Ž. Dogan: Predsjednik koji ruši ugled, unutarnji sklad i napredak vlastite države

Jesu li Hrvati politički i moralno zreli izbjeći zamku?

Predsjednici država spadaju u red najmoćnijih igrača na svjetskoj političkoj sceni. Oni mogu u značajnoj mjeri unaprijediti status i ugled zemlje koju predstavljaju, ili čak u prijelomnim trenutcima promijeniti  povijesnu sudbinu svoga naroda. Kao što je to uradio dr. Franjo Tuđman. Na tu se poziciju obično biraju mudri i odani domoljubi koji štite nacionalne i državne interese, imaju sposobnost predviđanja događaja i širu geopolitičku sliku u vidu.

Njihova je osnovna dužnost ponašati se na uljuđen način, govoriti mirno i razborito, pozorno birajući riječi kako bi unaprijedili kulturu komunikacije, toleranciju i sklad u državi kojom predsjedaju. Milanović na mjestu predsjednika Hrvatske radi sve suprotno od toga.

Takav bahati ekshibicionizam i jeftini populizam kojim obmanjuje hrvatski narod mogu sebi dopustiti samo politički amateri ili diktatori na rogu Afrike. Ako, dakle, takvo ponašanje smatramo normalnim za predsjednika današnje hrvatske države, onda se zaista moramo upitati gdje mi to kao narod pripadamo.

‘Predsjednik s karakterom’

Milanović nije proveo niti jedan dan svoga predsjedničkoga mandata, a da se nije s nekime svađao, nekoga vrijeđao, kršio pravila ponašanja ili obezvrjeđivao dignitet funkcije na kojoj se nalazi. Gdje god se pojavi truje ozračje, izaziva neugodnosti, provocira svađe i samo nanosi štetu i sramotu. U rješavanju bilo kojeg pitanja u koje se uključi, ponaša se kao razjareni bik u staklarskoj radnji i time ne rješava nego umnožava probleme.

U zrelim demokracijama i uređenim državama Milanoviću slične štetočine na brzinu budu smijenjene i zauvijek počišćene s političke pozornice. Nažalost, Hrvatska je jedna od onih država u kojima takvi ne plate nikakvu cijenu, već ih narod na izborima ponovo nagrađuje još višim položajima i daje im prigodu da mu nastave raditi još veću štetu.

Zar nije bila travestija izabrati za ‘predsjednika s karakterom’ nekoga tko je prije toga 4 godine proveo na mjestu premijera stalno ratujući s braniteljima, Crkvom, HDZ-om? Nekoga tko je svakodnevno sijao svađe i podjele, štitio udbaške ubojice i nametao ćirilicu Vukovaru. Nekoga za koga je Tito veći od Tuđmana, današnja hrvatska država ‘slučajna’, a narod ‘paradoksalan’. Zar sve to nije jasno ukazivalo i potvrđivalo da Milanović, po bilo kojem standardu, nema ni domoljubne kvalitete, kao ni elementarnu pristojnost za bilo kakvu odgovornu političku funkciju u današnjoj Hrvatskoj?

I zar nakon svega što je s njime kao premijerom prošao, od njega vidio i čuo, svatko normalan nije očekivao da će ga hrvatski narod kao pročitanu knjigu glatko odbaciti na prošlim predsjedničkim izborima? Nažalost, slijedilo je duboko razočarenje. Ili otrježnjenje?

Hrvati su još uvijek politički nezreli i naivni

Činjenica da je preko milijun izašlih birača vidjelo u Milanoviću političara zdrava i sposobna za funkciju predsjednika današnje hrvatske države, jasno nam govori da će nam uzeti još dosta vremena da izrastemo u politički zrelo i zloćudnim jugobalkanstvom nezatrovano društvo. Ako se za više od 30 godina života u slobodi i vlastitoj državi nismo odmakli od toga da i dalje na ključne pozicije u vlasti i u državnim institucijama biramo ‘bivše’ Jugoslavene, udbaše i velikosrbe, ako se još uvijek na ‘bivši’ način balkanski primitivno svađamo, vrijeđamo i dijelimo – onda je jasno da je većina naroda u Hrvatskoj politički nezrela, naivna i još uvijek podložna ‘bivšem’ ispiranju mozga.

Hrvatska se bez sumnje od 2000.-te u priličnoj mjeri ponovo balkanizirala, a probuđeno ‘bivše’ jugoslavenstvo kao mutna rijeka još uvijek teče u venama i u podsvijesti mnogih, cajkama, Severinom, Antom Tomićem i Milanovićem oduševljenih Hrvata.

Nažalost, ne postoji brzo i jednostavno rješenje za taj teški i duboko ukorijenjeni problem. Uzet će možda još nekoliko naraštaja da se Hrvatska tog naslijeđenog tereta riješi. Ono što sada možemo napraviti jest poticati brojna pitanja, inicijative i aktivnosti, posebice za vrijeme izbora, da se taj proces ubrza.

Bilo bi interesantno čuti od onih koji su glasovali za Milanovića na prošlim predsjedničkim izborima za što su zapravo glasovali? Za više njegovih gluposti i cirkusa? Za više vlastite štete i podjela? Za više provala balkanski primitivnog bijesa i svađa? Za ružniju verziju balkanske Hrvatske?

Sada nam je valjda svima jasno da na prošlim predsjedničkim izborima nije izgubila gospođa Grabar-Kitarović, nego uljuđena i europski orijentirana Hrvatska.

Povratak u balkansko blato

Očito je da Milanović na mjestu predsjednika nastavlja hrvatskom narodu raditi isto ono što su mu prije njega radili Mesić i Josipović i zbog čega je trebalo srušiti Kolindu Grabar-Kitarović, a to je ne dopustiti mu da se izvuče iz balkanskog blata, a središte hrvatskih političkih i društvenih zbivanja zadržati unutar ‘Naše regije’.

Izbori u Hrvatskoj nakon Tuđmanove smrti kao da su se pretvorili u režirane događaje za ponovno oživljavanje regionalne Jugoslavije. Na njima su uglavnom pobjeđivali ‘bivši’ Jugoslaveni ili korumpirani poltroni preko kojih se u današnjoj hrvatskoj državi kreira programirani kaos, oživljava jugonostalgija i nastoji obmanuti što veći broj Hrvata kako bi većina njih opet bila ono isto što je bila u dvije propale Jugoslavije – guske u magli.

Vidite, kada jedan političar nije sposoban za funkciju koju vrši ili je vrši ucijenjen svojom prošlošću, onda imate tragikomične predstave od neprestanih zbunjujućih ispada. Jednu za drugom. Mora se reći da je s Milanovićem na funkciji predsjednika Hrvatska postala pravi festival komedije. On je od početka svoje političke karijere bio neupitni politički klaun čije je, s brda s dola, zbrčkano lupetanje na prvi pogled mnogima izgledalo interesantno i zabavno, no ljudima koji su svjesni štete koju takvim ponašanjem nanosi ugledu i položaju naroda i države koju predstavlja, to nikada nije bilo smiješno.

Sve što je na funkciji premijera i predsjednika Milanović uradio pokazuje da se radi o tragikomičnoj figuri izgubljenoj u prostoru i vremenu. Nekoj vrsti Don Quijotea koji se lutajući po bespućima ‘bivših’ jugotitoističkih zabluda stalno sudara s današnjom hrvatskom stvarnošću. Predsjedniku koji bi htio biti Tito i Tuđman, Jugoslaven i Hrvat, istovremeno. Njegova lista nesuvislih ‘zoranizama’ toliko je dugačka i iščašena da čovjek pomisli da je na nekim drogama. Kao i oni kojima je to super i koji mu vjeruju.

Predsjednik ‘slučajne države’ i ‘paradoksalne nacije’

Već je svojom bizarnom inauguracijskom ‘svečanošću’ Milanović pokazao da će biti više klaun, nego ono što bi predsjednik jedne europski uljuđene države zaista trebao biti. Očito ga je ulovila panika kada je shvatio da se izborom za lidera ‘slučajne države’ i ‘paradoksalne nacije’ uvalio u nešto čemu ne pripada, čemu nije dorastao i što uopće ne razumije.

Dezorijentiran teretom naslijeđene prošlosti, Milanović na današnjoj hrvatskoj političkoj pozornici ispada nekakav nespretan čudak koji ne pripada nigdje niti se igdje uklapa. Nakon propasti jugokomunizma on više nije posvećen nijednoj ideologiji ni politici. Samo svom narcisoidnom egu i lagodnom životu. Je li za ili protiv nečega ovisi isključivo o njegovom osobnom interesu ili trenutnom raspoloženju. Danas je u stanju žestoko braniti ono što je još jučer žešće napadao. On uvijek sebe stavlja na prvo mjesto. Sve ostalo je konstantna zlovolja, svađe i sitničavo zanovijetanje kvartovskog zgubidana.

Na političkom i gospodarskom planu, kao i u mnogim drugim pitanjima, danas više nitko ne zna što trenutni hrvatski predsjednik zapravo hoće, koga zastupa i gdje stoji. Ako pokušavate uloviti Milanovića po bilo kojem pitanju za glavu ili za rep, odnosno pronaći bilo kakvu dosljednu politiku, povezan i logičan govor, uzalud gubite vrijeme. Samo šarlatanstvo i iritantna demagogija.

Svaka je njegova izjava remek djelo nepovezanih besmislica i engleskih poštapalica koje nemaju nikakvog stvarnog značenja ni svrhe osim da potiču još više svađa, podjela i kaosa u hrvatskom društvu. I doista, dok ga slušate kako se neprestano zapetljava u svojim verbalnim akrobacijama nastojeći ostaviti utisak da razumije ono o čemu priča, dođe vam da se smijete i plačete istovremeno.

Ali gle vraga, sve to njegovo s brda s dola sklepano blebetanje puno proturječnosti u ‘hrvatskim’ se medijima naziva – ‘Milanovićevom intelektualnom superiornošću’. U to su uspjeli uvjeriti mnoge lakomislene Hrvate koji ga zbog toga u anketama tih istih medija godinama drže najpopularnijim političarem u državi. Što je, pak, siguran znak da ‘svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo’.

Čiji je Milanović projekt?

Pobjeda Milanovića i njegove koalicije na predstojećim parlamentarnim izborima bit će, dakle, izravan dokaz da je većina hrvatskog naroda svjesno ili nesvjesno izabrala da balkanstvo i Balkan ponovo budu budućnost Hrvatske. Vidi li itko, osim ‘bivših’ Jugoslavena i očajno naivnih Hrvata u domovini, u tom otkačenom redikulu zrelog političara koji je u stanju rješavati složene probleme i izazove s kojima se današnja Hrvatska suočava?

Poglavito brine to što Milanović, skupa s prosrpskim i proruskim lobistima potpaljuje u narodu protuNATO i protuEU raspoloženje. Oni koji razumiju povijesne tragedije i traume kroz koje je hrvatski narod prošao na putu do postignuća slobode, znaju da je sigurnost koju današnjoj hrvatskoj državi pruža članstvo u NATO-u i EU ključna za očuvanje njene slobode, teritorijalne cjelovitosti i mira.

Nažalost, biti odbojan i bezobrazan prema zapadnim prijateljima i savezima kojih je Hrvatska član i od čije pomoći ovisi njen ekonomski napredak i sigurnost, najveće je političko umijeće trenutnog hrvatskog predsjednika. No izgleda da se malo tko u Hrvatskoj obazire na znakove pored puta koji upozoravaju da bi takvo njegovo ponašanje moglo u kritičnom trenutku Hrvatsku dovesti u slijepu ulicu.

Možete misliti koliko je to korisno u ovim turbulentnim vremenima kada se tamni oblaci neizvjesnosti gomilaju na horizontu, a jeka ratnih bubnjeva s istoka sve je glasnija i bliža. Ne daj Bože nekog šireg ratnog sukoba za vrijeme Milanovićeva mandata na mjestu vrhovnog zapovjednika.

Kada se, dakle, uzmu u obzir Milanovićeve izjave o tome da smo mi oteli Kosovo Srbiji, da je Krim ‘oduvijek bio ruski’, o ‘savezniku’ Dodiku i ‘akceptiranju’ tzv. Republike Srpske, o ulasku Finske i Švedske u NATO, o tome da je NATO kriv za rusku agresiju na Ukrajinu, o idoliziranju ‘nepobjedivog’ Putina…, onda se dobije šira i jasnija slika čiji je zapravo Milanović projekt i kome je u interesu da baš on prigrabi što više vlasti u Hrvatskoj. Sve to šokira zapadni svijet i srozava povjerenje u hrvatski narod i državu.

‘Ugodno ćakulanje’ sa Savom Štrbcem

Nakon još jedne Milanovićeve pobjede na skorim parlamentarnim ili kasnijim predsjedničkim izborima pitanje je koliko bi utjecajnih političara u Europi i na Zapadu, u situaciji sličnoj onoj iz 1991.-1995., imali simpatija i volje poduprijeti slobodu i suverenost hrvatskog naroda. Mnogima od njih je neshvatljivo zašto se Hrvatska, izborom vlastitog naroda, ponovo pretvara u balkanski nesređenu državu koja se sve više uvlači u zonu srpsko-ruskog svijeta.

Milanovićevo savezništvo s velikosrpskim traktoristom u BiH, Miloradom Dodikom, nije ništa drugo do otvoren zahtjev za legaliziranjem srpske paradržave zapadno od Drine, stvorene na genocidu i etničkom čišćenju Bošnjaka i Hrvata. Vidite kako trenutni predsjednik Hrvatske uopće ne kritizira Dodikovu otvorenu politiku razbijanja BiH i dovođenja granice Velike Srbije na 60 kilometara od Zagreba. Dapače, svojim flertovanjem s prijateljem i ‘saveznikom’ Dodikom on je podupire i jača (‘Ja je akceptiram’). Što je u potpunom suglasju s djelovanjem i izjavama Vučića i vodećih velikosrpskih ideologa u Beogradu.

Lukavi Dodik i njegovi mentori u Beogradu i Moskvi znali su kako, od zapadnog svijeta ignoriranog i besposlenog narcisa Milanovića, iskoristiti za svoje interese. Vidjeli ste kako su američki i EU izaslanici, koji su vršili pritisak na Bošnjake i bili blizu cilja da u Federaciji postignu jednakopravnost za Hrvate, nakon što se Milanović umiješao da ‘pomogne’ vrijeđajući Bošnjake (‘prije sapun onda parfem’), naprasno prekinuli svoju misiju i ostavili BiH Hrvate na cjedilu. To sigurno pomaže i veseli Beograd i sve one nesklone hrvatskoj slobodi i samostalnosti.

S parlamentarnim izborima pred vratima nema se vremena za gubljenje da se narodu u Hrvatskoj otkrije prava istina o Milanoviću i njegovoj misiji u hrvatskoj politici. Potrebno je baciti puno više svijetla na zatamnjene stranice njegove biografije i političkog djelovanja. Onako kako je to uradio istraživački novinar Gordan Malić na podcastu Velebit.

Dužnost i odgovornost ono malo slobodnih medija i istraživačkih novinara u Hrvatskoj jest upoznati birače i narod općenito o pozadini Milanovićevog savezništva s Dodikom te rođačkim i drugim vezama u Beogradu i Moskvi. O njegovom incognito putovanju u Beograd prije desetak godina, ‘slučajnom’ susretu na groblju s čelnicima ‘vlade republike srpske krajine u izbjeglištvu’ i ‘ugodnom ćakulanju’ sa Savom Štrbcem, negdašnjim ‘sekretarom vlade’ terorističke paradržave na okupiranom teritoriju Hrvatske i plaćenim suradnikom haškog suda u prikupljanju ‘dokaza’ da je Oluja bila ‘genocidni zločinački pothvat’. Čime se taj okorjeli velikosrbin u najgledanijim beogradskim TV emisijama često hvali (YOU TUBE- Što radi Zoran Milanović (Savo Štrbac) Uranak 1).

Povratak u bivša vremena

Umjesto da se kao druge postkomunističke zemlje od izbora do izbora čistimo od svoje mučne jugobalkanske prošlosti mi je, vraćanjem na vlast raznih Mesića, Josipovića, Milanovića…, oživljavamo i pravimo joj prostor da opet zagospodari hrvatskom zemljom i narodom. Vlastitim izborom, dakle, umjesto iskoraka u bolju budućnost vraćamo sebi bivša vremena ispunjena gorčinom, neizvjesnošću, međusobnim svađama i podjelama.

Da stvar bude gora, nije samo Milanović smiješni klaun na hrvatskoj političkoj sceni. Od lokalnih lidera do Sabora ona vrvi od gomile lakrdijaša koji zbog jeftinog oportunizma, strančarenja, želje za pozornošću i vlašću nastoje u Hrvatskoj praviti što veći politički cirkus, nered i podjele. Tako svaka predizborna kampanja nalikuje na cirkusku predstavu u kojoj se nekoliko grupa klaunova nabacuje blatom jedni na druge dok od velike količine blata više ne vidite razliku između njih.

Ima puno pitanja koje moramo postaviti sami sebi u vezi s predizbornim kampanjama i izbornim rezultatima u Hrvatskoj. O našoj političkoj nezrelosti, naivnosti i lakoći kojom nasjedamo na podmetnute manipulacije. Ponašanje trenutnog hrvatskog predsjednika dobar je povod za razmišljanje o tome. Kako možemo, ako želimo sebi dobro, izabrati tako loše?

Hrvati sa zdravim razumom i memorijom morali bi se duboko zabrinuti nad mogućnošću da Milanović ponovo zasjedne u fotelju šefa hrvatske Vlade. Ako se to dogodi, sve njegovo ‘bivše otelo bi se kontroli i Hrvatsku bi srušilo na koljena. Gore nego su to uradili povratkom na vlast Mesić i Račan nakon Tuđmanove smrti. Nažalost, nisam siguran da većina onih koji će za par tjedana u Hrvatskoj izaći na birališta ima političku i moralnu zrelost za izbjeći istu zamku. I isti rezultat.

Željko Dogan

hkv.hr / Hrvatsko nebo