Kako to da je Domovinski pokret postao trn u oku svima ostalima?

Kako to da je narodnjačko, rodoljubno, braniteljsko, tradicijsko, suverenističko, katoličko, kršćansko, i ponešto muslimansko, i etično hrvatstvo – u razmjerno najvećoj mjeri, programski i po svjetonazoru, najviše izraženo upravo u onomu što zastupa DP – svedeno praktički samo na DP, s jedne strane, i, s druge strane, na njemu nebrojene neprijatelje i nesklone mu stranke i (uglavnom, uz neke iznimke) protivne mu političare? Kako to i odakle to da je čitavo Hrvatstvo od doba Tuđmanova HDZ-a (koliko god nesavršena i u sebi ’pomiješana’) i tadašnjeg odlučnoga HSP-a i ponosnoga neo-radićevskog HSS-a i pravovjernih demokršćana i liberalno-domoljubne i ponešto kršćanske sastavnice HSLS-a… i još nekih… svedeno na nejaka pleća DP-a, stranke osnovane prije svega tri-četiri godine? U što su to političke „elite“, vidljive i nevidljive snage i centri moći i prijetvorni političari i stranke „establišmenta“ i toliki mainstream-mediji i svekoliki intelektualci i institucije pretvorili samostalnu i demokratsku i „europsku“ državu Hrvatsku?

Kako to da je HDZ-u „manjinci“ sudjelovanje manjinaca u vladajućoj većini postalo gotovo apsolutnim uvjetom za formiranje vlade – kao da bi formiranje vlade bez njih značilo diskriminaciju i šikaniranje manjina? Kako to da ni u jednoj drugoj europskoj i svjetskoj državi manjinski, povlašteni, nereprezentativni manjinski zastupnici ne mogu utjecati na formiranje parlamentarne većine, a jedino u Hrvatskoj to mogu, i ne samo mogu, nego to i bezuvjetno „moraju“? Kako to da je povlaštenih i nelegitimnih osam zastupnika postalo kontrolorom političke volje svega hrvatskog naroda i „građana“ Hrvatske?

Kako to da su HDZ-u radikalni liberali u liku saveznika Daria Hrebaka iz Hrvatske socijalno-liberalne stranke postali neupitni i objeručke prihvaćeni, a Domovinski pokret (DP) nije postao neupitan, a pogotovu ne objeručke, ako uopće, prihvatljiv? Kako to da prkosni i totalitarno liberalni Hrebak večeras na Dnevniku HTV-a otvoreno poziva ostale takozvane liberale (IDS itd.), s kojima je upravo sada sklepana ’na brzake’ koalicija za zajedničku listu na europskim izborima, da se pridruže HDZ-u – zato kako ne bismo imali, s DP-om, „najdesniju“ odnosno, kao se mnogi izražavaju, „krajnje desnu“ vladu? Otkad su to liberali neupitniji, bliži i draži saveznici nekoć Tuđmanova HDZ-a od narodnjačkih, rodoljubnih, konzervativnih, prokatoličkih i suverenističkih „domovinaca“?

Kako to da bi, kako mnogi s razlogom tvrde, Plenkoviću draži partner bio od DP-a i notorni neotitoistički, anacionalni i globalistički, pubertetski Možemo, samo kada bi on htio s HDZ-om „tikve saditi“? Kako to da je „prirodni“ predizborni koalicijski saveznik HDZ-u postao HNS, koji je s Vesnom Pusić, Stipom Mesićem i ostalima „rušio“ Tuđmanov HDZ krajem 1990-ih? I ne samo (Vrdoljakov) HNS, nego i njegove otpadničke frakcije personificirane u ljudima kao što su Međimurec Matija Posavec, koji ustraje na tomu da će njegova liberalna stranka pristati isključivo na koaliciju s formalnom sljednicom bivše Partije i kojekakvim ’lijevim’ i bezvrijednim apatridskim ’ološem’, a ne s toliko liberalnim i sve više anacionalnim HDZ-om, a kamoli li s DP-om kao nezamislivom desnom ’pošasti’?

Kako to da ljevičarski i gotovo svi ostali mediji, osim nekoliko „iznimaka“ na hrvatskoj nacionalnoj strani, ne problematiziraju „šareni“ Most, ni njegov konzervativizam, ni njegov (navodni) katolicizam, ni njegovu nedefiniranost, ni njegova krzmanja i cik-cak orijentacije, a pritom s toliko truda ’traže dlaku u jajetu’ isključivo DP-u?

Kako to da imamo Hrvatsku u kojoj jedna Sandra Benčić iz Možemo i niz drugih iz koalicije  “Rijeke pravde” i niz ostalih mogu Domovinski pokret pogrdno nazivati „crnom desnicom“ ili “krajnjom desnicom”, a da to nijedan politički akter, nedajbože HDZ, ne odbaci kao primjer neojugoslavenskog i protuhrvatskog i protudemokratskog ekstremizma i nedopustivog govora mržnje, nesnošljivosti i isključivosti u nacionalnoj areni, u kojoj je DP osvoji blizu deset posto svih mandata u Hrvatskom saboru, dakle i dobio otprilike desetinu glasova svih birača? I odakle svima koji su dobili više ili, uglavnom, manje od DP-a moralno pravo tako se nadmeno i s prijezirom odnositi prema stranci koja zastupa misli i osjećaje najmanje desetine biračkoga tijela, i s kojom istodobno, unatoč svemu tomu, pristaju i mole ju da pristane na pregovore radi eventualnog sastavljanja koalicije s njom i relativno pobjednički HDZ i, s protivne strane gubitničke „Rijeke pravde“, s idejom formiranja tobože prijelazne „antihaezeovske koalicije“?

Kako to da je narodnjačko, rodoljubno, braniteljsko, tradicijsko, suverenističko, katoličko, kršćansko, i ponešto muslimansko, i etično hrvatstvo – u razmjerno najvećoj mjeri, programski i po svjetonazoru, najviše izraženo upravo u onomu što zastupa DP – svedeno praktički samo na DP, s jedne strane, i, s druge strane, na njemu nebrojene neprijatelje i nesklone mu stranke i (uglavnom, uz neke iznimke) protivne mu političare? Kako to i odakle to da je čitavo Hrvatstvo od doba Tuđmanova HDZ-a (koliko god nesavršena i u sebi ’pomiješana’) i tadašnjeg odlučnoga HSP-a i ponosnoga neo-radićevskog HSS-a i pravovjernih demokršćana i liberalno-domoljubne i ponešto kršćanske sastavnice HSLS-a… i još nekih… svedeno na nejaka pleća DP-a, stranke osnovane prije svega tri-četiri godine? U što su to političke „elite“, vidljive i nevidljive snage i centri moći i prijetvorni političari i stranke „establišmenta“ i toliki mainstream-mediji i svekoliki intelektualci i institucije pretvorili samostalnu i demokratsku i „europsku“ državu Hrvatsku?

Hrvatsko nebo