SANU i odgovornost: „U memorandumskom zatvorskom krugu zatočena je i cijela Srbija“

Podsjećanje na odgovornost SANU-a i ekstremnog krila srbijanskih intelektualaca i srpskih političkih vodstava za ratove na području bivše Jugoslavije. AlJazeera donosi iz pera Tomislava Markovića, novinara i pisca iz Beograda, komentar u kojem se objašnjava zašto srpski akademici danas žučno negoduju protiv bilo kojeg oblika kolektivne odgovornosti. On zaključuje kako SANU ustrajava i danas „na putu koji su zacrtali Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, Milorad Ekmečić, Matija Bećković, Antonije Isaković i njihova braća po oružju. Počeli su s Memorandumom, završili s napadom na ustanovljenje 11. srpnja kao Međunarodnog dana promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici. Krug je zatvoren. U tom memorandumskom zatvorskom krugu zatočena je i cijela Srbija.“

„Mi, narodi regiona…“

Naime, nekoliko dana nakon donošenja Rezolucija UN-a Izvršni odbor SANU-a objavio je priopćenje u kojem stoji da predmetna Rezolucija “ne pridonosi rješavanju bilo kojeg postojećeg otvorenog pitanja, pa ni ostvarenju njezina najvažnijega proklamiranog cilja – pomirenja na Balkanu“. Srpski akademici ujedno su izjavili da SANU odlučno odbacuje i najoštrije osuđuje sva „bilo eksplicitna ili implicitna, tumačenja rezolucije ili njezina instrumentaliziranja u smislu kolektivne odgovornosi srpskog naroda, Srbije ili Republike Srpske za genocid“. Oni na kraju navode kako SANU „svesrdno podupire svako iskreno nastojanje da se u ovom dijelu svijeta ostvari trajni mir i održi svima prijeko potrebna politička i ekonomska stabilnost“. SANU-ovci zaključuju. „Mi, narodi regiona, na tome najviše trebamo sami raditi i međusobno blisko surađivati poradi bolje zajedničke budućnosti.“

Marković u opširnom komentaru najprije podsjeća kako je „prava šteta što akademici nisu detaljnije obrazložili svoje zaključke i logiku kojom su do njih došli. Na primjer, bilo bi vrlo zanimljivo čuti kako to ne pridonose pomirenju ustanovljavanje dana sjećanja na žrtve, osuda negiranja genocida, uvrštenje lekcija o Srebrenici u školske programe ili osuda veličanja osuđenih ratnih zločinaca. Po toj logici, nema boljeg puta do pomirenja od zaborava pobijenih, poricanja zločina i genocida, neznanja o Srebrenici i crtanja murala s likom Ratka Mladića po zidovima.“

„Poginut će samo 80.000 ljudi!“

Marković ne ostaje  na tomu, nego sarkastično primjećuje kako se „po logici umnih akademika, međuljudski i dobrosusjedski odnosi najuspješnije grade na falsificiranju povijesti, izočnosti suočavanja s prošlošću, na nepravdi, lažima i nedostatku empatije.“ Zatim podsjeća akademike da je upravo SANU g. 1986. godine „sročila zloglasni Memorandum koji je poslužio kao ideološka priprema za buduće ratove“. Uočava kao se u Memorandumu našla i „klica buduće sveopće paranoje u vidu priča o uroti protiv Srbije … i o masovnoj srbofobiji.“ Priziva stoga u spomen kako je Dobrica Ćosić govorio: “Miloševića nije stvorila srpskim vođom partija, ni socijalistička ideologija: takvim su ga mogli učiniti samo nacionalne energije i državotvorstvo”. Podsjeća i na izjave nekih drugih intelektualaca, među kojima je ona najpoznatijega srpskog jezikoslovca, Pavla Ivića, a po kojoj je “područje SAO Krajine u Lici, Kordunu i Baniji dospjelo pod vlast Zagreba tek g. 1981.”

Komentator zatim poseže za izjavom srbijanske političarke i povjesničarke Latinke Perović danoj u jednom intervjuu: “Već sam vam ispričala razgovor s akademikom Antonijem Isakovićem, koji me je 1987. uvjeravao kako je došlo vrijeme da Srbija nakon riješi svoje pitanje, da Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju […] ‘Čekaj’, prekinula sam ga, ‘vi hoćete rat?’ ‘Da’, potvrdio je Isaković, ‘ali u Srbiji ne će biti rata. Poginut će samo 80.000 ljudi!’ ‘Kojih to 80.000 ljudi? Čijih glava?’, pitala sam.”

Marković zaključuje da je Slobodan Milošević „poslušao savjete najumnijih srpskih glava, pa je počeo provoditi njihove ideje u djelo, uz pomoć raznih ubojica i haubica. Ni akademici i ostali intelektualci nisu sjedili prekriženih ruku, već su vrijedno crtali mape etnički homogene Velike Srbije, opravdavali napad na Dubrovnik i agresiju na Hrvatsku i Bosnu, osnovali Srpski nacionalni savet i Srpski sabor, predlagali ujedinjenje srpskih država i ’humana preseljenja’ stanovništva.“

„SANU ustrajava na putu koji su zacrtali Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, Milorad Ekmečić, Matija Bećković, Antonije Isaković i njihova braća po oružju“

U nastavku članka autor citira neke svjetski ugledne intelektualce kako govore o moralnoj odgovornosti intelektualaca te u zaključku ističe kako se SANU, sudi li se po reakciji na Rezoluciju o Srebrenici, „ponosi svojom mračnom prošlošću i nema namjeru od nje se distancirati. Zaglavljena u memorandumskom mraku, u resantimanu i nacionalističkoj paranoji, u labirintu izgrađenom od krvoločnih ideja, SANU ustrajava na putu koji su zacrtali Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, Milorad Ekmečić, Matija Bećković, Antonije Isaković i njihova braća po oružju. Počeli su s Memorandumom, završili s napadom na ustanovljenje 11. srpnja kao Međunarodnog dana promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici. Krug je zatvoren. U tom memorandumskom zatvorskom krugu zatočena je i cijela Srbija.“

Komentar Tomislava Markovića u cijelosti može se pročitati OVDJE.

AlJazeera/Hrvatsko nebo