Jasenovac nikad ne će biti Srebrenica!

… Možemo samo nagađati bi li se nad Hrvatima dogodio trajni pogrom ili genocid, po uzoru na 1945. i poslije nje, da nisu uz velike žrtve uspjeli pobijediti agresore na vojnom i diplomatskom planu tijekom devedesetih godina, kad je beogradska služinčad u Hrvatskoj napunila gaće i drhteći od straha čekala konačan rasplet situacije. Hrvatsku pobjedu, vidimo, Hrvatima nikad ne će oprostiti ni „srpski svet“ ni njihove sluge u Hrvatskoj. Na kraju treba reći dvije stvari. Prva, Jasenovac nikad ne će biti Srebrenica. Druga, i ja sam za rezoluciju o Jasenovcu! Njezin prvi i jedini članak već sam napisao u sedmom pasusu ovoga reagiranja. Dodao bih još jedan članak: „Zabranjuje se srpskom svijetu kupnja zemljišta na cijelom ozemlju općine Jasenovac dok se ne izvrši terenska znanstvena obrada sadašnjeg mita o Jasenovcu“.

Kad je u četvrtak 23. svibnja ove godine organizacija Ujedinjenih nacija prihvatila Rezoluciju o Srebrenici, budući da živim u zaostaloj „lokomotivi zapadnog Balkana“ na mrki ugljen udarnika Alije Sirotanovića, refleksno sam se pitao kako će na to reagirati ovdašnji istaknuti predstavnici jugoslavenske ideje, teorije i prakse, tj. glavna struja, da ne rečem – osovina koju izdašno podmazuju postuđmanovski HDZ i jugokomunistički pravni sljednik SDP. Odgovor je stigao sutradan, u petak 24. svibnja u Jutarnjem listu.

Malobrojna dobro raspoređena i podmazivana „antifašistička“ sastavnica hrvatskoga društva poslala je promptno svoju poruku. Ona se, kao i u tolikim prekobrojnim drugim primjerima, sastoji u ovomu: Mi, malobrojni i nikad u hrvatskom narodu neprigrljeni jugokomunisti, sada antifašisti, uvijek i zauvijek suglašavamo se i suosjećamo sa srbijanskim mitovima, iza kojih stoji većina bratskog naroda u Srbiji.

Rezoluciju o Jasenovcu priželjkuje „vasceli srpski svet“. Ona je više od rezolucije, ona je bit jugoslavenske komunističke revolucije. Iz srbijanskih strateških dokumenata prihvaćenih u novije doba poznato je da u srpski svijet pripada i Hrvatska. A srpski svijet u Hrvatskoj jak je koliko su u njoj jake beogradske sluge. Bez te služinčadi nije moguće od Hrvatske stvarati razvodnjenu Srbiju, niti od Hrvata „Srbe katoličke vere“.

O tome, jednoj postojećoj i jednoj nepostojećoj rezoluciji, u JuL-u piše Jurica Pavičić pod egidom „Što bi napravila Hrvatska da se glasa za rezoluciju o Jasenovcu“, i to pod nepodnošljivo dugim naslovom „Bi li se i hrvatski ministri odijevali u trobojne ponjave kao da navijaju za Brozovića i Modrića? Bi li se, ukratko, Hrvatska pretvorila u light Srbiju?“.

Ogledalce nepopravljivoga jezičnog zakona

Postrani ćemo ostaviti činjenicu iz nadnaslova da se magarci glasaju, a ljudi, pa i u UN-u – glasuju. Na stranu i to da se engleska riječ light, ako se doslovce prenosi, piše ukošenim slovima, kad ju već autor i JuL ne znaju prevesti na hrvatski, a lektor pravilno napisati. Inače, članak je ispravno otisnut latinicom, što je u skladu s Ustavom. No, ruku na srce, plenkističko-gavranovski uključiv jezični zakon, pisan s kroničnim srbijanskim kompleksom, prihvaćen od minimalističke „klateži“ (H. Hitrec) uoči državnih izbora s namjerom da zavede „hrvateke“ (Z. Hodak) i pokrpa strančarske rupetine na poderanim gaćama tragikomične politike hrvatskog minimalizma, dopušta u javnom prostoru i medijima sve i svašta pa i glasanje umjesto glasovanja i light umjesto brojnih mogućnosti hrvatskoga prijevoda te tuđice.

Tako nam urednička oprema otrovnoga pamfleta otkriva i svu šupljikavost jezičnoga zakona, čiji su značaj neki prorežimci svrstavali uz bok Deklaraciji iz 1967. Usput, premda mislim da je nepopravljiv, nije mi poznato jesu li HDZ i DP dogovorili tijekom njihova zajedničkoga mandata popravak aktualnoga božemesačuvaj jezičnoga zakona i u kojem roku. Valjda o tom nešto piše u koalicijskom im sporazumu, čiji tekst još čekamo s malim izgledima da ga i dočekamo. Ako pak ništa o tom ne piše, onda umjesto hrvatsko-srpske vlade na čiji je prijedlog Sabor izglasovao šuplji zakon, na djelu imamo novu – hrvatsko-minimalističku. Što je zamalo pa isto. Kao što je isto imali ovakav ili nikakav jezični zakon. Ako nam uskrate tekst koalicijskoga sporazuma, onda je opravdana sumnja da imamo ortačku vladu, kakva je bila i prethodna kad nismo znali što su koalicijski ortaci (Plenković i Pupovac) međusobno dogovorili, npr. financiranje 40 srpskih kulturnih središta itd.

Što je Jasenovac bez rezolucije?

Ispričavam se na digresijama, vratimo se temi. Što je Jasenovac bez rezolucije, bez srbijanskih mitova i bez hrvatske posluge? Ukratko: „Općina Jasenovac smještena je na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Sisačko-moslavačke županije. To je nizinski prostor kontinentalne klime, okružen rijekama Trebežom, Savom, Unom i Strugom, sa svojih deset naselja smještenih na 168,5 četvornih kilometara.“

Jugokomunistički masovni pokret (Yukompok), međutim, smatra kako Jasenovac „oduvek i zauvek“ ima svoju rezoluciju o genocidu. Tȁ što je Jasenovac bez rezolucije, ništa! – puki zemljopisni pojam. O kojemu pisac izmišljenih vijesti iz izmišljena Liliputa nema pojma, niti ga zanima, ali zna sve o Jasenovcu iz nepostojeće rezolucije, isključivo ga taj Jasenovac zanima, on bi njega zabetonirao „zauvek“. U mentalnom pogledu od stvarnoga Jasenovca bliži mu je trokut „Laktaši – Beograd – Kolašin“. Zato se i uživio u izmišljotinu „srpskog sveta“ kao da ona postoji u fakciji, kao da ona nije plod srbijanske i yukompokovske bolesne fikcije.

Smatram da se upravo zbog narečene fikcije pomokrio na jutarnjoj plahti desetak puta po Jasenovcu. To još ne bi bilo vrijedno napora reagiranja da se taktikom „šaraj malo“ nije pomokrio yukompokovskim urinom i po drugim čimbenicima naše fakcije. Popišani su dakle: hrvatski reprezentativci „Brozović i Modrić“, „DomPokovci Penava i Radić“, vrh „Katoličke crkve“, „Srebrenica“, „Sisak i Karlovac“, „Hrvatska“, „racionalna teorija“, „Josip Jurčević“ (dva puta), „Domovinski pokret“, „Glas Koncila“, „žrtve šarlaha i dizenterije“, „uočljivo U“, „Veliki proeuropski reformator Plenković… pojeo drek“, „Vukovar“, „Penavina družba“, „šatoraško-dompokovski ‘partneri’“, „Grlić Radman“, „Honduras i Nauru“, „East River“, „svjetina na trgu“, „ministri Anušić i Dabro“ i „lijepe slike domovine“.

Ma, ne zazivam onu pokaznu vježbu s legendarnom splitskom kantom, kad je jedan podoficir „pojeo drek“ (J. Pavičić) po glavi yukompokovaca. Samo nabrajam urinarne činjenice iz javnog prostora jugokomunističke kolektivne kahlice. I preporučam svakom pripadniku jugokomunističkoga maspoka ugradbu jugobolnog katetera s pripadajućom medicinskom opremom, kako bi na medicinsko prihvatljiv način spriječili svako nekontrolirano, pa i liliputansko uriniranje po širini i dubini hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Pogrom ili genocid?

Autor se posve uživio u nepostojeću rezoluciju o Jasenovcu i prepustio se čarima mašte lebdeći na krilima jasenovačkog mita, da ne kažem „istorijske laži“. Kad je riječ o prihvaćenoj Rezoluciji o Srebrenici, prva mu je teza da je riječ ne o genocidu, već o „pogromu kojeg su 1995. počinili Karadžić i Mladić“. Kao što Karadžić i Mladić nisu vodili svoj privatni rat, tako i pogrom i genocid nisu isto. Pogrom je progon, zlostavljanje, uništavanje rasnih, etničkih, vjerskih i dr. manjinskih skupina. Godine 1948. međunarodna zajednica složila se oko definicije genocida – on je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu. Genocid u Srebrenici potvrdila su dva međunarodna suda.

Pogrom s elementima genocida dogodio se, primjera radi, na okupiranim dijelovima Hrvatske. Okupaciju i pogrom nesrpskog stanovništva s okupiranih hrvatskih područja planirali, priredili i izvršili su agresori: Srbija, Crna Gora, Jugoslavenska narodna armija i pobunjeni Srbi iz Hrvatske. Premda su pogromi u režiji agresora prethodili genocidu u Srebrenici, glasnogovornik yukompoka o tim zločinima i njima sličnima počinjenima u BiH od gotovo istih agresora, ni a ni be, kamoli o potrebi rezolucije o pogromu nesrba na okupiranim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Yukompokovcima to nije tema. A „brojke“ tih pogroma višestruko su veće od broja žrtava u Srebrenici.

Intencija, međutim, jutarnje plahte nije u traženju istine i pravde, već u ublažavanju genocida u Srebrenici i podmetanja genocida u Jasenovcu. To jest niveliranja „područja bivše Jugoslavije“ i stvaranja buduće u bilo kom obliku, ali na temeljima „antifašizma“ i srbijanskih mitova.

Jasenovcu nema tko suditi osim Srbije i njezinih slugu u Hrvatskoj

Više puta i u više prigoda srbijanski dužnosnici jasno su dali do znanja da im je u kontekstu genocida u Srebrenici prihvatljiva definicija pogroma, budući da Srbi tamo nisu pobili i sve žene, već samo muškarce od sedam do devedesetsedam godina. Sad pak znamo da je jugoslavenskoj ideji u Hrvatskoj također prihvatljiviji pogrom od genocida, a osobito stoga što se Srebrenica ne može poput komunističkih zločina gurnuti pod višedesetljetni tepih. Srebrenica iz 1995. nije Macelj, Huda jama, Tezno, Kočevski rog, šuma Lug… i ostala masovna stratišta iz 1945. koja i dosad s djelomično poznatim „brojevima“ dokazuju da je tada hrvatski narod bio desetkovan, to jest da je nad njime izvršen genocid za koji jugokomunistički zločinci nisu odgovarali individualno, kamoli kolektivno, moralno, kazneno ili politički.

Nikad nitko nije osuđen zbog Jasenovca pri bilo kojem međunarodnom sudištu. Jasenovac je osudila i o njoj donijela svoju „rezoluciju“ beogradska velesrbijanska čaršija na krilima teorije i prakse o srbijanskoj laži Dobrice Ćosića iz ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća. Taj mit bio je previše čak i za Titov pocinčani želudac. Jasenovački mit predstavlja teški zločin protiv istine. On, među ostalim, propisuje obrazac ponašanja srbijanske države, naroda i predstavnika jugoslavenske ideje „na ovim prostorima“, tj. u „srpskom svetu“, koji uključuje i Hrvatsku. Taj mit zaostao iz jugokomunističkoga totalitarnog režima, takvim će ostati sve dok neka buduća hrvatska vlast u suradnji s međunarodnom zajednicom ili bez nje ne odluči riječju i djelom osvijetliti taj mit i doći do povijesne istine. Osobito do „brojaka“ s kojima se yukompokovci igraju ozbiljnošću djeteta na kahlici.

Naime, kaj. Tražeći opravdanje za rezoluciju o Jasenovcu, Pavičić se oslanja na brojke, a to je najskliskiji teren jasenovačkoga mita. Te su „brojke“ s 1.700.000 žrtava danas zaslugom služinčadi spuštene na 83.000. S daljnjom tendencijom pada „broja žrtava“. I vijest iz Liliputa pokušava poentirati na „brojkama“, otprilike ovako: Što je stvarnih 8.000 žrtava u Srebrenici prema u mašti pretpostavljenih 83.000 žrtava u Jasenovcu?!

Podzemni tok beogradske služinčadi

Pavičića, naoko, zanima fikcija o tomu kako bi se tko u Hrvatskoj ponašao kad bi se pri UN-u glasovalo o Rezoluciji o Jasenovcu. Polazi od toga da između Jasenovca i Srebrenice postoje sličnosti i razlike. Pa je tako kod Srebrenice prijeporno je li riječ o pogromu ili o genocidu – njegove su simpatije sklone pogromu. No, kod Jasenovca je sve njemu jasno – tu spora nema. Piše: „tu postoje svi elementi da se stvar nazove genocidom“. Nadalje: „broj ubijenih otprilike je jednak zbroju stanovništva Siska i Karlovca“. Stoga, ako bi iz fikcije u fakciju došla ideja rezolucije o Jasenovcu, Hrvatska bi trebala, piše Pavičić, učiniti sve suprotno od Srbije. To jest bespogovorno prihvatiti rezoluciju o Jasenovcu. Štoviše – „Trebala bi joj čak biti kosponzor. Trebali bi mirno i jasno reći: da, to se dogodilo. Dogodilo se, ali to nema više veze ni s ovom Hrvatskom ni s ovom generacijom, pa mi stoga mirno dižemo ruku za rezoluciju s kojom se konstatira očito. Samim tim Rezolucija bi izgubila a ma kakav smisao…“.

Naime, kaj. Rezolucija o Srebrenici jest po njemu besmislena – „kao što smisla ne bi imala ni rezolucija o Srebrenici da joj Vučić i Dodik taj smisao nisu udahnuli“. Vrlo zanimljiv misaoni sklop. Iz njega nadalje proizlazi da bi hrvatsko protivljenje željkovanoj rezoluciji o Jasenovcu bio izraz „nacionalističke politike“ (a ne valjda inkluzivne ili neke druge, recimo, jugokomunističke ili srbijanske).

Da stvar bude gora za zdravu pamet, sva se ta fikcija o nepostojećoj rezoluciji o Jasenovcu „događa u društvu u kojem je toleriranje filoustaštva bilo i još uvijek jest postojani podzemni tok“. Tako je opravdanje potrebe za fiktivnom rezolucijom s nagovaranjem na to da ju sama Hrvatska predloži, te na njezino prihvaćanje ako ona iz fikcije prijeđe u fakciju, završilo u ideološkoj čampri ti čupri fikciji yukompokovske služinčadi. U utopiji. A ona je opasna kad se iz područja fikcije počne provoditi u praktičnom životu, tad se ona nužno pretvara u totalitarizam. Jedini podzemni tok u Hrvatskoj tvore biološko-ideološki ostatci tuđinske služinčadi, koja se prikriva pod različitim imenima, od kojih je najpoznatije – „antifašizam“.

Možemo samo nagađati bi li se nad Hrvatima dogodio trajni pogrom ili genocid, po uzoru na 1945. i poslije nje, da nisu uz velike žrtve uspjeli pobijediti agresore na vojnom i diplomatskom planu tijekom devedesetih godina, kad je beogradska služinčad u Hrvatskoj napunila gaće i drhteći od straha čekala konačan rasplet situacije. Hrvatsku pobjedu, vidimo, Hrvatima nikad ne će oprostiti ni „srpski svet“ ni njihove sluge u Hrvatskoj.

Na kraju treba reći dvije stvari. Prva, Jasenovac nikad ne će biti Srebrenica. Druga, i ja sam za rezoluciju o Jasenovcu! Njezin prvi i jedini članak već sam napisao u sedmom pasusu ovoga reagiranja. Dodao bih još jedan članak: „Zabranjuje se srpskom svijetu kupnja zemljišta na cijelom ozemlju općine Jasenovac dok se ne izvrši terenska znanstvena obrada sadašnjeg mita o Jasenovcu“.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo