Opasnosti ugošćavanja Olimpijskih igara

Olimpijske igre kao vrhunac sportskih nadmetanja, globalna je manifestacija koja privlači milijune gledatelja i posjetitelja te postavlja gradove domaćine u središte svjetske pozornosti. No, dugoročna ekonomska i društvena isplativost domaćinstva Igara sve je više pod upitnikom.

Konkurencija za sportsko domaćinstvo tradicionalno je žestoka, jer kao i za Svjetsko prvenstvo (ponajviše u nogometu) ugošćavanje Igara jedinstvena je prigoda za jedan grad da dođe u središte svjetske pozornosti. Tako se za Igre 2004. prijavilo 12 gradova prije nego što je Međunarodni olimpijski odbor (MOO) izabrao Atenu, a za 2008. Peking je pobijedio u natjecanju između deset kandidata.

Međutim, zanimanje za organiziranje Igara počelo je opadati. Za Olimpijadu 2012. prijavilo se devet gradova, zatim 2016. sedam, pet za 2020., a 2024. ostala su samo dva kandidata kad je došlo vrijeme za glasovanje. MOO je zbog toga donio odluku bez presedana. Članovi MOO-a sastali su se 13. rujna 2017. u Limi i odabrali Pariz za domaćina Igara 2024. te Los Angeles za mjesto održavanja Olimpijade 2028.

Motiv ove odluke objasnio je profesor ekonomije na američkom Sveučilištu Smith, stručnjak za ekonomiju megasportskih događaja i autor mnogih publikacija na ovu temu Andrew Zimbalist. U svojoj knjizi Ekonomsko kockanje iza domaćinstva Olimpijskih igara i Svjetskog nogometnog prvenstva, tada je istaknuo: „MOO je bio toliko zabrinut da se nitko neće kandidirati za domaćina Igara 2028., da je istodobno dodijelio Igre 2024. Parizu i 2028. Los Angelesu.“

Uspjeh LA-a

Olimpijske igre već su imale slične probleme u prošlosti. Prvotno su se rotirale među različitim gradovima iz praktičnih razloga, jer nije bilo međunarodnih putovanja zrakoplovom ni telekomunikacija. Rotacija je omogućavala globalno širenje igara i poticanje međunarodnog sudjelovanja.

Međutim, s rastom igara, konkurencija među gradovima kandidatima postala je žestoka. Kada su lokalni politički prosvjedi i teroristički napadi obilježili Igre 1968. u Mexico Cityju i 1972. u Münchenu, mnogi gradovi su počeli izbjegavati kandidaturu zbog političkih i sigurnosnih rizika. Financijski problemi Montreala, koji je potrošio više od 13 puta svog proračuna, dodatno su smanjili interes gradova za ugošćavanje.

Los Angeles je 1984. spasio Olimpijske igre ponudivši domaćinstvo uz uvjet minimalnih troškova za izgradnju novih objekata, koristeći već postojeće infrastrukture. Naime, ponudili su na korištenje već postojeće objekte kao što su LA Coliseum, gdje igra tim američkog nogometa Sveučilišta Južne Kalifornije Trojans; Forum gdje su nekoć igrali Lakersi, dvorane i teniski centar UCLA (Kalifornijsko sveučilište u Los Angelesu). Umjesto izgradnje Olimpijskog sela za smještaj sportaša, sportaše su mogli smjestiti u studentskim domovima.

Astronomski troškovi

Uspon Los Angelesa ponovno je potaknuo gradove da se prijave za organizaciju Olimpijskih igara. Na primjer, za Igre 1992. šest ih je predalo svoje kandidature, dok je za Olimpijadu 1996. to učinilo ponovno njih šest, za 2000. osam, a za 2004. njih čak nevjerojatnih 12. Što je više gradova konkuriralo, Međunarodni olimpijski odbor je ponovno preuzeo kontrolu. Međutim, umjesto da slijedi primjer LA-a, MOO je počeo postavljati više zahtjeva.

Od 1992. do 2020. MOO je dodao desetke novih sportova u Olimpijske igre. To je zahtijevalo izgradnju više dvorana i smještajnih kapaciteta za više sportaša, što su uglavnom financirali domaćini. Kako je konkurencija postajala žustrija, kandidati su osjećali sve veći pritisak da svoje ponude učine što atraktivnijima. Najučinkovitiji način za to bio je izgradnja novih sportskih objekata.

Na primjer, Sydney je izgradio 15 novih dvorana i osigurao smještaj za 10 000 sportaša, Atena je izgradila 22 nove dvorane, a Peking 12.

Ova velika infrastrukturna ulaganja značajno su povećala troškove organizacije Igara. U proteklih 30 godina cijene organizacije Olimpijskih igara dramatično su porasle, dosegnuvši između 10 i 25 milijardi dolara samo za sportske potrebe, bez uključivanja dodatnih troškova poput razvoja javnog prijevoza ili drugih infrastrukturnih projekata koje većina gradova također provodi tijekom priprema za Igre. Ako se u obzir uzmu ti dodatni troškovi, ukupni financijski teret postaje još veći.

Na primjer, Peking je prema nekim procjenama uložio više od 45 milijardi američkih dolara umjesto planiranih 10 za Ljetne olimpijske igre 2008. Rusija je 2014. umjesto 20 milijardi potrošila više od 51 milijarde, dok je Tokio umjesto 20 izdvojio više od 35 milijardi.

„Proces natjecanja potiče kandidate da prikažu troškove što nižima. Prvi javni planovi i namjere su obično skromni, no nakon što se politički angažiraju, počinju se dodavati novi, često izrazito visoki troškovi“, objasnio je Zimbalist.

Prihodi od prodaje karata, televizijskih ugovora i sponzorstava pokrivaju samo dio ovih troškova, što znači da će preostali dio snositi vlade domaćina, odnosno njihovi porezni obveznici.

Olimpijsko naslijeđe

Dugogodišnje iskustvo gradova domaćina Olimpijskih igara pokazuje da je često teško ostvariti financijski dobitak u kratkom roku. Međutim MOO u svom marketingu uvjerava kako je domaćinstvo dugoročna investicija koja će se isplatiti u budućnosti. Na njihovoj mrežnoj stranici ističe se rubrika pod imenom Olimpijsko naslijeđe, gdje se navode prednosti dugoročnih učinaka igara na dobrobit gradova nakon njihova završetka. Na primjer, Peking je uložio oko 460 milijuna dolara u izgradnju novog stadiona Ptičje gnijezdo s 90 000 mjesta, s planom da ga lokalni nogometni tim koristi i nakon igara. Slično je postupio i London sa svojim Olimpijskim stadionom. Osim sportskih objekata realizirani su i drugi projekti „naslijeđa“. Rusija je za Zimske igre u Sočiju potrošila 8,7 milijardi dolara na nove željezničke i cestovne veze s planinskim borilištima, dok je Rio de Janeiro uložio 4 milijarde dolara u novu liniju podzemne željeznice koja povezuje Ipanemu s Olimpijskim centrom.

„Najčešće hvaljeni aspekt naslijeđa jest da domaćinstvo OI-a može pokrenuti gospodarski rast grada. Ono stavlja grad u središte svjetske pozornosti potičući turizam, trgovinu i strane investicije. No, stvarnost često nije tako jednostavna“, upozorio je Zimbalist.

Studije su pokazale da je nakon Igara u Atlanti, Sydneyu i Seoulu turizam zapravo opao. Zimbalist u svojoj knjizi citira istraživanje iz 1996. koje je pokazalo vrlo malen dugoročni utjecaj na turizam nakon Zimskih olimpijskih igara te studiju iz 2010. koja je istaknula nedostatak dokaza o značajnim koristima za turizam nakon domaćinstva Igara, ali i dokaze o potencijalnoj šteti za imidž grada.

Mnogi projekti „naslijeđa“ nisu postigli očekivane rezultate. Ruski željeznički projekt smatra se velikim neuspjehom, dok se linija podzemne željeznice u Riju, iako korisna nekim stanovnicima, pokazala manje potrebnom od linije koja bi služila susjedstvima s nižim prihodima u siromašnim dijelovima grada.

Bijeli slonovi

Prazni stadioni vidljivi su simbol financijske neusklađenosti. Na primjer, Pekinški stadion ima oko 80 000 sjedala više nego što lokalni nogometni tim može popuniti, što ga čini uglavnom praznim, a grad košta oko 10 milijuna dolara godišnje za održavanje. Ova vrsta neiskorištenih resursa, poznata kao „bijeli slonovi“, česta je pojava u gradovima domaćinima Olimpijskih igara.

U Ateni moderni sportski objekti leže prazni i neiskorišteni, dok je u Rio de Janeiru ESPN otkrio da 12 od 27 olimpijskih borilišta nije imalo događaja godinu dana nakon Igara. Za mnoge stanovnike gradova kandidata „bijeli slonovi“ su simbol bacanja novca, što je potaknulo protivljenje organizaciji Igara.

Međunarodni olimpijski odbor je sada ponovno suočen s izazovima i promjenama kao i 1984. Nakon što je novi gradonačelnik Rima povukao kandidaturu, Boston i Hamburg odustali zbog prosvjeda, a Budimpešta zbog peticije građana protiv Olimpijade, MOO je promijenio pristup. Sada traži smanjenje troškova ugošćavanja, potiče korištenje postojećih i privremenih prostora, te dopušta partnerstva s drugim gradovima.

Neki zagovaraju trajnija rješenja poput ideje da se izgradi centralizirani kompleks s 35 do 40 arena za Ljetne igre ili da se trajno domaćinstvo da Grčkoj odakle Igre i potječu. Ova rješenja bi smanjila troškove, zaduživanje gradova i utjecaj na okoliš te bi eliminirala nastajanje novih „bijelih slonova“. No, takvo rješenje bi moglo umanjiti uzbuđenje oko svake nove Olimpijade. Važno je razmotriti smjer za budućnost, posebno ovisno o ishodima idućih Igara, kako bi se pronašao održiv model za sve uključene strane.

Svjetski vrhunac sporta, Olimpijske igre, predstavlja priliku za gradove diljem svijeta da budu u središtu pozornosti, ali nose sa sobom i značajne rizike i izazove. Dugoročne ekonomske i društvene koristi od domaćinstva ovih igara sve su više upitne. Papa Ivan Pavao II. je na svom susretu sa sportašima u Rimu 29. listopada 2000. rekao: „Sport može biti sredstvo za učvršćivanje mira i razumijevanja među narodima.“ Međutim, moderni izazovi domaćinstva Olimpijskih igara često zasjenjuju ovu plemenitu misiju. Papa Franjo je u svojoj apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium iz 2013. podsjetio: „Novac mora služiti, a ne vladati! Papa voli sve vas, bogate i siromašne, ali Papa ima dužnost, u Kristovo ime, podsjetiti bogate da pomognu siromašnima, da ih poštuju, da ih promiču“ (br. 58). U skladu s tim, potrebno je pronaći održiv model domaćinstva Olimpijskih igara koji će osigurati stvarne koristi za lokalne zajednice i smanjiti financijske i ekološke rizike. U potrazi za tim modelom, potrebno je slušati mudrost koju pružaju prošli primjeri i težiti boljoj budućnosti za sve uključene strane.

Piše: Marko Aždajić, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo