Vladimir Trkmić: Duhovna praznina, brzopletost i površnost su „odlike“ našeg vremena

Tu naslovnu rečenicu zapisao je Aleksandar Solženjicin ruski pisac: rođen 11. prosinca 1918. u Kislovodsku – umro u Moskvi 3. kolovoza 2008. Za života bio je ruski prozaist, politički zatvorenik, najistaknutije rusko ime književnog otpora Staljinu i sovjetskom komunističkom totalitarizmu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1970.

On je bio vrsni poznavatelj i analitičar društveno kultoroloških prilika na Zapadu gdje je živio u progonstvu. Nekima je on bio omiljeni pisac, a nekima vrsni publicist i analitičar svih kultoroloških događanja u svijetu. Svakako bio je vrsni intelektualac, hrabar čovjek, vrlo dobar pisac. Dakako da se neki ne bi složili sa svime što je izrekao ili napisao. Pogotovo mi Hrvati, jer se za vrijeme raspada Jugoslavije i Domovinskog rata jasno stavio na stranu agresora. No, svaki čovjek, pa tako i A. Solženjicin nije savršen. Pustimo po strani neke njegove subjektivne političke analize iprosudbe, a zapamtimo ono dobro koje je on činio kao protivnik Staljinovog komunističkog političkog sustava i kako je vrlo dobro kulturološki analizirao zapadno društvo. Za neke ljude su važnija publicistička Solženjicinova djela od onih književnih.

Te oni pišu: „Važnija su mu publicistička djela: "Kako da preuredimo Rusiju" (1991.), "Rusko pitanje krajem XX. stoljeća", (1994.), "Dva stoljeća zajedno", (2003). Kako u inozemstvu, tako po povratku u Rusiju nakon sloma komunističkoga sustava, Solženjicin je često površno etiketiran kao ruski pravoslavni nacionalist, antisemit, antikatolik, mrzitelj Zapada, apologet carizma i slavjanofilski ksenofob. Iako su te optužbe besmislene, sam autor snosi djelomičnu "krivicu" nekim svojim nezgrapnim izjavama i površnim generalizacijama. Valja reći i da se u ocjeni ratnog raspada
Jugoslavije nije proslavio političkom lucidnošću, objektivnošću. No, snaga je Solženjicinove kritike u njegovim jasnim opažajima duhovne praznine i kukavičluka Zapada koje leže u srcu ispraznoga sekularnog hedonizma koji dominira zapadnjačkim društvima.“ Zato je Aleksandar Solženjicin i danas aktualan po nekim svojim publicističkim objavama.

Brzopletost

Biti brzoplet, brzopotezan, neodmjeren nije vrlina niti ljudska odlika. „Prvo smisli, pa onda reci“ poznata je uzrečica. Kada je u pitanju naš govor, naši nastupi, valja nam biti odmjeren, promišljen, mudar, objektivan, korektan. Brzopletim verbalnim reakcijama vrlo često možemo nekoga povrijediti, nekome naštetiti kada je u pitanju njegov dobar glas. Osim toga vjerojatno smo svjesni i znamo da nitko od nas ne voli brzopletog liječnika, svećenika, odgojitelja, novinara, majstora bilo kojeg zanimanja. Brzopletost ne rađa gotovo nikad dobrim plodovima. Ona kao takva označava nesustavnost i nepromišljenost, čovjeka koji nije u sebi sve posložio i mudro odlučio što će raditi, kako djelovati i što govoriti.

Površnost i njezini sinonimi

Uz tumačenje pojma i stvarnosti duhovne površnosti valja nam vezati sinonime:neodgovornost, nebrigu, polovičnost, plitkoću, pojednostavljivanje nebrižljivost, nepažnju, nehaj, ležernost, nesistematičnost, neodgovornost, neobzirnost, nesređenost, komociju, komotnost, nemarenje, komoditet, neobaziranje.

Zapadno društvo – duhovna praznina

Nadam se da nam je svima jasno da je zapadno društvo, pa tako i hrvatsko društvo sve više sekularno društvo. A to znači da se udaljilo, i da se iz dana u dan sve više udaljava od moralnih normi i postulata kršćanske vjere i tradicije. Sekularan znači svjetovan, lišen starih moralnih načela, odvojen od bilo kojeg crkvenog i religioznog utjecaja. Takvo društvo već duže vremena stvaraju mediji, loše odgojne ustanove, političke stranke lijevih i desnih opcija. Ne samo u Americi, ne samo u Europi, nego diljem svijeta. Cilj im je stvoriti duhovnu prazninu u čovjeku i okruženju u kojem on živi. Ona se tako stvara ili je već stvorena u nekim
državama. Mediji registriraju probleme i zločine, ali ne i uzroke. Nad njima ne kukaju nego ih poput perja bacaju u medijski prostor. Svi se zgražaju, a nitko prstom ne pokazuje i ne analizira da su zločini i veliki broj problema nastali zbog duhovne bijede, pijanstva, zbogpraznine duše počinitelja i zbog odsutnosti svih moralnih načela.

A pogotovo nitko ne želi kazati da najčešće zločini nastaju tamo gdje se nije vjerovalo u Boga, gdje je čovjek postao sam sebi i drugima bog. Bog koji određuje početak života, bog koji određuje način života, bog koji presuđuje tuđim i vlastitim životima. Iz tog je razloga tvrdnja A. Solženjicina: „Brzopletost i površnost su odlike našeg doba, pogotovo medija…“ točna. Ako je on to vrlo dobro uočio krajem 20 stoljeća, mi smo slijepi ako to ne uočavamo tridesetak godina kasnije
kada u svijetu ima još više duhovne pustoši nego li krajem 20 stoljeća.

Kukavičluk i komoditet raznih elita

U civiliziranom društvu oduvijek su elite bili filozofi, pisci, umjetnici raznih vrsta. Oni su na suptilan, odgovoran i profinjen način svojim promišljanjima i djelima bili vodilja čovjeku kako živjeti, kako se ponašati i oblikovati osobni i društveni život. Danas toga više nema. U naše vrijeme način i stil života nameću mediji, sve vrste propagande na društvenim mrežama. Ljudi ne čitaju djela poznatih klasika, pisaca koji zaslužuju zbog duhovnosti biti čitani. Čovjek današnjice lista i čita duhovno plitke sadržaje i objave na društvenim mrežama sa bombastičnim naslovima ispod kojih nema nikakvih životnih poruka. Tamo se na vješt način reklamira sve i svašta: alkohol, kocka, lagodan život, dokolica i dokoličarenje, i povrh svega mržnja na sve što je katoličko. To je prioritet! A svi koji drugačije misle ne dobivaju prostor za svoje objave, ili se te objave brzo brišu.

Sa druge pak strane svih propagatora liberalizma bez granica kukavički sve to promatraju političke i druge elite. Akademici u Hrvatskoj šute, šute često i svećenici, pisci, intelektualci. Komotnost i komoditet je zahvatio mnoge, te su u svojim nastupima, govorima, propovijedima hladni, kao da ne primjećuju gdje i sa kime živimo. Svetački jakih propovjednika poput sv. Ivana Pavla II., pape Benedikta XVI. je sve manje. Dobrih, poučnih filmova na programima tv. kuća nema. Tko može promijeniti postojeće stanje: plitkoću duha, površnost u svemu, frustriranost, nezadovoljstva raznih vrsta? Ispraznost sekularnog hedonizma dominira europskim, zapadnjačkim društvima. Aleksandar Solženjicin je jasno uočio prazninu u srcima tih ljudi, a isto tako kukavičluk onih
koji bi trebali o tome govoriti i to mijenjati.

Ostati po strani ili se suočiti sa liberalizmom bez granica

Liberalizam bez granica nastoji stvoriti svijet i čovjeka bez neba, religije i nacije. To je cilj globalizma i globalista koji postaju sve glasniji, koji šalju jasne poruke u tom stilu. Onih koji bi se tome trebali suprotstaviti kao da nema, kao da su u zemlju propali. Čudno ali istinito. Nestao je zvanično komunizam, a već je brzo stasao i postao vrlo jak globalistički duh koji na vrlo lukav način ostvaruje ciljeve stvaranja anacionalnog i antireligioznog čovjeka. Otvaranje Olimpijskih igara u Parizu, Eurosong i svašta drugo u 2024. godini iz kuhinje globalista jasno pokazuje da kršćanstvo treba napadati, iskorijeniti. Globalisti tog tipa težnji jačaju, sve više provociraju i otvoreno napadaju svetinje Katoličke crkve. Nastaje pitanje treba li se sa tim postulatima liberalizma konfrontirati? Ako da, kako i na koji način? Preko medija je to gotovo nemoguća misija, jer su pretežno u njihovim rukama. Kukavičluk bi bilo šutjeti. Ostati po strani također. Ono što nam preostaje je stvaranje vjernika sa čvrstom, nepokolebljivom osobnom vjerom po kojoj treba sačuvati biblijske vrijednosti o dostojanstvu čovjeka, obitelji,
pripadnosti Stvoritelju, te narodu kojem pripadamo.

Takvo suočavanje sa stvarateljima svijeta bez neba, vjere i nacije je najjače. Nebo i zemlja mogu proći, ali Božje riječi, Božja Objava ne može proći. Svećenici i mučenici Crkve su pokazali i dokazali da biti po strani nije bio nikada naš put. Često se ovih dana može pročitati zašto nisu neke stvari osudili crkveni
poglavari? Možda bi bilo bolje pitanje, gdje sam ja u svemu tome? Jesam li ja postao svjesniji i duhovno jači vjernik? Jesam li ja u srcu rekao da ću manje biti površan, manje brzoplet, manje nasjedati na agendu „sretnog čovjeka bez neba, vjere i nacije“. I da ću biti ponosan na vjeru predaka i graditi još snažnije i postojanije osobnu vjeru.

Ponizna molitva – Psalam 143

Jahve, slušaj moju molitvu,
u vjernosti svojoj prikloni uho mojim vapajima,
u pravednosti me svojoj usliši!
Ne idi na sud sa slugom svojim,
jer nitko živ nije pravedan pred tobom!

Dušmanin mi dušu progoni,
o zemlju pritisnu život moj;
u tmine me baci da stanujem
kao oni koji su davno umrli.
Duh moj već zamire u meni,
srce mi trne u grudima.

Spominjem se dana minulih,
mislim o svim djelima tvojim,

o djelima ruku tvojih razmišljam.
Ruke svoje za tobom pružam,
duša moja k’o suha zemlja za tobom žeđa.

Usliši me brzo, o Jahve,
dah moj već je na izmaku!
Lica svojeg preda mnom ne skrivaj,
da ne postanem kao oni koji u grob silaze!

Objavi mi jutrom dobrotu svoju
jer se uzdam u tebe.
Put mi kaži kojim ću krenuti
jer k tebi dušu uzdižem.

Izbavi me, Jahve, od mojih dušmana,
tebi ja se utječem.
Nauči me da vršim volju tvoju
jer ti si Bog moj.
Duh tvoj dobri
nek’ me po ravnu putu vodi!

Zbog imena svog, Jahve, poživi me,
zbog svoje pravednosti dušu mi izvedi iz tjeskobe!
Po svojoj dobroti satri moje dušmane,
uništi sve moje tlačitelje,
jer ja sam sluga tvoj!

Autor:Vladimir Trkmić

Hrvatsko nebo