D. Dijanović: Velikosrpska bahatost i glupost ne poznaju granice

Psihopatologija

U skladu s takvom politikom, a prema smjernicama onoga što se kolokvijalno naziva Memorandum 2, Srbija je 2010. uhitila Veljka Marića, a 2011. Tihomira Purdu. Time je pokušala sprati vlastitu odgovornost za zločine devedesetih godina. Posljednjih pak tjedana Srbija, po nalogu bizantinskog primitivca Aleksandra Vulina, bivšega šefa BIA-e i ministra obrane, određenim hrvatskim državljanima zabranjuje ulazak u zemlju. Ne boli nas previše duša što je ulazak zabranjen balkanskoj pevaljki, no ranije je zabranjen i saborskom zastupniku Marijanu Pavličeku. Svi ovi slučajevi demonstriraju velikosrpsku bahatost koja kao i glupost jednostavno ne poznaje granice niti se ikada umara.

Hrvatski pristaše srbijanskog ulaska u EU ističu da će europske integracije europeizirati Srbiju što je važno za dobrosusjedske odnose. No fakti su suprotni: Srbija što dulje pregovara s EU, u njoj sve više jačaju velikosrpstvo i četništvo. Srpski režim svakodnevno na svim medijskim frekvencijama putem svojih udarnika sije mržnju prema okolnim narodima i negira im identitet.

Psihopatologija oličena u stihu „Bog je rodom iz Srbije“ obuzela je sve pore društva. Zar se i sam Novak Đoković nije pohvalio time da su mu uvijek u koferu knjige velikosrpskog ridikula Jovana Deretića? Ozbiljnim ljudima Deretić (onaj koji je tvrdio da su svi Srbi, od Hrvata i Iraca do Spartanaca i rimskih careva) predmet je sprdnje i dobre zabave, no njegovo ludilo je u Srbiji uzelo maha.

Nedavna događanja oko prelaska granice služe za najprizemnije unutarnjopolitičke svrhe, ali su dio širega plana. Režim Aleksandra Vučića ne može funkcionirati bez provokacija, medijskog ludila i izvanrednog stanja. Zato je potrebno stalno izmišljati unutarnje i vanjske neprijatelje. No u tome ludilu postoji i velikosrpska strategija.

Srpska geopolitička škola nikada nije odustala od hrvatskih teritorija, od secesije tzv. RS i od Kosova, što nam bjelodano ukazuju medijski istupi dr. Milomira Stepića. Kulturna agresija (svojatanje dubrovačke književnosti i negiranje hrvatskog jezika, uništavanje Bunjevaca i Šokaca u Srbiji) samo su uvertira za nove osvajačke planove. Srbija jača vojsku, ali primarno računa na stvaranje novoga svjetskog poretka, postameričkog, u kojemu će ključnu riječ voditi Kina i Rusija.

U konačnici, od svih velikosrpskih planova ne će biti ništa. Sadašnja politička situacija u Srbiji, koja graniči s ozbiljnim ludilom, može skončati jedino u krvi: krvavim padom Aleksandra Vučića i mogućim građanskim ratom. Vučić će se jednom morati odlučiti između Istoka i Zapada i to će, neovisno o izboru, biti njegov politički kraj.

Hrvatska se prema Srbiji treba postaviti recipročno, a dok ne isplati ratnu odštetu blokirati joj ulazak u EU. Tako se ponašaju suverene zemlje.

Za Hrvatsku je veći problem unutar same Hrvatske. Hrvatski medijski prostor premrežen je medijima u srpskom vlasništvu koji sudjeluju u obavještajno-psihološko-propagandnom ratu protiv hrvatske države i u balkaniziranju hrvatskog društva kako bi ga se lakše duhovno pokorilo.

Kako potvrđuju izvješća SOA-e, četništvo jača u samoj Hrvatskoj, a agentura Pupovac-Stanimirovićeva SDSS-a premrežila je hrvatske institucije. Ništa se očito nije promijenilo ni nakon posljednjih izbora. Sve dok su „Novosti“, tiskovina koja sustavno radi protiv hrvatske države, na državnom proračunu, nemoguće je govoriti o bilo kakvim promjenama. To što SDSS formalno nije na vlasti ne znači ništa. Još je bolja pozicija kad se ima vlast, a formalno ne potpisuju odluke. Uostalom, državni tajnici iz ove stranke ostali su na svojim mjestima, a postoje najave novih besramnih transfera iz hrvatskog proračuna na račune bivših agresora. Hrvatska je u ovome pogledu retardirana zemlja.

Nakazna ideologija jugoslavenstva

Sve hrvatske promašene politike u odnosu na Srbiju i Srbe u Hrvatskoj proizlaze iz nakazne ideologije jugoslavenstva. Nitko pritom nije preciznije od Ivana Oršanića upravo jugoslavenstvo detektirao kao izvor zločina i nasilja.

Oršanić ističe da „tisućugodišnje susjedstvo Srbije i Hrvatske, srpskoga i hrvatskoga naroda, ne poznaje ni jedan međusobni rat, ni jedan međusobni sukob, ni jedno međusobno klanje. Nametanje, naprotiv, Jugoslavije i jugoslavenstva predstavlja niz zločina, predstavlja uništavanje Srbije i Hrvatske, Srba i Hrvata“. U skladu s time, postaviti se „u raspravljanju na stajalište Srbije i Hrvatske, srpskoga i hrvatskog naroda, znači stati na stajalište tisućugodišnjeg činjeničnog stanja, na stajalište tisućugodišnjeg mira. Postaviti se, pak, u raspravljanju na stajalište Jugoslavije i jugoslavenstva, znači postaviti se na stajalište nasilja, zločina, uništavanja, brisanja.“.

Srbi u Hrvatskoj su, naglašava Oršanić, tijekom vremena postali „najjačim argumentom jugoslavenstva Hrvatske prema vani i najjačim čimbenikom velikosrpstva unutar Hrvatske i Jugoslavije“. Srbi u Hrvatskoj osjećaju da velikosrpska dominacija na tlu Hrvatske može postojati samo u koncepciji jugoslavenstva. To jugoslavensko je „u dugom periodu vremena imalo značiti likvidaciju hrvatstva kao imena, kulture, vjere i ekonomije i kao afirmaciju srpstva u njegovom supstancijalnom smislu, a bez srpskog imena“.

U skladu s jugoslavenskim politikama hrvatskih političara, Srbi još od početka 20. st. u Hrvatskoj na vlasti nisu bili jedino u vremenu NDH i u vremenu Tuđmana. Danas samo formalno nisu na vlasti, a stvarno i dalje imaju isti utjecaj. I ne govorimo pritom o bilo kojim Srbima. Govorimo o nasljednicima agresorskih politika. Za lojalne hrvatske Srbe nema mjesta u državnim institucijama.

Rješenje hrvatsko-srpskih odnosa prema Oršaniću se svodi na to može li se odnos između Srbije i Hrvatske postaviti na temelju stvarnoga povijesnog srpstva i hrvatstva, Srbije i Hrvatske, ali „bez jugoslavenstva, u smislu nekog hrvatskog spašavanja od Germana i Latina, i bez jugoslavenstva, po kojem se ima spašavati velikosrpski izljev izvan povijesnog srpstva i Srbije. Konačno je očevidna istina da jugoslavenstvo i Jugoslavija ne spašavaju Hrvate ni od čega, niti osiguravaju Veliku Srbiju i srpstvo“.

Oršanić ne ostavlja dvojbe o tome koji je glavni kamen smutnje između Srba i Hrvata: „Najveće zlo među nama jest u tome, što živimo zajedno, ubijajući se, umjesto odijeljeno, razvijajući se“.

Za Oršanića nedostojno je da se hrvatstvo „iživljava u lajanju na Srbiju i Srbijance zbog toga što oni nisu usvojili jugoslavensku zabludu negacije srpstva i srpske državne ideje, kao što su to napravili hrvatski Jugoslaveni s hrvatskom državnom idejom. Hrvatstvo se ne može hraniti mržnjom ni na jedan narod ni na čiju državnu ideju, najmanje za ljubav onima koji su stvorili i održavali tu mržnju u djelima zbog kojih osuđuju sve druge, a samo ne sebe, zbog onih koji su stvorili idejne i stvarne nerede na Balkanu“.

Problem, dakle, ne leži u postojanju hrvatskog ili srpskog nacionalizma, nego u ideji jugoslavenstva koja je, Oršanić ispravno ističe, predstavljala izum hrvatske inteligencije.

Ključni neprijatelj hrvatstva

Jugoslavenska ideologija je za Oršanića „najveća nesreća Balkana i izvor zločina, jer je protiv ideje slobode i samoodređenja svih njegovih naroda. Mi moramo biti protiv Srbije u konkretnom smislu, jer drukčije nije moguće, ali u idejnom i temeljnom smislu mi moramo biti protiv jugoslavenske zablude“. Ispravno je stoga „antijugoslavensko stajalište, jer smo po jugoslavenstvu postali srpskom kolonijom. U tom poslu naša je stvar da se jugoslavenska zabluda potpuno dotuče, ali ne obranom Jugoslavena, a napadanjem Srba, nego napadanjem Jugoslavena, Jugoslavije i jugoslavenstva, te životom u našoj državnoj ideji, a stvar je Srbijanaca, da se oslobode zastarjelih ambicija Pravoslavne crkve i da žive u svojoj državnoj ideji tako da na granicama Hrvatske i Srbije ne bi stajali luđaci, koji se htjeli smatrati ideolozima i svecima, nego stanovnici normalno priznatih i ostvarenih načela u cijelom svijetu. Samo u to slučaju moglo bi se očekivati i na Balkanu razvitak solidarističkih odnosa kakvi postoje i među drugim narodima. Međutim kod Jugoslavena-Hrvata opaža se kompleks čudnog iživljavanja. Stalno napadaju na Srbijance, umjesto da napadaju sebe i svoju zabludu. Ako su Pašić i Aleksandar Karađorđević Srbi, to je normalno i što mi tu imamo napadati. To što Maček, Šubašić, Meštrović, Tito i Bakarić nisu Hrvati, kao što su oni Srbi, to je abnormalno i glupo, to treba napadati. Mi bismo pak ove htjeli zaobilaziti, nepovijesno, i blagonaklono, te ih osloboditi krivnje ‘lajanjem’ na Pašića, Aleksandra i Rankovića i time prihvatiti shvaćanja da su ovi krivi zato što nisu Jugoslaveni, a ne oni prvi što nisu Hrvati. Hrvatstvo se ne može definirati kao neko antimađarstvo, antitalijanstvo, antifrancustvo, antisrpstvo i kao mržnja na druge narode, nego se mora definirati kao antijugoslavenstvo, jer to isključuje hrvatska državna ideja u svim svojim pozitivnim političkim, kulturnim, socijalnim, ekonomskim i vjersko-moralnim projekcijama kao nešto neprirodna, kao sociološki i povijesni monstrum“.

Na žalost, niti će se Srbijanci osloboditi ambicija SPC-a (čija kritika i u Hrvatskoj izaziva pravosudni progon kao u slučaju Marka Juriča) niti se hrvatska politička kasta oslobodila jugoslavenskih zabluda. Hrvatska je i dalje nedovršena zemlja, s velikim brojem ljudi koji tu državu preziru ili su prema njoj indiferentni, što predstavlja golem problem pred izazovima koji nas očekuju. Teško je voditi suvisle i racionalne politike sa saboterskim politikama koje možemo detektirati unutar samih državnih institucija.

I Hrvatsku i Europu u idućim će godinama i desetljećima snaći teške posljedice pogubnih globalističkih – genderističkih i migrantskih politika. Mnoge će dosadašnje teme postati manje važne. No političko slijepilo hrvatskih političkih struktura, nerijetko praćeno izdajom, trajnije je od mjedi. I jamči vrlo nevesele buduće scenarije.