Vladimir Trkmić: UDB-ino tajnovito smaknuće mladog svećenika

Svibanjske komemoracije i mise zadušnice

Komemoracija (lat. commemoratio: sjećanje), svečani skup sazvan u povodu smrti, odnosno obljetnice rođenja ili smrti neke osobe: umjetnika, političara, znanstvenika, nekih stradalnika. Misa zadušnica u Katoličkoj Crkvi je sveta misa za dušu pokojnika. Običaji i crkveni propisi nalažu njezino slavljenje u župnoj crkvi prema mjestu stanovanja pokojnika. Običaj je u Hrvata za pokojnika iz obitelji slaviti sprovodnu misu te osim nje u nekim krajevima i misu zadušnicu osmoga i tridesetog dana nakon smrti. Kod nekih je i želja da se za pokojnog člana obitelji služe „gregorijane“, trideset misa u dnevnom redovitom slijedu. Mise zadušnice potom se također mogu slaviti i na godišnjicu smrti. Prema Crkvenu nauku, poželjno je da misa zadušnica bude u zajedništvu s užom i širom rodbinom i župnom zajednicom u kojoj je pokojnik živio te da se pri tomu članovi obitelji pričeste, s time da im je potrebno prethodno se ispovjediti, u situacijama kao što je kad se dugo nisu ispovjedili ili počinili teške odnosno smrtne grijehe. Sprovodna misa zadušnica ili „requiem“ slavi se na dan ukopa. Ponegdje se još u Hrvatskoj slavi u prisutnosti lijesa s pokojnikovim tijelom u crkvi prije samog ukopa. Euharistijskom žrtvom prinesenom tada Crkva izražava svoje djelotvorno zajedništvo s pokojnikom, moleći da pokojnik kao Božje dijete bude očišćen od svojih grijeha i njihovih posljedica i „bude uveden k Stolu nebeske gozbe u Kraljevstvu nebeskom”. Rodbina i prijatelji pozvani su sudjelujući na svetim misama i primajući sakramente živjeti u zajedništvu sa svojim pokojnikom, s kojim ostaju povezani u molitvi.

Komemoracije i misna slavlja

U subotu 18. svibnja 2024. godine mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, predvodit će euharistijsko slavlje u Crkvi Muke Isusove u Maclju, prigodom komemoracije Bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskoga naroda, s početkom u 12.15 sati. Proteklih je dana u Zagrebu slavio svetu misu mons. Ivan Šaško, zagrebački pomoćni biskup za one stradalnike koje su partizani poubijali odmah nakon rata na raznim stratištima diljem grada Zagreba. A tih je stratišta nažalost bilo u svim dijelovima grada Zagreba. Partizanima, „osloboditeljima“ Zagreba smetali su svi intelektualci koji nisu bili po njihovoj volji, koji su bili tobožnja prepreka njihovoj brzoj uspostavi diktature. Oduzimali su kuće bogatim Zagrepćanima, protjerivali sve one koji su bili „nepodobni“. Imovina se konfiscirala, plijenila, oduzimala po brzom postupku. Utjerivali su na taj način strah u kosti ljudima na svim područjima grada. Još dandanas su u strahu neki ljudi koji su tada bili djeca, te ne žele govoriti o tome. O svemu tome bi trebalo pisati, govoriti, jer su mnogi okrvavili ruke kroz niz godina nakon završetka rata. Osim toga da se o tome zna, valjalo bi moliti po zagrebačkim župama za stradalnike, ali i za one koji su bez suda, bez procesa po kratkom postupku, „u ime naroda“ ubijali često nevine osobe ili osobe koje je netko lažno optužio.

Nevini stradalnici

Dakako da je odmah nakon rata i u poratno vrijeme vladala velika mržnja prema svećenicima, bogoslovima, časnim sestrama, pojedinim intelektualcima u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj. Jer kako inače objasniti činjenicu da su ubijani i smaknuti mnogi koji nisu bili sudionici rata, niti su imali priliku kome zlo učiniti. Ako danas, u naše vrijeme komemoriramo sve žrtve križnih puteva, poraća, onda bi bilo dobro da povremeno istaknemo pojedince koji su mučki ubijeni, bez sudskog procesa, sa nekom trunkom sumnje bez dokaza i svjedoka. Ludilo rata i ludilo partizana, a kasnije UDB-e imalo je cilj uništiti nepoželjne, zastrašiti narod i uspostaviti vlast sile i jednoumlja. Bilo bi šteta da pod općim plaštem opće komemoracije ne progovorimo o pojedinim pravim mučenicima. Zašto? Zato što se kad govorimo ili pišemo o pojedinim stradalnicima može od prve vidjeti sva apsurdnost novog partizanskog režima koji je ubijao ljude, intelektualce i svećenike još niz godina nakon završetka drugog svjetskog rata. Jedan od nevino stradalih je bio mladi svećenik Franjo Valentić. Kako? Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1944., nije bio sudionik u ratu, a mučki je ubijen sredinom mjeseca rujna 1947. godine. O njemu kao osobi, mladom svećeniku zapisano je slijedeće:

FRANJO VALENTIĆ (1918.-1947.), upravitelj župe Kapela

Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 125-127.

FRANJO VALENTIĆ (1918.-1947.), upravitelj župe Kapela

Rodio se 3. rujna 1918. od roditelja Matije i Antonije rođene Orešić u selu Ravnice Desiničke, župa Desinić, kao drugo od njihove osmero djece. Pučku školu polazi u Velikoj Horvatskoj kod Desinića, a gimnaziju u Zagrebu, u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Ispit zrelosti položio je 18. lipnja 1938. Teologiju je studirao na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 29. lipnja 1944. nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Mladu Misu slavio je u rodnom selu, 16. srpnja 1944. Bio je kapelan u Zlataru od 1944. do 1946. godine. Upravitelj je župe Stara Gradiška po dekretu od 15. siječnja 1946.

Župnika u Staroj Gradiški. Ferdu Maretića odveli su u smjeru Zagreba i Samobora. Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac u svome pismu predsjedniku vlade NR Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću od 21. srpnja 1945. navodi imena desetorice svećenika Zagrebačke nadbiskupije i dvojice franjevaca iz Karlovca, koje je nakon 8. svibnja 1945. nova komunistička vlasti osudila na smrt. Na tom popisu pod brojem 8 nalazi se i „Ferdo Maretić, župnik u Staroj Gradiški, ubijen u logoru Samobor“.[1]

Kako župa u Staroj Gradiški ne bi ostala prazna, Nadbiskupski duhovni stol poslao je dekretom od 15. srpnja 1945. kapelana u Bjelovaru Matiju Vlahovca, da bude upravitelj župe u Staroj Gradiški. Ondje ga je početkom veljače 1946. godine zamijenio mladi Franjo Valentić, a Vlahovec je imenovan upraviteljem župe u Koprivnici, jer je župnik apostolski protonotar s pravom nošenja biskupske mitre Stjepan Pavunić bio odveden od komunističke vlasti u logor Veliku Pisanicu, dok će kasnije boraviti u tamnici u Lepoglavi. Franjo Valentić ostao je upraviteljem župe u Staroj Gradiški do 28. rujna 1946.

On piše iz Stare Gradiške 12. svibnja 1946. pismo nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, koje je svjedočanstvo onog vremena o progonu Crkve i svećenika: “Podpisani upravitelj župe u Staroj Gradiški obraća se Vašoj očinskoj dobroti i moli da primite pismeni izvještaj, kad je nemoguće da osobno dođem i iznesem. Doselio sam ovamo tek prije tri mjeseca. Radio sam prema mogućnostima i prema svojoj savjesti. Politikom se nisam bavio, ali uza sve to neprestano me se progoni.

Prije mjesec dana povjerljivo mi je rečeno da bježim i ‘špijuni će mi biti uvijek za petama.’ Nisam bježao, jer nisam bio svjestan ikakve krivice. Zatim se počelo drugačije. Župna crkva nam se zatvorila – odnosno zabranjen je pristup u logor. Pitao sam zašto? Kažu da je Ministarstvo tako odredilo. Sad je pak lično došao komesar logora i zapovjednik straže, da me ‘prijateljski’ savjetuju da se ‘popravim’, jer da je narod – tvrde – jako protiv njih. Odgovorio sam, da se ja politikom ne bavim. Molim da dalje izvijesti prečasni don (Ante) Radić.

Kažu mi otvoreno da se moj rad ne slaže s njihovim, terete me da sam sabotirao Prvi maj, pa da nisam htio držati dvije sv. mise nego samo jednu. Zatim me terete za gospodarske zgrade, da se tu sastaju njihovi sa svojim obiteljima. Na koncu svakog terećenja: ‘Tko nama smeta, uništit ćemo ga!’ Odgovarao sam da je to pravo i da mogu. Na sve sam im dokazao da nemaju pravo. No, ta gospoda ne znaju drugo nego svoje, i stalno: ‘Tko nama smeta, uništit ćemo ga!’ Sve sam iznio prečasnom Dekanu, a on me uputio da sve javim Vama. Pripovijedao sam don (Anti) Radiću i zamolio ga, da on sve to iznese Njegovoj Preuzvišenosti. To je kratki prikaz, a molim da saslušate prečasnog Gospodina, a on će iscrpno izvijestiti. Vašoj Preuzvišenosti odani Franjo Valentić, upravitelj župe u Staroj Gradiški, 12. V. 1946.”

Nadbiskupski Duhovni Stol zaprimio je ovo pismo u protokol 23. svibnja 1946. pod brojem 4027/46, a pomoćni biskup dr. Franjo Salis-Seewis je odgovorio: “Na Vaše pismo od 12. V. 1946. dozvoljava Vam se da napustite župu, samo prije zamolite kojeg bližeg susjeda da obavlja u župi najnužnije duhovne poslove i saopćite njegovo ime ovamo, da mu se dadnu eventualno ovlasti.”

Franjo Valentić ostao je u Staroj Gradiški do 28. rujna 1946. Tri dana prije toga molio je 3 mjeseca dopusta radi liječenja. Tada je poslan u Plešivicu od 4. listopada 1946. kao zamjenik župniku Franji Ljubetiću, dok on ne prizdravi. Potom je Valentić poslan za upravitelja župe Bosiljevo, od 30. siječnja 1947. do 23. travnja 1947. U Bosiljevu su komunisti ubili župnika Slovenca Franza Pečara 13. lipnja 1945., pa je do dolaska Valentića župu vodio upravitelj župe Stjepan Bucković, kasnije župnik u Staroj Ploščici. Valentić je od travnja 1947. do rujna 1947. bio upravitelj župe Kapela kod Bjelovara.

Posvuda se zadržavao kratko, OZN-a, od veljače 1947. UDB-a, ga je neprestano držala na oku i progonila. Smatralo se da je otišao u inozemstvo i da će se odnekud javiti, no sve je bilo drugačije. Ostvarila se njihova prijetnja: „Tko nama smeta, uništit ćemo ga!“ Stalno mu je predbacivano da je slao hostije i neke stvari svećenicima-robijašima u Staroj Gradiški, da mogu služiti sv. Misu.

Kad su jednom neki robijaši pokušali bijeg kroz kanale odvoda sanitarija, uhitili su ih kod zatvorenih rešetki, a oni su, navodno, rekli da im je za taj prolaz rekao župnik Valentić. UDB-a mu je, konačno, “omogućila” da ode u inozemstvo. U mukama progona bio je uvjeren, da ima pouzdanu i sigurnu vezu da ode preko granice. Došao je u Nadbiskupsko tajništvo kolegi s ređenja Antunu Ivandiji, koji je tada vršio službu tajnika, i molio celebret sa slikom. Ostavio je kolar i pošao u inozemstvo.

Kolega Ivandija mu je rekao: “Pazi što radiš, da nisi nasjeo na provokaciju.” On je tvrdio da ima dobru vezu i da ide u Kanadu. Otišao je, a njegovi su roditelji dobili kao neku karticu ili pismo – da je sretno stigao u Kanadu, da je dobro i na sigurnom. A što se dogodilo? U stvari bio je uhićen, doveden u zatvor u Savskoj, u Zagrebu, te je likvidiran. Jer kad je dr. Antun Ivandija u jesen 1948. godine došao u zatvor u Savskoj ulici u Zagrebu, našao je na zidu upisan natpis, 15 cm od poda:

“Franjo Valentić, svećenik, osuđen na smrt 15. rujna 1947. ”Vlč. Valentić nasjeo je UDB-inoj provokaciji i napustio župu u Kapeli početkom rujna 1947. godine. Sredinom mjeseca već je bio likvidiran, što se tada uopće nije znalo, nego se gajila nada da je možda ipak otišao u Kanadu. Nadbiskupski duhovni stol daje mu 9. kolovoza 1947. na mjesec dana dispenzu od brevijara, a razrješnicu u Kapeli 10. listopada 1947., kada se nadalo, da je možda ipak uspio otići u iseljeništvo, a on je već bio mrtav. O nekakvoj krivnji i nije moglo biti govora jer je zaređen za svećenika na Petrovo 1944. godine, a sa župa je bio dosta premještan, što se u poratnim godinama često radilo, kako bi svećenici izbjegli mržnji i osveti, kako bi ih se, bar na neki način, pokušalo spasiti. Župu u Kapeli dobio je na upravu župnik iz Bjelovara Josip Crnković stariji, od 1947. do 1949. godine.[2]

[1] KOŽUL, Stjepan. Svjedoci vjere na tlu Požeške biskupije. Požega 2009., str. 27-28.

[2]KPSZN, str. 163

AZN-PA,

NAZ, NDS, Protokol 1946. godine, br. 361, od 15. siječnja 1946; br. 4027, od 12. svibnja 1946; br. 6103, od 29. rujna 1946.; br. 6500 od 4. listopada 1946.

NAZ, NDS, Protokol 1947. godine, br. 1019, od 30. siječnja 1947.; br. 3021, od 23. travnja 1947.; br. 4418, od 9. kolovoza 1947.

Izjava prof. dr. Antuna Ivandije, kanonika Prvostolnog kaptola u Zagrebu, od 20. travnja 1991.

KOŽUL, Stjepan. Svećenici bjelovarskoga kraja. Dio I. Bjelovarski dekanat. Izd. „Tkalčić“, Zagreb 2007., str. 341-342.

Molitva za svećenike

O Isuse, molim se za tvoje svećenike,

za tvoje vjerne i vatrene svećenike,

za tvoje nevjerne i mlake svećenike,

za tvoje svećenike koji rade u zemlji i inozemstvu na udaljenim misijskim poljima,

za tvoje svećenike u iskušenjima,

za tvoje usamljene i napuštene svećenike,

za tvoje mlade svećenike, za tvoje bolesne svećenike, za tvoje umiruće svećenike,

za tvoje umirovljene svećenike,

za duše tvojih svećenika u Čistilištu.

Za Papu, biskupe i sve svećenstvo.

Ali iznad svega, molim se za one meni najdraže svećenike.

Svećenika koji me je krstio,

Svećenici koji su čuli moje ispovijedi,

Svećenik koji mi je prvi put dao tvoje Tijelo i krv,

Svećenike koji su me učili i podučavali u vjeri,

Svećenike na čijim sam misama prisustvovao i čije su propovijedi dotakle moju dušu,

Svećenici koji su me posjetili, kad sam bio dolje i bez života,

Svećenici koji su dali posljednju pomast mojim voljenima na samrti,

Svećenici koji su mi došli u bolnicu, zatvor, u tuđoj zemlji itd.

I za sve svećenike kojima sam dužan na bilo koji način.

O Isuse, čuvaj ih blizu Srca svoga i blagoslovi ih obilno u vremenu i vječnosti.

Hrvatsko nebo