Z. Gavran: Čvrste naznake pastirske orijentacije i djelovanja nadbiskupa Kutleše: Prvo obnova vjere u vlastitoj duši!
Vrijeme:11 min, 54 sec
Kutlešina bistrička homilija sva je okrenuta vjeri i vjerskim zbiljama, pa i kada se bavi raznim ljudskim teškoćama, slabostima, nemoćima i potrebama. Vidljivo je da novi nadbiskup Crkve zagrebačke, i neformalni primas Crkve među Hrvatima odnosno Crkve hrvatskog jezika, ne polaže svoje nade i realna očekivanja u svjetovne ili političke oslonce. Da se ne uzda u „dobrotu“ i „dobrotvornost“ ovozemaljski profiliranih ljudi i skupina. U kakve je hrvatski narod poslije Domovinskog rata polagao tolika očekivanja. Čini se kako je nadbiskup već uvidio da toliko potrebna „moralna i duhovna obnova“ i preobrazba, da dobrobit hrvatskog čovjeka i naroda ne će biti mogući uz pomoć zgoljno ljudskih snaga, koje su se – svi to vide – iscrpile, kompromitirale, blamirale. Hrvatski čovjek morao bi se stoga ponovno, u raznim nemoćima, potrebama i tjeskobama, okrenuti mnogo više božanskom Izvoru. Iz njega crpiti svijest i nutarnju snagu za činjenje istinskoga dobra. A ne bezumno očekivati da će to dobro doći sámo od sebe, ili da ćemo ga dobiti po ljudima koji žive u ’zaboravu Boga’, u zanemarivanju Riječi Božje i Zakona Božjega, bez unutarnje potrebe za i bez svijesti o odgovornosti pred Njim.
Blažena Djevica Marija i božanska snaga potrebna ljudima, do koje se dolazi u nutrini
Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša pozvao je hodočasnike iz grada Zagreba na tri stotine prvom zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj, 8. rujna, na obnovu u vjeri, u ljubavi i u dobrim djelima. Njegova homilija, uz 23. nedjelju kroz godinu, a na dan „male Gospe“, može se razumjeti i kao iznošenje onoga na što će prošle godine imenovani nadbiskup zagrebački stavljati težište. „Blažena Djevica Marija znala je da nitko nije kao Bog. Stoga nam i danas, na ovoj euharistijskoj gozbi, poručuje da s pouzdanjem činimo ono što nam kaže. Ona je bila prva koja je to učinila. Na njoj je prvoj Gospodin pokazao svoju božansku snagu“, riječi su kojima je zaključio svoju homiliju.
I geslo ovogodišnjeg hodočašća bilo je posve okomito, tako da usmjeri vjernike prema Bogu kao izvoru svega: „Budi s nama svaki čas!“ Podsjetio je nadbiskup na Blaženu Djevicu Mariju kao „posrednicu milosti i zagovornicu u svim našim ’časovima’“, a okupljene vjernike u tom svjetlu pozvao: „Dok joj danas upućujemo svoje molitve, zađimo duboko u svoje srce i pitajmo se što nam to Gospodin govori.“
Spoznaja o stanju hrvatskoga katolištva danas: katoličku se vjeru nerijetko svodi na ideološki isječak
Pozivanje vjernikā da zađu „duboko u svoje srce“ otkriva nadbiskupovu spoznaju o stanju hrvatskoga katolištva danas. Ono je naime takvo da se pod stijegom katolištva „prodaje“ – u dimenziji masovnosti i formalne pripadnosti – ’svašta i ništa’, odnosno da je ispovijedanje katoličke vjere prečesto samo na usnama, da se nju svodi na folklor, običaj i potvrđivanje identiteta, ili na zakrabuljeni interes ili lažno domoljublje, što ona nipošto nije. Katolicizam se, isto tako, nerijetko stavlja u službu političkih i stranačkih interesa, čime se katoličku vjeru svodi na ideološki isječak, i to u svrhe manipuliranja biračima.
O raznim oblicima „zloporabe“ (navodnoga) katolištva ili njegova neprimjerenog razumijevanja nadbiskup je govorio u nekim prijašnjim prigodama, posebice u nedavnoj homiliji u Ludbregu. Jedan od tih oblika jest i podvojenost između privatnog življenja po zapovijedima Božjim, a istodobno njihova javnog „zaboravljanja“ i ignoriranja, iz oportunizma, karijerizma i drugih nečasnih razloga. Tezu iz te propovijedi Hrvatsko nebo izrazilo je njegovim riječima u naslovu ovako: Kršćanstvo nije samo privatna stvar! Kršćanska vjera uključuje naime odgovornost i za sve ono što se čini ili se propušta činiti u javnosti, u javnoj sferi, u zajednici/politeji, u politici, u poslovanju, kulturi, odnosu prema drugima, u institucijama, moralu i glede poštivanja vjerskih i etičkih vrjednota.
Homilija nadbiskupa Kutleše na Svetu nedjelju u Ludbregu: kršćanstvo nije samo privatna stvar!
Kutleša ne namjerava zanemariti štovanje ni privremeno zapriječenu kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca niti zanemarivati katoličku sastavnicu hrvatske povijesti te baštine i kulture
Riječ je poglavito o vjerničkom odnosu prema Isusu Kristu, prihvaćanju njega kao spasitelja čovjeka i svijeta. „Blažena Djevica Marija čini upravo to: pokazuje nam na koji način zagrliti Sina Božjega, kako „njegov čas“ učiniti djelotvornim u našim životima, kako „ostati na njegovu putu, u njegovoj istini i kako biti baštinici života koji je u njemu.“ U tom svjetlu novi nadbiskup podsjeća na vjeru i veličinu „danas blaženog Alojzija Stepinca, njegovih pohoda ovom svetištu i njegove sinovske odanosti prema Blaženoj Djevici Mariji“. Znači, nadbiskup Kutleša, iako imenovan od pape Franje, ne namjerava zanemariti štovanje ni privremeno zapriječenu kanonizaciju toga hrvatskog vjerskog i narodnog velikana. Time, i to opetovano i dosljedno, pokazuje da nema namjeru zanemarivati katoličku sastavnicu hrvatske povijesti te baštine i kulture.
Nadbiskup je podsjetio na inače zanemaren pojam Providnosti, Božjeg promisla u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zajednice te u osobnom životu ljudi, rekavši: „Stoga, dragi vjernici, znajte cijeniti milost pobožnosti prema Majci Božjoj. Nitko od vas nije ovdje slučajno. Privukla vas je nježna ljubav Majke koja je spremna i moćna učiniti sve za naše spasenje. Molimo zajedno za naše obitelji, za potrebe naše Crkve i za sve ljude koji Boga još ne poznaju, jer on želi da se svi spase i dođu do spoznaje istine (usp. 1 Tim 2, 4).“ Time je podsjetio kako zadaća Crkve nipošto nije samo dobrobit sebe ili svoga naroda, nego i spasenje svega čovječanstva, na ovomu i na onomu svijetu.
Obnova vjere u Isusa Krista kao istinska obnova čovjeka i naroda izražena, u trima točkama
U tom svjetlu, nadbiskup je podsjetio na katolički univerzalizam (sveobuhvatnosti), koji je u moderno doba prešućivan, istiskivan i nadomještaj socijalističkim „internacionalizmom“ i masonskim „globalizmom“. A neraskidivo s univerzalizmom povezan je kršćanski personalizam, svijest o vrijednosti ljudske osobe, koja uživa prednost pred svim drugim aspektima ljudske zbilje. Ljudska osoba ne smije se žrtvovati u korist moći, politike, gospodarstva ili različitih suvremenih tlapnji i opsjena koje izvana gnječe ili iznutra rastaču ljudsku osobu kao takvu, njezine slobode, prava, ali i odgovornosti pred najvišom, božanskom Osobom, pred Stvoriteljem svih osoba.
Bog je taj koji je prisutan, koji djeluje u našim životima i u povijesti – podsjetio je vjernike zagrebački nadbiskup, pa je zatim podijelio „razmišljanja o načinu na koji Bog djeluje u našim životima“. Iznio je to u trima točkama: „Prva je posvećena gluhom mucavcu [iz ulomka evanđelja za 23. nedjelju kroz godinu B] u kojemu možemo prepoznati stanje svakog čovjeka bez Isusa; druga je posvećena Isusu koji čovjeku vraća izgubljene sposobnosti; a treća govori o mnoštvu i vjeri koju to mnoštvo izražava.“ Najavio je i zaključak na kraju: „Vratit ćemo se na sliku svadbene gozbe na čiji smisao upućuje svako pa i ovo naše današnje euharistijsko slavlje.“ Istaknuo je dakle sržnu važnost sakramenta euharistije odnosno misnoga slavlja riječi, mističnog zajedništva, tijela i krvi Kristove – ali tako da bude uključena nutrina, a ne samo manifestativna, vanjska dimenzija.
Kod mnogih postoji „želja za spasenjem“, koju treba prepoznati i cijeniti
Ima od vjere odmetnutih krajeva i skupina, ali to ne znači da među ljudima u tim „poganskim“ krajevima i skupinama ne postoji „želja za spasenjem“, koju Isus prepoznaje i cijeni. „I danas, kao i tada, Isus je pozoran na svaku potrebu ljudskoga srca za njim“, nastavlja nadbiskup te podsjeća na „potrebu svjedočenja onih koji su doživjeli njegovu [Kristovu] blizinu. Zadaća vjernika jest naviještati Božja silna djela“, pri čemu su „motivirani željom da i drugi osjete slobodu i ozdravljenje koje su i sami primili“. A Isusovo je „srce puno ljubavi i suosjećanja za nemoćne ljude, za one koji su na bilo koji način pogođeni bolešću, nedostatcima ili slabostima“, kao što su „stariji, nemoćni i bolesni članovi“, koji su „pod posebnom Božjom zaštitom“.
Dapače, nastavlja razvijati svoju misao, „takvi članovi naših obitelji privlače Božju milost na naše domove“, opominje vjernike zagrebački pastir vjernike. On time u žarište pozornosti stavlja ne samo dimenziju solidarnosti, nego i suosjećanja i dobrotvornosti kao šanse i za osobno spasenje onih koji sa spomenutima suosjećaju i čine im dobro. Takvo postupanje može „privući srce Gospodina, koji preko bolesnog člana može ozdraviti cijelu obitelj“.
Osobe i obitelj u središtu pastorala i nove evangelizacije; nošenje križeva umjesto osuđivanja
Time je nadbiskup ponovno u središte pastorala i nove evangelizacije stavio osobe, ali i obitelj, svjestan svekolikih današnjih ugroza kojima je ona danas izložena, izvana i iznutra. Umjesto osuđivanja nevoljnih i problematičnih, on preporučuje vjernicima zrelost i hrabrost u nošenju svojih obiteljskih križeva, u vjeri, po kojoj Isus pomaže i slabima da budu „jaki“. Isus je pak taj koji oslobađa ljude njihovih blokada, tereta i nemoći. Na primjeru nijemoga: „Effata! Otvori se!“
U drugoj točki nadbiskup u homiliji primjećuje da se Isus nijemomu i gluhomu obraća nasamo i osobno, i da, za razliku od onih koji žele da mu mnogi plješću, zazire od ovozemaljske slave. Radije djeluje i pomaže u diskreciji. On se ujedno, „svakome od nas približava na način na koji ćemo najbolje razumjeti da nas voli, makar to ne bilo onako kako i kada mi očekujemo. Pristupa nam osobno.“
Propovjednik dodaje da je važno uočiti „kako zbog buke mnoštva ponekad ne čujemo Boga koji nam se neprestano obraća u srcima“. Medijsku poplavu „beskorisnih informacija i dojmova koje primamo od mnoštva“ on prepoznaje kao nepogodu, koja nas ostavlja „bez vremena za ono jedno potrebno, a to je učiti od Riječi Božje“.
Ne smije se dopustiti javnoj buci niti da nam zagluši istinu, niti da budemo manipulirani
Ne smije se dopustiti „javnoj buci“ niti da nam zagluši istinu, niti da budemo manipulirani, niti da nas zakočiti u izražavanju onoga „u što smo uvjereni“. Nadbiskup je svjestan da su „vremena teška“, no ujedno nas upozoruje: „Ako u svojim umovima i srcima ne budemo imali jasnoću koju Božji Duh daje i jamči, prestat ćemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta.“
Na žalost je danas stanje takvo da su mnogi (formalni ili identitetski ili ’folklorni’ odnosno neprosvijećeni i neobraćeni) vjernici kao, po poslanju, „sol zemlje“ obljutavili, i da nikomu više nisu ili uopće i nisu nikada bili „svjetlo“.
Nadbiskup je, očito, svjestan da uobičajena površnost ili „lakoća“ u pristupanju vjerskim zbiljama nije više dovoljna za suočavanje sa gnjiloćom i pomračenošću svijeta. „To je i nama snažna poruka: ako želimo ljude privesti k Bogu, moramo ići tamo gdje su oni, dodirnuti ih u njihovoj stvarnosti. Papa Franjo ustrajno nam doziva u svijest tu Isusovu praksu i želju“, nastavlja. S pogledom, u prošnji za druge, uprtim k nebu, tj. „k Očevu prebivalištu“.
Kutleša ne vidi Crkvu ni vjernike kao one koji se odriču vjerskog nauka ili ga razvodnjuju ili zanemaruju
Božje iscjeljenje dolazi naime odozgor, a i prolazi kroz našu dušu i duh, ako su za milosti otvoreni. Otac je djelovao po Isusu! „Ako kao vjernici želimo donositi dobre plodove, moramo živjeti u bliskom zajedništvu s Bogom čuvajući se grijeha, primajući sakramente i razmatrajući riječi Svetoga pisma.“
Tim riječima nadbiskup je podsjetio na klasičnu vjerski nauk, koji je danas uvelike zanemaren u korist svih mogućih vrsta popustljivosti, ugađanja i dodvoravanja drugima i svijetu. Kutleša ne vidi Crkvu ni vjernike kao one koji se odriču vjerskog nauka ili ga razvodnjuju ili zanemaruju, nego kao one koji ga imaju potvrđivati i djelom, i riječju, i mišlju, i srcem.
Suosjećati s nekim može „samo netko kome je do nas stalo. Budimo u svijetu oni kojima je stalo. Nemojmo se zatvarati u svoje sigurne utvrde i zone komfora. Bog nas treba da preko nas pokaže da mu je do ovoga svijeta stalo jer je njegovo stvorenje. Što bliže živimo u Božjem srcu, to više možemo osjetiti bol naših bližnjih! Tajna suosjećanja jest život u bliskom zajedništvu s nebeskim Ocem! Što je bliže naše zajedništvo s njim, to je učinkovitije naše služenje svijetu oko nas!“
Protiv „zaborava Boga“ – koja je toliko vidljiva kod mnogih u javnom i političkom, ali i u ’običnom’, svagdašnjem životu
Tom porukom nadbiskup je vjerničku svijetu usmjerio na Boga, toliko zanemarenoga među onima koji se bave svojim programima i projektima, ambicijama i karijerama, potrebama i ciljevima, zaboravljajući na Božju moć i na Boga kao izvor svega dobra, pa tako i snage činjenja dobra. On duboko osjeća potrebu razbuđivanja vjerničkih pozaspalih i otupljenih svijesti, žalosne zbilje koja se osobito vidi kod mnogih u javnom i političkom, ali i u ’običnom’, svagdašnjem životu. „Uprimo svoj pogled u Njega i odgovor vjere u našem srcu ne će izostati.“
Spomenuvši zatim pojam „mesijanskih vremena“ te „svaki euharistijski stol oko kojeg se okupljamo“, nadb. Kutleša podsjetio je okupljene kako je „na ovom mjestu prije točno 40 godina održan i Nacionalni euharistijski kongres, kada smo se s ponosom spominjali 13 stoljeća kršćanstva u našem narodu. Isus je, dragi vjernici, dobro vino i punina života. On je sam Život! Nastavimo biti zahvalni za dar koji primamo. Isusove intervencije u naše živote nisu ograničene našim mjerilima. Kad ozdravlja, ozdravlja i dušu i tijelo; kad hrani, hrani i dušu i tijelo; kad prosvjetljuje, čini to jasnoćom koja cjelovito zahvaća ljudsku osobu. Blažena Djevica Marija znala je da nitko nije kao Bog. Stoga nam i danas, na ovoj euharistijskoj gozbi, poručuje da s pouzdanjem činimo ono što nam kaže. Ona je bila prva koja je to učinila. Na njoj je prvoj Gospodin pokazao svoju božansku snagu.“
Kutleša se ne uzda u „dobrotu“ i „dobrotvornost“ ovozemaljski profiliranih ljudi i skupina
Kutlešina bistrička homilija sva je okrenuta vjeri i vjerskim zbiljama, pa i kada se bavi raznim ljudskim teškoćama, slabostima, nemoćima i potrebama. Vidljivo je da novi nadbiskup Crkve zagrebačke, i neformalni primas Crkve među Hrvatima odnosno Crkve hrvatskog jezika, ne polaže svoje nade i realna očekivanja u svjetovne ili političke oslonce. Da se ne uzda u „dobrotu“ i „dobrotvornost“ ovozemaljski profiliranih ljudi i skupina. U kakve je hrvatski narod poslije Domovinskog rata polagao tolika očekivanja. Čini se kako je nadbiskup već uvidio da toliko potrebna „moralna i duhovna obnova“ i preobrazba, da dobrobit hrvatskog čovjeka i naroda ne će biti mogući uz pomoć zgoljno ljudskih snaga, koje su se – svi to vide – iscrpile, kompromitirale, blamirale. Hrvatski čovjek morao bi se stoga ponovno, u raznim nemoćima, potrebama i tjeskobama, okrenuti mnogo više božanskom Izvoru. Iz njega crpiti svijest i nutarnju snagu za činjenje istinskoga dobra. A ne bezumno očekivati da će to dobro doći sámo od sebe, ili da ćemo ga dobiti po ljudima koji žive u ’zaboravu Boga’, u zanemarivanju Riječi Božje i Zakona Božjega, bez unutarnje potrebe za i bez svijesti o odgovornosti pred Njim.
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
