sve više, ostaje za naslutiti da dok se Hrvatska pripremala za rat, nevina je Srbija,  snivala mir, bratstvo i jedinstvo! Pomahnitale ustaše od vlastite plaće kupovale su kalašnjikove dok je dobroćudni div, JNA, peta armija po naoružanju u Europi, spavala spokojnim dječjim snom.  Jasno je da je njegova tadašnja djevojka Svetlana Patković, zvana Patkica, kao i mnogi njeni sunarodnjaci, osjetila strašnu ugrozu. Na konto koje je,  mladić Predrag  osjetio vitešku potrebu da ju zaštiti i prenese, preko strašnih „hrvatskih barikada“, u mirnu Srbiju. Za njega, bar u intervjuima,  one kninđa barikade, nikada nisu ni postojale. Kao ni JNA, kao ni četnici. I tako, umjesto da ju u vjenčanici prenese preko kućnoga praga, on ju je prenio preko „hrvatskih“ barikada. U Srbiju! Vrag Fredovim frendovima  nije dao mira, pa su se, ne samo morali naoružavati, nego poslije i braniti od ugrožene srpske nejači. A došlo novo vreme, pa došla i Ceca. Shvatila je, sve su ustaše pobijene još na Bleiburgu. Vratila se kako je i otišla,  zahvaljujući vitezu meka srca. U međuvremenu, ona se u Srbiji udala. Možda i za arkanovca. Neki forumi spominju, ali to je neprovjereno. Teško ćete naći i da je uopće bila udata u našoj tiskovini da bar malo posumnjamo u taj Penelopa sindrom romanse koju nam medijska bratija nameće. Jer ga brate, čekala nije. Je li se uopće razvela?  Nemamo pojma. Naime,  Peđa ju formalno nikada nije prenio preko kućnoga praga. Znamo samo da je nevjenčanu drugaricu Svetlanu Patković  viteški prenio davne 91. preko hrvatskih ratno prijetećih barikada, u neutralnu Srbiju. Ovo da je prenesena drugome u naručje, to se tek mora istražiti. Ni to nije tako loša priča, ali u njoj je Peđa više Penelopa nego Odisej. A mit, kao kosovski, kao i Kraljevića Marka, kao i djevojčice Zec, kao i jasenovački, tako i mit o Peđi, doduše još u povojima, ali sa svim predispozicijama za veliki mit, ne smije imati falingu. Vitez mora, na bijelome konju, skupit žensku. Naravno, ne mora biti konj, može biti Jugo automobil. Mit podiže svašta nešto. Dodaj još: gitaru, rokiju, pjesme, Bregu, pljuvačku …., Čorbu, Đolu, sport, Piksija i Nolu…..

Od oplemenjivanja hrvatske nacije raznim kulturno umjetničkim i edukativnim sadržajima, poboljšanja ukusa, poboljšanja karaktera, uljudnosti, humanosti, kao da se odustalo. Ne vidim nikakvih političkih niti društvenih formacija koje bi mogle u duhovnome i kulturnome smislu podizati kvalitetu nacije. Upravo suprotno.

Reakcija splitskoga DPa glede  koncerta Bijeloga Dugmeta i sporne pjesme, te još spornije scenografije pokazuje kako desna scena njeguje taj anti stil. Oni su u Alenu Islamoviću pronašli četničku guju. Stvarno? A onda pročitam  Antu Tomića koji intelektom i humorom može jedino još samo očarati Slobodanku, a nju je sličnim materijalom  očaravao i  Fred Matić, pa smo, računam opet, kao društvo, bar na nuli. A tako bi nam išlo, bez tih jugo bezveznjaka…, a još bolje bez mitova o njima.

Naime, Ante Tomić, je glede nastupa Bijeloga dugmeta u Splitu  ustvrdio da je Jugoslavija zapravo poručivala ljubav, a da je (hrvatski) nacionalizam donio rat. Kao i kalašnjikovi Fredovih frendova. Vidite povezanost. Ako Anti ne daj Bože netko siluje ženu, mislim da bi istom logikom trebao stati na stranu silovatelja, jer je silovatelj isporučio ljubav, a to što ona nije htjela, to je njena, poput kupovanja kalašnjikova, sasvim ekstremno-desničarska, neopravdana reakcija. Od takvih Ante zazire i skroz mu je nejasno da netko ne uživa u silovanju. On bi cijeli ozaren, doživotno imao srbijansku batinu u guzici.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo