Zenički gulag

U jeku komunističkog režima Zenica je postala sinonim za brutalnost i represiju nad političkim neistomišljenicima i intelektualcima koji su bili u suprotnosti s tadašnjom vlašću. Zenički Kazneno-popravni dom nije bio samo mjesto kazne, nego i instrument straha, gdje su mnogi prolazili kroz mučenja, glad i prisilni rad.

Kada je sarajevska grupa Zabranjeno pušenje 1980-ih objavila pjesmu Zenica Blues, opisali su hladnu stvarnost zeničkog zatvora kroz prizmu rock-satire. Kroz humoristički ton i blagu ironiju pjesma je prikazala svakodnevne izazove zatvorenika fokusirajući se na život sitnih kriminalaca. Međutim, ono što pjesma nije obuhvatila bila je mnogo mračnija i brutalnija strana zeničkog gulaga – ona koja se tiče političkih zatvorenika, intelektualaca i svećenika. Ona strana priče koja govori o ljudima koji su bili zatvoreni zbog svojih uvjerenja, podvrgnuti nehumanim uvjetima, mučenju i izolaciji. Dok je Zenica Blues postala himna urbanog otpora, stvarnost zeničkog zatvora za mnoge je bila noćna mora, obilježena strahom i patnjom koja se nije mogla pretočiti u stihove satire.

Zenički zatvor, osnovan za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, isprva je funkcionirao kao klasična kazneno-popravna ustanova. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, s uspostavom komunističkog režima u Jugoslaviji, zatvor je postao mnogo više od toga. Pod režimom Josipa Broza Tita Zenica je postala simbol represije nad političkim neistomišljenicima, intelektualcima, svećenicima i svima onima koji su se smatrali prijetnjom jednopartijskom sustavu.

U monografiji zeničkog zatvora Kazniona, autora Saliha Jalimama, Slavka Marića i Rafeta Spahića, navodi se kako do sredine 50-ih godina 20. stoljeća u Kazneno-popravnom domu Zenica prevladavaju politički zatvorenici, te je čak 95% zatvorenika spadalo u tu kategoriju.

Zatvorski uvjeti u Zenici bili su iznimno teški i nehumani. Politički zatvorenici bili su smješteni u dijelu poznatom kao Staklara, koji je bio još stroži i nehumaniji od ostatka zatvora. Sobe predviđene za jednu osobu bile su prenatrpane, s 10-ak zatvorenika u jednoj prostoriji.

Hrvati su, prema nepisanom pravilu, često bili dodijeljeni na teže poslove i lošije uvjete smještaja. Dežurni časnik UDBA-e imao je potpunu kontrolu nad postupkom prema zatvorenicima koji su često radili u polirnici gdje su prozori bili zatvoreni kako bi se spriječio dotok svježeg zraka, uzrokujući da zrak postane gotovo neprobojan zbog bakarne prašine.

Zatvorska bolnica bila je u katastrofalnom stanju, pretvorena u pravo mučilište umjesto mjesta liječenja. Sastojala se od nekoliko prostorija, a lijekova je bilo vrlo malo, dok su higijenski standardi bili iznimno loši.

Ispitivanja zatvorenika bila su brutalna; mnogi su podlegli batinama, prisiljeni na priznanja koja nisu bila istinita kako bi izbjegli daljnje patnje. Metoda ispiranja mozga uključivala je i javna čitanja iznuđenih priznanja pred ostalim zatvorenicima.

Nakon smrti komunističkog diktatora Tita uvjeti su se donekle poboljšali u smislu smanjenja teškog rada, ali represija kroz „prevaspitanje političkih stavova“ nastavljena je istim intenzitetom. Zatvorenici koji nisu prihvatili „revidiranje stava“ suočavali bi se s batinama i izolacijom.

Za vrijeme komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji Zenica je bila jedno od ključnih mjesta represije, gdje su brojni katolički svećenici doživjeli teške patnje. Zatvoreni su zbog svojih vjerskih uvjerenja i kao prijetnja ideološkoj uniformnosti komunističkog režima. Mnogi od njih bili su istaknuti u svojoj zajednici i nosili akademske titule, ali su se našli u situaciji gdje su tretirani kao prijetnje režimu. Bivali su označeni kao „opasni neprijatelji naroda“ i „razbijači bratstva i jedinstva“.

Oni su bili smješteni u posebno strogo nadziranim uvjetima, zajedno s pravoslavnim sveštenicima i muslimanskim imamima. Njihovo iskustvo u zatvoru Zenica bilo je obilježeno nehumanim uvjetima i brutalnim postupcima. Unatoč tomu što su službeni izvori često zanemarivali ili minimizirali te torture, brojna svjedočanstva i dokumenti govore o teškim uvjetima koje su proživljavali.

Don Ante Baković, autor Hrvatskog Martirologija XX. stoljeća, koji je i sam bio poslan na „prevaspitavanje“ u Staklaru dva puta (prvi put još kao bogoslov, a drugi put kao mladi svećenik), u svom je djelu opisao užasne uvjete i torturu koju su prolazili zenički uznici.

Između brojnih, zabilježene su zgode svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije mons. Mate Nuića. On je bio prefekt Napretkova zavoda u Mostaru te, kraće vrijeme, tajnik biskupa mons. Petra Čule. Osuđen je zajedno s biskupom u namještenom procesu, na osam godina strogog zatvora u Zenici.

Kad je neki predavač 1953. govorio u zatvoru o Titu, svi bi zatvorenici morali ustati na svaki spomen imena. Don Mate se nijednom nije digao. Ali kad je predavač upitao: „Zašto se ti, druže, ne dižeš i ne vičeš: ‘Živio drug Tito?’, don Mate je sjedeći odgovorio: ‘Nikada!’“

Kasnije u zatvorsku ćeliju su mu ušle neke „šarže“ (glavešine) i odmah s vrata počeli su glasno govoriti kako je Bl. Alojzije Stepinac zločinac, izdajnik itd. Don Mate je nepomično ležao i šutio. Kada su ga upitali slaže li se on s tim da je Stepinac zločinac, on je ustao, stao uspravno i počeo po prilici ovako: „Kad se spomene ime kardinala Stepinca, treba ustati na noge i o njemu govoriti stojeći, jer o njegovoj časnoj osobi ne smije se govoriti ležeći.“ Nisu mu dali do kraja izgovoriti, nego su povikali na stražare: „Vodite bandita u samicu!“ Ostao je ondje sedam mjeseci, a za to vrijeme nije primao ni pakete, ni pisma, niti je imao i s kim dodira i razgovora, niti je vidio Sunca i Mjeseca, niti je izlazio na zatvorsku šetnju. Nakon sedam mjeseci došli su neki humanitarci u obilazak i pitali ga koliko je u samici i kako postupaju s njime. Tek tada, na njihovu intervenciju, dali su mu papir i olovku da se javi svojima i pustili ga iz samice na šetnju.

Politički zatvorenici bili su smješteni u dijelu poznatom kao Staklara, koji je bio još stroži i nehumaniji od ostatka zatvora. Sobe predviđene za jednu osobu bile su prenatrpane, s 10-ak zatvorenika u jednoj prostoriji.

„Ne zna don Mate što mu je bilo teže: sedam mjeseci samice ili sedam dana u ćeliji kad mu nisu dali ništa okusiti. Sedmoga dana stavio mu je stražar kod vrata porciju hrane, a on je došao četveronoške. Bio je na umoru od gladi i iscrpljenosti. Nije uopće razlikovao hranu: kruh, krumpir, meso ili što drugo. Svaki svećenik-robijaš, pa i don Mitar Papac, doživljavao je slične patnje – možda čak i teže! No, preživjeli svećenici-robijaši nisu smjeli pisati o svojim sjećanjima. Većina ih je, nažalost, svoje goleme patnje i mučenja ponijela sa sobom u grob“, zabilježio je don Anto.

Slučaj hercegovačkog franjevca i doktora pastoralne teologije fra Smiljana Zvonara također je ilustrativan. Nakon gotovo osam i pol godina provedenih u zatvoru, pušten je 20. lipnja 1960. zbog bolesti i iscrpljenosti. Njegovo naglo mršavljenje, brz gubitak kose i česte slabosti izazvali su opravdane sumnje da je mogao biti namjerno trovan tijekom boravka u zeničkom zatvoru. Fra Smiljan je često isticao: „Očevidno kopnim, a ništa me ne boli!“ Nažalost, samo 34 dana nakon izlaska iz zatvora preminuo je 12. kolovoza 1960., u dobi od 41 godine. Službeni uzrok smrti bio je rak želudca.

Zatočeni svećenici su u zatvoru, kad bi se ukazala prilika, potajno pojedinačno slavili svetu misu koja je tada još bila na latinskom jeziku. Don Anto koji je s fra Smiljanom u Zenici proboravio oko dvije godine, za njega svjedoči da ga je doživio kao svetca i mučenika.

Prisjeća se kako je fra Smiljan ujutro ustajao sat vremena prije drugih zatvorenika. Iz svog drvenog kovčežića izvadio bi kruh i slaninu, ali bi kruh, namijenjen slavlju euharistije, skrivao među njima. Pretvarao bi se da jede, dok bi u tišini izgovarao riječi svete mise. Jednom prilikom ga je čuvar upitao: „Šta si, pope, ogladnio pa prije jedeš?!“ Vino bi pripremao sam, cijeđenjem iz grožđa koje je čuvao u bočici od kolonjske vode. U Staklari gdje su bila po dvojica smještena u ćeliju, znali su skupa slaviti euharistiju tako što bi jedan tajno predvodio dok bi drugi posluživao. Kako nisu smjeli imati brevijara, misala niti molitvenika, misne riječi su napamet prepričavali.

Za misno slavlje imali su minijaturno misno posuđe. Don Anto svjedoči da je u zatvoru imao minijaturni drveni kalež koji je zapravo bio solnica. Minijaturno misno posuđe s potrebnim krpicama čuvali bi u svom drvenom kovčežiću kakve su imali svi robijaši.

Iako su mnogi Hrvati izišli iz zeničkog zatvora narušena zdravlja, njihova svjedočanstva su postala simbol otpora i upornosti protiv represivnog sustava, te su ostavili neizbrisiv trag u borbi za slobodu i prava pojedinca.

Ovi zatvorenici, suočeni s teškim uvjetima, mučenjem i prisilnim radom, pronašli su snagu u svojoj vjeri i duhovnom otporu. Njihove priče nisu samo svjedočanstva patnje, nego i simboli hrabrosti, upornosti i duhovne otpornosti. Iako su mnogi izišli iz zatvora s ozbiljno narušenim zdravljem, njihova svjedočanstva postala su trajni podsjetnik na borbu za slobodu i ljudska prava.

Zenički zatvor, kao simbol represije i brutalnosti, ostaje važan dio povijesne svijesti, koji podsjeća na cijenu slobode i ljudskog dostojanstva. Učenje o ovim teškim vremenima i prepoznavanje hrabrosti onih koji su preživjeli može poslužiti kao nadahnuće u borbi protiv nepravde i represije u svim njezinim oblicima.