Nataša Božinović: Hrvatsku kulturu zlostavljaju iz dana u dan, a nikog nema da canceluje zlostavljače

Da Tončica Čeljuska nije ugostila glumicu Sanju Vejnović u svojoj emisiji, i ja bih zaboravila na slučaj Matanić. Sanja Vejnović je par godina prije negoli je film o našoj velikoj slikarici Slavi Raškaj ugledao svjetlo dana, imala scenarij, ideju i želju da se život slikarice prebaci na filmsko platno. Scenarij je izašao iz ormara 2004. godine. Nastao je film „100 minuta Slave“. Sanja je dobila glavnu ulogu, a onaj tko je dobio režiju, sporni Matanić, ovih je dana zasluženo završio u ormaru.

O „100 minuta slave“ mislim da je jedan od boljih Matanićevih, i općenito novijih hrvatskih filmova. Može se promatrati iz više aspekata. Film je snimljen 2004. a Sanja Vejnović je, osim što glumi Slavu, i producentica. Kako sam shvatila, njen je scenarij izmijenjen, te ona nije u konačnici potpisana kao scenaristica. Vrijeme nastanka filma je zahuktalo post Račanovo doba žestoke, gotovo revolucionarne detuđmanizacije. Tada se s Tuđmanom u paketu ne canceluje i ostala hrvatska baština kao danas, pa ne mogu reći da je film o slikarici Slavi Raškaj čekao u ladici zbog toga, ali je zanimljivo napomenuti kako su Matanovićeve fikcijske lezbe „Fine mrtve djevojke“, imale u odnosu na stvarnu heroinu, Slavu, prioritet. „Fine mrtve djevojke“, snimljene su dvije godine ranije, 2002. Ni taj mu film zanatski nije toliko loš koliko vidimo da je utro put stereotipima, simulaciji nekoga paralelnoga gadljivoga hrvatskoga društva koja ide za tim da cijelu Hrvatsku treba otkazati.

Nakon niza godina nabacivanja i zlostavljanja istim uvredljivim stereotipima od strane, ne samo njega, nego čitave hrvatske filmografije, danas film djeluje neprobavljivo. Hrvatski film, kao i većina medija, sveli su se na perpetuiranje zlostavljanja stereotipima. I onda nemamo više film kao film, tekst kao tekst, nego imamo samo golo zlostavljanje publike izmišljenim gadostima hrvatskoga društva. Scenarij, scena, sadržaj, svi segmenti postaju stalci dosadne perpetuirajuće gnjusobe. U filmu o našoj slavnoj slikarici, slikara Belu Čikoš Sesiju, glumi odličan srpski glumac Miki Manojlović. Uzgred budi rečeno, vjerujem da je našim inferiornim filmašima Srbin Miki izvukao i opravdao ostvarenje filmske zamisli o Slavi Raškaj. Pazite, čitavi Marulićevi dani u Splitu ne mogu bez takvih opravdanja postojanja. Hrvatska baštini najstariju književnost, dramu, komediju na ovim prostorima, a da bi njeni kulturnjaci uopće mogli djelovati, moraju vazda ponizno tražiti duhovno skrbništvo velikoga brata, Srbije. Je li to koprodukcija ili glumci, redatelji…, uvezeni iz Srbije, bilo što, bez njih, naši su kulturnjaci obezglavljeni. Kakav jad, kakva sramota!

O kulturi otkazivanja(cancel culture), mogle bi se napisati knjige, pa bilo što kritički reći izgledalo bi da pravdam Dalibora Matanića. Nikako. Općenito su situacije kod čuvenoga otkazivanja, ako se ne radi o žrtvama, smiješne. Neki nadsud cancel culture, u nekome njemu znanom, odgovarajućem momentu odredi jeste li sumnjive seksualne ili samo prostačke ekspresije, u alkoholiziranom stanju ili pri svijesti. Potom krene otkazivanje poput Rijeka pravde. Tako je Ozren Prohić kazališni redatelj, imao svoj najnepovoljniji trenutak cancelovanja nakon samooutanja “skromnoga“ Matanića. Vidite, Matanić se sam stavio na čekanje, a B.a.B.e. i filobabe taj su čin iznimno ispoštivale. Njega se ne otkazuje nego rehabilitira. Kao i Bojana, splitskoga mladca, pa konačno i Milanovića. Sa svim lijevim divljacima, postupak je puno blaži. Ako samo nešto malo priznaju, pokaju se, sve se Babe i filobabe razdragaju. A svjetina ubrzo zaboravi na njihove nestašluke. Ako ste lijevo (znamo što to znači u Hrvatskoj), olakotna je okolnost. Kako bilo, zapisi o Mataniću još se ne brišu, a na mjestu gdje treba u najavi predstave pisati redatelj(vjerojatno desni): Ozren Prohić, stoji praznina. I ja se ne mogu oteti dojmu da to ne sliči na prebrisane osobe na fotografijama druga Staljina. Kako ih je likvidirao u životu, jer su bili ideološki neposlušni, tako su nestajali i s fotografija.

Izrazi, kratice, pokreti; kao što su otkazivanje iliti cancel culture, izlasci iz ormara iliti outanje, pa cultural appropriation, Me too, BLM, pa LGBT , svakim danom s novim slovom, meni su sve smješniji, ali i mučniji. Nacija obvezno treba znati kada se neka budala osjeća više muško ili više žensko, ovisno na koju se nogu diže toga jutra, te ju tako oslovljavati, ali zato ne treba ništa znati o vlastitoj povijesti i značajnim povijesnim osobama. Pače, znanjem se vrijeđaju sve moguće seksualne i druge manjine jer je njihova trenutna narcisoidna ekspresija čega bilo, društveno važnija od općeg znanja i blagostanja.

Izdvojila bih dvije anegdote iz TV emisija. U prvoj, intervjuirani Mirko Ilić, grafički dizajner, veli kako je svoje studente dizajna pitao da mu navedu desetak poznatih dizajnera koje oni preferiraju. Neki nisu znali ni jednoga, a kamoli 10. U drugoj TV emisiji, u Klubu čitatelja, gošća navodi kako se dogodilo da studenti dramske akademije nisu čuli za Kubricka. I veli da nije toliko važno što nisu čuli za slavnoga redatelja, koliko se toga ne srame. Nadalje, veli gošća, da je možda i bolje da se ne srame, jer da tako streme naprijed. S ovim se čvrsto ne slažem. Što više neznalica ide nezaustavljivo naprijed, društvo se sve više strmoglavljuje. Dobiješ stranku Možemo, Pametno, Rijeke pravde i slične štetnosti. Zato su i osmišljeni svi navedeni pokreti, izrazi, pojmovi, novogovori, da se budale ne srame. Da se grupiraju, da s usvojenim bedastim novogovorom budu homogeniji i jači. Bitni su samo oni sami sebi. I to je vojska koja u budućnosti, a i sada, u smislu razaranja čovjeka i čovječnosti ima snagu atomskih bombi.

Ne treba vam znati ako studirate dizajn, nabrojati dizajnere. Ne treba vam znati tko je Kubrick, ako studirate režiju, ne treba vam znati tko je Slava Raškaj, ako studirate slikarstvo i tako dalje. Treba znati, da biste danas sutra mogli glasovati za Možemo i Rijeke pravde, kako su Hrvati gadljivi i kako ih treba poništiti, eutanazirati Hitlerovom metodom eugenike. Jer, Hrvati domoljubi su negativci!!! Ološ! To su: braniteljske pijandure koji tuku žene, katolički svećenici koji maze male dječake, časne sestre koje često idu na pobačaj, maloljetni brat i sestra iz hrvatskih sela koji redovito stupaju u seksualne odnose, punoljetne seoske žene koje opće s prascima, krvoločne ustaše koji danonoćno kolju Srbe, primitivci koji svoju LGBT djecu zaključavaju u ormar, seksualni zlostavljači, ratni profiteri, dileri, nasilnici, kurvari, hohštapleri, bludnice i varalice… Svi nabrojani, poručuju nam kreatori ovakvih likova, imaju uz sve navedene bolesne strasti i dodatnu strast, vole Hrvatsku. Na taj način je domoljublje na velika vrata uklizalo u popis bolesnih strasti koje treba izbjegavati, cancelovati. I na koncu, zakonom zabraniti. Kreacije nisu samo ideološki produkti kao što su književne, kazališne i filmske fikcije. Mijenjaju se do sada neoborive činjenice.

Geneza razaranja i rapidnoga pada svih vrijednosti se, od moralnih do kulturnih i umjetničkih, može pratiti u svakome segmentu društva. Najosjetljiviji je odgojno-obrazovni sustav. U sve društveno-humanističke predmete, globalna ideologija ulazi na sva vrata. Izbacivanje jednoga udžbenika povijesti zbog netočnih povijesnih činjenica i manipulacije njima, je uspjeh, ali rezultat u praksi je poput referenduma za zaštitu institucije braka gdje se brak definira kao zajednica muškarca i žene. Ok, mi tzv. desni, konzervativni, tako smo se lijepo ustavno definirali i točka. Nema dalje. Aktivistička praksa ide dalje i ne drži se definicije i Ustava kao pijan plota. Mi, konzervativci, teorijom debelo potkovani, pršteći definicijama, činjenicama i dokazima, od bioloških do povijesnih, praktičnu poduku i djelovanje(da ne velim goli primitivni aktivizam), bez problema prepuštamo limitiranim štreberima globalne ideologije, tzv. lijevo-liberalne. Dok se ne okrenemo, njihove metode utjerivanja, uđu u udžbenik. Pored točnih činjenica i fotografija, ukliže vam manipulacija emocijama koja nadjača fakte. Takvih primjera koji idu na emocije učenika, sve je više, a mi smo se zadovoljili izbacivanjem jednoga udžbenika povijesti!? A zapravo bi trebalo poraditi na cijeloj metodologiji, čitavome sustavu obrazovanja. I prije sam spominjala primjer udžbeničkog pitanja jer u njemu vidim sukus problematike, pa ću i ovom prilikom: Kako su se osjećali Srbi na traktoru, onoga kobnoga dana Oluje kada su ih Hrvati k’o grom iz vedra neba, napali, onako bezveze, bez razloga??? Ok, pitanje nije baš ovako formulirano, ali ako takvo što dokumentirate povećom fotografijom nesretnih agresora kako se povlače na traktorima, te tako jadni napuštaju svoja ognjišta, a u kutu stavite fotografiju našega vojnika koji slavi pobjedu, da ništa ne znate, što biste zaključili? Da je vojnik perverzni sadist, da gušta zbog uspjeha tjeranja nedužnih civila iz njihova topla doma?! Nevažan je kontekst i činjenica o Oluji kao pobjedničkoj, vojno redarstvenoj akciji. Važno je indoktrinirati dijete da bude protiv pozitivnoga, da ne bude ponosno nego da bude podložno neprijatelju. Da suosjeća s agresorom, da ga se lakše danas, sutra okupira. Da raširenih ruku, nogu, čega bilo, tako indoktriniran, dočeka agresora.

Da smo, osim regionalnom indoktrinacijom, zaokupljeni i globalnom, pokazuje i slijedeće odgojno-obrazovno pitanje koje ću izdvojiti, ne jer je posebno devastirajuće, jer kako sam rekla, ima na desetke takvih sličnih, nego jednostavno; tko će sve pohvatati. A zgodno je komentirati i ovu odgojnu podmetačinu: Je li Christopher Columbus bio pozitivac ili negativac?. Kao da ga je osmislila Jelena Veljača. Dakle; nije važno kada se zbilo otkrivanje novoga kontinenta, kako je došlo do toga…, ni niz drugih važnih povijesnih činjenica. Ništa više nije važno ni vrijedno spomena… Zaboravite na lentu vremena, godine, datume… Tko će pamtiti išta osim datuma vlastitoga rođendana… Povijest je fuj, važna je nakaradna emocija koja se kani čipirati u dječji mozak. Važno je cancelovati, u ovome konkretnome slučaju, otkazati Christophera jer je bio bijeli, heteroseksulni muškarac na poziciji moći. Krajnji cilj: čitavoj, dosad znanoj zapadnoj kulturi nametnuti kolonijalističko-robovlasnički i svaki mogući krimen, te ju cancelovati i potom prebrisati!

Povijest s lentom vremena možemo zaboraviti ako ne izmislimo novu lentu na kojoj godinama unatrag bilježimo značajne povijesne osobe po kriteriju izmišljene LGBT seksualne ili ultra feminističke opcije. Tako nam možda, globalističko- lijevo-liberalnu revoluciju, preživi Starčević, Marija Jurić Zagorka, pjesnik Nazor i sve neženje, neudate, rastavljeni, svi kojima bi se mogla namjestiti gay ili kakva druga woke vrijednost. Jedina iznimka na lenti vremena bi mogao biti drug Tito. Po njihovu pravilu drug bi Tito trebao biti prebrisan samo tako. Nema većega zlostavljača od njega. Koju god bi naumio, poput ljigavca Weinsteina, redovito bi ju i dobio. Poslije… izdao, koknuo, tko će ga znati… Uglavnom, izdašno je koristio svoju bjelačku, heteroseksualnu poziciju moći. Ali radama, babama i inim borkinjama, to kod njega ne smeta. I danas bi rado osjetile toplinu njegova dodira. Pretpostavljam. Bore se, ili u najmanju ruku nemaju ništa protiv da se vrati Trg maršala Tita. To je licemjerje toliko stravično, da nemam riječi kojima bih točno dočarala takvu vrstu nakaradnosti.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo