Gotovina je zapovjedio da dan prije Oluje napadnemo srpske snage kod Kupresa
Vrijeme:4 min, 21 sec
Nije nepoznato da su snage Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) pritisnule srpske snage kod Kupresa kako bi njihovo vojno vodstvo pomislilo da se radi o glavnom smjeru udara za jednu od odlučujućih operacija kako bi se klasičnom prijevarom oslabili položaji u Krajini. Oluja prije Oluje događala se na području Demirovaca, odnosno lokacije Prika Jelovača, koja je u vojnim kartama bila označena tek kao kota 1422, piše Večernji list BiH.
U oba ova smjera krenuli su pripadnici 1. gardijske brigade “Ante Bruno Bušić”. Akcija je počela u rano jutro 3. kolovoza, dan prije Oluje. Brigadir Stanko Knežević tada je zapovijedao 3. bojnom Bušića, uglavnom mladića iz Žepča i okolice. On je sa svojim vojnicima krenuo prema Prikoj Jelovači. – Počelo je to 3. kolovoza, dan prije Oluje. Tamo smo napali tu Priku Jelovaču nakon što smo osvojili Procip. Taj Procip je bio prevažno uporište, a mi smo to napravili u nastavku operacije “Ljeto” – rekao je za Večernjak Knežević, koji je jedno vrijeme čak bio i vršitelj dužnosti zapovjednika cijele brigade. Bio je sa svojim momcima. Ništa nije slutilo da će se toga dana oprostiti od nekih svojih suboraca.
Pao mu u naručje
– Cilj je bio odvući dio snaga na koti 1422 na Prikoj Jelovači. Mislim da su oni prebacili dio snaga iz Krajine na tu poziciju. Tu je bio okršaj za koji se stvarno može reći da je bio borba prsa u prsa. Nismo taj dan uspjeli. Imali smo gubitke. Četiri poginula iz naše bojne i jedan iz 1. bojne – govori Knežević, koji je danas u mirovini. Kaže kako je toga dana bilo magle i da je stanje na bojištu bilo teško. – Oni su tu bili jako dobro utvrđeni. Nije nas ni vrijeme poslužilo. Bilo je poružno vrijeme, maglovito. Spustili smo se nešto niže u šumu, koja je jako gusta borova šuma. Uspjeli smo podignuti desni bok. Ja sam bio očevidac svega. Iako sam bio zapovjednik bojne, uvijek sam bio sa svojim vojnicima. Mali (Marinko) Kašćel, kad ga je pogodilo, doslovno mi je pao u ruke – otkriva nekadašnji zapovjednik 3. bojne 1. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane. Kaže da su imali podatke o njihovu rasporedu. – Nakon nekog vremena uspjeli smo podignuti dva, tri rova, ali dalje jednostavno nije išlo. Oni su se tu očito dobro ukopali. Iako smo znali o njihovim položajima, svejedno je bilo teško. Nije išlo toga dana. Uspjeli smo poslije – navodi Knežević. Upitan koliko je ova operacija bila važna za Oluju, ratni zapovjednik Treće bojne rekao je kako im je to izravno zapovjedio general Ante Gotovina. – Prvo je bio posve lažni napad desno od Kupresa na Demirovcu, koji je izvodila 2. bojna i nešto domobranskih postrojbi. Nakon toga smo mi krenuli na Priku Jelovaču da bismo napravili presijecanje, odnosno da srpske snage odsiječemo od sljedeće lokacije – Kujače. Vezali smo mi te snage da bi Hrvatska vojska mogla lakše napraviti posao u Hrvatskoj i osloboditi Knin. To je general Gotovina zapovjedio – prisjeća se. Iz službene monografije Bušića navodi se da su 3. kolovoza 1995. godine 1. i 3. bojna bile uz napad na Priku Jelovaču, trebale se probiti prema zaselku Omar, dok je 2. bojna dobila zadaću vezivanja snaga 7. motorizirane brigade Vojske Republike Srpske. – Brigada je tog dana imala najveće gubitke na svom ratnom putu – šest poginulih i 11 ranjenih pripadnika. Poginuli su: Ivan Jozić, Anto Jezidžić, Marinko Kašćel, Novo Lupić, Vlado Maračić i Zoran Tankuljić – navodi se u izvješću Bušića. Dodaje se kako je tijekom napada jedan tenk na putu Popove košare – Okretište naišao na minu na cesti te je lakše oštećen. Taj je dan na cijelom kupreškom bojištu protekao u znaku jake srpske vatre iz topništva i tenkova po gradu i položajima hrvatskih snaga. Slično je bilo i 4. kolovoza, srpsko topništvo i oklopništvo djelovalo je duž crte i po Kupresu, a hrvatsko je uzvraćalo na vatru. Unatoč velikim gubicima, Brigada je bez predaha nastavila djelovanje. Treća bojna poslana je na odmor u Žepče i Tomislavgrad, a ostale postrojbe su nastavile prema ranijim planovima. Druga satnija 2. bojne ojačala je crtu 1. domobranske pukovnije na Voloderu, a inženjerija je intenzivno uređivala put Procip – Radina kosa i put prema Kujači i Popovim košarama.
Nitko nije u Kninu
Petog kolovoza 1995., istog dana kada je HV oslobodio Knin, zapovjednik Zbornog područja Split general Ante Gotovina zapovjedio je i snagama HVO-a u zoni Operativne grupe Sjever da prijeđu u upornu i djelatnu obranu na dostignutoj crti i da sprječavaju prodor srpskih snaga na smjerovima obrane. Svrha zapovijedi bila je da snage HVO-a osiguraju Zbornom području Split neometan završetak oslobađanja sjeverne Dalmacije. Gotovo 30 godina poslije zapovjednik Stanko Knežević kaže da je ponosan što je bio dio oslobodilačkih snaga, da žrtva nije bila uzaludna. Ali. – Žrtva nije bila uzaludna, ali vidite što se danas događa. Iz Treće bojne Žepča vjerujem da nije nitko tamo u Kninu. Prije dvije godine imali smo apsurd da nam je poslan čovjek na proslavu Oluje koji uopće nije bio sudionik operacije. Problem je što počesto služimo kao svrha nečemu drugom. Često govorim svojim gardistima iz Prve i Druge brigade, kao i naše Posavine. Mi smo gazili ukorak s Hrvatskom vojskom, a to danas nije prepoznato – upozorio je. Proteklog vikenda zapalili su svijeće na grobovima Tankuljiću i Jezidžiću.
