“Od mrmljanja do vjere” – homilija uz misna čitanja za 19. nedjelju kroz godinu B

„I u jednom i drugom slučaju vidimo da ljudi, bez obzira koliko toga izričito bili svjesni, mrmljaju protiv Boga i njegovih planova i istine kojoj ih poučava. Umjesto da su se trudili razumjeti njegovo djelovanje i objavu, oni su sebi uzeli za pravo mrmljati stvarajući negativno ozračje u vlastitoj duši, čime su ugrožavali mogućnost da uopće spoznaju istinu Božju“ – piše u homiliji uz čitanja za današnju, 19. nedjelju kroz godinu B (1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51) Ivan Bodrožić na svojoj stranici „Patrologija“.

Gotovo da je danas normalna pojava komentirati, a onda i redovito kritizirati druge ljude i njihovo ponašanje. U javnosti nas se uči i potiče da izražavamo svoje mišljenje, te da tako pokažemo svjesnost i slobodoumnost. No to često završi u svađama i raspravama, i ne uvijek na kulturan i uljudan način. Unatoč svemu, navikavamo se na kritiziranje i mrmljanje, prozivanje i vrijeđanje, kao na neko svoje pravo, a javno mnijenje, mediji i društvo nas u tome svesrdno podržavaju. Jer sve se to može činiti pod krinkom slobode govora, te prava na izražavanje vlastitoga mišljenja. Malo tko, međutim, razumije da kritiziranje i mrmljanje nema nikakve veze sa slobodom govora i s ostvarivanjem prava na vlastito mišljenje.

Mrmljati na Božju istinu

U tom duhu valja razumjeti i današnju riječ Božju koja nam navodi primjere ljudi koji su se opirali Božjoj istini i njezinu značenju za čovjeka, to jest Božjim planovima koje treba ostvarivati. Tako se prorok Ilija nakon napornih i izazovnih događaja i sukoba s lažnim prorocima i s vlastitim kraljem, nakon što je pobjegao u pustinju, žali Gospodinu da mu je teško, da mu je svega dosta, te bi najradije umro da se sve skupa završi. Naravno, za njegovu situaciju dobrim je dijelom ‘kriv’ Gospodin, jer ga je izabrao da revnuje za Božju stvar, a on se pred tim pozivom osjećao tako slab i nemoćan. Sličnu poteškoću, s nešto drukčijim uzrocima i naglaskom pronalazimo u današnjem evanđeoskom tekstu u kojemu Isus otvoreno poziva Židove da ne mrmljaju protiv njega zato što je rekao da je on kruh koji je sišao s neba. I u jednom i drugom slučaju vidimo da ljudi, bez obzira koliko toga izričito bili svjesni, mrmljaju protiv Boga i njegovih planova i istine kojoj ih poučava. Umjesto da su se trudili razumjeti njegovo djelovanje i objavu, oni su sebi uzeli za pravo mrmljati stvarajući negativno ozračje u vlastitoj duši, čime su ugrožavali mogućnost da uopće spoznaju istinu Božju.

A takav stav i mrmljanje je opiranje Bogu živomu koje žalosti Duha Svetoga, pa je zato sveti Pavao pozvao svoje vjernike da ga ne žaloste, već da žive kao prava djeca Božja hodeći u ljubavi. Jer bilo da istinu Božju naviješta Božji Sin, bilo da to čini anđeo koji hrabri i hrani Iliju, bilo da to čine ljudi poput apostola Pavla, uvijek je riječ o istini koju je Bog povjerio ljudima, te želi da joj kao takvoj pristupe bez mrmljanja i oklijevanja, jer mrmljanje i oklijevanje truju dušu i udaljavaju čovjeka od istinske spoznaje i svjetla Božjega. Samo nam istina daje pravo na riječ i na izražavanje mišljenja, jer ljudi imaju pravo na istinu, a ne tek na proizvoljno i neutemeljeno mišljenje, te još manje na naklapanje, mrmljanje i klevetanje. Čovjek ima pravo biti poučen i upućen u istinu, a ne tek na pravo na izražavanje svoga ili nekog različitog mišljenja, pogotovo ako je to tako neodgovorno kako često biva. Zato je mrmljanje previd i prekršaj protiv bitnog smisla i poslanja izgovaranja riječi, jer prije svakog govora ili pobune protiv navještaja riječi, mora postojati odgovorno promišljanje koje nam otvara vrata spoznaje otajstva istine i života.  Čovjek koji sebi dopusti da mu najvažnija stvar bude mrmljanje i kritiziranje navikava se biti opor i svadljiv, te time neprikladan tražiti i otkrivati istinu, pa i onda kad je uvjeren da nešto zna, kao i Židovi koji govorahu: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako onda govori: ‘Sišao sam s neba’?“

Vjerom do istine

Stoga Isus kao bitnu stvar u pristupu Božjoj objavi ističe vjeru koja je lijek protiv mrmljanja, put pronalaženja istine, te ključ života vječnoga: „Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje, ima život vječni.“ Svoje učenike i druge slušatelje poziva da slušaju Oca i tako se dadnu poučiti njegovom istinom, čime se osposobljavaju za prihvaćanje dubine njegovih otajstava. Ako pozorno razmatraju njegova otajstva i postaju učenici koji traže istinu, moći će potom i doći k njemu, svjesni da je Božji Sin, da je vidio Oca i da naviješta puninu njegova otajstva. Onaj tko s vjerom pristupa Božjoj objavi liječi se od vlastite sumnjičavosti, postavljajući dobar temelj na kojemu može graditi vlastiti život i ponašanje, za razliku od onih kojima je mrmljanje najvažnija životna aktivnost. Pozivajući na vjeru, Isus pokazuje da je ona najveći izraz slobodoumnosti, dok su mrmljanje i kritizerstvo pokazatelj nesređenog unutarnjeg života i lošeg stanja duše. Zato, ako treba pokazati revolucionarnost, onda ju treba pokazati vjerujući u Boga koji na tako revolucionaran način ljubi čovjeka i objavljuje mu se. Ako treba izraziti bunt, onda to treba odupirući se ljudskim niskim težnjama i neurednim nastojanjima, a ne osporavajući Boga i njegovu istinu.

Samo po vjeri duša se otvara istini, kao i svim onim pozitivnim i kreposnim raspoloženjima koja nabraja sveti Pavao kada traži od svojih vjernika da budu dobrostivi i milosrdni, da praštaju kao što i Bog prašta, te da budu u svemu nasljedovatelji Božji koji hode u ljubavi i predaju sebe jedni za druge, kao što je i Krist učinio za nas. Tako živjeti može samo duša očišćena od kritizerstva i mrmljanja kojoj je veliki životni cilj i smisao pronaći istinu Božju i ostvariti zajedništvo s njime. A mrmljanje, bunt i nezadovoljstvo nisu načini traženja istine niti su pomak prema slobodoumlju, već su sredstva unošenja nemira u dušu koja nakon toga još teže uspijeva u svom naumu. Isus, međutim, želi da mi po vjeri svi budemo ‘učenici Božji’, te da svi otkrijemo otajstva koja nam Bog povjerava po svome Sinu. Jer on svoju istinu nije namijenio nekom malom broju ljudi, već želi da ga po vjeri svi spoznaju i upoznaju kao Oca i prigrle njegov plan ljubavi. Odbaciti nam je stoga svaku zlovolju i mrmljanje, svaku oporost i zatvorenost njegovoj riječi, te se ponizno, vjerujući, dati poučiti njegovom istinom kojoj se srce raduje, a od koje duša živi od zemlje do neba, od vremena do vječnosti.

Patrologija/Hrvatsko nebo