Nakon velike vijesti iz Vatikana/Kroz „krvavu kupelj“ do časti oltara

Do 14. ožujka 2002. u Zagrebu, u tamošnjoj katedrali bilo je jedno mjesto koje katolici ne zaobilaze – grob Bl. Stepinca. A od toga nadnevka, kada je, dakle, u grobnicu zagrebačkih nad/biskupa iza glavnog oltara položeno tijelo Franje kard. Kuharića, dva su mjesta nezaobilazna.

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša 31. svibnja, na proslavi svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata, objavio je veliku vijest netom pristiglu iz Vatikana: „Nakon što smo zatražili od Dikasterija za kauze svetaca informacije o tome postoji li bilo kakva prepreka od Svete Stolice za proces beatifikacije i kanonizacije kardinala Franje Kuharića, spomenuti Dikasterij nam je ovih dana odgovorio da nakon poduzetih izvida s obzirom na Svetu Stolicu nema nikakvih prepreka za pokretanje kauze za beatifikaciju i kanonizaciju sluge Božjega kardinala Franje Kuharića.“

Delikatan odnos dvojice Franja

Jasno, kada je riječ o tome prelatu Katoličke Crkve, ova je vatikanska poruka imala i širi odjek te ju je sjajnom ocijenio i hrvatski premijer Andrej Plenković, podsjetivši kako kardinal Kuharić, zajedno sa svojim imenjakom, (prvim) hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, u razdoblju 1989. i 1990., baš kao i povijesnih ’90-ih, predstavljaju onaj ključni dvojac renesanse hrvatskog naroda u vremenu stvaranja suvremene samostalne i slobodne hrvatske države.

Slijedom čega valja podsjetiti kako je odnos dvojice Franja zapravo bio prilično delikatan. Počeo je velikim kardinalovim simpatijama za demokratske promjene što su nastupile nakon raspada „Titine tvorevine“, o čemu svjedoči dnevnik tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa kojega je u kapitalnoj knjizi Franjo Kuharić: kardinal i vlast citirao Miroslav Akmadža, napominjući kako se nadbiskupu osobito svidjelo to što se uvjerljivi izborni pobjednik sastao s vođama glavnih oporbenih stranaka. Uz to, zabilježio je kako su Tuđmanovi argumenti uvjerljivi i objektivni, ali (i) da mu manjka opuštenosti u načinu izlaganja i smiješka koji bi, drži, razoružao i protivnike.

Nakon što su se, međutim, imenjaci susreli osobno u četiri oka, postalo je jasno kako bi moglo doći do „tvrde kohabitacije“ Kaptola i Pantovčaka. Akmadža tako svjedoči kako se Kuharić požalio na samovolju vlasti, apostrofirajući napose i slučaj ubojstva obitelji Zec u Zagrebu. „Optuženi“ je na to uzvratio kako je to djelo kosovaca, ali je kardinal bio ustrajan te je kazao kako su ti kosovci – ipak! – pripadnici pričuvnog sastava hrvatske policije.

Hercegovački pritisak

Usprkos svemu, tih je ratnih godina Kuharić bio uvjeren kako Tuđman čini najbolje moguće u danim okolnostima. No već uskoro do zagrebačkoga nadbiskupa počele su dolaziti glasine o (navodnim) predsjednikovim razgovorima s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine. Potekle su, kako svjedoči autor rečenoga djela, od člana hrvatsko-srpske radne skupine koja je raspravljala o mogućoj podjeli BiH kako bi se spriječio rat – Josipa Šentije. „Kuharić je odmah zauzeo stav kako je riječ o pogrešnoj politici jer je znao da će Hrvati izgubiti saveznike u Muslimanima“, piše Akmadža navodeći i kako su u to doba Tuđmanovi argumenti bili da je podjela BiH činjenica na samom terenu i kako bi bila prihvatljiva granica nekadašnje Banovine Hrvatske.

Kuharić je pak držao kako pritisak na ovakav rasplet vrše Hercegovci, čime bi većina bh. Hrvata ostala u Velikoj Srbiji te kako bi za Hrvatsku bila bolja samostalna BiH, nego uvijek nemirna i nesigurna granica s (velikom) Srbijom.

Kada je ’93. došlo do hrvatsko-muslimanskog rata, Kuharić je u svome dnevniku, kako ga citira Akmadža, kritizirao predsjednika što podliježe hercegovačkoj politici koju, veli, zanima samo pripajanje Hercegovine Hrvatskoj. Pri čemu je bio u potpunom suglasju s bosanskim biskupima. Bilo je to i doba kada je budući blaženik nastojao razgovarati s Tuđmanom u četiri oka, ali je predsjednik to ignorirao.

Kardinal, ipak, abolirao Tuđmana

Ali tijekom posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj ’94., Tuđman se, dojam je, vratio u kardinalovu milost. Napisao je, naime, u svome dnevniku kako ga se iznimno dojmilo što bivši Titov general, obraćajući se Papi, govori kao vjernik i ljubi mu ruku. Nakon što se pak Tuđman razbolio, ovaj je ključni (hrvatski) dvojac često i puno razgovarao. A kao plod tih razgovora bio je, uz ino, i dogovor da se crkveno ozakoni brak Ankice i Franje Tuđmana, što jest obavljeno kod kardinala 30. siječnja ’97. Bez, jasno, ikakve vanjske pompe.

Godinama poslije ini su propitivali je li Kuharić najzaslužniji za Tuđmanovo obraćenje ’90-ih. No Akmadža, citirajući kardinalov dnevnik, svjedoči kako je još i prije demokratskih promjena predsjednik krenuo tim putom. „Iz dnevnika doznajemo da su zagrebačkog nadbiskupa 3. travnja 1986. navečer posjetili ‘T’ i njegova gospođa i zadržali se u duljem razgovoru. Iako kardinal imena ne spominje, jasno je i prema njegovim kasnijim zapisima da je riječ o Franji Tuđmanu i supruzi Ankici. Nakon razgovora kardinal je zapisao kako ima dojam da je Tuđman na putu religiozne konverzije, da marksizam nije njegova vjera, a da su mu politička načela istinski demokracija, ravnopravnost i sloboda.“

Kako bilo, sve je dvojbe glede religioznosti prvog hrvatskog predsjednika razriješio nekadašnji njegov savjetnik i nesuđeni nasljednik Ivić Pašalić: „Predsjednik Tuđman nedvojbeno je umro kao vjernik, a o vjeri smo razgovarali u raznim prigodama. On je itekako znao da je vjera u Boga duboko utkana u hrvatsko biće i da je bila od presudne važnosti za opstojnost i očuvanje hrvatskog identiteta.“

Predsjednikova je duša spašena

Kada se predsjednikovo zdravstveno stanje pogoršalo u jesen ’99., Kuharić je ga je 22. studenoga posjetio u bolnici te mu udijelio svete sakramente. Međutim, bolesnik nije bio u stanju komunicirati, pa je zagrebački nadbiskup zamolio liječnike da ga pozovu ako mu se stanje popravi. Ali bio je to njihov posljednji susret, predsjednik se nažalost nije oporavio – umro je 10. prosinca ’99.

„Bilo nas je 15 dijecezanskih mladomisnika i sedam redovničkih. Nismo imali iluzija. Računali smo sa stvarnošću i bili smo, milošću Božjom, raspoloženi položiti život za evanđelje, za Isusa Krista i Crkvu… Nijedan moj kolega ređenik ’45. nije iznevjerio nade koju je u nas polagao naš nadbiskup“, svjedočio je kardinal Kuharić

Nekoliko mjeseci potom kardinal je pitao časnu sestru Beatricu Kvakar, koja je kao članica Tuđmanova zdravstvenog tima bdjela uz njegovu bolesničku postelju, misli li da je predsjednik bio svjestan njegove nazočnosti. Odgovorila mu je kako je on to sigurno znao. Slijedom čega je Kuharić u svome dnevniku zapisao kako se nada da je predsjednikova duša spašena te je obećao Isusu da će za Tuđmanovo spasenje svaki dan moliti Tebe Boga hvalimo, jer on se žrtvovao za slobodu hrvatskog naroda, a u nju je bila uključena i sloboda Crkve.

Povijesni je usud htio da kardinal Kuharić posmrtno 14. veljače 2020. bude odlikovan najvišim odlikovanjem Republike Hrvatske Veleredom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana s lentom i Danicom za izniman doprinos u promicanju hrvatskih državnih i nacionalnih interesa u zemlji i inozemstvu, posebice za promicanje hrvatskog jedinstva i nacionalnog zajedništva, državotvornosti i duhovnih vrjednota hrvatskog naroda.

Nisu iznevjerili nadbiskupove nade

Uz ovu, povijesno vrlo bitnu, vezu dvojice (velikih) Franja, iznimno je, dakako, važna povezanost Kuharića s Bl. Alojzijem Stepincem. Slijedom čega neki evo aktualnu radosnu vijesti iz Vatikana čitaju i kao dobar znak da bi papa Franjo –  konačno! – mogao kanonizirati Bl. Alojzija za što se godinama moli hrvatski vjernički puk i čiji zagovor, prije svega za Domovinu, ustrajno zaziva. U knjizi Život i djelo kardinala Kuharića, što su je ove godine objavili: Kršćanska sadašnjost i zagrebački Katolički bogoslovni fakultet, navodi se da je Kuharić 28. kolovoza 1946. došao u Zagreb kao duhovni pomoćnik u Radoboju, na poziv nadbiskupa Stepinca koji mu je priopćio da ga kani premjestiti na upravu novih župa sa središtem u Rakovu Potoku. Prilike na tom području nadbiskup je opisao riječima: „To je mali Staljingrad!“
Kapelan Kuharić o tome svjedoči: „Nisam se nimalo kolebao da prihvatim premještaj i tu situaciju. Kada smo bili ređeni za svećenika 15. kolovoza 1945. i kada su dolazile vijesti o ubijenim svećenicima, o Križnom putu, o progonima istaknutih vjernika i Hrvata, pod dojmom tih tragičnih zbivanja, nadbiskup nam je kazao kod objeda: ‘Šaljem vas u krvavu kupelj.’ Bilo nas je 15 dijecezanskih mladomisnika i sedam redovničkih. Nismo imali iluzija. Računali smo sa stvarnošću i bili smo, milošću Božjom, raspoloženi položiti život za evanđelje, za Isusa Krista i Crkvu… Nijedan moj kolega ređenik ’45. nije iznevjerio nade koje je u nas polagao naš nadbiskup!“

A već iduće godine župnik iz Rakova Potoka bio je doista izložen svojoj „krvavoj kupelji“. Stalno je, kao i svi svećenici toga doba, bio pod paskom UDBA-e koji su ubijanjem svećenika namjeravali uništiti Katoličku Crkvu. Budući da je, nakon uhićenja Stepinca, neustrašivo s oltara i inače svjedočio o nadbiskupovoj nevinosti, potpisao si je smrtnu presudu. Providnost je, međutim, odredila da se u noći – upozoren od župljana na opasnost za život – kad su udbaši došli ubiti ga, sklonio na spavanje kod jedne obitelji u župi. Kad ga egzekutori nisu našli, ostavili su mu poruku: „Druže pope, makni se što prije jer će te magla pojesti!“ Nisu ga prepali. Štoviše, otišao je biskupu Josipu Lachu u Zagreb i zatražio od njega dekret za sve župe toga kraja ako ostanu bez svećenika.

Trnovit put

Bilo je kasnijih godina onih – zlobnika – koji su govorili za nadbiskupa Kuharića da on želi glumiti „alter ego“ Stepinca. Odgovorio im je kratko i jasno u Glasniku sluge Božjega Alojzija Stepinca 2002. umirovljeni župnik torontski Josip Đuran, inače Kuharićev mlađi kolega iz Dječačkog sjemeništa i gimnazije na zagrebačkoj Šalati: „… A niti je kardinal Stepinac glumio samog sebe, niti je itko drugi ikad pokušavao glumiti Stepinca! Niti nadbiskup Kuharić nije pokušavao glumiti Stepinca, ali jest pokušavao biti čovjek Stepinčeva kova i duha.“

I uspio u tomu!

Zato radosna vijest iz Vatikana, što ju je objavio nadbiskup Kutleša, i jest zapravo očekivana. Do 14. ožujka 2002. u Zagrebu, u tamošnjoj katedrali bilo je jedno mjesto koje katolici (i Hrvati) ne zaobilaze – grob Bl. Stepinca, na komu su molila dvojica papa – budući sveti papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. A od toga nadnevka, kada je, dakle, u grobnicu zagrebačkih biskupa i nadbiskupa iza glavnog oltara položeno tijelo Franje kard. Kuharića, dva su mjesta nezaobilazna.

Počivaju tamo dvojica kardinala koji su prošli trnovit put kroz „krvavu kupelj“ do časti oltara.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo