Mladi srednjoškolac vrsni dramaturg i glazbenik

U naše vrijeme često se mogu čuti kritike na račun mladih kako su nezainteresirani za školu, predavanja, ili za slobodne aktivnosti. Vjerojatno ponekad ima razloga za to. Mnogi tvrde kako sve počinje u obitelji i pod dobrom odgojnom paskom odgojitelja, nastavnika i profesora. Da je to tako uvjerio sam se u susretu sa mladim srednjoškolcem Ivanom Karolom Villa i njegovim roditeljima. Mladi srednjoškolac Ivan Karol već iza sebe ima lijepo životno iskustvo glazbenih uspjeha i pisanja predstave o blaženom Alojziju Stepincu. Želi ako Bog da postati svećenikom, a životni uzori su mu sveti Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI.

Poštovani Ivane Karole, reci nam nešto o sebi, svojim roditeljima, odrastanju u obitelji i školovanju?

Zovem se Ivan Karol Villa, rođen sam 2. rujna 2008., imam 16 godina i živim u Samoboru. Idem u 2. razred Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu i u 4. razred srednje glazbene škole „Ferdo Livadić“ u Samoboru gdje sviram orgulje. Također, već 10 godina redovito ministriram po raznim župama i crkvama Samobora i Zagreba. Moj svetac zaštitnik je sveti Ivan Pavao II. po čijem sam se zagovoru i rodio, te zato i nosim njegovo ime.

Moja mama je Hrvatica, a moj tata Talijan tako da od malena govorim dva jezika: hrvatski i talijanski. Sin sam jedinac, ali imam još tri brata i jednu sestru na Nebu koji su umrli prije rođenja. Živim, uz roditelje, i s bakom i djedom. Moj djed je već osam godina nepokretan i to je dodatan blagoslov našoj obitelji. Odrastao sam u, mogu reći, vrlo pobožnoj obitelji i bio sam već od malena fasciniran liturgijom i ceremonijama na svetoj Misi. Već kad sam imao jednu godinu, jako sam se radovao kad sam u crkvi vidio da svećenik koristi kadionicu na svetoj Misi tako da sam se i kod kuće počeo igrati svećenika i slavljenja svete Mise. Jedna zanimljiva činjenica je ta da mi mama i tata nisu nikada davali uređaje (mobitel, televizor) da gledam crtiće do nekih pet godina. Oni su se sa mnom igrali po cijele dane, i nikad me nisu prepuštali samome sebi i raznim ekranima, kao što vidim da danas to dosta roditelja čini. Jedino što sam „smio“ gledati su bile svete Mise pape Benedikta XVI. za vrijeme njegovih apostolskih putovanja. Televizor i danas u našoj kući nikad nije uključen kao u nekim drugima gdje se razni programi vrte po cijele dane. Uključimo ga samo ako je nešto korisno i dobro to želimo pogledati.

Budući da je moja mama sudjelovala u Odboru za pripremu dolaska pape Benedikta XVI. u Hrvatsku, i ja sam na svoj način, premda sam imao tek dvije i pol godine sudjelovao u tome. Tako da sam imao milost vidjeti Papin papamobil dok je prošao kroz Branjugovu ulicu na putu prema Trgu bana J. Jelačića gdje je imao bdijenje s mladima. Bio sam s mamom i s tatom na Hipodromu i s dudom u ustima držao za ruku mons. Valtera Župana, tadašnjeg predsjednika vijeća HBK za obitelj. Te su fotografije kasnije objavljene u Glasu Koncila i ostalim katoličkim novinama.

Prva četiri razreda osnovne škole sam završio u Salezijanskoj osnovnoj školi (danas OŠ Dominik Savio), a od 5. do 8. razreda sam išao u OŠ Lotrščak. Trebam biti dragome Bogu zahvalan što kroz cijelo moje školovanje pohađam samo katoličke škole (osim glazbene škole). Od 2. razreda osnovne škole idem i u osnovnu glazbenu školu u Samoboru gdje sam završio osnovnu školu za klavir, a nakon toga sam upisao srednju glazbenu školu za orgulje.

Sada si srednjoškolac, gimnazijalac Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Kako ti se sviđa sadašnje školovanje? Koje predmete posebno voliš, a za koje bi rekao da su ti teški, ili kako đaci kažu da im ne leže?

Trenutno idem u 2. razred srednje škole i jedan sam od najboljih učenika u razredu, uglavnom zbog odličnih nastavnika u OŠ Lotrščak. Upisao sam se u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju zato što je katolička škola i to je zapravo jedina katolička srednja škola za mladiće u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Većina sadašnjih đaka, ne samo u mojem razredu, već i drugdje, baš i nemaju predmete koje „vole“ zato što im se ne da baš učiti i svi su im predmeti dosta teški. A posebno oni koji zahtijevaju redoviti rad poput fizike i matematike. Ja osobno volim vjeronauk i latinski, službeni jezik Katoličke Crkve, ali me podosta zanima i povijest, posebno u sadašnjem drugom razredu u kojemu se govori o vladavini Crkve u srednjem vijeku. Manje volim tjelesni i fiziku.

Jedan moj prijatelj mi je rekao da si osim dobrog đaka i vrsni glazbenik. Koje je područje tvojih glazbenih zanimanja i tvojih osobnih glazbenih uspjeha?

Kako sam već spomenuo, 4. sam razred srednje glazbene škole za orgulje. Već kada sam bio mali, osim što sam se divio kadionici i tamjanu na svetoj Misi, uvijek nakon svete Pričesti bi moj tata sa mnom na rukama došao do orgulja i do orguljaša da gledam kako svira. Taj anđeoski zvuk me je privlačio. U osnovnoj glazbenoj školi sam iz klavira osvojio nekoliko nagrada na natjecanjima, a onda sam u srednjoj školi počeo svirati orgulje. 31. ožujka 2023. godine u drugom razredu sam postao državni prvak iz orgulja u 1. kategoriji. Odabrao sam upravo orgulje jer su orgulje moglo bi se reći crkveni instrument. S pravom se orgulje nazivaju „kraljica instrumenata“ zbog količine zvukova koje mogu proizvesti, a time izvrsno dati hvalu Bogu. Iako više volim ministrirati na svetoj Misi, katkada i sviram orgulje, i to isključivo pučke napjeve, a ne kako drugi mladi vole uz gitaru malo pokretljivije pjesme. Sveta Misa nije bilo kakav susret da bi se mogle svirati bilo kakve duhovne pjesme, već je to nekrvna Žrtva Isusova na oltaru. Stoga, da bi sveta Misa bila što uzvišenija tome pridonosi i izbor pjesama, kao i instrumenti na kojima se svira. Ja uvijek na čuđenje mnogih biram pučke napjeve koji imaju predivne riječi, ali se samo treba zaroniti u dubinu tih riječi da bi se mogle razumjeti.

Ne samo da si tako mlad glazbenik, ti si napisao predstavu o blaženom kardinalu A. Stepincu. Kako je nastala ta predstava i zašto si baš odabrao predstavu o blaženom A. Stepincu?

Predstava o kardinalu Alojziju Stepincu je nastala sasvim slučajno. Preko ljeta 2022. sam pripremio predstavu s nakanom da ju odglumim kod kuće mami i tati. Nakon što sam odglumio, u školi se to pročulo, više se ne sjećam kako, da sam odglumio predstavu o kardinalu Stepincu kod kuće. Moj se profesor iz hrvatskog sve više i više zanimao za to jer je htio stvoriti dramsku skupinu u školi. Početkom 2023. godine smo se dogovorili da bi bilo dobro da učenici škole odglume tu predstavu, te sam tako trebao napisati scenarij, sada, za više glumaca. Bazirao sam se na predstavi koju sam odglumio mami i tati kod kuće, ali sam, naravno, trebao puno toga dodati. Nakon što je profesor malo prepravio scenarij i pregledao, krenuli smo napokon s probama. Ispostavilo se kasnije da je 2023. godina bila dvostruki jubilej što se tiče života blaženog kardinala A. Stepinca: 25. obljetnica beatifikacije na Mariji Bistrici i 125. obljetnica njegova rođenja. O toj predstavi su također snimljene dvije emisije na Radio Mariji. Kardinal Alojzije Stepinac je za mene ništa drugo nego „najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata“, kako ga je opisao sv. Ivan Pavao II. prigodom svojeg prvog apostolskog pohoda Hrvatskoj.

Zanimljivo je da da si predstavu napisao kao polaznik osmog razreda OŠ Lotrščak u Zagrebu. U toj predstavi glumiš blaženog Alojzija Stepinca. Osim tebe u predstavi su tvoji bivši školski kolege kao glumci. Kako su mi rekli, sam si sebi nabavio, to jest. dao sašiti reverendu u kojoj si glumio blaženika. Odakle u tebi toliki zanos za pisanje predstave, a potom za glumu? Kako su tu prvu predstavu doživjeli gledatelji? Tko je bila publika?

OŠ Lotrščak nije velika škola, a posebno što se tiče prostora. Budući da je to muška škola, trebali smo i pomoć učenica OŠ Ružičnjak, isto katoličke škole koja se nalazi u istoj zgradi kao i OŠ Lotrščak. Pripremali smo se u tzv. multifunkcionalnoj dvorani škole (služi za razne susrete, svete Mise, priredbe itd.) koja nije baš nešto velika. Pripremali smo se više od tri mjeseca. Budući da svi učenici, a to su učenici viših razreda osnovne škole, imaju izvanškolske aktivnosti kao što su glazbena škola ili sport, nije ih bilo lako okupiti. Često mi se činilo, kao i profesoru iz hrvatskog koji je bio „mentor“ i redatelj da nećemo uspjeti odglumiti tu predstavu. Uz redovite probe, skoro sa svim učenicima-glumcima, odrađivao sam i individualne probe nakon nastave da im ukažem na sve moguće detalje. Na predstavi smo imali prave rekvizite, sagradili smo oltar, glumci su imali prave kostime (svećeničke reverende, kote, albe, misnice itd.) što smo posudili od nekoliko župa. Također sam si dao sašiti biskupsku reverendu, pojas i kapicu. Osim proba, za realizaciju takve predstave je potrebno i puno molitve. Tri mjeseca sam svaki dan molio za tu predstavu hodajući kod kuće oko stola u procesiji s upaljenom svijećom pjevajući marijanske pjesme. Iz tih „procesija“ sam spontano smislio jednu pjesmu na čast našem Blaženiku na melodiju „Majko Božja Bistrička“.

Samu smo predstavu u trajanju od sat vremena u školi nas 19 glumaca izveli u srijedu 14. lipnja 2023. pred roditeljima učenika i djelatnicima škole. Na predstavu smo pozvali mons. Jurja Batelju, postulatora za kanonizaciju kardinala Alojzija Stepinca koji nas je uzveličao i na kraju održao prigodan govor. Što se tiče kvalitete predstave, bit će dovoljno da citiram riječi mons. Batelje koje je izrekao zbog velikog broja male djece na predstavi: „(…) gledao sam da li djeca prate. Ali kad djeca svu pozornost uprave na pozornicu i prate, to znači da je priredba uspjela.“ Svi su bili jako začuđeni kako sam mogao zajedno s učenicima i profesorom napraviti takvo što, ali i učenici koji su glumili su bili vrlo uzbuđeni. rado su glumili i dali su sve od sebe, tako da bez njih to isto ne bismo uspjeli. A meni osobno je velika čast i Božja milost barem glumiti našeg svetog kardinala Alojzija Stepinca i barem na pozornici proživjeti sve što je on proživio za Boga i hrvatski narod.

Predstava je izvedena još u Sigetu u Zagrebu, a isto tako u Krašiću u sklopu „Pasionske baštine“. Jesi li zadovoljan sa svim tim izvedbama, glumom tvojih kolega? Ili bi neku od tih predstava istakao kao posebno uspješnu?

U tim dvjema predstavama sudjelovao sam kao učenik Nadbiskupske klasične gimnazije jer sama uloga kardinala Stepinca je jako zahtjevna. Nakon što smo primili poziv, uz sve ostale moje obaveze, sa sada već bivšim profesorom iz hrvatskog sam išao prvo razgledati dvorane u kojima bismo imali predstave. Zatim je profesor imao nekoliko proba s učenicima, a ja sam došao na zadnje dvije probe u OŠ Lotrščak, osim što sam se preko e-maila s njim stalno dopisivao. U obje ove predstave povećao se i broj glumaca, tako da nas je glumilo 23 učenika, uz još nekoliko učenika zaduženih za uređenje pozornice. Obje su predstave prošle jako dobro i bile su jako posjećene, dosta ljudi je i stajalo, što je iznenadilo i same župnike obiju župa, ali i sve nas izvođače. Ali želio bih naglasiti kako sam u Krašiću imao veliku milost. Budući da jedan rekvizit u predstavi treba biti Rimski Misal (ali onaj pretkoncilski), krašićki župnik mi je dao originalni Misal kardinala Stepinca da ga koristim u predstavi. Inače taj Misal stoji u Spomen-domu na Blaženikovom oltaru. Ta predstava je objavljena na youtube-u pa preporučam da pogledate: https://www.youtube.com/watch?v=7lKBH2SZAT4. Na predstavu u Siget je došao izaslanik nadbiskupa Dražena Kutleše, preč. Tomislav Hačko, a u Krašiću su nas svojim dolaskom posjetili mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup u miru i mons. Nikola Kekić, grkokatolički biskup u miru. Također, organizatorica „Pasionske baštine“ je izrazila želju da glumimo tu predstavu i sljedećih godina. Također, 5. listopada ove godine u 16 sati ćemo glumiti predstavu u Župi blaženog Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici u Zagrebu, pa sve čitatelje od srca pozivam.

Bog ti je dao posebne darove, talente. Da je to tako, pokazatelj su tvoji glazbeni uspjesi, pisanje spomenute priredbe o kardinalu A. Stepincu. Tko ti je posebno jaka podrška u tvom stjecanju znanja, raznih vještina, glume? Jesu li to roditelji, možda neki svećenik, odgojitelj, ili neka osoba koja je tebi kao mladiću životni uzor?

Budući da jako štujem i molim se papi Benediktu XVI., koji iako još nije niti blaženik, vjerujem da je moćan zagovornik kod Boga. Volim se našaliti kako sam sve svoje darove naslijedio od njega i od sv. Ivana Pavla II., mojeg nebeskog zaštitnika. Dar za glumu sam naslijedio od sv. Ivana Pavla II. (jer je kao mladić volio glumiti), dar za sviranje od pape Benedikta XVI. (jer je on znao svirati klavir), a „dar za tjelesni“, za fizičko razgibavanje u školi, jer uopće ne volim pretjerano se razgibavati, također od pape Benedikta XVI. (Zanimljivost je što je baš on skoro pao razrede zbog tjelesnog jer niti on nije volio tjelesni). Oni su moji uzori, kako živjeti, kako postati svet. Sveti Ivan Pavao II. je bio uzor mladima i ljudima koji su živjeli u njegovo vrijeme, a papa Benedikt XVI. je živio sada, nedavno, i on je bio meni uzor. Kada sam imao četiri godine, bio sam u Castel Gandolfu, papinskoj ljetnoj rezidenciji, s mamom i s tatom kada je održao svoj zadnji govor i zadnji blagoslov prije nego što je abdicirao. Bio sam također s mamom na njegovom sprovodu na Trgu svetog Petra 5. siječnja 2023. Kada su obojica bili živi, papa Ivan Pavao II. i tada još kardinal Joseph Ratzinger, njih su dvojica sigurno bili najbolji prijatelji. I naravno da će papa Benedikt u mom životu imati istu pobožnost kao i njegov prethodnik. Oni su mi uzori, a u zadnje vrijeme i kardinal A. Stepinac koji je položio život za Crkvu u Hrvata. Moji me roditelji samo potiču da nastavim djelo tih dvojice papa i da mi oni nastave biti uzori.

Svatko od nas je u tvojim godinama imao visoke životne ciljeve. Kako što bolje završiti srednju školu, upisati i završiti fakultet. Koji su tvoji životni ciljevi osim toga, jer vidim da imaš više talenata?

Mnogi mi savjetuju da nastavim svirati orgulje i da upišem glazbenu akademiju. Neki mi savjetuju da se možda upišem u neku dramsku zajednicu. Ali za mene je najvažnije ono na što me Bog poziva, a ja vjerujem, što od malena želim, da je to da postanem sveti svećenik. Nisam htio ući u malo sjemenište da se još malo formiram kao vjernik, laik, i da iz prve ruke mogu vidjeti sve nedostatke ovoga svijeta, a ne da sam zatvoren u četiri zida sjemeništa. Zato sam i upisao katoličku srednju školu. Iako i u mom razredu ima učenika iz različitih sredina, to je upravo prilika da se naučim živjeti sa svim ljudima i kao svećenik Kristov svima naviještati Božju Riječ, kao sveti Pavao, upravo svima. Svjestan sam da nije lako biti svećenik, a posebno onaj pravi. Naravno da i ja padam često, nisam još svetac, ali se trudim živjeti sveto i vršiti Božju volju. Posljednje riječi blaženoga A. Stepinca su bile „Fiat volúntas Tua!“ „Budi volja Tvoja!“ To treba biti cilj svih ljudi, bilo svećenika, bilo majki i očeva obitelji.

Danas mladi tvoje životne dobi puno vremena provode na društvenim mrežama. Kakav je tvoj stav prema internetu, društvenim mrežama, a i nažalost o ovisnosti vezano uz društvene mreže?

Što se mnogi čude, a mnogi ne razumiju, ja niti dandanas, sa 16 godina, ne posjedujem mobitel. Ne zato što mi mama i tata ne žele dati, već zato što ja to ne želim. Učenici srednjih škola pogotovo stalno vise na društvenim mrežama i gledaju te slušaju svakakve nečiste stvari. Društvene mreže mogu i koristiti, ali ja se bojim upadanja u ovisnost. Učenici moje škole, iako je katolička, pod svakim malim odmorom su na mobitelima i u razredu je tišina. Ja ne mogu razgovarati i družiti se s učenicima. A za vrijeme trajanja sata, budući da ne smiju biti na mobitelima, međusobno razgovaraju i stvaraju time buku i nered u učionici. Njihovo znanje je puno slabije jer stalno misle kako im je netko poslao poruku na Whatsapp ili trebaju napuniti mobitel, tako da im misli odlutaju od nastavnoga gradiva i ne mogu ništa zapamtiti jer su stalno usredotočeni na situaciju u mobitelu.

Povrh svega je zastrašujuće ono što adolescenti gledaju na mobitelima. Mladići gledaju djevojke skromno odjevene, nakon toga počnu slušati nepristojne pjesme, onda žele to sve isprobati, a rezultat svega, osim grijeha i konačnog udaljavanja od Boga, dakako, je vjerojatno propast njihovoga budućeg braka ili velike rane u njihovim srcima. Onda zaboravljaju na Boga, jer znamo da djela Zloga imaju teške i dalekosežne strašne posljedice, a to sve „samo“ zbog korištenja društvenih mreža u nečiste svrhe. Istina, gledati skromno odjevenu djevojku je ljudskim očima možda ugodno, ali današnji ljudi ne gledaju u visine, nego se zaustavljaju na zemaljskim stvarima koje ne spašavaju, već samo upropašćuju. Čak je i Isus ukorio svetoga Petra: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (Mt 16, 23). Nažalost, niti svećenici, niti velika većina svećenika ne govori o štetnosti toga jer su možda i oni sami zaslijepljeni društvenim mrežama pa gledaju svećeništvo kao posao, a ne kao poziv. Bog nam je dao dio društvenih mreža da se Njega više slavi i da se evangelizira preko društvenih mreža, ali danas se događa upravo suprotno. Unatoč ovome svemu, po meni najveća posljedica ovisnosti o mobitelima i društvenim mrežama jest dobrovoljna nesvjesna usamljenost. A znamo da Gospodin nije nas stvorio da budemo sami, usamljeni, nego da živimo u zajednici koja se zove Crkva; bilo putujuća, bilo pobjednička, bilo trpeća sa ciljem dolaska u Raj.

Mladima je ponekad „dosadno“ u crkvi. Tako neki kažu… Slušaš vjerojatno propovjednike različitih stilova. Neki imaju, a neki nemaju govorničke, (oratorske) sposobnosti. Redovito ideš u crkvu sa svojim roditeljima. Kakav propovjednički stil preferiraš ti i tvoji vršnjaci?

Za svoje vršnjake ne znam koji stil propovijedi preferiraju jer većina preferira biti u zadnjoj klupi u crkvi, da sveta Misa što prije završi i da mogu što prije izletjeti van na „slobodu“. Ako bi se mene pitalo, svećenik bi trebao propovijedati na propovjedaonici da može vikati grešnomu narodu kako je odlutao od Boga, a ne na ambonu gdje mirnim tonom propovijeda čisto da nešto kaže i da analizira Evanđelje, a u tom slučaju ljudi često znaju „pozaspati“ i kasnije ne znaju što im je svećenik rekao. Ono što je danas jako bitno za propovijedati, po meni, jest sveta čistoća duše i tijela jer vidimo i sami što se danas događa, kako se osobe u javnosti odijevaju, kakvi su stavovi „nedjeljnih katolika“, kako današnji i hrvatski političari žele dopustiti najrazličitije grijehe, kako se ponose time itd. Treba o tome govoriti i više nego prije. Nažalost, mnogi ne govore o tome. Zato sam Bogu zahvalan što imamo za zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutlešu koji je jedan od rijetkih koji govori o svetoj čistoći. Vjerujem da je on upravo dar s Neba Crkvi Zagrebačkoj.

Za kraj, želim zahvaliti od srca vlč. Vladimiru Trkmiću koji je želio sa mnom napraviti ovaj intervju i to baš za mjesec listopad koji je mjesec posvećen Blaženoj Djevici Mariji i u kojemu se slavi sveti Ivan Pavao II. Nadam se da sam preko ovoga intervjua proslavio Gospodina i da će kardinal Alojzije Stepinac uskoro biti kanoniziran, a isto tako da će Veliki Papa, papa Benedikt XVI. biti proglašen blaženim. Završit ću riječima koje bi trebale biti naše svakodnevno geslo, i da s tim riječima odlazimo svaki dan u školu, na posao, u crkvu, i da te riječi budu uvijek urezane u našim srcima: Krist Kralj vlada, Krist pobjeđuje, Krist Kralj vječno kraljuje.

Razgovarao: Vladimir Trkmić

Hrvatsko nebo