Nataša Božinović: Goran Babić povratnik

Vrijeme:6 min, 43 sec

 

Nebojša Slijepčević je dobio Zlatnu palmu za kratkometražni film Čovjek koji nije mogao šutjeti. Doduše, meni je, a i argumentirano stoji, bolji naslov  što ga se Tanja Belobrajdić  domislila u jednoj emisiji slavonske TV: Čovjek koji je prestao šutjeti. I zaista oficir JNA iz Beograda je šutio do 1993. Prespavao je Vukovar, Ovčaru, Dubrovnik, sve živo, a onda mu je u vlaku na relaciji Beograd-Bar, prekipjelo. Što ga je koštalo života.  Nebojša je to, vjerujem, odlično izveo u svome filmu. Usput je obrisao i krimen JNA u ratu devedesetih, davši mu srčanoga junaka kojemu Dežulović i ekipa ističu hrvatstvo samo zato da potru stvarne hrvatske junake. Ljudski gledano, Tomo Buzov, tako se zove oficir JNA i Kaštelanin porijeklom, je istinski junak. Nema dileme! Ali kad mu naši Jugoslaveni broje krvna zrnca, pa ga svrstaju u Hrvate, te mu još prišiju pozitivnu junačku karakteristiku, znate da njihove namjere nisu nimalo ljudske .

Fascinantna je inteligencija hrvatskih redatelja i inih bezveznjaka, da u sukobu Srba i Bošnjaka, identificiraju  Bošnjake kao žrtve, iz prve. Nema pomutnje. Bez puno filozofije; tko nas bre zavadi, tko koga i zašto… Otprilike, usvojili su to kao drugašići tablicu množenja. I u hrvatsko-muslimanskome sukobu, bošnjaci su žrtve. I Amen! Kad su Bošnjaci u pitanju, nema ni namjernoga stvaranja pomutnje.

Za stvaranje pomutnje dobar je film Srbenka, dokumentarac istoga redatelja Nebojše iz 2018. o djevojčici kojoj su se rugale male ustaše u Zagrebu devedesetih, te se ona ni manje ni više osjećala kao Židovka u Hitlerovoj Njemačkoj tridesetih. Jer, nisu se Srbi digli na Hrvate kao Nijemci na Židove, nego je, svjedoči Nebojša muteći kašicu s tom VIP pretplatom na ugroženost, bilo obrnuto. Te je stoga, ugroženost Srba i predstavnice njih u filmu, tzv. Srbenke, logična i stvara sliku Domovinskoga rata, upravo onako kako to beogradska politika  želi. Nije sad  Nebojša otkrio toplu vodu. Od Jasenovca na ovamo žele se prikačiti na holokaust.

Pa tako jedna nesretna djevojčica Zec u vrijednosnome sustavu beogradske politike, a kojega održavaju naši redikuli, vrijedi kao 402 poginule hrvatske djece, a možda i više.  Ista ta beogradska politika želi JNA prikazati kao zaštitnika Jugoslavije, a agresiju na Hrvatsku pripisati nekakvim paravojnim snagama koji su se digli upravo zato što su im Hrvati zaprijetili nuklearnom bombom, u prijevodu hrvatskom državom. Dakle, ne samo da je nevina JNA, nego i te paravojne postrojbe su imale razloga usprotiviti se pomahnitalim ustašama. I kad se sve zbroji i oduzme, Nebojša i u jednome i drugome filmu ispunjava zadatke Beograda. U Hrvatskoj, žrtve su mu Srbi, u BiH, Bošnjaci ili gdje god ih „crna ruka“ stigne. A ta ruka nema veze s dobrim komšijama Srbijancima, nego su to tamo neki paravojni odmetnici od inače drugarske i dobronamjerne beogradske politike.

Najveća fora golemome  trudu veličanja Jugoslavije jest što  Zlatna palma ne stiže u Jugoslaviju. Jer Juge nema i neće je ni biti. Zlatna palma dolazi u Hrvatsku. Prc!  Ipak stoji apsurd da  Nebojša zbog usvajanja plana i programa beogradske politike nije nikakav „disident“, kao primjerice Dubravka Ugrešić ili još luđe, književnik Goran Babić.  Vidite, Goran Babić je odmah, bez da čeka traktore ’95., kidnuo  ’90. u Beograd. Iz te  jugoslavenske prijestolnice nastavio je širiti bratstvo i jedinstvo do dana današnjega.  Nebojša, kao i spomenuti Dežulović, pa cijela ekipa iz Novosti i širom Lijepe medijske naše, pa sve do HTVa, žive, rade i blaguju tu. U Zagrebu, u Splitu, Rijeci, Osijeku, …. Uživaju med i mlijeko iste te države koju toliko preziru. Zato je meni Goran Babić, osim ako ne prima nekakvu mirovinu iz Hrvatske (što me ne bi začudilo jer je stvarno revno radio i prokazivao hrvatske nacionaliste do trenutka odlaska u Bg), manji apsurd zagrebačke (a)nacionalne politike od svih ostalih velikosrba koji su ovdje ostali ili su se, zahvaljujući upravo tom apsurdu, naknadno uzgojili.

Recimo, od svih njih jedino se Ante Tomić može malo bojati da mu iza svakoga splitskog  kantuna ne doleti koja kanta govana. Ali, što je to u usporedbi s institucionalnim zlostavljanjem, zatvorom, metkom, zabranom objavljivanja i sve drugo što su doživljavali oni na koje je Goran Babić bacio Oko. A Oko, slučajno ili ne, bijaše i naziv njegova  časopisa gdje je velikosrbin Goran odlučivao tko će biti ili ne biti književnik. Usred Zagreba! Naravno kada mu ti isti koje je prokazivao, a kako ih je on nazivao od milja „ustaše“ dođu na vlast, gubi se njegov karijerni smisao u Zagrebu. Zato, ponavljam, Goran Babić u Beogradu, ima smisla. Nema smisla Ante Tomić  u Splitu. Jedini djelić smisla Antova postojanja s aspekta hrvatske nacije, države i cjelokupne hrvatske zajednice, mogao bi biti taj što za svoje infantilne analize crpi dio love i od srpske strane. Naime, Ante piše i za srbijanske novine. I tamo ga plaćaju da pljuje po Hrvatima i hrvatskoj državi. To ima smisla. Međutim, opet, ajde ti objasni Amerikancu, pa i najliberalnijem, da mu neki njegov američki Tomić sjedi u Las Vegasu, piše za ruske novine i još k tome blati SAD. Taj bi američki Tomić mogao to raditi samo u Moskvi. I ne bi se tako skoro iz Moskve vratio doma. Ne želim Tomića i ekipu protjerati u Beograd. Želim mu dati društveni smisao postojanja s aspekta nacionalne politike jedne države, u ovome slučaju Hrvatske. Želim istaknuti da nacionalna politika Hrvatske nema ama baš nikakvoga smisla, ni plana ni programa. U kulturi i medijima kao najjačem oružju  tzv. hibridnoga rata, posebno.

Hrvatska kultura i mediji oružje su beogradske politike.  Sam je Goran Babić sebi dao logičan smisao postojanja svojim odlaskom u Beograd. Ali zahvaljujući našoj služinčadi beogradske politike, on se na velika vrata vraća u besmisleni, anacionalni, hrvatski kulturni diskurs. Iako sam Goran isključuje svaku mogućnost povratka u Hrvatsku, zahvaljujući ovim bedacima, vraćen nam je u duhovnoj formi srpskih mitova. Usred nacionalne TV.  Vratio ga je Gordan Nuhanović. U emisiji na HTVu, Knjiga ili život. Emisija godinama njeguje sve velikosrpsko tako da ne mogu reći da su sad baš pretjerali, ali treba krenuti od nečega. Pozivam Domovinski pokret da u konkretnome slučaju djeluje da se Nuhanoviću da otkaz. Zašto ne!? Nije to ništa brutalno, niti nedemokratski. Ima televizija i novina u kojima bi lik mogao nastaviti velikosrpsku promidžbu, ali to ne smije biti državna i javna televizija koja bi trebala promicati hrvatske vrijednosti. Naravno treba ići i dalje i preispitati smisao čitave nacionalne TV kuće.

Aleksandar Stanković, Koraljka, Jindra…pa nadalje… Imamo čitave velikosrpske timove na HTVu, ali sad me konkretno inspirirao Nuhanović. Naime, on je za Gorana Babića rekao nešto što se ni sam Goran Babić ne bi dosjetio. Ne zato što je skroman, nego  se vodi zdravom logikom koja ga je i vratila tamo gdje pripada, u Beograd. Ta mu zdrava logika nalaže da mu u hrvatskoj državi ni kao velikosrbinu, a posebno ni kao progonitelju Hrvata, nema mjesta.  Ako pak računa na budaletine kao Jergović , Markovina, i tko ga sve nije uzdizao, vodeći se zdravom logikom, ne računa baš na institucionalnu podršku. Ali se prevario. HTV je institucija. I zato njen predstavnik Gordan Nuhanović treba  letjeti s iste. HTV ima osim zabavne, informativne i odgojno-obrazovnu funkciju.

Zamislite, prvi puta čujete za Gorana Babića kao „velikoga književnika i disidenta… nepravedno prešućivanoga…“, … i sve u tome tonu Gordan opjeva  Gorana… Usred „ustaškoga“ Zagreba. Usred hrvatske televizije. Jadno je i bilo gdje drugdje u našoj javnosti, ali sve počinje od institucija. Pa bi i to „drugdje“ bilo posve drukčije da vlast štiti hrvatski interes i hrvatske vrijednosti i stvara nacionalni narativ onakav logičan kakav ga u nas vidi sam Goran Babić i kojega se, iz  logičnih razloga, logično, iako ne treba, boji. Jer znamo, ne dolazi u Hrvatsku.  I umjesto da postane nekakav negativan mit, nekakva produžena „crna ruka“, on zahvaljujući tupinarima od Nuhanovića pa nadalje, postaje mitska veličina, žrtva ustaške Hrvatske. Još će ga i staronova ministrica Obuljen na koljenima moliti da se vrati u Hrvatsku. Da nas ustašoidne Hrvate opere za Jasenovac i Gradišku Staru… Dat će mu lovu za novi časopis; Oko za oko, zub za zub. Pa kom obojci, kom opanci. A znamo, ova naša služinčad obožava opanke. Ne toliko nositi, koliko lizati.

 

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Odgovori