Nelegitimno predstavljanje kao uvjet opstanka bosanske republike

Nedavno je HMS prenio prilog koji je RTV Herceg Bosna objavila povodom izjave jednog od vodećih dužnosnika SDP-a, a iz koje jasno slijedi da je “SDP-u kao i SDA-u legitimno predstavljanje ‘takozvano’”. Izjava doslovce glasi: „Političkim subjektima poput HDZ-a prioritet je rješavanje takozvanog legitimnog predstavljanja. Kao građanin BiH, problem koji oni vide ja apsolutno ne vidim. Što se tiče SDP-a, ne vjerujem da ćemo ikada moći dogovoriti način na koji oni žele riješiti to pitanje, da bude u izbornom zakonu ili ustavu gotovo nacrtano tko će biti izabran za člana Predsjedništva BiH.”

Moglo bi se možda reći da je ovaj dužnosnik u prvoj rečenici posve u pravu: nedvojbeno je da je „političkim subjektima poput HDZ-a prioritet rješavanje takozvanog legitimnog predstavljanja“. No, formulacija koju on tu koristi – „politički subjekti poput HDZ-a“ – očito zaobilazi punu istinu, a to je da je riječ o strankama koje imaju hrvatski predznak i predstavljaju hrvatsko biračko tijelo. A to što hoće takve stranke je također u ovoj rečenici zabašureno, jer one bi da riješe „takozvano legitimno predstavljanje“. Međutim, da je ovaj dužnosnik nazvao stvari njihovim pravim imenom, u neiskrivljenim formulacijama, ova rečenica bi kazivala veoma jednostavnu istinu: strankama koje predstavljaju Hrvate stalo je do toga da Hrvati budu doista i predstavljeni u državnim institucijama i organima. Stalo im je do toga da političko predstavljanje ne bude lažno, prividno, krivotvoreno… Da ne bude „takozvano“!

Negacija Hrvata kao naroda

A upravo je „legitimno predstavljanje“ u očima ovakvih političara postalo „takozvano“ – nekakva ideološka kovanica, lažna moneta, floskula. Nešto što u stvari ništa ne znači. No, kako može ništa ne značiti to da Hrvati trebaju imati predstavnike koje su sami izabrali, svoje istinske ili zbiljske predstavnike? „Legitimno predstavljanje“ je puka fraza, par riječi bez pokrića, samo ako se time tvrdi da Hrvati ne postoje kao politički narod, nego da postoje samo Hrvati kao pojedinci, izvjestan broj osoba određene etničke pripadnosti. A upravo je to stav ideologa SDP-a. Rječica „takozvani“ je veoma važan pokazatelj na suvremenoj ideološkoj mapi: tko god kaže „takozvano legitimno predstavljanje“, taj osporava postojanje Hrvata kao političkog naroda, što će reći da ima antiustavnu poziciju. Takva se pozicija odavno pretvorila u bošnjački nacionalni interes, te ne čudi da su SDP i SDA najveće bošnjačke stranke i da su u trajnom i čvrstom savezništvu kada se treba suprotstaviti stranačkim politikama druga dva naroda.

Legitimno predstavljanje postaje problem samo ako postoji više od jednog političkog naroda, tj. ako se prizna da u BiH postoje tri jednakopravna i jednako „temeljna“ naroda. Tada postoji ili može tek da postoji i federacija i konsocijacija i konfederacija, tj. traganje za najboljim rješenjem u višenacionalnoj zajednici. A tomu se jednako žestoko suprotstavljaju i nacionalizam Bošnjaka, koji u BiH vide svoju nacionalnu državu, i republikanizam komunista, današnjih SDP-ovaca. Za takav pluralizam su slijepi i jedni i drugi. Oni ne vide ili, bolje reći, ne žele da vide više od jednog političkog naroda. Primijetit ćemo da ovaj dužnosnik SDP-a ( Damir Mašić, op hms) govori istodobno i kao građanin-pojedinac i kao predstavnik, legitimni predstavnik, SDP-a. Kao građanin on „apsolutno ne vidi problem“ (kako bi i mogao!), a kao visoki dužnosnik SDP-a, on ne vidi mogućnost dogovora oko izbornog zakona ili ustavnog amandmana, ali dobro vidi o čemu se tu radi, jer je eventualni legitimni predstavnik Hrvata „gotovo nacrtan“ u Predsjedništvu BiH. Odjednom ovaj sugovornik vidi što nitko ne vidi, nacrtanog neprijatelja (republičkog) poretka u najvišem predstavničkom tijelu države, a ne vidi ono što svatko vidi: da je jedini koji je „unaprijed nacrtan“ onaj koji apsolutno odgovara interesima dvije najveće bošnjačke stranke: Željko Komšić. Da nema ustavnog ograničenja mandata, mogao bi lako biti doživotni član Predsjedništva.

On je očito „podoban Hrvat“, a njegovu podobnost potvrđuju i SDA i SDP ili, još preciznije, sve bošnjačke stranke bez izuzetka. Ime ”Željko Komšić” bi stoga trebalo uzeti kao oznaku za točku slaganja svih bošnjačkih stranaka, kao da je to u biti samo jedna ideologija ili samo jedan politički tabor.

Militantni karakter novije bošnjačke politike

Kategoričnost s kojom svoju tvrdnju iznosi ovaj SDP-ov ideolog – nema i ne može biti dogovora! – ukazuje da je po srijedi ideološka crta preko koje se ne smije prijeći, dakle nešto što bi ugrozilo sve ostale vrijednosti i ciljeve stranke. No, budući da je to crta koju ni ostale bošnjačke stranke sebi nipošto ne dopuštaju prijeći, onda zajednički karakter ovih politika, koji se izvana prepoznaje kao „bošnjački“, zadobiva posve konkretno i specifično značenje: ”bošnjačke” su one stranke koje ne dopuštaju Hrvatima kao Hrvatima da biraju svoje predstavnike u najviše državne organe. Ima li veće i strašnije međunacionalne podjele?! To u stvari znači zadržati se na ratnim pozicijama, na pozicijama Armije BiH. Ne treba nikoga puno uvjeravati u militantni karakter novije bošnjačke politike. Samo u ratnom stanju postoje crte koje se ne smiju nipošto prijeći, koje se svim silama brane, i to od onih koji odbacuju pregovore i dogovore, koji ne žele da vide i čuju, koji se okupljaju u akciji i fronti, itd. Samo kod takvih je politički najpodobniji onaj koji je pokazao svoju lojalnost po oružju, koji je nosilac najvišeg ratnog odličja i koji bespogovorno sluša komande onih koji su najpozvaniji da odlučuju o krajnjim ciljevima i metodama borbe.

SDP-ovo komunističko naslijeđe

Uostalom, što drugo očekivati od SDP-a koji nikada nije uspio javno i kritički se osvrnuti na svoje komunističko nasljeđe? Na nasljeđe poretka nelegitimnog predstavljanja u kojem je Partija prema takozvanom nacionalnom ključu narodu birala njegove predstavnike. To se čak i u doba sloma Republike BiH činilo spasonosno rješenje, jer je Alija Izetbegović u koaliciji s komunistima tim „ključem“ u više navrata rekonstruirao Ratno predsjedništvo. I sada je Predsjedništvo s dva „bošnjačka“ člana (u naznačenom političkom smislu) u stvari ratno predsjedništvo. Međutim, dok je republikanizam titoista – a pod tim podrazumijevamo poredak samo jednog političkog naroda, kojem Partija bira predstavnike – svoj legitimitet crpio iz NOB-a, kao zajedničke borbe borbom zbratimljenih naroda, sada republikanizam esdepeovaca ima protiv sebe tekovine građanskog rata i najmanje tri NOB-a. Borbena zajednica na koju novi republikanizam može računati je gotovo isključivo bošnjačka.

Građanstvo na koje se pozivaju esdepeovci i druge bošnjačke stranke, budući da samo po sebi nije ništa više doli apstraktni status državljanina, nema nikakvu konstitutivnu ulogu za republikansko političko zajedništvo, nego samo onu negativnu: ono služi tomu, kako nam je u svojoj izjavi i sugerirao SDP-ov dužnosnik, da se osim jednog ne vidi nikakav drugi politički narod. Odbaciti legitimno predstavljanje kao „građanin“, znači gledati a ne vidjeti. Progledali se, vidjet će se da je politička borba koja se vodi oko izbornog zakona duboki sukob dva politička naroda i da je na jednoj strani shvaćena kao borba da se Federacija BiH zbilja ustroji kao federacija, dok je na drugoj strani shvaćena kao borba da se makar ovaj entitet ustroji kao republika. Netko bi mogao s pravom dodati: po uzoru na Republiku Srpsku.

Piše: Prof.dr. Ugo Vlaisavljević za HMS

hms.ba / Hrvatsko nebo