Nataša Božinović: Učiteljičin strah od knjige o drugu Titu

Za početak moram priznati da je mene strah Milanovićeve pobjede  kao što me bilo  strah Mesićeve pobjede. Kao što me strah terorizma, srbijanske agresije i bilo kakve druge vrste razaranja.

Nije mi jasno zašto je popularno od Milanovićevih trbuhozboraca reći: vidim uspaničili su se (njegovi protivnici),  i zašto im tada  tzv. protivnici odgovaraju da ih Milanović uopće ne brine, da rade mirno svoj posao i druge stranačke floskule…, kad je stvarno alarmantna i sama mogućnost da taj lik bude ponovo premijer. Slično je i s bolešću, prvo morate ju detektirati i priznati, da bi je liječili. A ne reći, da vas ne brine i pustiti da se razvije. Tako i Zorana kao destrukcijsku i malignu pojavu, bolest društva, treba  konačno priznati od relevantnih čimbenika, političkih stranaka,  da bi se društvo počelo liječiti.  Zato se još više bojim jer  nitko relevantan bolest nije uočio ili je uporno ignorira. Ni DP ni HDZ, MOST da ne govorim. Počinjem se pitati: je li sa mnom sve u redu? Počinjem samoterapeutski. Od vlastite geneze…, čega bilo…

Moja mama je bila učiteljica razredne nastave i dobivala je darove od učenika kod prigoda kao što su Dan žena, završen 4. razred i slično. Najčešće su to bili buketi cvijeća, poneka umjetnička slika, kristalna zdjela, vaza, sat,  lančić ili narukvica od plemenita metala. Ne mogu reći, obradovalo bi je. A i nas doma, mene i sestru. Veselilo nas je otpakirati, zavirivati. Nije u SFRJ bilo šoping centara, pa da se u kuću svake subote unosi brdo kutija i zanimljivih stranih namirnica, slatkiša i kojekakvih drangulija. Takvi događaji bili su rijetkost. Sigurno ne bih skakala od sreće kada bi roditelji unijeli vreću krumpira, par mlijeka u kesici za zamrznuti i pokoju štrucu kruha.

Jednoga dana…, kišilo je nad Splitom toga dana, majka se iz škole vratila kući pokisla. Takav je bio i njen izraz lica. Iz već načetoga sjajna papira koji je omotavao dar, nazirao se predmet: knjiga. I to golema. Po metra puta po metra. Od nje bi Seinfeldov Kramer napravio stolić za kavu. Ok,  možda je bila i koji centimetar manja, ali u mojim dječjim rukama izgledala je upravo tolika. U redu, pomislim: knjiga u ovoj kući je dobrodošla. Ne može biti ništa loše. Međutim, bilo je. Izmililo je lice druga Tita na naslovnici, a tata, sestra i ja (slijedeći njih), prasnuli smo u smijeh. Razveselili smo i mamu.

Ipak,  moram priznati, neizvjesnost i strah od slijedećega dara, uvukao nam se u kosti, toga kišnoga dana.  Nije prošlo puno, došla je i slijedeća knjiga. Malo manja, ali isto debela i bogato fotografijama opremljena. Ovoga puta je pisala i posveta: Vrijednome članu kolektiva za obljetnicu tu i tu, tome i tome… I nije bila za mamu, nego za tatu… Da, da, da… Da se bračni par može zgodno prepucavati, i tata je od svoga kolektiva dobio knjigu o Titu. Ovoga puta, s djecom se prvo smijala mama. „Rugala se sova sjenici“, podbadala je tatu. Ne znam za njih troje, svi su bili stariji, ali meni su obje knjige bile korisne. Poslužile su kao zidovi tvrđava, šator ili što drugo gdje bi se skrivala šarolika družba. Od majmunčića, slonova, lutkica…, do košarkaša u žutome dresu, svi su redom jeli, spavali, ratovali i ljubovali po bogatim fotografijama na kojima su pozirali  punašni, glavni likovi knjige. Tito i Jovanka.  Iako su već postojale Barbie kućice u ponekim gastarbajterskim domovima,  ovaj je stvarni dvojac bio dom, prije zoološki vrt, mojim plišanim i ostalim ljubimcima. Nije svako zlo za zlo, rekla bi baka kojoj smo i odnijeli knjige  za potpalu drva jer sam i ja službeno prestala biti dijete, pa su knjige izgubile svaku svrhu. Naivno sam mislila: svrha im nikada neće biti vraćena.

Iz  perspektive odrasle žene koja danas živi u demokraciji, knjige zaista ne treba paliti. Itekako bi one bile vrijedne Rašeti, Markovini, Jakovini, Ivančiću, Dežuloviću, Pilselu, HND-u i inim titoistima. Ali tko je mogao zamisliti da će dvoje totalitarnih debeljuca nekoga, godine gospodnje 2024., još debelo rajcati. Ajde, Jovanka stvarno ima veću guzu i od Kim Kardashian i dobila ju je skroz prirodnim putem. Od Vardara do Triglava, od slanine i kobasica, do sarmi i ćevapčića… Nikakvi fake umeci. Možda se na to pale ove „muškarčine“ kada su  pisali reciklirane partijske ode svome vođi? Na njegovu ženu!? Na Jovankinu stražnjicu!? Ima neke logike. Čak i veće logike nego kada se splitska Feral-Utorkaška, Orjuna palila na metuzalemsku Lepu Smoje. Ali nikad ne znaš kad je Tito u pitanju. Možda se gejevski pale na njegov mačizam. Kao i nemali broj desničara na Zokijev.

Kako bilo, stvarno mi je žao što za fanove Tita nisam sačuvala knjige da im uštedim truda. Da ih samo prepišu. Da im uštedim i i novca kojega za tu svrhu uspješno izvuku od države koja je nastala kao ideja dijametralno suprotna ideji i ostvarenju  „velikana“ kojega slave, kojemu pišu ode, druga Tita. Zamislite nekog staroga domobrana da je šezdesetih tražio novac od države Jugoslavije da napiše knjigu u slavu Paveliću. Teško je zamisliti da ćete danas dobiti lovu, bar ne veliku svotu kao Titoljubci, i za knjigu u kojoj ćete slaviti čovjeka koji je ostvario svoj i naš životni san, samostalnu državu Hrvatsku. Mislim na lik i djelo doktora Franje Tuđmana.  Knjige generala Praljka, skoro su pa zabranjene. Za Tuđmana se dobije lova samo ako će na naslovnici biti glavna junakinja priče, borkinja Ankica. Ne u  nekoj Safari pozi i ne supruga Ankica, nego zviždačica Ankica. Ankica Lepej. Mrzitelji Hrvatske, konkretnu su gospođu  iskoristili da se jedini pravi hrvatski predsjednik i za sad predsjednik koji je imao najmanje sredstava na bankovnom računu od svih ostalih, prikaže kao lopov. Prilog o gđi Lepej kao projekt  heroini hrvatskoga društva, možete pogledati na  televiziji koju plaćate. Javnoj, ispravnije je reći: JADNOJ HTV.

Kako sam odrastala, razmišljala bih o raznim bizarnim scenama. Primjerice,  kako dolazi do odabira dara, knjige o Titu, učiteljici, u konkretnom slučaju, mojoj majci.   Kako je bilo moguće da od 20-30 učenika, odnosno njihovih roditelja, puta dva, nekih pedesetak ljudi dođe do ideje da je to primjeren dar?! Postajalo mi je jasno da se i jedan takav nađe, teško da  mu se tko, i da svi suprotno misle, mogao suprotstaviti. Tko je mogao reći: Za koji će joj to k???!!! Ispričavam se, očito, bijes u meni je rastao iz dana u dan i stvarno sam bila sretna kada smo konačno, da tako patetično velim, odbacili okove totalitarne SFRJ i  stvorili Hrvatsku. Mislila sam, majke ti, svaki slobodouman čovjek mora tako osjećati. Podcijenila sam moć demokratske laži.

Izgleda da je moćnija od totalitarnih naredbi. U hrvatskome Splitu sedamdesetih i osamdesetih, većina ne bi spornu knjigu odabrala kao dar učiteljici. Drugo je u firmama koje su ih dobivale na lopate od institucija SFRJ te su po zadaći morali davati svojim zaposlenicima, ali kod slučaja učiteljice i roditelja, to je bio slobodan odabir i dovoljno je da se nađe jedan debil i da ti predloži dar koji je u uskoj vezi s postavkama tadašnje države, ostali koji drukčije misle i koji su tada bili u većini, ne smiju se buniti. Promatrajući razvoj demokratske laži, uskoro bi svi od roditelja, mogli predložiti knjigu o drugu Titu. Onu  druga Rašete, druga Markovine, Jakovine…, kojih bilo. Nitko se ne bi bunio jer bi ogromna većina bila uvjerena da je to dobar odabir. Vjerojatno i sama učiteljica.

I Puljak gradonačelnik, onako bistar kakav je, mogao bi pokupovati čitavo Rašetino izdanje. Da višestruko zadovolji… Da s gradskom lovom pomogne odozborca, druga Borisa Rašetu…, da prosvijetli zaposlenike u splitskoj Banovini,… njih i njihovu djecu…, da se ne radi o diktatoru i diktaturi bivše države, nego baš suprotno, o demokratu i demokraciji koju je ustvari istinski diktator Tuđman  srušio…  I konačno da vrli dodrug, dogradonačelnik Bojan ispuni svrhu. Da umjesto „Zlatnoga K….“(njegove prijašnje aktivističke nagrade), uručuje od sada vrijednim članovima kolektiva…, knjigu o T. Svi sretni i zadovoljni! Što ćeš bolje?! I glupi za ne povjerovati, ali sreća i zadovoljstvo su prioritet, a ne zdrav razum.

Naslov teksta bi umjesto Učiteljičin strah…uskoro mogao glasiti: Kolektivno zadovoljstvo s knjigom o drugu Titu! U porno verziji: … zadovoljenje knjigom… jer, sve je više političarki i političara kojima se diže na Tita, a za svakodnevnu uporabu, projiciraju  ga u lik i djelo Zorana Milanovića. I o njemu, malome Titu, mogle bi se početi štancati knjige. Već ima dvije. Razlika između Tita i Zorana je što je prvi stvarao i održavao svoju državu strahom, a  Zoka ovu našu, ruši bez straha! Jer nikad i nije bila njegova. Nit’ željena. Ne mogu reći, klicalo se i kliče se jednome i drugome, ali prvome si, i ako nisi htio, morao. Ovome ne morate! Pobogu ljudi, što vam je? Za koji će vam to T?

Hrvatski tjednik/Hrvastsko nebo