Samo Sabor Srbina Spašava?

Vrijeme:4 min, 58 sec

 

Dvije su velike stečevine subotnjega svesrpskog saborovanja: Promovirana je pjesma o komandantu Vučiću koji, je li, ljutu bitku, k’o car Lazar, na Kosovu bije i ukinuti su bosanski Srbi. Srbi su, bre, Srbi. Ma gdje bili! Komu je to, a ima i takvih, malo – sve mu je malo!

Srbijanski, kako, evo, stvari stoje, doživotni predsjednik sklon je pretjerivanju. U svemu! Poglavito, međutim, kada je riječ o manifestacijama pod njegovim pokroviteljstvom. Tako je najavljujući skup Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska, kolokvijalno zvan i znan kao Svesrpski sabor, kazao kako na beogradskom Trgu republike očekuje 10-ak tisuća oduševljenih Srba s obje strane mitske Drine. Slijedom čega su režimski mediji, izvješćujući s toga pompozno najavljivanoga skupa, povjerovali – kao i uvijek! – Aleksandru Vučiću te su zapravo (samo) citirali njegova očekivanja.

Broj (ni) je važan

Ima, međutim, u Srbiji Arhiv javnih skupova koji se bavi i procjenom broja prosvjednika na ulici, koji je utvrdio kako je s užim srpskim rukovodstvom – i iz Srbije i iz prijeka – pečaćenje jedinstva, što bi kazao Vučić, koje će trajati dovijeka, slavilo oko 4 500 građana te kako je još sudjelovalo i oko 2 500 onih u narodnim nošnjama, folkloraša, naime. Oni koji (malo…) pretjeruju kažu da je i inače toliko Beograđana na tome trgu svakoga dana, a oni koji su još i cinični vele kako je iz sestrinske Republike Srpske više prekodrinske braće došlo na izbore. Kad je to predsjedniku trebalo. Jasno, broj onih koji su se na gromoglasni poziv srpskoga “svetoga trojstva” Vučić & Porfirije & Dodik (ne nužno tim redoslijedom) odazvali, nije najvažniji. Bitno je, nakon subotnjega srbovanja, kazati kako su prevelika očekivanja uistinu iznevjerena.

Ima li se ponajprije u vidu ono što su rodonačelnici te srpske teatralne a onda i patetične homogenizacije navješćivali. Tako je, primjerice, srbijanski predsjednik, ne skidajući – doduše metaforički – onu zastavu kojom se zaogrnuo (i suzu pustio…) na East Riveru, a govoreći o Deklaraciji o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda kazao kako nakon glasovanja o rezoluciji o Srebrenici na Općoj skupštini srpski narod mora pružiti snažan odgovor na najteže moralne, pravne i političke diskvalifikacije koje su protiv njega pripremljene.

Ne znam, dakako, tko je redigirao završni tekst Deklaracije, ali naprosto onoga što je nadahnuti predsjednik obećavao – nigdje. Istina, golema je – sastoji se od 49 točaka, ali riječ je više-manje o plakanju za prolivenim mlijekom, koje u bocu neće vratiti to što je prošloga vikenda Svesrpski sabor odlučio da su „Kosovo i Metohija neotuđivi dio Republike Srbije“ te se inzistira na punom nazivu „južna srpska pokrajina Kosovo i Metohija“. Nakon čega je jedino sigurno da se ni Vučić, a ni Porfirije zadugo neće probiti – baš kao što nisu ni do sada! – do „kolevke srpstva“.

Svi uz Aleksandra komandanta

Neće tu pomoći ni u subotu – na Pinku dakako! – promovirana pjesma o komandantu Vučiću: Kosovo je srce milo, zna se šta je tamo bilo. Majka plače, sina čeka da se vrati iz dalekaNek’ se barjak srpski vije, ljuta bitka sad se bije. Svi do jedan, brat do brata, uz Aleksandra komandanta. Uz to, a sve i dalje patetično, vučićevski, naglašeno je kako srpski narod predstavlja jedinstvenu cjelinu, slijedom čega je i naziv jedinstven i ne može ga se mijenjati. Nema, dakle, više bosanskih, ili – ne daj, Bože! – hrvatskih Srba. Srbi su, bre, Srbi, ma gdje bili. Ispunjena je tako velika Dodikova želja! Ali, zar je uistinu samo zbog toga trebalo dignuti onolike folkloraše?! Jedan u narodnoj nošnji na jednog civila… Smotra folklora!

Uostalom, fijasko na Trgu republike najbolje ilustrira sam nastup Baje iz Laktaša. Završavajući svoj govor, u kojem inače nije bilo niti riječi o najavljenom referendumu za neovisnost RS-a do, kako je prijetio, kraja lipnja, panegirikom Vučiću koji je, veli, Srbiju oslobodio stranog tutorstva pa sada Srbi mogu govoriti što god hoće i gdje hoće, uskliknuo je: „Živjela Srbija i Srpska“. Uslijedio je slabašni – nije lako aplaudirati kad su na tebi jelek, anterija i opanci –  aplauz, kojim zaneseni govornik nije bio zadovoljan, pa je zagalamio: „Možete vi to bolje!“ Nije, međutim, potaknuo prozvane, od kojih je većina samo čekala da prestane i da se u kolo uhvate. E, tu su Srbi jaki. Ma gdje bili.

Tako je govorio Otac nacije

No, može li – baš! – “nebeski narod” bolje od ovoga subotnjega performansa sad već nerazdruživog isturenog srpskoga trojca – dvojica predsjednika plus patrijarh, koji ustrajno blagosilja sve što ova dvojica naume? Od čega je onom eresovskom voždu vrlo često prvo na drumu, pa tek onda – ako stigne – i na umu… Nije li konačno uoči (tzv.) Svesrpskog sabora po peti put ove godine išavši na rukoljub Vladimiru Putinu, tamošnjim novinarima povjerio kako kada je riječ o razdruživanju RS-a od BiH više nije u pitanju hoće li do njega doći. Već samo – kada. A onda tu svoju starostavnu nakanu nije uspio ugurati među (čak) 49 točaka Deklaracije.

I zato je odgovor na pitanje mogu li bolje, kratko i jasno – ne mogu. U ovakvome sastavu, u prošlost kronično zagledani, naročito. Nisu se ni Vučić, ni Dodik ni Porfirije makli od, primirice, oca nacije. Naime, promovirajući u ožujku 2012. svoju knjigu Rat u BosniDobrca je Ćosić kazao kako je ta knjiga njegova obrana slobode i istine, ljudskih i nacionalnih prava koja se sadrže u Republici Srpskoj toj, veli, preskupoj, ali jedinoj političkoj i ratnoj pobjedi srpskog naroda u drugoj polovici XX. stoljeća. Ako je to pobjeda, pitanje je, s aktualne distance, kakvi su tek onda srpski porazi, kojih je (samo) 1990-ih bilo nekoliko. I jesu li pjesmom o komandantu Aleksandru konačno opjevani? Ili će se pjevati – još?!

A hrvatski Srbi?!

U biti, samo su dvije velike stečevine subotnjega svesrpskog saborovanja: Promovirana je rečena pjesma o Vučiću koji, vidjeli smo, ljutu bitku, k’o car Lazar i s istim ishodom, na Kosovu bije i ukinuti su bosanski Srbi. (Hrvatski nisu ni spominjani, a dojam je u Beograd niti zvani.)

Komu je to, a ima i takvih pojedinaca, malo – sve mu je malo!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo

Odgovori