Rudi Tomić: Vučić je predsjednik Srbije, ali Dodik je predstavnik Srba

Vrijeme:5 min, 23 sec

 

Mada se razlikuju kao pojave: ideološki sliče jedan drugome kao ”jaje jajetu” mada se razlikuju kao pojave. Nakon izbora u Srbiji (02.06.2024.) Aleksandar Vučić je dobio dovoljno glasova da može ostati i dalje na vlast u Srbiji.

Uz Aleksandra  Vučića, među najrazdraganijim bio je Milorad Dodik, koji u Vučiću  vidi – Srbiju sutra: ”Samo stabilna i jaka Srbija svim svojim građanima i celom srpskom narodu može obezbediti sigurnost i prosperitet.”

Očekivati je, da će predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, nastaviti  intenzivnije raditi na ujedinjenju svih Srba u jednu državu – Veliku Srbiju. Dodik je  najavio referendum o odcjepljenju RS od BiH: ”Mi to želimo napraviti odmah.” Za  rusku  agenciju rekao je  kako je sada najvažnije nastaviti taj ”pregovarački proces” dodajući kako su u RS sigurni da u ovoj fazi postoji dovoljno ”povijesne, opće civilizacijske  zrelosti i razumijevanja da se  to treba dogoditi i da će se dogoditi.”

Čelnik bosanskih Srba Miloral Dodik najavio je tijekom posjeta Rusiji kako će  Republika Srpska organizirati referendum o neovisnosti, odnosno o odcjepljenju od BiH, a kad  će se to točno dogoditi odlučit će naknadno. Dodik, koji je boravio u Sankt Peterburgu i tamo se sastao s ruskim predsjednikom  Vladimirom Putinom, potvrdio je planove za organiziranje referenduma o secesiji u izjavi TASS-u objavljenoj u petak (07.06.2024.) Dodikova je teza kako je sadašnja  BiH nastala  udruživanjem dva entiteta pa je tako moguće okončati postojanje države čiji su oni dio ukoliko se  postigne  dogovor kojim bi bio ukinut Daytonski sporazum. Čim su u Daytonu odlučili stvoriti državu u državi: Republiku Srpsku u Republici Bosni i Hercegovini bilo je jasno da će se dvije republike (Republika Srbija i Republika Srpska) ujediniti u jednu državu – Veliku Srbiju.

Inicijativu o ”razdruživanju” Dodik je  pokrenuo nakon što je Opća skupština UN u svibnju 2024. usvojila rezoluciju kojom trajno podsjeća na genocid u Srebrenici 1995. godine koji su nad  Bošnjacima počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba. Tvrdi kako su tom rezolucijom Srbi proglašeni genocidnim narodom pa stoga oni više nemaju razloga  živjeti u istoj državi s Bošnjacima.

Dobrica Ćosić  zaključuje  kako SANU ustrajava i danas ”na putu koji su zacrtali Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, Milorad Ekmečić, Matija Bećković, Antonije Isaković i njihova braća po oružju. Počeli su s Memorandumom, završili su  s napadom na  ustanovljenje 11. srpnja kao  Međunarodnog dana promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici. Krug je zatvoren. ”U tom memorandumskom zatvorskom krugu zatočenaje  i cijela Srbija.”

Nakon donošenja  Rezolucije UN-a Izvršni odbor SANU objavio je priopćenje u kojem stoji da predmetna Rezolucija ”ne pridonosi rješenju  bilo kojeg postojećeg otvorenog pitanja, pa ni ostvarenju najvažnijeg proklamiranog cilja – pomirenje na Balkanu”. Srpski akademici ujedno su izjavili da SANU odlučno odbacuje i najoštrije osuđuje sva ”bilo eksplicitna ili implicitna, tumačenja rezolucije ili njezina instrumentaliziranje u smislu kolektivne odgovornosti srpskog naroda, Srbije i Republike Srpske za genocid”. Oni na kraju navode kako  SANU ”svesrdno podupire svako iskreno nastojanje da se u ovom dijelu svijeta ostvari stalni mir i održi svima prijeko potrebna politička i ekonomska stabilnost”. SANU-ovci zaključuju. ”Mi, narodi regiona, na tome najviše trebamo sami raditi i međusobno blisko surađivati poradi bolje zajedničke budućnosti. Po toj logici, ”nema boljeg puta  do pomirenja od zaborava pobijenih, poricanje zločina i genocida, neznanje o Srebrenici i crtanje murala s likom Ratka Mladića po zidovima.

”Tomislav Markotić ne ostaje na tome, nego sarkastično primjećuje kako se  ”po logici umnih akademika, međuljudski i dobrosusjedski odnosi najuspješnije grade na falsificiranju povijesti,  izočnosti suočavanja s prošlošću, na nepravdi, lažima i nedostatku empatija.” Zatim podsjeća akademike da je upravo  SANU g. 1986. godine ”sročila  zloglasni Memorandum koji je poslužio kao ideološka priprema za buduće ratove”. Uočava kako se  u Memorandumu našla i ”klica buduće sveopće paranoje u vidu priče o uroti protiv  Priziva u spomen kako je Dobrica Ćosić govorio: ” Miloševića nije stvorila  srpskim vođom partija, ni socijalistička ideologija: takvim su ga mogli učiniti  samo nacionalne energije i državotvornost drugih intelektualaca, među kojima je ona najpoznatijeg srpskog jezikoslovca, Pavla Ivića, po kojoj  je ”područje SAO Krajine u Lici, Kordunu i Baniji dospjelo pod vlast Zagreba tek g. 1981.”.

Srpska povjesničarka Latinka Perović rekla je u jednom razgovoru: ”Već sam vam ispričala razgovor sa akademikom Antonijem Isakovićem, koji me je 1987. god. uvjeravao kako je došlo vrijeme da Srbija napokon riješi svoje patnje, da Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju (…) ‘Čekaj’, prekinula sam ga ‘vi hoćete rat’. ‘Da’,  potvrdio je Isaković, ‘ali u Srbiji neće biti rata. Poginut će samo 80.000 ljudi ‘Kojih 80.000 ljudi? Čijih glava?, pitala sam.”

Markotić zaključuje da je Slobodan Milošević ”poslušao savjete najumnijih srpskih  glava, pa je počeo provoditi njihove ideje u  djelo, uz pomoć raznih ubojica i haubica. Ni akademici i osatali intelektualci nisu sjedili prekriženi ruku, već su vjerojatno crtali mape etničke homogenije Velike Srbije, opravdavali napad na Dubrovnik i agresiju na Hrvatsku i Bosnu, osnovali Srpski nacionalni savet i Srpski sabor, predlagali ujedinjenje srpskih držav a i ‘humano preseljavanje’ stanovništva.”

Jedan srpski pjevač je rekao: ”Trebalo bi podići zid između Srbije i Hrvatske.”  Na takvo ”rješenje” vjerojatno ne bi pristali u Srbiji ni u Hrvatskoj: Srbi zbog ‘letovanja’ na Jadranu, a Hrvati zbog  dinara iz Srbije. Dakle, više su u pitanju  osobni interesi više nego nacionalne emocije.(!)

Zaključna misao

Srbija i Hrvatska su susjedne države čija se granica  protežu na 259 kilometara i koja je  međunarodno priznata. Međutim, u Srbiji granice nikad nisu bile definirane, jer srpske pretenzije ne priznaju međunarodne granice, ne samo s Hrvatskom nego i drugim susjedima posebice na Kosovu i Sjevernoj Makedoniji.

Ako za sljedećih 100 godina ne bude rata na Balkanu (?), onda bi današnje granice vjerojatno ostale trajne. To je što se tiče geografskih granica, ali srpske granice imaju druga dimenzije: ”Srbija je tamo gdje žive Srbi”. Budući da Srbi žive  ne samo u Hrvatskoj  nego i u balkanskim državama, a ima ih i diljem Europe, onda neće valjda reći: da je Srbija de facto  tamo gdje-  žive Srbi. (!)

Možda će  Milorad Dodik progledati i vidjeti da na nebu nad  Bosnom i Hercegovinom ima zvijezda koje nisu samo srpske, nego su hrvatske,  bošnjačke i  srpske, ali se na nebeskom svodu ne sudaraju, nego  svijetle svojim sjajem u svom okruženju. Zašto ne bi i Srbi bili jednom zadovoljni s onim što imaju, umjesto da pate za onim što nemaju? Pitanje je također: tko  predstavlja Srbiju i Srbe općenito: predsjednik Aleksandar Vučić u Beogradu ili predstavnik Milorad Dodik u Banja Luci?  Postalo je ozbiljno, nema više šale.

 

 

 Hrvatsko nebo

Odgovori