Zdravko Gavran: Ukrajina na koljenima, Europa pred Rubikonom, Zapad pred ognjenim zidom!

Vrijeme:11 min, 56 sec

 

U situaciji u kojoj ni olako popuštanje i nesuprotstavljanje agresivnoj Rusiji, a ni izravna vojna konfrontacija s njom nisu dobre opcije, što činiti?! Nije lako na to pitanje razborito odgovoriti. („Kada budala baci kamen u zdenac“, kaže arapska poslovica, „ni stotinu mudraca ne može ga iz zdenca izvaditi“.) Vrag je možda neopozivo ’došao po svoje’. No ako ipak nije, te ako bi se neke još mudre glave obratile za pomoć Bogu: Ocu i Sinu, moleći Ga da im unatoč svim vlastitim nevjerama, teškim grijesima i izdajama udijeli bar poneki dar Duha Svetoga, rješenje bi se možda ipak nekako našlo. Za sve situacije postoje uvijek obrasci rješenja, silom ili milom: od rješenja vijetnamskog rata padom Sajgona g. 1975. i kaotičnim povlačenjem američkih snaga do situacije slične toj u Afganistanu g. 2021.; od ne-sporazumnog zaustavljanja korejskog rata g. 1953. i zaleđivanja faktičnog stanja do danas, ili od miroljubivog razrješenja iznimno opasne kubanske nuklearne krize g. 1962. do pokušaja velikih zapadnih sila (skupa s Rusijom) razrješenja okupiranih područja u Hrvatskoj pomoću i u obliku (od srpske strane odbačenog, što je prethodilo „Oluji“) Plana Z-4…

 

Nije nužno biti geopolitički stručnjak ni vojno-politički strateg da se uvidi kakvi su dani, tjedni i mjeseci pred Ukrajinom, pred Europom, pred Zapadom predvođenim SAD-om i pred cijelim svijetom.

Ukrajina je na koljenima – pokazuju to i najnovija ruska osvajanja u smjeru Harkiva i Sumija na sjeveru odnosno sjeveroistoku te zemlje, neposredno uz rusku granicu, a i siloviti raketni, topnički i ostali udari koji su im prethodili, i oni koji su upravo u jeku.

CNN: Rusi su probili linije na čak četiri mjesta, u SAD su izbori, Europa je umorna a Putin neće posustati

Došlo je do konsolidacije ruskih vojnih snaga i njihovih sve izraženijih ofenzivnih djelovanja

Nakon neuspjele prošlogodišnje ofenzive s ciljem oslobađanja dijela okupiranih područja na jugoistoku došlo je do konsolidacije ruskih vojnih snaga te do sve izraženijih njihovih ofenzivnih djelovanja, kojima se ukrajinske oružane snage sve teže i uz velike žrtve suprotstavljaju. Osim toga, šteta na energetičkoj i drugoj infrastrukturi sve je veća i sve manje popravljiva, sve gorim ruskim oružjima i količinama ubojitih projektila i napadaja ukrajinska strana sve manje i sve teže uspijeva parirati. Ukrajinska država ima problema s popunjavanjem svojih postrojbi novim snagama, s velikim financijskim dubiozama, s procesom demoralizacije u vlastitim redovima i sa svime time povezanom političkom krizom. Već i komentatori dokraja naklonjeni zapadnim proturuskim politikama govore i pišu da bi Zelenski morao „otići“, ustupiti mjesto prikladnijemu vođi, jer da, iako se u prvoj fazi rata pokazao „sjajnim“, nije više dorastao izazovima s kojima se njegova zemlja susreće u najnovijem razdoblju ukrajinsko-ruskog rata.

I ruske snage i kapaciteti i infrastruktura trpe štete, ali…

Istina, i ruske snage i kapaciteti i infrastruktura trpe štete. No one su nerazmjerno manje od onih koje trpe ukrajinske snage, kapaciteti i infrastruktura. Rusija ima i dalje politički vrlo čvrstu, dapače još čvršću (Putinovu) vlast nego prije. Rusija ima vlastitu „teritorijalnu dubinu“, koja ju čini sposobnom za nastavak rata i za dugotrajan rat uzajamnog iscrpljivanja i iznurivanja na ukrajinskom tlu. Rusija je prebrodila sve bolne sankcije G7, EU-a i SAD-a. Njezin financiji sustav i dalje razmjerno dobro funkcionira i bez izravne vanjske financijske pomoću, i unatoč sankcijama i zaleđenim deviznim pričuvama u vrijednosti stotina milijarda eura koje je do rata držala u zapadnim zemljama. Nije došlo u njoj do žuđenoga i strateški predviđanoga političkog prevrata, koji se prvih mjeseci rata po zapadnim medijima kategorički najavljivao; nije došlo do ozbiljne bolesti i najavljivane smrti ili svrgavanja predsjednika Putina; nije došlo do uspješne pobune ni do separatističkih ili centrifugalnih pokreta i ustanaka.

S druge strane, Rusija je velik dio ono ga što joj je za rat potrebno namaknula ojačanim savezništvima ili suradnjama s vrlo potentnim zemljama (svaka na svoj način, u „naturi“ ili valuti u kojoj je najjača) kao što su Kina, Iran, Indija ili Sjeverna Koreja.

Europa je sada suočena s „vragom“ (ta riječ na ruskom znači: neprijatelj) što ga je sama povukla za rep i što ga je sama u nastavku ‘crtala’ na ognjenom zidu, u smislu da ne će stati. Općenito se smatra, premda to ničim još nije dokazano, da će Rusija pobijedi li u Ukrajini krenuti dalje i napasti još poneku europsku zemlju, bila ona članica NATO-a ili ne. I da se zato ne smije dopustiti vojni poraz Ukrajine, koliko god sprječavanje tog poraza koštalo (as much, and as long, as it takes).

Na kocki je „ponos“ onoga što se naziva „kolektivni Zapad“!

Koliko je to realno i ima li Rusija daljnjih osvajačkih namjera (ako se zanemari Moldavija), to u ovom trenutku ostavimo postrani. Smatrajmo to hipotezom koja nije i ne mora biti u praksi i potvrđena. Nešto drugo zapravo je u igri: uspješnost i strateško-metodološka ispravnost EU-a i njemu pripadnih zemalja u suprotstavljanju putinovskoj politici općenito, a ruskoj agresiji na Ukrajinu konkretno. – Od kakvih to su svi njihovi policy-makers i decision-makers strateških pretpostavaka polazili? Kako su sve skupa proračunali? Koliko su (i koliko katastrofalno?) pogriješili u kalkulacijama i predviđanjima? Koliko su dopuštali i potpomagali stihijski razvoj rata i političkih odnosa, isključivši pritom uvelike diplomaciju, taktiziranje i pacifizam iz svoga arsenala? Kakve su to tolike zapadni čelnici mjere poduzimali kada one nisu polučile željeni cilj: uspješno zaustavljanje ruske agresije i oslobađanja ukupnoga ukrajinskog ozemlja od ruskih i proruskih snaga na Krimu, u Donbasu i na nekim područjima „dodatno“ zaposjednutima u „posebnoj vojnoj operaciji“, kako je ruski vojni angažman u početku i dugo nakon toga nazivao Kremlj?!

Na kocki je ne samo stanje na terenu, nego i ono što bi se moglo nazvati „obraz“, zapravo ponos „kolektivnog Zapada“, kako se obično naziva zemlje pripadne ekskluzivnim organizacijama koje okupljaju zemlje „liberalne demokracije“, kao što su poglavito G7, NATO, EU i OECD. Taj „ponos“ (pride) Zapada nije u Ukrajini potvrdio pretpostavke ukupnih politika prema Rusiji i prema samoj Ukrajini od kojih su zapadne sile i jedna velesila polazile kao od nedvojbenih pretpostavaka, a zapravo od vlastitih „predrasuda“ (prejudice). Imamo dakle na djelu Pride and Prejudice, Ponos i predrasude, kako je jedan svoj vrlo poznati i poslije filmizirani roman nazvala još davne godine Gospodnje 1813. engleska književnica Jane Austen.

Kremlj ne računa samo na dugotrajni iscrpljujući rat, nego je spreman posegnuti i za taktičkim i strateškim (nuklearnim) oružjem

U takvoj situaciji, gdje bi ratno-političko-ekonomski i socijalno-moralni poraz Ukrajine u obrambenom ratu protiv ruskog invazora, poraz zemlje potpomognute vojno, politički i financijski od „kolektivnog Zapada“ u toliko velikoj mjeri kao nijedna država saveznica ii štićenica dosad, značio u najmanju ruku veliku „pljusku“ na globalnom planu, u takvoj situaciji razmatraju se, logično, još radikalnije opcije. Prva od njih jest slanje vlastitih instruktora i proturaketnih baterija u Ukrajinu, radi neposredne pomoći ukrajinskoj vojsci da se uspješnije suprotstavi ruskoj. Druga je opcija, o kojoj se za sada bojažljivije govori, i slanje vlastitih vojnika i postrojbi i vojnih efektiva u Ukrajinu radi njihova izravnog suprotstavljanja ruskim snagama. To je prvo najavio francuski „cik-cak-predsjednik“ Macron, zatim je ta njegova izjava tumačena i ublažavana, a onda je opet aktualizirana i potvrđivana, u suočenju sa sve manje dobrim stanjem na ukrajinskoj bojišnici.

SAD tek sada šalje svoje zakasnjele nove velike pakete oružane i ne-oružane pomoći Ukrajini, koja će svakako imati sve više poteškoća kako njima ovladati, rasporediti ih, zaštititi ih od ruskog uništavanja i svrsishodno upotrijebiti. No što ako je to posljednji veliki paket američke pomoći? Što ako se politički smjer Washingtona promijeni? Što ako na vlast dođe Donald Trump (izbori su u studenomu) i odluči se za neku sasvim drukčiju politiku od Bidenove? – Tada će, a već i sada, sve veći teret svekolike potpore Ukrajini pasti na leđa europskih država. NATO kao organizacija koja ih okuplja ne će se kao takva (službeno i kolektivno) vojno angažirati u Ukrajini, izjavljuje decidirano njegov sadašnji glavni tajnik, Norvežanin Jens Stoltenberg, kojemu uskoro istječe produženi mandat. Tada će europske zemlje sve više – do gležanja, do koljena, do pasa… – morati ulaziti u ukrajinsku ratnu „močvaru“, u neposrednički klinč s razjarenim Kremljom, spremnim ili sposobnim postati spreman za dugogodišnji, totalno iscrpljujući rat u Ukrajini, protiv koga god.

No Kremlj ne računa samo na takav iscrpljujući dugotrajni rat. Budu li zapadne sile dostavom sve ubojitijih oružja i vlastitim angažmanom ugrozile rusku sadašnju nadmoć na ukrajinskom ratištu, vladari u Moskvi bit će spremni u jednom trenutku spriječiti ili prekinuti vlastitu agoniju. Kako? Tako da će upotrijebi, kako je ovih dana otvoreno najavio i na što je upozorio predsjednik Putin, i svoje „strateško oružje“, aludiraju zapravo i ponajprije na nuklearne bojeve glave. Mislio je svakako i na takozvano „taktičko nuklearno oružje“, ono koje ima mnogo manju razornu moć od strateškoga, ograničenu na uže područje razaranja i kontaminacije, i pomoću kojega bi mogao zadati poneki težak i užasan udarac Ukrajini. No da nije očito isključio ni balističke, interkontinentalne rakete s nuklearnim glavama, pokazalo se danas, kada je otkriveno da je Rusija stavila u pogon modernu, posve novu interkontinentalnu balističku raketu „Bulava“. Ona se lansira s podmornice, objavili su ruski državni mediji. Novinska agencija TASS navela je riječi glavnog dizajnera Bulave Jurija Solomonova, koji je otkrio da je to raspoređivanje novog i strašnog oružja naređeno dekretom od 7. svibnja ove godine. Bilo je to istoga dana kada je Putin započeo novi šestogodišnji predsjednički mandat.

Rusko ministarstvo obrane objavilo je još u studenomu prošle godine da je uspješno testiralo novu raketu „Bulavu“, pogodivši s podvodnog položaja u Bijelom moru metu udaljenu tisućama kilometara na poluotoku Kamčatki na istoku. TASS sada donosi informaciju po kojoj ruska Sjeverna i Pacifička flota ima na svakoj od sedam podmornica klase „Borej“ po 16 raketa „Bulava“. Te raketa mogu nositi nuklearne bojeve glave razmjerno velike razorne moći. Američki Centar za strateške i međunarodne studije procjenjuje da „Bulava“ ima doseg od 8.300 kilometara.

Što čeka europske zemlje odnosno „kolektivni Zapad“ uključe li se izravnije u rat protiv Rusije u Ukrajini?

I preklani i lani Putin, Medvedev i drugi upozoravali su Zapad da bi ’prekomjerna’ vojna pomoć Ukrajini, a pogotovu izravna intervencija snaga NATO-a mogla izazvati ruski nuklearni odgovor. Sada je upozorenje Putin iznio pojedinačno Velikoj Britaniji, Francuskoj, SAD-u i drugima kojima bi takvo što eventualno palo napamet. U ožujku je izjavio kako ne vjeruje da se Washington „žuri“ u tom smjeru, ali i dodao da su ruske „svemirske“ i nuklearne snage tehnički spremne za takav izazov. Ujedno se pohvalio da je Rusija najjača nuklearna sila, što ona po broju raspoloživih, ako ne nužno i upotrebljivih, nuklearnih bojevih glava i jest.

Ukrajina se dakle našla na koljenima, ranjena i ranjiva, sve više demoralizirana, u općoj krizi, s gotovo izblijedjelom vjerom i nadom u dugo najavljivano oslobađanje svih okupiranih teritorija. Europa se našla pred svojevrsnim Rubikonom sve izravnijeg uključivanja u obranu Ukrajine odnosno u vojni sukob s Rusijom. Prijeđe li ga, sve postaje moguće, ali ne onako kako se Cezaru posrećilo. Prijeti joj naime protuudar u smislu ruske upotrebe taktičkog i strateškog nuklearnog oružja, kakvo, u neusporedivo manjem broju od Rusije, ima od svih članica EU-a samo Francuska. O drugim, ne-nuklearnim štetama i rizicima da se i ne govori.

„Kolektivni Zapad“, koliko se god dosad ruski dužnosnici služili prijetnjama nuklearnim oružjem radi zastrašivanja i drugih za njih poželjnih učinaka u nemilosrdnom ’hibridnom’ (vođenim poglavito ne-oružanim sredstvima) ratu, zapadni narodi imaju debelih razloga strepiti i za svoju vlastitu sigurnost. A čitav svijet ima i te kako razloga strepiti za vlastitu budućnost, dođe li do nuklearnog ping-ponga, pa makar ostao i ograničen samo na neka područja Zemlje. Već se piše o velikoj gladi na svijetu do koje bi došlo i u slučaju ograničenoga nuklearnog sukoba.

Rat protiv Rusije, ’kvaka 22’, SAD, Europa kao kontinent bez glave i obrasci mogućeg razrješenja

Od početka ruske invazije na Ukrajinu svim je stratezima i stručnjacima bilo znano da Rusija, ne dogodi li se njezin unutarnji rasap, ne može ovaj rat posve izgubiti, da ne može samo tako kapitulirati. Iz jednog jedinog razloga – zato što će ona posegnuti za nuklearnim oružjem nađe li se pred porazom u konvencionalnom ratu. U tom je ’kvaka 22’. SAD je stoga pomno dozirao svoju vojnu pomoć Ukrajini, pazeći da ne prijeđe fiktivnu ’crvenu crtu’ odnosno Rubikon izravne vojne konfrontacije s Ruskom Federacijom. Da ju ne bi prešao, slao je i svoga šefa CIA-e Burnsa na razgovore sa šefom ruske obavještajne službe, i s drugima. SAD će zacijelo i dalje paziti da tako bude, a ta velesila raspolaže raznim sredstvima da u svom taktiziranju bitno ne pogriješi na vlastitu štetu.

No liberalno-demokratska, integrirana „Europa“ jest kontinent bez glave odnosno bez dovoljno vlastite pameti, političke volje i ’strateške suverenosti’. Ona i dalje može u svom bauljanju prijeći Rubikon, ne pitajući vlastite pametne analitičare i stratege (a ima svakako i takvih, sasvim dovoljno) smije li i treba li to učiniti. Oni bi naime političkim čelnicima uglavnom mudro savjetovali da najprije proračuna moguće koristi i štete, da načini izračun cost-benefit, da razmotri sve opcije, pa tek onda odluče što učiniti, i to dosljedno učine.

U situaciji u kojoj ni olako popuštanje i nesuprotstavljanje agresivnoj Rusiji, a ni izravna vojna konfrontacija s njom nisu dobre opcije, što činiti?! Nije lako na to pitanje razborito odgovoriti. („Kada budala baci kamen u zdenac“, kaže arapska poslovica, „ni stotinu mudraca ne može ga iz zdenca izvaditi“.) Vrag je možda neopozivo ’došao po svoje’. No ako ipak nije, te ako bi se neke još mudre glave obratile za pomoć Bogu: Ocu i Sinu, moleći Ga da im unatoč svim vlastitim nevjerama, teškim grijesima i izdajama udijeli bar poneki dar Duha Svetoga, rješenje bi se možda ipak nekako našlo. Za sve situacije postoje uvijek obrasci rješenja, silom ili milom: od rješenja vijetnamskog rata padom Sajgona g. 1975. i kaotičnim povlačenjem američkih snaga do situacije slične toj u Afganistanu g. 2021.; od ne-sporazumnog zaustavljanja korejskog rata g. 1953. i zaleđivanja faktičnog stanja do danas, ili od miroljubivog razrješenja iznimno opasne kubanske nuklearne krize g. 1962. do pokušaja velikih zapadnih sila (skupa s Rusijom) razrješenja okupiranih područja u Hrvatskoj pomoću i u obliku (od srpske strane odbačenog, što je prethodilo „Oluji“) Plana Z-4…

Naslovna slika: ilustracija na temu rata u Ukrajini iz veljače 2023.: Putin, Zelenski, von der Leyen, Stoltenberg, NATO (izvor: Euractiv – Esther Snippe)

Povezano:

Šiljo: Mir u Ukrajini, stabilnost u Europi, neutralnost Ukrajine i Bjelorusije!

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Odgovori