Dinko Pejčinović/UNITED BY MUSIC?

Vrijeme:5 min, 5 sec

 

Eurovizijski cirkus napokon je završio, a konačni ishod ipak je ostavio gorak okus u ustima gledatelja. (Ne)zasluženu pobjedu odnio je predstavnik Švicarske, NEbinarni MOžemovac Nemo, dok je hrvatskom predstavniku, Baby Lasagni, dodijeljeno utješno drugo mjesto. MOŽEMO li s time biti zadovoljni? Teško!

United by Israel

Prema dobro obaviještenim izvorima, za švicarsku pobjedu najzaslužnija je odluka eurovizijskih čelnika da po svaku cijenu spriječe visoki plasman izraelske predstavnice Eden Golan, za koju se uoči finala proširila vijest o mogućoj pobjedi, ne samo zahvaljujući kvaliteti same pjesme, nego još više zbog podrške moćnog židovskog lobija. I doista, ishod glasovanja „televotingom“, pokazao je da Eden uživa podršku nenormalno velikog broja glasača diljem Europe i svijeta, što naprosto bode oči. Da bi spriječili moguće komplikacije i nerede u
„muslimanskom“ Malmeu, te izbjegli sukob s Izraelcima, čelnici EBU-a navodno su smislili salomonsko rješenje: većina glasova stručnih žirija zemalja sudionica dodijelit će se švicarskoj pjesmi, te tako u startu spriječiti neugodna iznenađenja. Od 36 žirija koji su glasovali, Švicarska je 22 puta dobila maksimalan broj bodova (12), što je nezapamćen uspjeh! Za usporedbu, prije pedesetak godina legendarna švedska grupa ABBA dobila je samo dvije „dvanaestice“ za hit-izvedbu pjesme „Waterloo“?! Pa nije valjda nekakav Nemo deset puta bolji od ABBA-e?

United by LGBT

Mnogi sumnjaju da je Švicarac Nemo izabran za pobjednika ponajprije zbog svojih „nebinarnih“ sklonosti, te utjecaja sveprisutnog LGBT-lobija, a da je uspješan nastup izraelske predstavnice samo dobrodošao izgovor za namještaljku. Ako su Eurovizionari stvarno željeli spriječiti pobjedu Izraelaca, bilo bi logično da se glasove žirija „usmjerilo“ prema najjačem izvođaču, to jest hrvatskom predstavniku Baby Lasagni, koji je mjesecima uvjerljivo vodio na kladionicama. Uostalom, i reakcije publike na predpartijima i u polufinalu, jasno su pokazale da naš predstavnik može računati na glasove običnih gledatelja, što je pokazao i televoting. Marko je od publike dobio 337 bodova, a Nemo 226. Matematički gledano, Rim Tim Tagi Dim dobio je pedeset posto (50%!!!) višglasova od „The Code-a“. U iole normalnim okolnostima to bi bilo dovoljno za pobjedu svakog izvođača, pa čak i onog koji dolazi iz male i nevažne zemlje.

United by manipulation

Bilo kako bilo, razlike u glasovima stručnih žirija i običnih slušatelja u svakoj pojedinoj državi upućuju na sramotnu manipulaciju. Primjerice, norveški žiri Hrvatskoj nije dodijelio nikakve bodove, za razliku od norveških građana koji su Hrvatsku stavili na prvo mjesto?! Albanski žiri udijelio je našoj pjesmi samo 3 boda, a Švicarskoj maksimalnih dvanaest. Za razliku od albanskih „stručnjaka“, obični Albanci dali su najviše glasova Hrvatskoj! Isto se dogodilo i u dalekom, muslimanskom Azerbajdžanu?! Mogli bismo tako unedogled dokazivati, ali sasvim je dovoljno osvrnuti se na prethodnu Euroviziju, na kojoj se također pojavio veliki raskorak između naklonosti publike i mišljenja stručnjaka. Finski pjevač Kaaria dobio je znatno više glasova publike od favorizirane Šveđanke Loreen, da bi na kraju ipak izgubio zahvaljujući glasovima nacionalnih žirija. Može li se toj ružnoj pojavi nekako stati na kraj? Najjednostavnije rješenje bilo bi da Eurovizija ubuduće dodjeljuje dvije nagrade; nagradu žirija, koju bi dodjeljivali stručnjaci, i nagradu publike, koja bi se dobivala „telefonskim“ glasovanjem. Kako bi se izbjegle drske manipulacije, poput izraelske i ukrajinske, u oba slučaja pobjednici bi morali osvojiti neko od prvih pet mjesta i kod žirija i kod publike. Naravno, glasovi publike bili bi ključni za odabir idućeg domaćina natjecanja!

United by Rim-Tim-Tagi-Dim

Iako je EBU ovogodišnje natjecanje reklamirao s odličnim sloganom „United by music“ („Ujedinjeni glazbom“), šarolika skupina gubitnika Eurosonga vjerojatno se ne bi složila s takvom vrstom „ujedinjavanja“. Na prvom mjestu gubitnika našli su se brojni naivni kladioničari koji su uložili pozamašne svote novaca na očitog favorita i izgubili. Ta skupina „prevarenih“ ne samo da se ima pravo žaliti, nego bi mogla pokrenuti i kazneni progon svih koji su sudjelovali u možebitnom namještanju rezultata Eurosonga! Ako se lažiranje na sportskim kladionicama progoni od strane policije i pravosuđa, zašto isto pravilo ne bi vrijedilo i u ovom slučaju?
U drugu skupinu oštećenih mogli bismo ubrojati države koje su na Eurosong poslale odlične pjesme, a ipak završile na dnu ljestvice. Među takvima posebno se izdvaja Armenija, koja je poslala pjesmu „Jako“ u izvedbi grupe (duhovitog) naziva „Ladaniva“. Zapravo, to je jedina pjesma koja glazbom i izvedbom, a posebno nastupom glavne pjevačice, može konkurirati našem Rimtimtagidimu. Bravo Armenija!

Ipak, daleko najveći gubitnici nalaze se u Hrvatskoj. Zamislimo na trenutak da se idući Eurosong održava 2025. godine u Zagrebu! Za razliku od Švedske, natjecanje bi predvodila dva iskusna muška voditelja, Duško Čurlić i Mirko Fodor, a povremeno bi im se mogla pridružiti i atraktivna Jelena Glišić.
Prikladna dvorana već postoji – to je Arena u Zagrebu, koja u običnim okolnostima može primiti 20 tisuća gledatelja. Za potrebe Eurovizije nešto manje, npr. 15 tisuća. Uzmemo li u računicu dvije polufinalne večeri i samo finale, to je 45.000 ulaznica, čije se cijene kreću od stotinjak eura za najlošija mjesta, do tisuću i više eura za najskuplja. Dakle, samo po osnovi ulaznica Zagreb bi zaradio barem dvadeset milijuna eura! A gdje su još TV-prava, zarada hotelijera, privatnih iznajmljivača i ugostitelja? Dosadašnji domaćini u tjedan dana Eurosonga znali su nabijati cijene noćenja pet do deset puta, i nitko se zbog toga nije bunio! Osim toga, natjecanje se održava u najprikladnijem terminu, mjesecu svibnju, što turističkoj zemlji poput Hrvatske savršeno odgovara. O promidžbi diljem Europe i svijeta nema smisla ni govoriti! Sve u svemu, Zagreb i Hrvatska izgubili su desetke milijuna eura zbog očitog namještanja pobjednika, i taj novac, ali i entuzijazam brojnih poklonika Marka Purišića-Baby Lasagne, nikad više nećemo moći nadoknaditi. Unatoč tome, mediji nas orkestrirano uvjeravaju da je sve u redu, da je i drugo mjesto odlično, da se nemamo šta buniti osim ako nismo „diskriminatorni“ itd. Spretno se provlači priča kako samo treba nastaviti sudjelovanje, pa ćemo jednog dana sigurno pobijediti! Dakle, ovaj puta kad smo imali „cijeli paket“, od „underdog“ izvođača, ozbiljne teme s duhovitim tekstom, odlične glazbe i dojmljivog nastupa, pa sve do goleme podrške publike i kladionica…, i sve to nije bilo dovoljno za pobjedu, no, nema veze, bit će bolje idući puta?! Pa, tako ne razmišlja ni Zlatko Dalić!

 

Dinko Pejčinović / Hrvatsko nebo

Odgovori